Književnice generacije Z. Popularna Sally Rooney je šuplja, no tu su – Ottessa Moshfegh, Halle Butler, Eliza Clark

U prvom dijelu osvrta Hana Samaržija se okomila na Sally Rooney, planetarno popularnu i često proglašavanu najboljom u svojoj generaciji, čije knjige predstavlja kao ljubiće u kojima se sve svodi na uvijek savršen seks, a zatim preporučuje autorice iz iste generacije koje puno složenije zahvaćaju i likove i njihovu društvenu okolinu

• Naslovna ilustracija: Ottessa Moshfegh (Wikipedia); Sally Rooney, Halle Butler i Eliza Clark (fotografije sa stranica na kojima su predstavljene njihove kratke biografije)

• Autorica je politička epistemologinja i komparatistica književnosti

Povjerujemo li sjajno otisnutim akoladama na poleđinama njezina tri romana – Razgovora s prijateljima, Normalnih ljudi i Divni svijete, gdje si – i jedne objavljene kratke priče, tridesetjednogodišnja književnica Sally Rooney neosporno je i bez trunke konkurencije najbolja autorica svoje generacije. Prema utjecajnim međunarodnim kulturnim recenzentima od The Observera do The New York Timesa, ona “hrabro, bez zadrške i ubojito točno ocrtava stanje naše svijesti i našega svijeta te opravdava epitet najbolje spisateljice svoje generacije.” Njezina djela, koja tematski zahvaćaju isključivo emocionalne i seksualne odnose studenata i milenijalaca, britkošću netom naoštrene britve navodno prodiru u dubine međuljudskih odnosa, savršeno obuhvaćaju kompleksnost sociopolitičkog trenutka i značajno obogaćuju stilski repertoar fundamentalno trivijalne romantične beletristike. No Sally Rooney, želim li kao komparatistica književnosti i unesrećena posjednica čitavog njezina opusa biti epistemički odgovorna, jednostavno nije ništa doli mediokritetska proizvođačica međusobno neraspoznatljivih te emocionalno i intelektualno plitkih radova o ekonomski unaprijed opterećenim i politički nestabilnim generacijama – milenijalcima i generaciji Z – koje u zbilji nipošto nisu emocionalno i intelektualno plitke.

Za početak, Razgovori s prijateljima iz perspektive Frances – službenom terminologijom: unutarnjom fokalizacijom – govore o lezbijskom paru dublinskih studentica Frances i Bobbi, nakon čega Frances naglo otkrije svoju biseksualnost i upadne u provaliju seksualne afere s oženjenim i starijim muškarcem Nickom, s kojim rijetko vodi intimnije razgovore i samo uživa u izvrsnom seksu. Sljedeći roman, Normalni ljudi, od srednje škole do studija u Dublinu izmjeničnom fokalizacijom prati popularnog momka Connella i sarkastično neprilagođenu Marianne, koji također prvenstveno šutke hodaju Dublinom ili vode vrlo površne razgovore o svojim osjećajima, a međusobno ih poput ovisnosti zajedno drži vrhunaravan seks. Divni svijete, gdje si, njezin posljednji roman i ujedno jedino djelo s vanjskom fokalizacijom – nevidljivim pripovjedačem u trećem licu – prikazuje živote književnice Alice, zaposlenice književnog časopisa Eileen, najamnog skladištara Felixa i ambicioznog političara Simona, koji razgovore o važnijim životnim temama također uvelike supstituiraju odličnim seksom. Rooneyinim ljudima iščupani su esencijalni aspekti njihove ljudskosti i socijalnosti – primjerice, detalji njihovih intelektualnih života, klasne pripadnosti i političkih vjerovanja – i svedeni su na gotovo manijakalnu preokupiranost trenutačnim romantičnim partnerom. Dakako, ne kanim biti nepoštena: neki su Rooneyini likovi uočljivo klasno nadređeni drugima. Društveno izolirana tinejdžerica Marianne zapošljava majku svojeg seksualnog partnera Connella kao kućnu čistačicu, a odrasla književnica Alice znatno je imućnija od svojeg preko Tindera odmah pronađenog momka Felixa, koji jedva preživljava kao Amazonov bezvoljni skladištar. Unatoč tome, Rooney ne tematizira klasu kao klasu, tek ovlaš ocrtava gospodarske tenzije i potpuno previđa geopolitičku stranu klasnih napetosti, poput činjenice da bi njezini likovi iz preferiranih joj malih gradova u Dublinu vjerojatno bili tretirani kao provincijalci s prostim naglascima. Pitanje osjeća li se Connell kao Mariannein posredni sluga, budući da njegova majka čisti njezine zahode, ostaje neodgovoreno, kao i bizarnost izostanka klasne, a ne samo romantične i seksualne tenzije između smiješno bogate Alice i prekarnog radnika Felixa. Rooney ne govori o vertikalnoj društvenoj mobilnosti kao o klasno determiniranoj vertikalnoj društvenoj mobilnosti, već samo kao o nasumičnom nusproizvodu ishitrenih odluka svojih junakinja i junaka baziranih na romantičnim sentimentima. Jasnijom analitičkom argumentacijom, Rooney je 1) uvelike slijepa na sociopolitičko, iako se nosi kao da kani zahvatiti društveni trenutak, 2) beskrajno idealizira seks i 3) svoje likove zbližava bez zbiljskih razgovora s prijateljima koji bi ljude doista zbližili. Romantična književnosti sama po sebi nije nedopustiv žanr književnosti. No romantična književnost koja pretendira biti realistički roman i u tome silovito podbacuje jednostavno nije dobra književnost.

Dakle, još je nezgrapniji kamen spoticanja to što Rooney, kao mlada žena, propušta tematizirati sociopolitički pertinentne književne subjekte o kojima su mlade žene epistemički privilegirane govoriti: o brutalnosti kulturnih kanona ljepote koji uvelike determiniraju tvoj društveni tretman, o nimalo nenamjernom izuzeću žena iz historijskog umjetničkog i političkog kanona, o književnoj dominaciji muškog pogleda na ženu kao na blistav i histeričan predmet s prigodnim rupama te o svođenju žena na emocionalno i intelektualno podređene uloge kućnih pomoćnica u romantičnim odnosima. Za Rooney, za razliku od iskustava goleme većine stvarnih žena, ne postoji za žene loš seks: nema muškaraca koji odrade svoje i ostave te kao zjapeću prazninu na mjestu osobe, nepoznati su slučajevi depresivnih jednokratnih susreta u prljavim šikarama iza klubova, rijetki su oni koji vjeruju da je njihovo hiperseksualiziranje odnosa samo sublimacija intelektualne ili emocionalne tenzije, a ne postoje ni drogirani svodnici koji ti poližu šminku s lica i traljavo nastoje zabiti svoje prste u tebe. Svako jebanje u Rooneyinom književnom opusu sudbinsko je jebanje.

Roman Normalni ljudi je ekraniziran u seriju.

Da ponovimo gradivo, naglo otkriveno biseksualna Frances, začudno ambivalentna pripovjedačica Razgovora s prijateljima, sudbinski se pojebe s oženjenim starijim muškarcem, Nickom, koji ne kani ostaviti svoju suprugu koju također voli. Intrigantno, u virtuoznom potezu heteronormativnosti, Francesin emocionalni i seksualni odnos s najboljom prijateljicom i povremenom djevojkom Bobbi nije orisan ni približno kao jednako sudbinski: za Frances i Bobbi ne dobivamo prolongirane monologe o kvaliteti seksa ni očajničke refleksije o gotovo visceralnoj potrebi za drugom osobom. U Normalnim ljudima, klišej skrivene veze srednjoškolski popularnog momka, Connella, i nepopularne djevojke, Marianne, temelji se na sudbinski dobrom seksu već u tinejdžerskoj dobi. Bez hiperbole, Rooney će čak i Marianneino prvo seksualno iskustvo s Connellom u šesnaestoj godini, koje je za žene obično bolno, nezgrapno i razočaravajuće, ocrtati kao iskusni seks dugogodišnjih partnera koji otvoreno razgovaraju o svojim željama i potrebama. Nešto stariji junaci njezine zadnje knjige, Divni svijete, gdje si – što, u osnovi, znači da imaju maglovito natuknute poslove i katkad brinu o cijeni stanarine – također doživljavaju isključivo sudbinski dobar seks koji ih, poput narkotika, neraskidivo vezuje jedne uz druge. Međutim, takva percepcija seksa, koju dijele i neki afirmiraniji književnici – primjerice, kanonizirani Haruki Murakami, čiji bljedunjavi junaci magičnom privlačnošću muškog autorstva seksualno privlače horde prekrasnih, kompleksnih i zanimljivih žena – osobito je neobična iz pera žene, pripadnice spola koji gotovo neminovno izvlači deblji kraj muško-ženskih odnosa. Žene su očekivane nositeljice emocionalnog tereta veze, skrbnice za nezrele muškarce i žrtve kulturalnih standarda ljepote, a po potrebi i kućne pomoćnice koje nakon dugog radnog dana partnerove tanjure smještaju u perilicu ili ribaju podove. Ove uvide, međutim, nipošto nećete pronaći kod Sally Rooney.

Za kontekst i usporedbu, ako ipak želite transgresivnu i sociopolitički relevantnu suvremenu žensku književnost, postoji mnogo Rooneyinih potencijalnih razrednih kolegica kojima se možete obratiti. Beskrajno cinična Ottessa Moshfegh svjetsku je slavu ostvarila crnohumornim romanom Moja godina odmora i opuštanja, pričom o prekrasnoj i bogatoj netom diplomiranoj povjesničarki umjetnosti toliko klinički depresivnoj (“u meni postoji nešto zbog čega mrzim svih i sve”) da pronađe njujoršku psihijatricu dovoljno naivnu da joj prepiše dovoljno sedativa za prespavati čitavu godinu dana. Naša se neimenovana pripovjedačica – loša osoba prepuna predrasuda i bjelodana antijunakinja s kojom je teško ne suosjećati – 2001. godine doista budi s više životne radosti, samo kako bi njezina jedina i najbolja prijateljica preminula u terorističkom napadu na njujorške Blizance. Unatoč svojoj inherentnoj sklonosti crnilu i pričama o anhedoniji, gubitku interesa depresivnog subjekta za stvarni život, Moshfegh vrlo pomno pazi da njezin književni opus ostane dinamičan i raznolik: svojim kriminalističkim romanom Eileen gotovo je osvojila prestižnog Man Bookera, najvažniju američku nagradu za najbolju knjigu godine, zbirka priča Homesick for Another World balansira njezin karakteristični crnohumorni cinizam – primjerice, prva priča govori o profesorici alkoholičarki u katoličkom internatu – s čilijim novelama, a trenutno možemo unaprijed naručiti požudno iščekivanu kopiju njezine najnovije knjige, romana Lapvona o emocionalno zapostavljenom dječaku pastiru.

Izravniju kritiku kasnog kapitalizma i ponižavajućeg prekarijata pronalazimo u kratkom romanu The New Me mlade Halle Butler, gdje njezina bucmasta i ničime talentirana protagonistica stvarnom britkošću netom naoštrene britve progovara o stresnoj prirodi prekarnog rada na određeno u otuđujućoj poslovnoj okolini, o deprimirajućoj praznini razgovora njezinih kolegica, koje osobni napredak svode na gramzivo potrošačko gomilanje proizvoda koji će ih učiniti novima te depresivnosti apatičnog održavanja prijateljskih odnosa s ljudima koji nam se zapravo zbilja i ne dopadaju. Za usporedbu, politička vjerovanja Rooneyinih protagonista izuzetno su maglovita i marginalna tema. Iako dobivamo natruhe informacija da su, kao i sama Rooney, baš svi više ili manje radikalni ljevičari – primjerice, jednu komunistički nastrojenu poruku koju Bobbi šalje Frances, što sugerira da katkad razmjenjuju i krajnje lijeve refleksije, Connellovo glasovanje za lijevu opciju na izborima i Simonov posao lijevog parlamentarca – razlozi iza njihovih političkih preferencija nikada nam nisu otkriveni. Njezini likovi jednostavno ne razgovaraju o politici i kurentnom društvenom trenutku – premda, da opet budem poštena, Eileen jednom pejorativno spominje Trumpa. Znatno je važnije, dakako, iznova i iznova isprazno blebetati ni o čemu, šutjeti i uživati u izvrsnosti svojeg seksa.

Ako ste raspoloženi za nešto žešće, Rooneyina generacija ima za ponuditi i mrklo crnu inačicu Američkog psiha za seksi žene, Boy Parts, roman namijenjen čitanju s jednakim ironijskim odmakom prema riječima lažljive naratorice. Prvijenac izuzetno talentirane književnice Elize Clark prati Irinu Sturges: prekrasnu, visoku, pretjerano mršavu i crvenokosu fetišnu fotografkinju koja lovi pomalo fizički sjebane muškarce – ispodprosječni su, proćelavi, niski, ružni ili imaju goleme ožiljke i prevelike rimske nosove – i slika ih u pozama tradicionalno namijenjenima konvencionalno seksipilnim ženama. Dok roman istražuje nepravednu dinamiku muško-ženskih odnosa Irininom bezosjećajnom, nedosljednom i narcisoidnom naracijom, Eliza Clark govori i o vertikalnoj mobilnosti izuzetno inteligentne kćeri oca vodoinstalatera i anoreksične majke kućanice koja Irinu opetovano ponižava i emocionalno zlostavlja. Clark u obimnom romanu Irinu podvrgava brutalnim standardima ljepote influencerskog kasnog kapitalizma i izuzetnom se stilskom inovativnošću poigrava tradicijom nepouzdanog pripovijedanja, jer Irina počinje halucinirati da je jednoga od svojih mlađih modela ubila i potom nasjekla na komadiće – doslovne Boy Parts, dijelove dječaka – koje je zakopala diljem sjeverne Engleske. Progresijom narativa romana, napreduje i Irinino ludilo, pa svačije oči vidi rasječene krhotinama stakla i uvijek iznova zamišlja da svoje seksualne partnere sodomizira praznim bocama vina i sjecka noževima za otvaranje pisama. No dakako, kao i u izvornom Američkom psihu, Irina nikoga doista ne ubija i oči se nikome ne prolijevaju rasječene krhotinama stakla: ona, stegnuta korzetom kako bi bila što privlačnija, vizijama brutalnog nasilja jednostavno sublimira frustraciju izazvanu nasilnim standardima ljepote i umjetničkog uspjeha žene radničke klase u okolnostima prekarnih gospodarskih uvjeta i ženske podređenosti u heteroseksualnim odnosima.

Eliza Clark na Youtube čita dijelove svojeg romana Boy Parts.

Dakle, da apsolviramo temu, mlade tridesetogodišnjakinje imaju nam za ponuditi pregršt dinamično napisane, mračno duhovite, rodno osviještene i sociopolitički pertinentne književnosti, no takve radove jednostavno ne treba tražiti kod Sally Rooney. Postoji golema razlika između ozbiljne književnosti – koja tematizira značajne subjekte i stilski inovira formalni repertoar realističkog romana – i donekle šarmantnih knjiga koje su zapravo samo dostojanstvenije uvezani ljubići. Opet, romantična književnost sasvim je kadra ući u književni kanon. Nije riječ ni o rodu, jer su Marguerite Yourcenar i Alice Munro romantičnom književnošću to ostvarile. Rooneyina književnost neće preživjeti brutalnost vremena, jer nečeg većeg – recimo, zbiljskih razgovora s prijateljima i suptilnog unošenja političkih tenzija – u njezinim djelima jednostavno – nema.