Komunistički internacionalizam. Kina lider slobodne trgovine. Je li moguća obnova globalne uloge Sjedinjenih Država?

Sve dok ne budu riješeni njezini temeljni unutrašnji problemi, Amerika neće biti spremna za ponovno preuzimanje liderstva u organizacijama koje je prethodno napustila ili ih je – kao u slučaju NATO saveza – ignoriranjem interesa partnera ozbiljno poljuljala, piše Božo Kovačević

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Stručnjacima za međunarodne odnose jasno je da je šteta koju je Trumpova administracija nanijela međunarodnom položaju Amerike dijelom nenadoknadiva. Neki procesi su nepovratni i bilo bi iluzorno uvjerenje da će Bidenovoj administraciji biti dovoljno samo da poništi loše Trumpove odluke kako bi Americi vratila status hegemona međunarodnih odnosa. Tako ugledna World Politics Review, u publikaciji posvećenoj vanjskoj politici buduće Bidenove administracije, s pravom ističe da je „nejasno je li obnova globalne uloge Sjedinjenih Država uopće moguća“.

Narušeno povjerenje kako saveznika u okviru euroatlantskih integracija tako i u okviru pacifičkih asocijacija i dalje pothranjuju unutrašnje političke prilike u Americi kojima ton daje Trumpov poziv pristašama da ne priznaju rezultate izbora. Republikansko poigravanje mogućnošću izbijanja građanskoga rata zabrinjavajuća je najava problema s kojima će se Biden suočavati na domaćem planu.

A fanatična podrška Trumpovih sljedbenika, neovisno o više nego uvjerljivoj razlici kojom je Biden pobijedio, otvara mogućnost da u slučaju Bidenovog neuspjeha 2024. godine za predsjednika opet bude izabran Trump ili netko njemu sličan.  Sve to u potpunosti opravdava nedoumice Edwarda Aldena koji se pita: “Da li je Trump bio šokantni odmak od otvorene, angažirane i odgovorne Amerike ili on predstavlja trajniji skup poticaja koji neće nestati kad on ode sa scene?” (22) Naravno da takve dvojbe muče i američke saveznice u okviru NATO-a, EU, G7 i ASEAN-a.

Odbacujući demokratske norme i vladavinu zakona kod kuće, a povlačeći se kao zastupnik ljudskih prava u inozemstvu Sjedinjene su Države postale sličnima državama koje su dugo kritizirale.

Uvjerljivost Amerike na međunarodnom planu, njezina svojedobno očita vojna nadmoć, ekonomska superiornost i stabilna demokracija omogućavale su joj da svoje interese postiže i primjenom soft power, uvjeravanjem i isticanjem same sebe kao pozitivnog primjera i uzora drugima. Trumpova Amerika više nije takva. Kako ističe Judah Grunstein, Trump je poticao “domaće pomake koji su ostavili Sjedinjene Države jako sličnima stranim državama koje je Amerika dugo kritizirala, odbacujući demokratske norme i vladavinu zakona kod kuće dok su se povlačile kao zastupnik ljudskih prava u inozemstvu.” (31) Stoga je jasno da je konsolidacija američkog društva i primirivanje ratničkih strasti na domaćoj političkoj pozornici nužna pretpostavka uspješne vanjske politike.

WPR u seriji je članaka detaljno secirao međunarodni aspekt Trumpova mandata

No, multilateralizmu skloni liberalni internacionalisti i globalisti okupljeni oko Bidena mogli bi se iznenaditi otporom njihovom eventualnom pokušaju da stvari u svijetu postave onako kako su bile postavljene 2016. godine. Povratak poznatoj i ugodnoj prošlosti, upozorava Howard W. French, nije moguć. Bidenova osobna pristojnost i samodisciplina, tvrdi on, kao ni sposobnost da suosjeća s drugima – što ga sve krasi za razliku od neobuzdanog i narcisoidnog prethodnika – neće biti dovoljni za obnovu američkog vodstva tamo gdje je ono izgubljeno. Bit će potrebna nova politička imaginacija i novi rječnik. Tako i Paul Gewirtz, jedan od suradnika u  recentnoj publikaciji The Brookings Institution The Future of US Policy Toward China, ukazuje na to da će „ponovna izgradnja europskog povjerenja tražiti vrijeme i umješnu diplomaciju i čak razumijevanje toga što ´američko vodstvo´ znači.“

Premda je Trump „potkopao američka savezništva i partnerstva dok je ojačavao njezine neprijatelje sve u nastojanju za nekom ad hoc nesuvislom i personaliziranom vanjskom politikom“ (Grunstein 31), neke odrednice njegove vanjske politike morat će uvažiti i Bidenova administracija. Judah Grunstein navodi četiri takve odrednice: 1) tolerancija za lomove; 2) pojačana tolerancija za rizik; 3) pojačani skepticizam u vezi s vojnim angažiranjem i 4) povratak vanjske politike kući. Uvažavanje tih odrednica trebalo bi dovesti do toga da se Amerika odnosi prema svijetu kakav on danas jest – a takav je djelomično zahvaljujući i Trumpu – a ne prema onakvom kakvim bi Amerika željela da on bude. Trumpova politika America first dovela je, između ostalog, i do toga da Americi danas ne priznaju prvenstvo ni ondje gdje je ono donedavno bilo neupitno.

Europski povjerenik za vanjsku politiku Bortel podržao je trgovinski sporazum petnaestak azijskih i pacifičkih država

Dobar primjer toga je izjava europskog povjerenika za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepha Borela u povodu potpisivanja Regionalnog sveobuhvatnog ekonomskog partnerstva (RCEP) između petnaest istočnoazijskih i tihooceanskih zemalja 15. studenog. Pohvalivši sklapanje sporazuma o vanjskoj trgovini, najvećeg dosad, koji obuhvaća tridesetak posto svjetskog stanovništva i oko trećine svjetskog GDP-a, Borel je emfatično izjavio: „Kao što vjerujemo u slobodnu i poštenu trgovinu i multilateralizam kao put do toga, mi isto tako možemo biti sretni kada i drugi posežu za takvim obrascima da bi ojačali svoje blagostanje.“ Osim što je istaknuo da je takav sporazum u interesu EU, osobito je naglasio važnost trenutka u kojem je sporazum potpisan: „Tajming sporazuma je važan: to je znak predanosti članica trgovini i investicijama zasnovanim na pravilima u eri jednostrane koristi i odmazde.“

Premda Borel Ameriku nije spomenuo, sasvim je uočljivo implicitno odbacivanje unilateralizma, protekcionizma i učestalog nametanja sankcija kao glavnih obilježja Trumpove vanjskotrgovinske politike. Tome nasuprot, EU je pozdravila multilateralni sporazum u kojemu je središnji igrač Kina kao glavna američka globalna suparnica s kojom još ni EU nije sasvim uredila odnose. Borel je, možda, izrazio i neraspoloženje EU zbog Trumpovog istupanja iz pregovora o TTIP-u, Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu. O tom ugovoru razgovaralo se godinama između Washingtona i Bruxellesa, a službeni pregovori počeli su 2013. godine da bi ih predsjednik Trump zaustavio nedugo nakon preuzimanja vlasti.

Ekonomska snaga RCEP-a prema Asia Pacific Research Network

Što se, zapravo, dogodilo na drugom kraju svijeta, na Pacifiku?

Ondje je Amerika bila inicijator razgovora o uspostavi zone slobodne trgovine. Cilj je bio otežati kinesku gospodarsku ekspanziju u pacifičkoj regiji. Nakon višegodišnjih pregovora, u veljači 2016. godine dvanaest zemalja potpisalo je sporazum pod nazivom Transpacifičko partnerstvo (TPP). Trump je istupio i iz tog sporazuma, ali je preostalih jedanaest članica u siječnju 2018. godine potpisalo revidirani TPP ovaj put pod nazivom Comprehensive and Progressive Agreement for Trans-Pacific Partnership (CPTPP). No, jasno je da važnost tog sporazuma bez Amerike nije ista kao kad je u njemu bila i Amerika.

Kina je od 2011. godine pokušavala pozicionirati se kao vjerodostojan vanjskotrgovinski partner u tihooceanskom bazenu. No, američka prisutnost ondje i američki utjecaj bili su ozbiljna prepreka takvim nastojanjima. Američkim povlačenjem iz TTP-a i okretanjem unilateralizmu i protekcionizmu, zemlje Istočne Azije i Oceanije koje su zainteresirane za razvoj slobodne trgovine ostale su bez hegemona, bez najsnažnije ekonomija koja bi snagom svog tržišta i financijskim kapacitetom mogla potaknuti potražnju i investicije. Kina je iskoristila priliku i intenzivirala razgovore o RCEP-u. Rezultat toga je pomalo paradoksalna situacija da se kao najjači partner unutar najvećeg sporazuma o slobodnoj trgovini pojavljuje Kina, zemlja čiji Ustav u svom prvom članku proklamira da je to „socijalistička država pod narodnom demokratskom diktaturom kojom rukovodi radnička klasa, a koja je zasnovana na savezu radnika i seljaka“.

Na čelu multilateralnog aranžmana kakve uobičajeno zagovaraju liberalni internacionalisti našla se zemlja u kojoj je komunizam službena ideologija. Doduše, bogatstvo tamošnjih 399 milijardera, koliko ih je Forbes nabrojio 2020. godine, vjerojatno nadmašuje bogatstvo svih kineskih radnika i seljaka zajedno. I dok su predsjednik Trump i njegova administracija odlučili vjerovati onome što je napisao u Ustavu Narodne Republike Kine pa su pokrenuli ideološki i trgovinski rat protiv nje i njezinih vođa, predstavnici četrnaest zemalja pacifičkog bazena su, očito, u većoj mjeri uvažili Forbesove podatke i odlučili vjerovati da će Kina doista otvoriti svoje tržište te kompanijama iz tih zemalja omogućiti da se ondje bogate kao i kineski milijarderi.

Dakako, dug je put od potpisivanja sporazuma do ratifikacije i primjene koja će biti krajnji pokazatelj njegove uspješnosti i istinske predanosti članica svemu što je u njemu zapisano. Ako se sve bude odvijalo u skladu s predviđanjima, do 2030. godine vrijednost vanjskotrgovinske razmjene između zemalja članica tog sporazuma trebala bi se povećati za 428 milijardi dolara, tvrde Peter A. Petri i Michael G. Plummer u publikaciji East Asia Decouples from the United States. Pritom bi najveći dobitnici trebali biti Kina, Japan i Južna Koreja. Zbog očekivanog porasta vanjskotrgovinske razmjene između zemalja članica RCEP-a predviđa se da će se smanjiti opseg trgovanja sa zemljama izvan tog sporazuma pri čemu bi glavne gubitnice trebale biti Indija i Amerika.

Svijet kakav jest, dakle, podrazumijeva Kinu kao vodeću gospodarsku silu u promicanju slobodne trgovine na Pacifiku, ali i EU koja je u intenzivnim pregovorima s Kinom o sklapanju sličnog sporazuma, dok komunikacije s Amerikom zasad nema. Da bi se donekle neutralizirale posljedice američkog povlačenja iz TPP-a, stručnjaci iz The Brookings Institution predlažu da se Amerika naprosto vrati, odnosno da se pridruži sadašnjem sporazumu CPTPP. Da li bi njezina pozicija mogla biti ista kao kad je bila glavni inicijator potpisivanja tog sporazuma?

Pogledajmo slijedeću sliku:

Ako bi se SAD jednostavno vratile u CPTPP, iz kojeg ga je Trump isključio, kako bi rivalitet Amerike i Kine djelovao na funkcioniranje tako velikih asocijacija slobodne trgovine čije se članstvo u tolikoj mjeri preklapa

Brojke iza naziva zemalja pokazuju GDP svake izražen u tisućama milijardi dolara. Slika pokazuje da je sedam od jedanaest članica CPTPP-a, nekadašnjeg TPP-a, odlučilo pridružiti se i sporazumu RCEP u kojem Kina dominira. Ako se Amerika pridruži CPTPP-u, hoće li se sedam članica tog ugovora koje su istodobno i potpisnice RCEP-a odlučiti za izlazak iz tek potpisanog sporazuma? Ako ne, kako će rivalitet između Amerike i Kine djelovati na funkcioniranje tako velikih asocijacija slobodne trgovine čije članstvo se u tolikoj mjeri preklapa? Koja će velika sila u tom nadmetanju pobijediti?

Ako uzmemo u obzir činjenicu da je svih deset članica ASEAN-a, međunarodne organizacije za promicanje mira i sigurnosti u Jugoistočnoj Aziji osnovane 1967. godine pod patronatom Sjedinjenih Država, potpisalo članstvo u RCEP-u, otvaraju se dodatna pitanja. Trump je jedini američki predsjednik od osnivanja ASEAN-a koji nije prisustvovao nijednom sastanku šefova država te asocijacije. Da li ta činjenica potvrđuje potpuno okretanje zemalja Amerike od dosadašnjih aranžmana u Jugoistočnoj Aziji? Da li je članstvo zemalja ASEAN-a u RCEP-u znak njihova nepovjerenja u Ameriku i spremnosti na zbližavanje s Kinom?

Premda u vrijeme pisanja njihovih preporuka RCEP još nije bio potpisan pa ga Bidenovi savjetnici iz Brookings-a ne spominju, velik su prostor posvetili potrebi redefiniranja odnosa s Kinom. Zajednički nazivnik tih preporuka izražen je ovim riječima iz sažetka: “Ideološke razlike između Sjedinjenih Država i Kine raspiruju njihovo suparništvo, ali većina pitanja su svojstvena nadmetanju velikih sila. S njima se treba nositi bez demoniziranja Kine zbog sustavnih razlika.” (1) Dakle, poziva se Bidena da prekine ideološki i trgovinski rat s Kinom.

U tom pogledu najeksplicitniji je Cheng Li koji predlaže da Bidenova Amerika izbjegne tri zamke u koje ju je uvalila Trumpova administracija: „1) retoričko odvajanje Narodne Republike Kine od Komunističke partije Kine; 2) rušenje komunističkog režima i 3) sprječavanje širenja kineske prijetnje cijelom društvu (američkom, op.).“ (Li 8)  Kad predsjednik Trump i državni tajnik Pompeo govore o Xi Jingpingu kao o generalnom sekretaru Komunističke partije a ne kao o predsjedniku Kine, ta „promjena službenih kineskih naziva koju provodi američka vlada za svijet neće značiti ništa nego samoobmanu i nesposobnost za odnose s Kinom i njezinim vodstvom“, kaže Li. Problem za pokušaj promjene te politike leži i u tome što dio demokrata u Kongresu podržava takav odnos prema Kini.

Vanjska politika kakvu zagovara Biden primjerena je samouvjerenoj, samozadovoljnoj posthladnoratovskoj Americi ujedinjenoj u predodžbi da je Amerika izuzetna, u svemu superiorna i svima privlačna. Današnja Amerika rastrzana je unutrašnjim podjelama koje je predsjednik Trump vješto instrumentalizirao i sada ih, frustriran izbornim porazom, raspiruje do ruba građanskog rata, ali ih on nije stvorio. Upravo globalizacija i multilateralizam artikuliran u skladu s interesima krupnog kapitala, ali ne i s očekivanjima srednje klase, doveli su do snaženja desnog populizma, izolacionizma, protekcionizma, ksenofobije, jednom riječju – do trampizma. Uzroci pojave trampizma mogu se povezati s višedesetljetnim globalnim promicanjem neoliberalnog internacionalizma uz zanemarivanje žrtava globalizacije u Americi.

Da bi riješila unutrašnje političke, društvene i ekonomske probleme, Amerika bi opet morala preuzeti vodstvo u multilateralnim ekonomskim i sigurnosnim organizacijama i okoristiti se prednostima toga položaja. S druge strane, sve dok ne budu riješeni njezini temeljni unutrašnji problemi, Amerika neće biti spremna za ponovno preuzimanje liderstva u organizacijama koje je prethodno napustila ili ih je – kao u slučaju NATO saveza – ignoriranjem interesa partnera ozbiljno poljuljala. Neskrivene simpatije koje je Joe Biden pobudio u mnogim dijelovima svijeta ipak nisu pouzdano jamstvo da će on uspješno riješiti problem kvadrature američkog političkoga kruga.

• Citirana literatura

Hass, Ryan; McElveen, Ryan; Williams, Robert D. (ed)(2020), The Future of US Policy Toward China, Washington: The Brookings Institution

Petri, Peter A.; Plummer, Michael G. (2020), East Asia Decouples from The United States: Trade War, COVID-19, and East-Asia´s New Trade Blocs, Peterson Institute for International Economics

US Foreign Policy under a Biden Presidency, World Politics Review, November 2020