Klizanje u povijest Konzervativne stranke. Britanski liberalizam i simbolička uloga Liz Truss

Britanska Konzervativna stranka, stara gotovo dva stoljeća, u ozbiljnoj je opasnosti da postane dugoročno politički irelevantna, sugerira Jeremy Shearmur. Odlazak u oporbu dao bi stranci priliku za preispitivanje svojih ideja, ali pitanje je koliko bi joj to pomoglo. U poziciji je u kojoj ne može privući mlađe birače, mora zadržati one koje je privukao populizam Brexita, a istovremeno mora pokušati i povratiti povjerenje onih koji su je smatrali gospodarski uspješnom strankom, što bi se moglo pokazati nespojivim.

• Naslovna fotografija: Liz Truss se upisuje u knjigu žalosti britanske kraljice. (Number 10 / Flickr)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

• Smrt britanske kraljice

Krajem 2022. godine objavljen je liječnički izvještaj o smrti britanske kraljice Elizabete II. Kao uzrok smrti navodi se ‘starost’. Imala je, doista, 96 godina i već je neko vrijeme imala problema s kretanjem. Ali bila je dovoljno dobro da se susreće s Liz Truss kada je imenovana čelnicom britanske Konzervativne stranke – samo dva dana prije nego što je kraljica umrla. Cinici bi se mogli zapitati je li joj kratki susret s Liz Truss bio previše.

Moja je nakana, u ovom članku, postaviti pitanje: može li kratki susret s Liz Truss biti previše za i Britansku konzervativnu stranku? Konzervativna stranka je starija od kraljice, datira još iz 1830-ih. Također se odnedavno suočava s nekim poteškoćama. Hoće li preživjeti susret s Liz Truss?

Britanski tabloid Daily Star na svojem je YouTube kanalu uživo prenosio snimku glavice salate s pitanjem može li Liz Truss potrajati dulje? (YouTube / Daily Star)

Moglo bi se pomisliti: Je li kratko i katastrofalno razdoblje Liz Truss kao premijerke doista bilo značajno? Uostalom, kao što je naveo komentator u The Economistu, ‘Oduzmite deset dana žalosti nakon smrti kraljice Elizabete II, i Truss je imala sedam dana vladavine. To je otprilike rok trajanja zelene salate.’[1]

Mislim da je tu još nešto bitno. S jedne strane, Truss je predstavljala jedan od načina na koji bi političari mogli pokušati pronaći smisao u Brexitu. S druge strane, njezin je neuspjeh ukazao na neke od problema s kojima se suočava jedan suštinski pristup unutar britanske Konzervativne stranke, o čemu ću govoriti kasnije.

Prvo, dakle, Brexit. Glasovanje za Brexit bilo je vježbanje populizma, ali takvo da mu je bilo teško pronaći smisao. Čini se da je glas za Brexit imao niz različitih motiva. Djelomično je bila stvar frustracije ljudi kojima se činilo da stvari u Britaniji ne idu dobro i da su se dogodile promjene zbog kojih su se ljudi osjećali nelagodno – poput ekonomskih promjena koje su potkopale ustaljene načine života bez pružanja značajnih prednosti i alternative, te imigracije velikih razmjera.[2] Ljudima koji su bili zabrinuti oko takvih pitanja slogan boraca za Brexit –  ‘povrati kontrolu’  – bio je vrlo privlačan.

Dijelom se radilo o zabrinutosti oko suvereniteta. Postoji na jednoj razini apstraktna zabrinutost nekih političkih teoretičara, koja mi se ne čini baš  uvjerljivom,[3] ni pitanjem od praktičnog političkog interesa. S tim su, međutim, povezana i neka konkretnija pitanja. S jedne strane, ako različite zemlje sklope trgovinske sporazume o slobodnom kretanju roba, oni moraju biti podložni pravilima i oblicima rješavanja sporova koji su izvan uobičajenih postupaka koji upravljaju unutarnjom politikom i zakonodavstvom zemlje. S druge strane, to građani možda neće lako razumjeti, a radi se o stvarima koje beskrupulozni političari lako mogu krivo predstaviti, što je upravo bio slučaj u Britaniji.

Porterova knjiga Britannia’s Burden nudi neprocjenjiv i duhovit vodič kroz dugu povijest britanskog favoriziranja slobodne trgovine i nelagode oko dubljih političkih saveza.

Dijelom je bila riječ o pitanjima slobodne trgovine i federalizma. Britanija je imala dugu povijest favoriziranja slobodne trgovine i nelagode oko dubljih političkih saveza. (Knjiga Britannia’s Burden[4] Bernarda Portera nudi neprocjenjiv – i duhovit – vodič kroz nju, u razdoblju od 1851. do 1990., koji prikazuje razinu do koje su trenutačne britanske brige i problemi duboko ukorijenjeni u njezinoj osebujnoj povijesti.) Ključni aspekt britanske nelagode s EU-om jest da je Britanija željela članstvo u organizaciji za slobodnu trgovinu, ali EU nije bio samo to. Britanija se zalagala za maksimum slobodne trgovine na koji je EU mogao pristati (i da se to proširi na usluge). Ali EU je u svojoj srži bio projekt koji je uključivao političku integraciju, koju su neki doveli do točke zagovaranja federalizma, čemu se Britanija suštinski protivila.

Liz Truss nije podržala Brexit. Ali naknadno je imenovana na položaj u vladi koji ju je uključio u pokušaje pregovaranja oko sporazuma o slobodnoj trgovini (u čemu je – što ne iznenađuje – bila iznimno neuspješna). Kao premijerka, jedan od njezinih važnijih ciljeva bio je smanjivanje propisa na način koji bi Britaniju učinio konkurentnijom na međunarodnoj razini. To je – zajedno sa sporazumima o slobodnoj trgovini – ponudilo način da se Brexit shvati kao cilj da Britanija postane često spominjani ‘Singapur na Temzi’. Iako bi to u načelu moglo imati smisla, nikada nije bilo očito postoji li domaća potpora takvim promjenama (o tome ću više reći u nastavku), ili hoće li druge zemlje spremno prihvatiti sporazume o slobodnoj trgovini s razvijenim gospodarstvom srednje veličine koje se želi ponašati na ovaj način.

Neuspjeh Liz Truss označio je (predvidljivi) neuspjeh jedine strategije koja je mogla Brexit učiniti ekonomski smislenim. To je na kraju označilo i smrt britanske politike koja je karakterizirala njezin pristup Europi i svijetu proteklih dvjestotinjak godina. Čini mi se da je jedina opcija za Britaniju zapravo bila da samu sebe iznova osmisli kao članicu EU srednje veličine, i da se unutar toga zalaže za najviše raznolikosti i slobodne trgovine uslugama koliko je druge članice moguće navesti da prihvate. Međutim, ne doima se da je to opcija koju bi velika britanska politička stranka mogla prihvatiti i na temelju nje dobiti političku moć. Bez te opcije, nije baš jasno što će Britanija učiniti.

• Trenutačne poteškoće Konzervativne stranke

Ono što se trenutno događa prilično je jednostavno. Suočeni s problemima koje je Konzervativna stranka imala pod Borisom Johnsonom,[5] sve veći broj njegovih kolega podnio je ostavke iz vlade. Unatoč vlastitoj jasnoj želji da ne da ostavku, Johnson se morao povući s mjesta čelnika stranke. To je pokrenulo proces izbora novog čelnika. U početku je izbor bio na konzervativnim zastupnicima, no konačni izbor između posljednja dva kandidata donijeli su obični članovi stranke. Oni su starija skupina, pretežno muškarci i većinom žive u južnoj Engleskoj. Odabrali su Liz Truss umjesto Rishija Sunaka, koji je indijskog porijekla. Ovo nije bilo pitanje rase – Konzervativna stranka ima solidan broj ljudi iz manjinskih skupina na visokim položajima (iako su ti ljudi najčešće bogati, a posljednjih godina i školovani u skupim britanskim privatnim školama). Više se radilo o tome da im se Truss obraćala s Thatcherskim temama, a također je obećavala i smanjenje poreza, dok je Sunak bio mnogo konzervativniji u svojim tvrdnjama o financijama.

Truss je pobijedila u toj utrci, i doista, ona i njezin novi ministar financija pokušali su učiniti upravo ono što je i rekla da će učiniti. Obvezali su se dati prilično velikodušnu potporu pojedincima i industriji s obzirom na rastuće troškove goriva. Osim toga, ponudili su program smanjenja poreza, osobito za one s najvećim primanjima, čiju su graničnu poreznu stopu željeli smanjiti s 45% na 40%. Smanjenje poreza je navodno bilo radi generiranja gospodarskog rasta. No, iako postoji opća suglasnost da je Britaniji očajnički potrebna veća produktivnost, bilo je teško pronaći ijednog specijaliziranog komentatora koji je mislio da bi smanjenje poreza bilo učinkovito, dok su gotovo svi ocijenili kako nije vrijeme za smanjenje poreza. Navodno su postojale i druge mjere poticanja rasta, ali detalji nikada nisu objavljeni. Troškovi rezanja poreza trebali su biti pokriveni dodatnim državnim zaduživanjem, uz ograničene prilagodbe državne pomoći najsiromašnijima s obzirom na inflaciju, te rezove u drugim državnim programima.

Blago je reći da financijska tržišta nisu dobro prihvatila gospodarske poteze Liz Truss i njezinog ministra financija, Kwasija Kwartenga. (Number 10 / Flicker)

Posljedice već same najave svega toga bile su devastirajuće. Financijska tržišta su loše reagirala. Funta je pretrpjela težak udarac (od kojeg se u međuvremenu oporavila). Također je pala vrijednost državnih obveznica s fiksnim povratom, što je teško pogodilo mirovinske fondove. Dok su tekuće kamate koje će vlada morati platiti na novac koji posuđuje porasle. Kako se vlada već obvezala platiti svoje izdatke za Covid i potporu za troškove grijanja posuđenim novcem, to je bilo zabrinjavajuće. Posljedice za siromašnije građane, koji su se već suočavali s dodatnim životnim troškovima u gotovo svim kategorijama, koje su čekali i povišeni troškovi grijanja, a sada su se suočavali i s porastom kamatnih stopa i njihovim utjecajem na gospodarstvo, vjerojatno bi bile strašne.

Postoji i veliki problem koji se odnosi na državne službe. One su se dugo suočavale s rezovima, dok je konzervativna vlada pokušala smanjiti zaduživanje koje je pokrenuto kako bi se suočila s globalnom financijskom krizom. To se obično rješavalo sveobuhvatnim rezovima u proračunima različitih ministarstava. Ovo je posebno pogađalo lokalne vlasti, koje su u znatnoj mjeri ovisile o financiranju središnje države. Veliki problem u svemu tome bio je taj što su usluge o kojima su ljudi ovisili srezane, a uz to su bile srezane i plaće državnih službenika i kapitalni izdaci za zgrade. Moje iskustvo i iskustvo moje supruge, po povratku u Britaniju iz Australije prije otprilike šest godina, bilo je da sve više i više javnog sektora nije dobro funkcioniralo, dok se britanska Nacionalna zdravstvena služba (NHS) neprestano činila na rubu kolapsa. Što bi se moglo dogoditi kada bi došlo do daljnjih rezova, doista je zabrinjavajuće.

Britanija je još uvijek pod utjecajem one vrste populističkih stavova koje je pobudila rasprava oko Brexita, koji su učinili razumne kompromise teško dostupnim

Dio pozadinskog problema je taj što je, u širem smislu, Britanija već dugo vremena gospodarski loše stajala. Realne plaće nisu rasle. Dok problemi od Brexita postaju sve gori i gori. Jedan je problem ovdje da je posljedica Brexita to što su za manje tvrtke praktični troškovi trgovanja s EU-om porasli – npr. u smislu praćenja i poštivanja dodatnih propisa. Osim toga, kao što sam spomenuo u prethodnom tekstu, problemi koje postavlja granica EU-a i Sjeverne Irske nisu bili riješeni. Ova pitanja – koja su važna za ljude u EU i Britaniji – su na prvi pogled, stvari koje bi se u velikoj mjeri mogle riješiti detaljnim pregovorima i praktičnim kompromisima (što trenutačno izgleda kao da je Rishi Sunak uspio postići). Ali Britanija je još uvijek pod utjecajem one vrste populističkih stavova koje je pobudila rasprava oko Brexita, koji su učinili razumne kompromise teško dostupnim. Liz Truss, koja se u to vrijeme protivila Brexitu, kasnije ga je branila, a također je bila sklona zauzeti neprijateljske stavove prema EU.

Temelji onoga što se trenutačno događa na neki način leže u britanskim ekonomskim problemima s niskim rastom, koji sežu barem do sredine prošlog stoljeća. Truss i njezin ministar financija željeli su poboljšati britansku stopu rasta i smatrali su da su mjere koje poduzimaju ono što je potrebno. Osim toga, činilo se kao da su bili među onima koji su se nadali da će Brexit dati Britaniji priliku da uđe u razdoblje gospodarskog rasta  kroz liberalizaciju svog regulatornog sustava. (To što su namjeravali sam gore opisao kao ‘Singapur na Temzi’.) Međutim baš se i ne čini očitim da se radi o ideji za čije bi postizanje itko dobio političku potporu, pa ni unutar Konzervativne stranke. Da bismo vidjeli o čemu se sve ovdje radi – i zašto Trussin susret s Konzervativnom strankom možda neće imati ništa sretnije posljedice nego njezin susret s Kraljicom – moramo napraviti korak unatrag i pogledati samu Konzervativnu stranku.

• Britanska konzervativna stranka

Britanska Konzervativna stranka povijesno je predstavljala zemljoposjednike – u velikoj mjeri one koji su se protivili uvozu jeftinih poljoprivrednih proizvoda iz inozemstva – te konzervativne društvene i vjerske vrijednosti. U drugom dijelu devetnaestog stoljeća Konzervativnu stranku vodio je Benjamin Disraeli. On je podrijetlom bio sefardski židov, ali njegov je otac dao krstiti svoju djecu u Anglikanskoj crkvi (kao posljedica toga što je imao svađu sa sinagogom koju je pohađao[6]). Vrijedi napomenuti da je Konzervativna stranka imala povijest društvene otvorenosti u pogledu svog vodstva. Disraeli je bio etnički Židov. Gospođa Thatcher bila je prva britanska premijerka, dok je Rishi Sunak, sadašnji (konzervativni) premijer, etnički Indijac. Neki ljudi u Konzervativnoj stranci počeli su se identificirati s paternalističkom skrbi za siromašne (važna tema u Disraelijevim pisanjima) i naglasiti njihovu brigu za naciju kao cjelinu, zapravo kao društveni organizam. Sam Disraeli također je bio snažan promotor britanskog imperijalizma.

U određenom smislu, karakter Konzervativne stranke bio je diktiran razlikama u odnosu na Britansku liberalnu stranku. Ona je, pod vodstvom Williama Gladstonea, bila posvećena liberalnim idejama starog stila (iako je bila sklona prekomorskom avanturizmu, u ime podupiranja liberalnih i kršćanskih vrijednosti). Dobivala je znatnu podršku protestanata koji nisu bili članovi Anglikanske crkve.

Liberali su, međutim, bili pogođeni sporom o karakteru liberalizma u drugom dijelu devetnaestog stoljeća. Velik je problem bila činjenica da se dobrobiti slobodne trgovine i tržišnog gospodarstva nisu doimale od koristi najsiromašnijima.[7] Intelektualno, važna i sve utjecajnija struja unutar liberalizma bila je pod utjecajem ideja koje se često nazivaju Novi liberalizam, a koje je razvio akademik T.H. Green s Oxforda. Green i mnogi njegovi sljedbenici postali su skeptični prema tradicionalnim kršćanskim idejama i umjesto njih ponudili su reinterpretaciju kršćanstva koja je naglašavala ‘socijalne’ teme.[8] Green je također ponudio i reinterpretaciju liberalizma, koja je stavljala naglasak na važnost vlastitog razvoja svakog pojedinca i u tu se svrhu zalagala za državnu pomoć onima koji su je za to trebali – tu se razlikovala od, recimo, starijih ideja J.S. Milla. Takvi pogledi počeli su utjecati na politiku, a također su doveli i do toga da su studenti s Oxforda radili u ‘misijama’ koje su pomagale pripadnicima radničke klase u Londonu.[9] Na intelektualnoj razini, Greenove ideje odigrale su važnu ulogu u preusmjeravanju Liberalne stranke od svojih starijih, više individualističkih pristupa, prema ideji socijalne države.

Glasači koji su favorizirali liberalne ideje starijeg stila često su se okretali Konzervativnoj stranci, koja je kombinirala liberalni individualizam s osobnim konzervativizmom. Na slici je jedan od brojnih susreta prve britanske premijerke s kraljicom Elizabetom. (Number 10 / Flicker)

Sve je to imalo pomalo čudnu posljedicu da su se oni koji su favorizirali liberalne ideje starijeg stila često okretali Konzervativnoj stranci koja je, kroz dvadeseto stoljeće, obuzdavala temeljne napetosti između liberalnih individualističkih i korporativističkih ideja.[10] (Liberalni individualizam, međutim, tipično je bio kombiniran s osobnim – često religioznim – konzervativizmom i patriotizmom, i favorizirao je rješavanje problema povezanih sa siromaštvom putem kombinacije uzajamne pomoći i milosrđa.)

Doista, stvari su se zakomplicirale i više nego što sam natuknuo. Na nekonzervativnoj strani, Liberalnu je stranku s vremenom uvelike izmjestila Laburistička stranka. Bio je to nemiran savez tipičnih socijalista srednje klase (često privučen vizijama obrtničke utopije na koju su utjecali radovi Johna Ruskina i Williama Morrisa) i organizacija razvijenih radi promicanja interesa radnih ljudi, prema definiciji sindikata. Sindikati su se tipično brinuli oko boljih plaća i uvjeta za njihove članove, ali te su ideje imale malo veze s onim vrstama socijalizma koje su privlačile prvu skupinu. Postojalo je široko slaganje s idejom nacionalizacije industrije – iako nikada nije razjašnjeno što bi ona značila u praktičnom smislu i kakve ona veze ima s ciljevima bilo koje od ovih skupina.[11]

Drugi važan intelektualni utjecaj bilo je Fabijansko društvo, čiji su pripadnici iz srednje klase bili zainteresirani za ‘komunalni socijalizam’ – usluge koje pružaju lokalne vlasti, plansko gospodarstvo i prednosti koje imaju državne službe u odnosu na tržišno pružanje usluga, kada njima dobro upravljaju profesionalne elite. Postojalo je slaganje – osim u dijelu radikalne margine pod marksističkim utjecajem[12] – o nacionalizaciji i državnom sustavu socijalne skrbi kakav je razvio William Beveridge, liberal. Te su ideje temelj političkog pristupa Laburističke stranke nakon Drugog svjetskog rata.

Sve je to značilo da je situacija po Konzervativnu stranku bila teška. Stekla je ugled kao stranka koja dobro upravlja gospodarstvom i općenito je pozitivno naklonjena poduzetništvu. Također je privukla i podršku onih koji su vodili mala poduzeća, onih koji su favorizirali konzervativne društvene stavove, i općenito ljudi koji su željeli poboljšati situaciju svoje obitelji. (Mnogi ljudi iz radničke klase također su bili konzervativni u svojim osobnim stajalištima, ali su ih njihovo samoidentificiranje s radničkom klasom i veze sa sindikalnim pokretima navodili da glasaju za Laburiste.) Međutim, bilo je i ljudi iz radničke klase koji su glasali za konzervativce radi stavova o poštivanju društvenog poretka.[13] Općenitije, Konzervativna stranka bila je privlačna ljudima s utvrđenim društvenim položajem; onima koji su željeli poboljšati svoju situaciju; i onima koji su bili zabrinuti zbog vjerojatnih posljedica ekonomskih težnji Laburističke stranke. Ipak, u isto vrijeme, konzervativci su također privlačili ljude kojima je bilo stalo do osobnih sloboda na način kako ih je shvaćala starija liberalna tradicija. Ali bilo je i onih koji su se identificirali s Disraelijevim paternalizmom i – poput budućeg konzervativnog premijera Harolda MacMillana – željeli su to unovčiti u smislu ‘srednjeg puta’ koji je uključivao djelomičnu nacionalizaciju i državno usmjeravanje ekonomije.[14]

Opisao sam situaciju u stranci kao ‘tešku’ iz sljedećeg razloga. Postojale su neke prilično očite napetosti između više korporativističkih, paternalističkih i više individualističkih struja među pristašama stranke, kao i između potonjih i ljudi koji su bili društveno konzervativni. Još važnije, moglo bi se tvrditi da su posljedice ekonomskog rasta i osobnog napretka u značajnom sukobu s društvenom osnovom iz koje proizlaze konzervativni društveni stavovi. Dok su stvari išle dobro u gospodarskom smislu, i dok su birači imali kontrast s ekonomski radikalnijim idejama Laburističke stranke, neslaganja su se mogla ublažiti. No, s društvenim promjenama, situacija je postala teška.

Mislim da postoje tri ključne stvari koje treba napomenuti. Prva je da je od 1960-ih došlo do sve veće sekularizacije i pomaka vodećih vjerskih institucija u društveno liberalnom smjeru. To, kao i slabljenje društvenog utjecaja nekadašnjih časnika u oružanim snagama tijekom Drugog svjetskog rata, značilo je da su od 1960-ih nadalje opći stavovi među stanovništvom postajali sve više socijalno liberalni. To nije značilo da više nije bilo društvenih ili vjerskih konzervativaca. Ali takve su ideje uglavnom zastupali stariji, oni koji žive u malim gradovima i na selu. Vlada gospođe Thatcher još uvijek se mogla pozivati na ‘tradicionalne vrijednosti’; ali važno je napomenuti da su po pitanju društvenih običaja ti pozivi bili praćeni tolerancijom prema onima koji su se nekonvencionalno ponašali. Konzervativna vlada Davida Camerona je eksplicitno prigrlila socijalni liberalizam.

Drugo, Britanija je bila u dugom razdoblju relativnog gospodarskog pada, što pro-poduzetnički stavovi vlade Margaret Thatcher nisu uspjeli znatno promijeniti. Tijekom dvadesetog stoljeća došlo je do dramatičnog pada industrijske aktivnosti, a Britanija se usmjerila prema uslužnoj ekonomiji. Takav opis može dovesti u zabludu, u smislu da pokriva i uspješan financijski i informacijski sektor, ali i ljude koji su zaposleni u uslužnim djelatnostima niskog stupnja i niskobudžetnom dijelu ‘gig’ ekonomije. Dijelom su problemi ovdje bili psihološki, u smislu da je postojao osjećaj da postoji podjela između ljudi za koje se činilo da mogu zaraditi mnogo novca metodama koje nisu bile lako razumljive ostatku stanovništva, dok su se drugi osjećali zapostavljenima i nisu imali društvene uloge s kojima su se lako mogli poistovjetiti.

Djelomično je problem bio u tome što bi, iako je na prvi pogled bilo mnogo potencijala za rast, to zahtijevalo promjene s kojima se ono što je još uvijek na neki način bilo prilično konzervativno društvo ne bi spremno suočilo. Magazin The Economist je tijekom 2022. godine ponudio zanimljive analize o tome kako su postojale razne vrste prepreka razvoju u područjima gdje je rast bio moguć, jer su ljudi koji tamo žive bili zabrinuti da bi izgradnja mogla imali negativan učinak po njih – uključujući i izgradnju dodatnog stambenog prostora u područjima gdje za to postoji potražnja. Također je zapanjujuće da ljudi u Britaniji imaju povijest neprijateljskog ponašanja prema poboljšanjima na lokalnoj razini, ako bi se njima mogli koristiti i ‘drugi’, pri čemu ‘drugi’ može značiti i ljudi iz lokalnog područja ali izvan određenog grada.[15] Ovdje je ključni problem što postoji želja za rastom – ili barem za dobrobitima do kojih bi on doveo – dok u isto vrijeme postoji protivljenje mjerama koje bi najvjerojatnije dovele do rasta, posebno od tradicionalnih pristaša Konzervativne stranke.

Nova stranka Reform UK, nastala iz pepela stranke UKIP, predstavlja isti problem konzervativcima kao i njena prethodnica. Ako konzervativci ne uvaže želje njezinih glasača, njihovi glasovi ovoj prosvjednoj stranci indirektno znače više zastupničkih mjesta za laburiste ili liberalne demokrate. Na slici je bivši euroskeptični eurozastupnik Nigel Farage, čelnik UKIP-a i suosnivač Reform UK-a. (Europski parlament)

Ove dvije točke predstavljaju poseban problem za konzervativce. Njihovi su pristaše sada uglavnom stariji i u mnogim su slučajevima relativno dobrostojeći. Potpora Konzervativne stranke (za koju se teško može reći da je potpuna) socijalnom liberalizmu vjerojatno će dovesti do nezadovoljstva starijih i konzervativnijih, ali neće se imati čemu drugome okrenuti. (‘Reform UK’ – koji je nastao iz pepela stranke UKIP koja je vršila pritisak na Brexit – vidi dolje – predstavlja potencijalnu prijetnju kao prosvjednička stranka. Malo je vjerojatno da će osvojiti mjesta u parlamentu, ali bi mogli dovesti do toga da konzervativci izgube mjesta u korist laburisti ili liberalnih demokrata.) Ali u isto vrijeme, prigušeni socijalni liberalizam konzervativaca teško će privući mlađe ljude kojima je stalo do takvih pitanja da glasaju za konzervativce.

Važnu ulogu ovdje igra većinski izborni sustav u Britaniji: pobuna onih koji nisu simpatizirali socijalni liberalizam konzervativaca, jednostavno bi imala učinak da olakša dolazak na vlast Laburističkoj stranci – koja je iskrenija u svom socijalnom liberalizmu. Dok pitanja protivljenja lokalno neprivlačnim promjenama, koja su legitimizirana idejama o važnosti ‘lokalizma’ u donošenju odluka, dopuštaju bogatima da zaštite svoje neposredno okruženje, troškovi toga se nameću drugim ljudima – npr. onima koji bi, u drugim okolnostima, željeli preseliti u ta područja ili dobiti bolji prijevoz.

Konačni problem je sasvim drugačijeg karaktera. Konzervativci su se poistovjećivali s prilično staromodnim patriotizmom – i iskazivali su privrženost Britanskom Commonwealthu (kada ga se gleda kao blijedi zaostatak Britanskog Carstva[16]), te prema velikim područjima svijeta koja su na karti bila blijedo ružičaste boje. Konzervativci su se suočili s izazovom kada su nacionalističke ideje (kao i protivljenje imigraciji [17]) postale važni čimbenici u razvoju protivljenja britanskom članstvu u EU. Poticao ih je Nigel Farage, koji je vodio novu političku stranku – UKIP – što je za konzervativce predstavljalo određeni pritisak na desnici. Zbog Farageove osobnosti, izbjegnuto je pretvaranje u radikalno desničarsku stranku koje su se razvile u Poljskoj ili Mađarskoj – a kamoli AfD u Njemačkoj. Ali kada je vođa konzervativaca David Cameron pristao održati referendum o članstvu u EU, kao način rješavanja izbornih izazova koje je UKIP predstavljao konzervativcima, pojavili su se stvarni problemi.

Konkretno, ideja britanskog napuštanja EU postala je nešto poput praznog platna, na koje su ljudi projicirali mnoštvo različitih – i međusobno nekompatibilnih – ideala. Oni su varirali od trezvene zabrinutosti oko kompatibilnosti britanskog običajnog prava i ustavnih tradicija s idejama koje su prihvatile zemlje EU-a, do reakcija na imigracije iz istočne Europe, do ideja o tome kako bi neovisna Britanija mogla procvjetati kao tržišno gospodarstvo s niskom regulacijom, do neprijateljstva prema idejama o političkoj integraciji koje su inspirirale karakter EU. Osim toga, čini se da je cilj izlaska iz EU-a privukao i ljude koji su bili užasnuti nedavnim promjenama u gospodarskom karakteru Britanije i koji su mislili da će im izlazak iz EU-a omogućiti – prema sloganu kampanje za Brexit – da ‘povrate kontrolu’.

Na iznenađenje – i užas – većine etabliranih figura iz cijelog spektra britanske politike, Britanija je glasala za Brexit. Kampanja za Brexit imala je populistički karakter, a nju je nastavio Boris Johnson, koji je nakon Cameronove ostavke postao čelnik konzervativaca (nakon kratkog i nesretnog intervala u kojem je premijerka bila Theresa May). Johnson je Brexit shvatio kao najoštriji mogući, a jednostavno je lagao o tome kakve će biti neke od njegovih posljedica (npr. u odnosu na Sjevernu Irsku, čiji kontinuitet s Republikom Irskom koja je ostala u EU predstavlja teške probleme). Johnson je također jednostavno ignorirao različita ustavna ograničenja moći britanskog premijera – i prema mišljenju ovog autora, bio je najgori premijer u živom sjećanju.

On je, međutim, u naslijeđe ostavio daljnji problem za Konzervativnu stranku. Naime, postojala je značajna podrška za Brexit na sjeveru Britanije, u gradovima koji su patili zbog propadanja tradicionalnih industrija. Tome je djelomično kumovala dvosmislenost Laburističke stranke u pogledu Brexita, a dijelom i činjenica da je Laburističku stranku tada vodio Jeremy Corbyn. On je pripadao onome što bi se moglo nazvati metropolitanskom ljevicom stranke, i bio je posvećen svim vrstama društveno progresivnih ciljeva koji nisu bili posebno privlačni tradicionalnijim glasačima laburista. Johnson je napravio pitch kako bi privukao podršku ovih ljudi; naglasio je da će ‘odraditi Brexit’ i bio je izuzetno uspješan u privlačenju potpore bivših laburističkih glasača koje je privukao Brexit i koji su glasali za populističku stranku UKIP. Kako bi pokušao zacementirati njihovu potporu, prigrlio je ideju ‘podizanja na višu razinu’ (eng. ‘levelling up’, u ovom slučaju politički program ‘uravnavanja prema boljem’, podizanja siromašnog sjevera Engleske na razinu bogatog jugoistoka – prim. prev.). To je promovirano kao nešto što bi povećalo ulaganja u infrastrukturu i druge vrste investicija na sjeveru Britanije, a sa sobom donijelo gospodarski rast i bolje mogućnosti zapošljavanja. U konačnici od toga nije bilo skoro ništa osim slogana. [18] Ali to je postavilo problem pred konzervativce, u smislu da je sada nekoliko novih konzervativnih članova parlamenta zastupalo izborne jedinice koje su privukle takve ideje.

• Od Borisa do Truss

Na kraju – i po mom mišljenju ne prijevremeno – Borisa Johnsona sustigli su njegovi grijesi i velik broj članova njegova kabineta dao je ostavku. Njegova ostavka na čelu Konzervativne stranke dovela je do procedure koju sam ukratko opisao na početku ovog teksta. Truss je apelirala na članove Konzervativne stranke, ističući svoju predanost trenutačnom smanjenju poreza. Svoje je razloge za to predstavila u smislu uloge koju bi navodno imalo u promicanju gospodarskog rasta. Pitanje koliko su porezni rezovi učinkoviti u tome je sporno. No, uslijedila je katastrofalna reakcija kada je objavljen proračun utemeljen na tim idejama. Ključni problemi ovdje su bili to što se Britanija uvelike zaduživala kako bi se uhvatila u koštac s problemima izazvanim pandemijom Covida. Osim toga, posljedice Putinove invazije na Ukrajinu proizvele su razarajuće skokove cijene goriva koje se koristi za grijanje, a Truss je obećala izdašan odgovor na to, barem u pogledu grijanja za kućanstava.

Ideje Liz Truss dovele su do oštrog pada vrijednosti britanske funte, jasno vidljivog na ovom grafu u njezinom kratkom periodu vlasti – rujnu i listopadu 2022. (Statista)

Truss nije dopustila da se njezine ideje unaprijed procijene, čak ni od ekonomista koji su uglavnom bili naklonjeni njezinom pristupu.[19] U svojim temeljima, činilo se da je njezina politika vođena instinktivnom vjerom u politike ‘slobodnog tržišta’; ali takvom koja – kao što ću uskoro ustvrditi – izgleda da nije bila propisno osmišljena unaprijed. Kao što sam spomenuo, financijska tržišta u Londonu i inozemstvu oštro su reagirala na njezine prijedloge. Vrijednost funte dramatično je pala, a kamatne stope su porasle, podižući troškove državnog zaduživanja i povećavajući pritisak na osobne proračune onih kojima su kuće pod hipotekom. Osim toga, Truss je predložila ukidanje visoke stope oporezivanja koju plaćaju ljudi koji imaju više prihode (jedna komplikacija u ovom slučaju bila je ta da će koliko će bogati ti ljudi biti značajno ovisiti o njihovoj financijskoj situaciji: ako su kupovali nekretninu na području Londona s hipotekom, takvi prihodi ne bi te ljude učinili osobito dobrostojećim). Bilo je jasno da bi politike poticanja rasta mogle dovesti do nekih nepopularnih redistributivnih učinaka. Ali nije bilo jasno kakve bi koristi za ljude općenito trebala imati ova konkretna mjera.

Trussina je pozicija bila neodrživa i ona je dala ostavku. Njezino mjesto preuzeo je – bez konzultacija s običnim članovima Konzervativne stranke – Rishi Sunak. On je bio kandidat kojeg je porazila kada je pitanje vodstva Konzervativne stranke posljednji put postavljeno članovima Konzervativne stranke. On je tada dosta opširno tvrdio njezini predlozi ne bi bili mudri, a ono što je uslijedilo dalo mu je za pravo. Trussine proračunske ideje brzo je odbacio Sunakov ministar financija. Prihvatio je pažljiv pristup financijskim i drugim pitanjima i obećao kompetentno upravljanje, što je bilo u suprotnosti s Johnsonom, May i Truss. Ali gdje sve to ostavlja Konzervativnu stranku?

• Je li Konzervativna stranka gotova?

Mnogo toga će, po mom mišljenju, ovisiti o ponašanju Laburističke stranke od sada do sljedećih izbora. Većinski karakter britanskog izbornog sustava iznimno otežava trećoj stranci da istisne konzervativce. A nakon nedavnog iskustva vlada May, Johnsona i Truss u ovom je trenutku  teško zamisliti da će laburisti izgubiti od konzervativaca, koliko god Sunak dobro upravljao. Međutim, Laburistička stranka se suočava s nekim poteškoćama.

Jedno važno pitanje je da je njihova izborna potpora posebno jaka u Londonu i drugim gradskim područjima, te među mlađim i bolje obrazovanim ljudima. Ti ljudi, međutim, skloni su društveno progresivnim, ‘woke’ idejama koje se ostatku stanovništva ne čine osobito privlačnim. To je na dugi rok ohrabrujuće za laburiste: na kraju će oni koji se najviše protive takvim idejama umrijeti. Ali, kao što se trenutno vidi u Škotskoj, gdje je Škotska nacionalna stranka prihvatila zakon koji olakšava ljudima da se službeno identificiraju kao transseksualci, a što je dovelo do nekih neprijateljskih kritika, u kraćem bi roku moglo biti poteškoća.

Veći je problem što je teško pomisliti da bi laburistička vlada mogla učiniti nešto radikalno drugačije od onoga što konzervativci trenutno rade u odnosu na gospodarstvo. (Problem je u tome što se vlada duboko obvezala i trenutno se mnogo zadužuje.) Ali to će najvjerojatnije najpredanije pristaše Laburističke strankeučiniti nemirnima. Nadalje, Britanija trenutno prolazi kroz period štrajkova ljudi u javnom sektoru. Oni se, suočeni sa stagnacijom prihoda, lošim menađmentom i naglim rastom troškova života, osjećaju sve nezadovoljnijima. Poteškoće s kojima se javni sektor suočava doista se čine užasnim: gotovo na svakom koraku[20] plaće su niske, a dugo godina je nedostajalo ulaganja. Ali laburisti u ovom slučaju imaju problem. Jednostavno nije jasno odakle bi se nabavljala sredstva za zadovoljenje trenutnih potreba. Iako se čini da neki od onih koji štrajkaju na prvi pogled nemaju opravdane razloge za značajno povećanje plaća, s obzirom na to da se zemlja suočava s rastom cijena koji je, većinom, generiran izvan britanskog gospodarstva. Laburisti bi se, međutim, zbog svojih povijesnih veza sa sindikalnim pokretom, suočili s određenim poteškoćama u odbijanju podrške čak i očito bespredmetnim tvrdnjama. Postoji stvarni rizik da će se laburisti na vlasti suočiti s problemima sličnim onima s kojima se suočavao James Callaghan, laburistički premijer 1970-ih, a čiji su neuspjesi stvorili uvjete u kojimaj je gospođa Thatcher izabrana na vlast.

Konzervativci bi u oporbi mogli preispitati svoje ideje. Ali nisam siguran da bi im to bilo od koristi

Ali što je s konzervativcima? U oporbi bi imali priliku preispitati svoje ideje. Ali nisam siguran da bi im to bilo od koristi. Tu su, prvo, oni koji bi sebe vidjeli kao nove Thatcherovce. Liz Truss je ovdje bila važan primjer. Čini se da je, na osobnoj razini, bila čudan i prilično krut karakter. Također se suočila s poteškoćama za koje nije jasno da ih je prepoznala. Radi se o tome da tržišni pristup gospođe Thatcher nije bio osobito popularan čak ni dok je ona bila na vlasti. Uspjela je provesti svoj pristup dijelom zbog poteškoća u koje je upala prethodna laburistička administracija. No, osim toga, uspjela se pozivari na dvije značajke tadašnjih pristaša konzervativaca, koje sada više nisu prisutne. Prvi od njih bio je staromodni patriotizam, one vrste koja je napuhala njezinu podršku kada je oštro reagirala na okupaciju Falklandskih otoka od strane argentinskog vojnog režima. (Također je uživala onu vrstu potpore za ovu akciju u Sjedinjenim Državama na koju sada nijedna britanska vlada više ne može računati.) Drugo je bilo to što je u to vrijeme unutar Konzervativne stranke postojala tradicija automatskog poštovanja prema stavovima njezina vođe, za koju se čini da trenutno više ne postoji. Gospođa Thatcher također je prakticirala oblik vladanja kroz kabinet u kojem su bili jako zastupljeni sposobni ljudi koji se nisu nužno slagali s općom politikom koju je ona favorizirala, čega više nema.

Za Truss se, međutim, može reći da je u najmanju ruku nastojala učiniti razumnijom situaciju u kojoj se našla. Nije bila za Brexit. Ali prije nego što je postala premijerka, bila je na pozicijama u kabinetu s kojih je nastojala pronaći smisao u položaju u kojem se Britanija našla nakon Brexita: pokušavala je pregovarati o sporazumima o slobodnoj trgovini s drugim zemljama. U tome je bila posebno neuspješna. Ali to je jednostavno bila posljedica nestvarnosti ‘Singapur na Temzi’ verzije Brexita: jednostavno nije bio slučaj da postoje prilike kakve su zagovornici Brexita tvrdili da postoje. Ona i njezin ministar financija također su isticali važnost rasta. Britanija je jako zaostajala u usporedbi s drugim bogatijim zemljama i po mom mišljenju bila je 100% u pravu da bi Britanci, ako žele imati veću socijalnu potrošnju, trebali znatan gospodarski rast kako bi si to mogli priuštiti.

Problem s ovim je taj što se Trussin pristup suočio s tri poteškoće. Prva je bila to što je bila sklona oslanjati se na intuiciju i misliti da se problemi s kojima se pokušavala uhvatiti u koštac mogu riješiti mjerama koje se jedino mogu opisati kao prejednostavne. Kao što sam prije naglasio, pisalo se da je odbacila savjete stručnjaka čak i od ljudi koji su bili naklonjeni njezinom pristupu, i da bi gurala svoje omiljene ideje čak i kada su svi koji su bili u poziciji da to čine smatrali da bi one bile vrlo problematične.

Mancur Olson ukazao je kako razvijena gospodarstva koja se ne suočavaju sa značajnim preokretima imaju tendenciju steći rigidnost, što otežava reforme i prilagodbe.

Druga je poteškoća ona na koju je, pretpostavljam, Mancur Olson ukazao u svojem The Rise and Decline of Nations.[21] Radi se o tome da razvijena gospodarstva koja se ne suočavaju sa značajnim preokretima (npr. radikalnih poremećaja uzrokovanih ratom) imaju tendenciju steći rigidnost u svojim organizacijskim oblicima, često duboko društveno ukorijenjenim, što otežava poduzimanje reformi i prilagodbe ekonomskim promjenama.

Treća poteškoća odnosi se na nedostatak političkih ideja u tradiciji klasičnog liberalizma. Kad sam sredinom 1980-ih bio direktor studija u Centru za političke studije u Londonu, sjećam se da mi je David Willetts – sada lord Willetts, ali tada član odjela za politiku gospođe Thatcher u Downing Streetu 10 – rekao da su uvijek težili razmotriti, suočeni s političkim problemima, što bi Institut za ekonomska pitanja (IEA) preporučio. IEA je dugi niz godina ukazivao na radove akademika koji su bili naklonjeni klasičnom liberalnom pristupu i širili znanja o tom pristupu među ljudima koji se bave politikom i političkim pitanjima.[22] Međutim, meni se činilo da su od sredine 1980-ih IEA i drugi klasični liberalni think tankovi odustali od hvatanja u koštac s ozbiljnim problemima s kojima se suočavao klasični liberalni pristup. Ovime ne mislim da su se suočavali s problemima težim od onih s kojima se suočavaju druge tradicije: svi su u istom čamcu. Već mislim da su ta tijela prestala proizvoditi onu vrstu detaljne akademske analize koja bi bila potrebna da bi se nastavio pristup koji je Truss instinktivno favorizirala. Nasuprot tome, iznenađujuće je da Coleov i Healeov Out of the Blue zapravo prikazuje IEA-u i think-tankove istomišljenika kao nekritičke navijače za Truss, umjesto da pružaju oštroumnu analizu koja bi bila potrebna za informiranje tržišne politike u Ujedinjenom Kraljevstvu koju je ona favorizirala. U skladu s tim, iako sam i sam jako povezan s takvim zadatkom, teško je vidjeti kamo bi trenutačno krenuo ovaj aspekt konzervativizma. Općenito se smatra da je Truss uništila svaku vrstu radikalne tržišno orijentirane reforme.

Međutim, ovdje su pitanja složena. Ne samo da nedostaju ideje o onim vrstama gospodarskih i društvenih reformi koje su potrebne. Već ne bi bilo dovoljno ni proizvesti ih, ako ne postoji i analiza kako bi se, politički, mogli ponuditi britanskom biračkom tijelu. Po mom mišljenju postoji opravdanje za uspostavu instituta povezanih s glavnim političkim strankama, u kojima se takve ideje mogu iznijeti i podvrgnuti kritici prije nego što političari preuzmu rezultate.

Velik dio populizma koji je utjecao na Brexit još uvijek postoji

Drugu vrstu problema predstavljaju ostaci Brexit pokreta u Britaniji. Singapur na Temzi barem je ponudio načelni način kako bi se Brexit mogao učiniti smislenim, čak i ako – zbog razloga koje sam iznio – to nije bilo nešto politički popularno. Ali velik dio populizma koji je utjecao na Brexit još uvijek postoji, a ‘Reform UK’ – stranka nastala iz pepela UKIP-a – trenutačno uživa oko 5% izborne potpore.[23] Čak i kada je bio najpopularniji, UKIP je uspio izboriti mjesta u britanskom parlamentu samo na međuizborima (koji su poznati po privlačenju protestnih glasova), te izborima za Europski parlament koje nitko nije shvaćao ozbiljno. Ali njegovo postojanje, a posebno ako se Nigel Farage vrati na visoko vidljivu poziciju u stranci, znači da bi konzervativci mogli biti u opasnosti od gubitka potpore za sebe, a time i (u većinskom sustavu) mjesta za laburiste ili liberalne demokrate, ako se previše udalje od Brexita i drugih populističkih tema. To ne znači da bi konzervativci – koliko god to zapravo imalo smisla – mogli krenuti u pozivanje na ponovno pridruživanje EU-u, jer su se pod Johnsonom poistovjećivali s ciljem Brexita. Ali postoji rizik da bi im svaki (razuman) potez kojim bi se poboljšali uvjeti trgovine između Britanije i EU ili na racionalan način riješili problemi granice Sjeverne Irske i Irske, izgubio glasove.

Čini se da je ono što preostaje nalik trenutnoj politici konzervativaca pod Rishijem Sunakom. Oni obećavaju ekonomski razvoj; ali u sadašnjim okolnostima, te u uvjetima pritisaka za povećanjem plaća i kapitalnih izdataka u javnom sektoru, to bi bilo teško postići. Mogli bi obećati i (prijeko potrebnu) reformu. Ali budući da se konzervativci poistovjećuju s privatizacijom nacionaliziranih industrija, a kako su posljedice nekih oblika privatizacije bile ozbiljne[24] postoji rizik da im se ne bi vjerovalo čak i kada bi njihove ideje bile dobre. Konzervativci su također bili skloni povezivanju sa sektorom bankarskih i financijskih usluga, za koje se općenito smatra da su procvjetali na sumnjive (ili barem teško shvatljive) načine, dok su ljudi zaposleni u drugim područjima prošli relativno loše. Glasači konzervativaca (obično stariji) skloni su biti društveno konzervativni, na načine koji su u suprotnosti s osjećajima mlađih birača.

Kao da sve ovo nije dovoljno teško,  temeljni problem konzervativaca, tj. suočavanje s postojećim socijalnim i medicinskim obvezama u državi blagostanja i nacionalnoj zdravstvenoj službi – a kamoli situacija u kojoj postoji čak i starije stanovništvo – znači da je potrebna prilično radikalna promjena. Ali upravo to nije jasno da li – ili kako – konzervativci mogu pružiti. Njihova jedina utjeha – iako ne ona koja će utješiti britansku javnost – jest da trenutno nije jasno ni kako bi to itko drugi mogao učiniti.

• Tekst s engleskog preveo Ivan Fischer. Originalna verzija članka: Will the British Conservative Party Survive Liz Truss?

• Bilješke

[1] ‘Liz Truss has made Britain a riskier bet for bond investors’ The Economist, 11. listopada 2022.

[2] Unatoč činjenici da Britanija, kao i mnoge druge zapadne zemlje, ima relativno nisku stopu održavanja populacije: ‘Trenutna stopa plodnosti za UK u 2023. je 1.754 rođenja po ženi’. Također se suočava s problemima kako zadovoljiti potrebe stanovništva koje stari, u mnogim slučajevima s brojnim zdravstvenim problemima čije je rješavanje skupo.

[3] Pogledajte, po ovom pitanju, Friedrich Hayek Pravo, zakonodavstvo i sloboda.

[4] Britannia’s Burden, London: Edward Arnold, 1994.

[5] Vidi, oko ovoga, moj ‘Unatoč točnosti zlogukih predviđanja posljedica Brexita, Johnson se uvijek nekako spasi’, https://ideje.hr/unatoc-tocnosti-zlogukih-predvidanja-posljedica-brexita-johnson-se-uvijek-nekako-spasi/

[6] Bio je ponukan da napiše knjigu u kojoj je iznio svoje razlike u odnosu na tadašnji suvremeni judaizam: The Genius of Judaism, London: E. Moxon, 1833.

[7] Ono što sam naveo u tekstu previše pojednostavljuje pitanja: za najzanimljiviji prikaz koji objašnjava probleme i prijelaze u terminima iz stvarnog svijeta, pogledajte prvih 100 stranica izvrsne Britannia’s Burden Bernarda Pottera, London: Edward Arnold, 1994.

[8] Dobar izvor o ovom aspektu Greena je Melvin Richter, The Politics of Conscience, London: Weidenfeld i Nicholson, 1964. Značajan prikaz njegovog utjecaja dan je u dugom romanu gospođe Humphry Ward, Robert Elsmere (1888). O gospođi Ward pogledajte Helen Loader, Mrs Humphry Ward and Greenian Philosophy: Religion, Society and Politics, London: Palgrave MacMillan, 2019.

[9] Na primjer, Toynbee Hall (pogledajte ovdje za neke osnovne informacije). Među uključenima su bile ličnosti poput Clementa Atleeja, koji je kasnije postao premijer Laburističke stranke, i liberala Sir Williama Beveridgea, čiji je rad utjecao na formiranje britanske socijalne države.

[10] Pogledajte, o ovom pitanju, Nigel Harris, Competition & the Corporate Society: British Conservatives, the State and Industry 1945-1964, London: Methuen, 1972. Vrijedi napomenuti da je posljedica toga bila da bi se oni kojima se sviđao grubi individualizam Herberta Spencera uglavnom našli, uz laganu nelagodu, poredani uz konzervativce.

[11] Neću, zbog jednostavnosti, ovdje ništa reći o ‘cehovskom socijalizmu’ koji je naglašavao ideal radničke kontrole industrija u kojima su radili. On je privukao veliku pozornosti ljudi koji su smatrali da su ideje Fabijanaca previše konzervativne, ali čini se da te ideje nikad nisu bile dovoljno detaljno razvijene da bi ponudile koherentnu sliku o tome kako bi ekonomija izgledala da se vodi na njihovim temeljima.

[12] Situacija je bila kompliciranija nego što proizlazi iz ovoga, jer je postojalo i razdoblje u kojem su sindikalističke i cehovsko-socijalističke ideje bile utjecajne; ali to nije priča koju mogu ispričati ovdje. Za koristan dojam, pogledajte prvi dio knjige Isaaca Kramnicka i Barryja Sheermana, Harold Laski: A Life on the Left, London: Hamish Hamilton, 1993.

[13] Pogledajte Robert McKenzie, Angels in marble: working class conservatives in urban England, London: Heinemann, 1968.

[14] Pogledajte, o tome, Alistair Horne, Macmillan 1894-1956, London: Macmillan, 1988.

[15] Pogledajte Margaret Stacey, Tradition and Change, London: Oxford University Press, 1960., i Norbert Elias i John L. Scotson, The Established and the Outsiders, London: Sage, 1994.

[16] Za zanimljiv i najstimulativniji – iako po mom mišljenju sporan – tretman ovog pitanja, pogledajte knjigu Sathnama Sanghera, Empireland: How Imperialism Has Shaped Modern Britain, London: Viking, 2021. Pogledajte također Bernarda Portera, The Absent-Minded Imperialists, Oxford: Oxford University Press, 2004., za detaljnu dokumentaciju o nedostatku interesa ili uključenosti britanskog stanovništva u britanski imperijalizam, do 1880.

[17] Kao što sam sugerirao u prethodnom članku, na reakciju ljudi u Britaniji na imigraciju iz siromašnijih dijelova EU-a djelomično je utjecala stalna zabrinutost u vezi s imigracijom velikih razmjera iz Zapadne Indije i indijskog potkontinenta nakon Drugog svjetskog rata, a dijelom i problemima stambenog zbrinjavanja i državnih usluga.

[18] I trošenje ograničenih sredstava na lokalne projekte poput sportskih objekata.

[19] Pogledajte na primjer Harry Cole i James Heale, Out of the Blue: The inside story of the unexpected rise and rapid fall of Liz Truss, London: Harper-Collins. 2022. Pogledajte također članak iza kojeg stoje George Parker, Sebastian Payne i Laura Hughes, ‘The inside story of Liz Truss’s katastrofal 44 days in office‘, Financial Times, 9. prosinca 2022.

 [21] Mancur Olson, The Rise and Decline of Nations [1982}, Yale: Yale University Press, 2022.

[22] Pogledajte, za pregled, moj “Lunching for Liberty and the Structural Transformation of the Public Sphere“, Il Politico , XXXIII, 1, str. 68–96.

[23] “Tories fear Nigel Farage and Reform UK could deliver a red wall rout”, The Times, 2022.

 [24] Problematičan je bio model privatizacije željeznica. Privatizacija usluga vodoopskrbe i odvodnje također je bila strašna. Dok su ‘reforme’ koje su poduzete u Britanskoj nacionalnoj zdravstvenoj službi istu ostavile u lošem stanju. Za ono što mi se čini vrlo korisnim pregledom nekih od širih problema, pogledajte posebno izdanje Marquette Law Review, 71, izdanje 3, 1988.