Koji bi to oblik mirovinske štednje bio uspješniji? Ispunjavaju se najvažniji ciljevi reforme iz 2002.

Zamrzavanje uplata ili ukidanje kapitalizirane obvezne mirovinske štednje imalo bi vrlo nepovoljne gospodarske učinke, a dovelo bi i do razbijanja povjerenja u taj sustav štednje, koji se uspješno i postupno gradi više od desetljeća. Stvaranje povjerenja u bilo koji oblik javne politike je dugotrajan i naporan posao koji zahtijeva posvećenost i odlučnost svih sudionika, pogotovo korisnika, a razbijanje tog povjerenja je vrlo lako i brzo, s dugotrajnim nepovoljnim posljedicama, kaže Davorko Vidović, koji je kao ministar pokrenuo reformu

1. Koji su bili motivi za pokretanje drugog stupa? 

Sustave socijalne sigurnosti, njihovo financiranje, socijalnu i financijsku održivost u uvjetima kada je pad BDP-a u samo jednoj deceniji vratio zemlju 20-tak godina, kada je u nekoliko godina broj zaposlenih smanjen za više od 700.000, broj umirovljenika gotovo udvostručio,  a demografska su  istraživanja ukazivala na ubrzano smanjivanje radnog kontingenta, niske stope nataliteta i ubrzano starenje stanovništva, trebalo je potpuno i iznova definirati.

Među prioritetnim za promjene bio je sustav mirovinskog osiguranja. Polazeći od njegovih glavnih funkcija a to su: ravnomjerna raspodjela dohotka pojedinaca i obitelji tijekom cijelog životnog vijeka, poticanje pojedinačne i nacionalne štednje, te ublažavanje siromaštva za vrijeme starosti i radne neaktivnosti, u drugoj polovini 90-tih se prišlo pronalaženju modela koji bi te funkcije u najvećoj mjeri mogao obaviti, a da se pri tome očuvaju i vrijednosti sadržane u tradiciji socijalne politike.

Radi ublažavanja teškoća mirovinskog sustava Hrvatska je 2002. uvela osobne mirovinske račune u privatnom sustavu kapitaliziranog osiguranja definiranih doprinosa.  Najvažniji razlog uvođenja takvog oblika osiguranja bila je želja za diversifikacijom rizika, kako se sva sredstva, poput jaja ne bi držala u samo jednoj košari.

Ujedno, željelo se potaknuti osiguranike na dulje ostajanje u svijetu rada i plaćanje doprinosa (odnosno smanjivanje izbjegavanja plaćanja) jer se sa sigurnošću može očekivati da će ljudi željeti raditi duže i u potpunosti plaćati mirovinske doprinose ako njihova mirovina izravno ovisi o uplaćenim doprinosima, što često nije slučaj u prvom stupu međugeneracijske solidarnosti.

Konačno, željeli su se ublažiti navedeni nepovoljni učinci pretjerane preraspodjele koja obilježava sustav međugeneracijske solidarnosti. Naravno, značajniji pozitivni financijski povrati za osiguranike mogu se ostvariti ako se uplaćuje dovoljno dugo vremena jer male uplate u kratkom vremenu mogu samo polučiti i odgovarajuće male povrate.

Naše sadašnje mirovine iznose ispod 40% plaće, što je praktički najniži omjer u Europskoj uniji. U postojećem omjeru osiguranika i umirovljenika možemo očekivati samo daljnje smanjivanje mirovina. Ako bi ukidanjem II. stupa cijeli doprinos od 20% išao u I. mirovinski stup, tada bi trebalo dva i pol puta više zaposlenih od broja umirovljenika da bi mirovine iznosile samo 50% plaće. Naravno, niti sada nije dovoljno i sada razliku pokriva država iz proračuna.

Pri tome valja znati kada bi se zaposlilo svih trenutno 150.000 nezaposlenih, omjer bi iznosio samo 1,22 : 1. Hoćemo li ikada više doseći omjer 4:1, tj. četiri osiguranika na jednog umirovljenika, kao što je bio 1990. godine (oko 2 milijuna zaposlenih i oko 500 tisuća umirovljenika)? To je praktički nemoguće za očekivati, već i zbog činjenice da se radna snaga samo u posljednjem desetljeću smanjila za pola milijuna ljudi. A jedino pod takvim i sličnim povoljnim uvjetima može oslanjanje samo na I. mirovinski stup jamčiti stabilne i odgovarajuće mirovine.

Dodatno, doprinosi u nekapitaliziranom mirovinskom sustavu koji se obračunavaju na plaće iskrivljuju ponudu rada i vrste (oblike) naknade. Iako veza između doprinosa mirovinskog sustava koje pojedinci plaćaju i prava koja na temelju toga ostvaruju podrazumijeva da obvezne zakonske stope doprinosa uvećavaju stvarne granične porezne stope koje terete pojedinca, doprinosi mirovinskom osiguranju su ustvari porezi sa značajnim dijelom gubitaka uslijed mrtvog tereta doprinosa. Ti gubici su neminovni zbog slabog povrata koji je posljedica sustava isplate mirovina iz tekućih prikupljenih sredstava (PAYGo). Za razliku od privatnih mirovinskih fondova i mirovinskog osobnih računa građana (kapitalizirani sustav), nekapitalizirani sustav mirovinskog osiguranja ne ulaže prikupljeni novac u obveznice i vrijednosne papire, već u istoj godini prikupljena sredstva isplaćuje u obliku mirovina i ostalih  prava. Stopa povrata koju pojedinac može ostvariti obveznim doprinosima u sustavu općeg mirovinskog osiguranja stoga je puno niža od one koja se može dobiti u privatnim mirovinskim fondovima i mirovinskom osiguranju s neposrednim financiranjem.

Nadalje, u Hrvatskoj je slaba povezanost uplaćenih doprinosa i buduće mirovine. Postoji značajna unutargeneracijska preraspodjela u kojoj se istražuje koliko su bogatiji kroz mirovinske doprinose dali za siromašnije; u zemljama koje imaju dugo godina mirovinsko osiguranje, za nedavno umirovljene i za one koji će u budućnosti odlaziti u mirovinu općenito vrijedi načelo: što su primanja i mirovinski doprinosi veći, manji je dobitak od mirovinskog osiguranja. Razlog je što većinom ne postoji utvrđena najniža i najviša plaća, a određena je najniža mirovina – mirovina na koju osiguranik ima pravo ako mu je prosječna plaća na temelju koje su izračunati njegovi prosječni vrijednosni bodovi bila niža od prosječne plaće. S druge strane, postoji najviša mirovina što je najviša svota do koje se može odrediti mirovina (prema plaći osiguranika) koja se ostvaruje prema općim propisima o mirovinskom osiguranju.

Uz to, nije zanemariv i još jedan cilj postavljen reformom 2001. – željelo se povećati štednju, razviti financijsko tržište i ublažiti paternalizam (ili ojačati samo-oslanjanje), države nad socijalnom sigurnošću što je u velikoj mjeri trebalo potaknuti povećanje osobne odgovornosti za vlastitu budućnost.

       2. Što drugi stup radi bolje nego prvi stup?

Drugi stup, uz sve njegove nedostatke daje dodatnu sigurnost budućim umirovljenicima, makar se u njega izdvaja manji postotak doprinosa. Ovo već činjenicom što je rizik raspoređen na dva dijela: na prvi i drugi stup. Drugi stup između ostaloga mnogo bolje brani od napadaja države da se potroše prikupljena sredstva. Uz to, kada bi se išlo računati vjerojatno su manji administrativni i organizacijski troškovi drugog u odnosu na prvi stup.

         3. Koji su bili pretpostavljeni nedostatci pokretanja drugog stupa (javni dug)?

Nesiguran povrat, moguća inflacija, veliki troškovi ako ne postoji dobra kontrola, Procjenjivala se i opasnost prevelikog ulaganja u državne obveznice i vrijednosnice, i općenito relativno konzervativni i restriktivni početni pristup ulaganjima, osiguran  prilično snažnim zakonskim ograničenjima. Iako ne raspolažem najnovijim podacima još uvijek kod obveznih mirovinskih fondova najveći dio čini ulaganje u domaću imovinu (oko 80%) i to u državne obveznice, koje čine najveći dio ukupne imovine, dok ulaganje u dionice čini oko 15% imovine. Na području inozemne  imovine najviše se ulagalo u dionice i u otvorene investicijske fondove što čini desetak posto imovine.

Prinose mirovinskih fondova treba promatrati u duljem vremenskom razdoblju, ali izuzme li se kriza, ti su prinosi čak i u kraćem razdoblju bili prilično visoki. U tom pogledu hrvatski mirovinski fondovi su među najuspješnijima u regiji i Europi.

4. Kako se planiralo minimizirati nedostatke?

Strogo se definiralo kako i gdje mirovinski fondovi mogu ulagati, težilo se smanjivanju njihovih troškova, što nije uvijek bio slučaj i u najrazvijenijim zemljama.

5. Zašto se računalo povećavati izdvajanja u drugi stup?

Ustvari to nikada službeno nije rečeno, ali se vjerovalo da će građani biti puno više zainteresirani za uplatu na osobni račun čime im se neposredno određuje iznos mirovine nego na zajednički račun gdje je ta veza vrlo slaba.

6. Kako ocjenjujete poslovanje drugog stupa u odnosu na očekivanja u prethodnom razdoblju?

Danas, s vremenskim odmakom od gotovo 18 godina, možemo zaključiti kako su hrvatski obvezni mirovinski fondovi ostvarili zavidne rezultate, bez obzira na činjenicu da je tijekom promatranog razdoblja globalno i hrvatsko tržište kapitala pogodila najveća gospodarska kriza. Prema podacima HANFA-e, ukupna neto imovina obveznih mirovinskih fondova krajem 2017. godine iznosila je 91,9 mlrd. kuna, što je oko 26% bruto domaćeg proizvoda i povećanje od 9,5% u odnosu na završetak 2016. godine. Osim toga, anualizirani prosječni prinosi domaćih obveznih mirovinskih fondova od vremena osnivanja ostvareni su na razini gotovo 6% što pokazuje da se ispunjavaju najvažniji ciljevi mirovinske reforme pokrenute 2002. Sukladno zakonskoj definiciji prosječni godišnji prinos je oko 3% iznad inflacije, ali i više od prinosa koji je postavljen kao poželjan u trenutnu ulaska u mirovinsku reformu, a to je navedenih 2% iznad inflacije.

Postavljam si pitanje, koji bi to oblik mirovinske štednje bio uspješniji?

7. Kakve su perspektive drugog stupa?

Sva tri stupa mirovinskog osiguranja trebala bi zajedno osigurati veću socijalnu sigurnost i veću ukupnu razinu mirovina, odnosno na bolji način smanjiti rizike starosti, invalidnosti i smrti. Time se rizici osiguranja dijele na više razina i nositelja osiguranja, što bi, prema ciljevima reforme, i za korisnike mirovina i za ukupna gospodarska kretanja trebalo biti povoljnije od mirovinskog osiguranja koje ovisi samo o tekućoj uplati doprinosa i generacijskoj solidarnosti.

Ulaganjem mirovinskih fondova trebala bi se povećati domaća štednja i investicije, što bi trebalo potaknuti razvoj tržišta kapitala, gospodarski rast i povećanje životnog standarda. Mirovinska bi reforma trebala pridonijeti modernizaciji gospodarstva, posebno financijskog sektora, no i donijeti druge pozitivne rezultate poput ublažavanja siromaštva.

Očigledno je da postoji opravdanost za opstanak izdvajanja za kapitalizirani oblik mirovinskog osiguranja. Naknade obveznim mirovinskim fondovima su razmjerno niske s tendencijom daljnjem smanjivanja, a pozitivnim se smatra i uvođenje potportfelja. Konačno, važno je postupno liberalizirati i ulaganja mirovinskih fondova izvan Hrvatske.

Zaključno, možemo istaknuti kako bi moguće zamrzavanje uplata i/ili ukidanje kapitalizirane obvezne mirovinske štednje imalo vrlo nepovoljne gospodarske učinke, a dovelo bi i do razbijanja povjerenja u taj sustav štednje, koji se uspješno i postupno gradi više od desetljeća. Stvaranje povjerenja u bilo koji oblik javne politike je dugotrajan i naporan posao koji zahtijeva posvećenost i odlučnost svih sudionika, pogotovo korisnika, a razbijanje tog povjerenja je vrlo lako i brzo, s dugotrajnim nepovoljnim posljedicama. Zamrzavanje uplata ili ukidanje kapitalizirane obvezne mirovinske  samo bi nakratko ublažilo proračunski deficit, a državi bi stvorilo velikih dugotrajnih poteškoća u ispunjavanju obveza prema osobama koje su ostvarile mirovinska prava. Naravno, dobrodošle su sve analize i rasprave vezane uz podrobno djelovanje i moguće poboljšanje II. stupa jer to može biti samo na dobrobit osiguranika. Svaka nagla i nedovoljno promišljena odluka o mijenjanju njegovih osnovnih obilježja može ozbiljno ugroziti financijsku stabilnost cijelog gospodarstva, povjerenje i taj sustav i buduće mirovine hrvatskih građana. Konačno, to bi predstavljalo grubu povredu pravne sigurnosti čime bi se narušila ionako slaba vladavina prava u Hrvatskoj.