Komunizam nije komunizam ako nije luksuzan. Politički program utemeljen u tehnološkom optimizmu. Indeks obilja

Iako je potpuno automatizirani luksuzni komunizam ishod tehnološkog napretka za njegovu je realizaciju nužno nastojanje da ga se ostvari kao politički program, objašnjava Hana Samaržija u prikazu knjige Aarona Bastanija, Fully Automated Luxury Communism. Njegov su ključan sadržaj sedam univerzalno dostupnih dobara. Kojih?

• Hana Samaržija je studentica diplomskog studija filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezin istraživački interes uključuje epistemologiju, filozofiju znanosti, političku ekonomiju

Što nakon kapitalizma? Kako iskoristiti tehnološki napredak i potencijal održivih resursa u prevladavanju materijalnih  ograničenja i ostvarenju pravednijeg društva? Prema Aaronu Bastaniju, koji piše za The Guardian i New York Times, ispravni koraci mogli bi dovesti do potpuno automatiziranog luksuznog komunizma, društva obilja koje minerale rudari na asteroidima, građanima jamči temeljne usluge, monotone radnje delegira strojevima, a energiju crpi iz sveprisutnih solarnih ploča. Iako se ideja luksuznog komunizma može činiti kao oksimoron, Bastanijeva knjiga, objavljena u Versu, modelira itekako luksuzan komunizam, utemeljen na novim tehnologijama i prevladavanju oskudice.

Izdavačka kuća Verso profilirala se kao platforma za spekulaciju o temama društvene pravednosti, koje smo, možda i opravdano, navikli izjednačavati s lijevom misli. Tržišni kapitalizam se, prema Bastaniju, desetljećima nametao kao jedina suvisla ekonomska paradigma: industrijska revolucija je, s raširenom upotrebom fosilnih goriva, omogućila dotad nezamisliv porast produktivnosti, a dvadeseto stoljeće donijelo uzlet životnog standarda. No, od sedamdesetih godina realne plaće većine su, usprkos porastu produktivnosti, počele stagnirati, profit se počeo slijevati u krug imućnih, osuđujući većinu na vrtoglave cijene, nedostupno stanovanje, prekarni rad i egzistencijalnu nesigurnost. Kako bi učvrstio argument, Bastani se poziva na podatke o desecima milijuna Britanaca i Amerikanaca ovisnih o socijalnoj pomoći. Usprkos tome, kapitalizam se, poduprt stavom da nema zamislive alternative, održao, postupno se prilagođavajući promjenjivim uvjetima proizvodnje. Uslijedili su zaključci o kraju povijesti, poput Fukuyaminog, a liberalne demokracije s tržišnim kapitalizmom etablirale su se kao konačni model društvenog uređenja.

Liberalna demokracija ideološki kraj povijesti, Francis Fukuyama

Prema Bastaniju, Fukuyamina se okončana povijest prvi put vratila 2008, s krahom globalnog financijskog tržišta, kada je američka vlada svoje banke izbavila novcem poreznih obveznika, pokazavši da vrijeme vidljive države nije prošlo, nego je, pritajena, i dalje spremna priskočiti podobnim interesnim skupinama. Drugi se put vratila 2016, s Trumpom i Brexitom, podsjetivši na lekciju da će kriza kapitalizma i socioekonomska nesigurnost nastaviti generirati porazne demokratske odluke. Stagnacija plaća u svijetu neobuzdanih cijena školstva i stanovanja poljuljali su sliku o kapitalizmu kao idealnom sustavu koji donosi blagostanje, potičući spekulaciju o alternativama.

Bastani tvrdi da društveni uvjeti ukazuju na dugoročnu neodrživost tržišnog kapitalizma. Locira pet izvora krize: klimatske promjene, oskudicu resursa, nestanak zanimanja uslijed automatizacije, starenje stanovništva, i sve brojniji sloj nepotrebnih radnika. Budući da je rast BDP-a nemoguće odvojiti od pohlepne upotrebe prirodnih resursa, odgovor na klimatsku krizu je nespojiv s kapitalističkom premisom o linearnom rastu. Zagrijavanje Zemljine površine nastupit će kao neminovna posljedica prošlih industrijskih aktivnosti, a kako bi se preveniralo zagrijavanje veće od jednog i pol stupnja, industriju se mora trenutačno osloboditi ovisnosti o fosilnim gorivima. Bastani spekulira o Zemlji poharanoj klimatskim promjenama, s razinama mora dvjesto metara višima od današnjih, nenastanjivim obalnim područjima, jalovim savanama i vrtoglavim koncentracijama metana neprikladnim za život.

Automatizacija će stvoriti rastuću skupinu globalnog “nepotrebnijata,” čije će vještine zamijeniti strojevi. Pribrojimo li predviđanja prema kojima će Zemljino stanovništvo uskoro doseći devet milijardi, golemi broj ljudi će, jednostavno, biti suvišan.

Zemljino stanovništvo uskoro će doseći devet milijardi, golemi broj ljudi će, jednostavno, biti suvišan: Bastani

Prema Bastaniju, svjedočimo trećem prevratu, trećoj radikalnoj mijeni proizvodnih odnosa i sredstava za proizvodnju. Prvi je označen razvojem poljoprivrede, kada je čovječanstvo prestalo ovisiti o sporadičnim izvorima hrane i, posljedično, počelo krojiti sve složenije društvene odnose, uključujući ropstvo. Izvori energije bili su primitivni: svoje smo pothvate pogonili životinjskom ili ljudskom snagom, te, nešto kasnije, naučili koristiti se energijom vode i vjetra, izgradivši prve vjetrenjače i vodene mlinove. Drugi prevrat nije uslijedio sve do osamnaestog stoljeća i prve industrijske revolucije. Upotreba prenosivih fosilnih goriva, poput ugljena i zemnog plina, omogućila je prostornu neovisnost o izvorima energije i poduprla dotad nezamisliv porast produktivnosti. Treći prevrat, onaj današnji, je informacijski. Ključni nositelj vrijednosti, prema Bastaniju, više nisu ni rad ni sirovine, nego znanje o upotrebi i transformaciji materijala. A informacije, koje se umnažaju bez troškova, žele biti besplatne. Kapitalizam se, prema Bastaniju, ne može nositi s neograničenim resursima, pa putem monopola i vlasničkih prava, generira umjetnu oskudicu informacija. Usprkos tome, obnovljivi izvori energije učinkovitošću će uskoro nadići fosilna goriva, a internet stvari omogućit će nevjerojatnu proliferaciju informacija.

Sama činjenica automatizacije nije dovoljna za uspostavu društva obilja. Za pretakanje tehnološkog napretka u komunizam potreban je i progresivan politički program.

Citirajući Marxove Grundrisse, Bastani komunizam tumači kao rezultat povijesnog procesa tehnološkog razvoja, koji je, u iole održivoj inačici, moguć tek u naše vrijeme. Raniji pokušaji uspostave komunističkih režima bili su preuzetni: pravi komunizam će, u uvjetima bez oskudice, pretpostavljati carstvo slobode i smislene dokolice. Prema Marxu, sama činjenica automatizacije nije dovoljna za uspostavu društva obilja. Za pretakanje tehnološkog napretka u komunizam potreban je i progresivan politički program, te razrješenje klasne borbe u korist radništva. U jednom od proturječja kapitalizma, srazu kapitala i radništva, poslodavci će pokušati, kako bi umanjili cijenu proizvodnje, ljudski rad maksimalno zamijeniti strojnim. A, bez ispravnog političkog usmjerenja, to će rezultirati samo masovnim otpuštanjima i sve brojnijim slojem ljudi odveć siromašnih da bi kupovali industrijska dobra koja se proizvode. Odluka racionalna za kapitalista, otpuštanje i automatizacija, na društvenoj razini postaje iracionalna. Potpuno automatizirani luksuzni komunizam težit će nadilaženju mentaliteta oskudice i korištenju automatizacije u korist čitavog društva.

Gdje, onda, nastupa luksuz iz naslova? Nakon što izbriše distinkciju između rada i dokolice, i nadiđe oskudicu, komunističko društvo obilja zamutit će i granicu između predmeta potrebe i predmeta ljepote. Komunizam, za Bastanija, nije komunizam ako nije luksuzan.

Bastani potom nudi opsežan pregled zanimanja koja će nestati s razvitkom automatizacije. Prema njemu, osobito zamjenjivi su repetitivni poslovi svedivi na jednostavne zadatke, poput industrijskih, administrativnih i blagajničkih. Kapital cijenu rada može sniziti premještanjem proizvodnje u države nižih plaća ili automatizacijom. Budućnost će, prema Bastaniju, geografski scenarij mahom zamijeniti onim tehnološkim, sa značajnim posljedicama za ekonomije nerazvijenih zemalja. Ishodi automatizacije to su značajniji prisjetimo li se da je na repetitivnim, manualnim poslovima zaposlena većina stanovništva. Razvoj autonomnih automobila anihilirat će golem broj zaposlenih vozača i taksista. Prednosti teretnih vozila koja mogu voziti dvadeset i četiri sata dnevno, bez umaranja, posve su očigledne. Autonomna vozila postat će i sigurnija od pogrešivog vozača. Argumenti o etičkoj dubioznosti autonomnih vozila će se obrnuti: samovozeći automobili neće biti samo isplativiji, nego i sigurniji.

Prednosti teretnih vozila koja mogu voziti dvadeset i četiri sata dnevno, bez umaranja, posve su očigledne.

No, ni stručna zanimanja koja zahtijevaju dugogodišnje obrazovanje nisu izuzeta iz automatizacije. Inovacije u području medicine, poduprte strojnim učenjem i golemim bazama podataka, omogućile su razvoj strojeva koji sudjeluju u medicinskim zahvatima, a grane medicine koje počivaju na tumačenju podataka, poput radiologije, ubrzo će ustupiti mjesto uređajima sposobnima uspoređivati mjerenja s prethodnim podatcima.

Bastani se zatim bavi potencijalom obnovljivih izvora energije. Količina sunčeve energije koja u devedeset minuta dopre do Zemljine površine zadovoljila bi godinu dana energetskih potreba, a učinkovitost solarnih panela, od njihovih prvih, primitivnih inačica, eksponencijalno raste. Isplativost solarne energije počinje parirati fosilnim gorivima. Obnovljivi izvori više neće biti samo ekološki senzibilniji pandan fosilnim gorivima, nego i pametniji ekonomski izbor. Razvoj solarne energije osobito će pogodovati nerazvijenom jugu, koji će preskočiti fazu fosilnih goriva. Bastani slične trendove uočava i u tehnologiji energije vjetra. Engleska je, primjerice, već 2016. eksperimentirala s tranzicijom na vjetrenu energiju, a Škotska proizvodi dovoljno energije vjetra da dvaput zadovolji svoje potrebe za električnom energijom. Produktivnost energije vjetra nadilazi onu znatno nesigurnijih i skupljih nuklearnih elektrana. Izgradnja prosječne nuklearne elektrane zahtijeva šesnaest godina, period koji, u jeku klimatske krize, više nemamo. Bastani pronalazi tehnološki spas i za problem grijanja hladnijih sjevernih država: pasivne građevine konzerviraju energiju, umanjujući potrebu za mehaničkim grijanjem ili hlađenjem.

Rasprava o obnovljivim izvorima dovodi do naizgled najbizarnijeg dijela Bastanijevog izlaganja, rudarenja asteroida. Zašto je, pobogu, odlučio pisati o tome? Minerali poput litija i kobalta, sastav baterija nužnih za skladištenje energije iz obnovljivih izvora, na Zemlji su u ograničenim količinama. Izloženi toj oskudici i sukobima oko dobara, ne možemo se nadati pravom carstvu slobode. Bastani se, stoga, pouzdaje u svemirske inicijative, poput one Elona Muska, koje ulažu u rakete i svemirska istraživanja. Prema dostupnim podatcima, zalihe željeza i litija na asteroidima u užem Zemljinom pojasu nadilaze ukupnost resursa na Zemlji, a razvoj tehnologija za njihovo rudarenje je pitanje trenutka. Sporno mjesto, naravno, bit će pitanje vlasničkih prava. Dokumenti iz šezdesetih godina, kad perspektiva privatnih korporacija koje istražuju svemir nije bila racionalna, svemir su proglasili svačijom zemljom. No, znajući da se kapitalizam, usmjeren na proizvodnju profita, ne može nositi s neograničenim resursima, vjerojatno ćemo svjedočiti pokušajima uspostave monopola. Politički zadatak sutrašnjice je, onda, izboriti upotrebu svemirskih resursa za boljitak čitavog čovječanstva.

Sporno mjesto su – vlasnička prava nad asteroidima

Sljedeći je problem starenja. Razvojem medicine i suvremenim higijenskim standardima dosegli smo prosječno trajanje života duže od  sedamdeset godina. Uskoro će broj stanovnika starijih od šezdeset i pet po prvi put premašiti broj onih mlađih od četrnaest. Ta dinamika izaziva i ekonomske posljedice, promjenu dobi stupanja u mirovinu i sve opterećeniji sustav socijalne skrbi. Bastani ovdje još ne govori o ekonomskoj preraspodjeli potrebnoj za osiguravanje stabilnijeg mirovinskog sustava, nego o medicinskim inovacijama koje će ukloniti glavne prijetnje starenja. Istraživanja genoma omogućit će personalizirane i prediktivne terapije koje će maligne bolesti poput karcinoma moći tretirati prije nego što se ispolje, a CRISPR tehnologija sekvenciranja genoma omogućit će da genetskim modifikacijama  iskorijenimo zdravstvene probleme poput sklonosti dijabetesu ili autoimunim bolestima.

Svijet bez oskudice, u kojem konzumacija mesa i mlijeka više ne pretpostavlja mučenje milijuna živih bića, a najskuplja vina su proizvodi široke potrošnje

Genetske modifikacije imaju središnju ulogu i u sljedećoj temi, prehranjivanju rastuće populacije. Svjetsko će stanovništvo do 2050. doseći devet milijardi i već sada jedemo na kredit, gramzivo crpeći kapacitete jedne i pol Zemlje. Bastani rješenje vidi u uzgoju hiperproduktivnih i genetski modificiranih sorti koje su mnogoljudnim državama poput Indije i Meksika omogućile da prehrane svoja rastuća stanovništva, ali i postanu vodeći izvoznici žitarica. Veći je problem industrija mesa, koja, uz očite etičke dvojbe, vrtoglavo troši resurse. Većina uzgojenih žitarica otpada na stočnu hranu, proizvodnja jednog hamburgera troši jednako vode kao pedesetak tuširanja, a ugljični otisak mesne industrije nadilazi automobilski promet. Kao izlaz, Bastani nudi tvrtke koje meso, iz izoliranog životinjskog tkiva, uzgajaju u laboratorijima, ili proizvode sorte kvasca koje imitiraju okus i teksturu životinjskih proizvoda. Laboratorijski uzgoj mesa osobito će uspješno replicirati nemasne komade ribe, s tvrtkama koje su advent umjetne tune predvidjele već u 2020. godini.

U sekciji “šampanjski socijalizam,” Bastani podsjeća da je njegov komunizam itekako luksuzan: tehnološke inovacije i uzgoj modificiranih kvasaca postavit će podij jeftinoj laboratorijskoj reprodukciji najskupljih svjetskih vina i burbona, pretvarajući ih u proizvode široke potrošnje. Proizvodnja hrane je, za Bastanija, samo stvar mudrog korištenja informacija, a informacije, znamo, žele biti besplatne. Svijet potpuno automatiziranog luksuznog komunizma svijet je bez oskudice, u kojem konzumacija mesa i mlijeka više ne pretpostavlja mučenje milijuna živih bića.

Kako, onda, osmisliti politički program koji će postojeće i buduće tehnološke dosege neće usmjeriti prema kakvoj distopijskoj oligarhiji, u kojoj samo najbogatiji uživaju blagodati tehnike, a ostatak stanovništva trpi pod jarmom klimatske krize, nego prema luksuznom komunizmu? Bastani se, pomalo nespretno, zauzima za “populistički” program koji će luksuzni komunizam prikazati kao osobni interes, a ne kao odricanje za opće dobro. Takva politika treba biti i crvena i zelena: crvena, jer se zalaže za korištenje resursa u korist čitavog društva i nadilaženje oskudice, i zelena, jer pretpostavlja rezolutno odricanje od fosilnih goriva i borbu protiv klimatske krize.

Prelazak na potpuno automatizirani luksuzni komunizam neće biti stvar nasilne revolucije, poput ruske, nego ishod povijesne nužnosti. Prema Bastaniju, Marx je bio u pravu kad je pojavu komunizma locirao u visoko industrijaliziranim zemljama gdje je kapitalizam evoluirao do posljednje faze, te, neminovno, počeo sustezati daljnji rast. Poduprt tehnološkim inovacijama, automatizirani komunizam žarište našeg interesa premjestit će na pitanje ljudskih prava, a ponajprije na naše univerzalno pravo na osobnu sreću, moguću samo u društvu koje je nadišlo umjetnu oskudicu.

Suočavanje s krizama poput klimatskih promjena itekako može započeti na razini pojedinačnih država: na drugim je državama da, imitirajući prototip, i same preuzmu dobre prakse, podupirući istinsku međunarodnu suradnju

Osobna sreća, mogućnost samosvojnog određivanja trase svoga života, dostupna je samo onima koji više nisu prisiljeni brinuti oko preživljavanja: onima, drugim riječima, koji uživaju zajamčeno i besplatno zdravstvo, školstvo, stanovanje, prijevoz, i informacije. Liberalni ciljevi osobnog rasta i individualne slobode tražit će komunistička sredstva. Premda današnji stranački sustav prokazuje kao atavistički ostatak nekog ranijeg vremena, Bastani prepoznaje važnost izbora u poticanju političkog angažmana građanstva, koje, zbog svakodnevnih briga, nema ni volje ni vremena sudjelovati u političkom odlučivanju.

Bastani kritizira stav da prezentni problemi nadilaze sposobnosti nacionalnih država te traže globalna rješenja, smišljena zajedničkim radom čitavog svijeta. Tako shvaćen globalizam, prema autoru, krinka je opće inercije uslijed izostanka učinkovite globalne koordinacije. Suočavanje s krizama poput klimatskih promjena itekako može započeti na razini pojedinačnih država: na drugim je državama da, imitirajući prototip, i same preuzmu dobre prakse, podupirući istinsku međunarodnu suradnju. Međutim, u nastojanju da izgradimo primjeren politički program, prvo ćemo morati raskrstiti s vladajućom ideologijom današnjice, neoliberalizmom, i njegovim primarnim ekonomskih manifestacijama, privatizacijom i deregulacijom tržišta.

Bastani napad na neoliberalnu paradigmu izvodi analizirajući britanske primjere: privatizacija i outsourcing javnih usluga, slabljenje sindikata, prekarni rad, padajuće nadnice, privatno bankarstvo i deregulacija. Logika privatizacije, prema Bastaniju, simultano slabi državu i prokazuje njezinu neučinkovitost: financijska sredstva slijeva u slojeve profitera, a državu ostavlja bez prihoda za kvalitetnije usluge. Ideal nereguliranog tržišta onemogućava brigu za osnovna ljudska prava. Navodi primjer požara stambenog kompleksa Grenfell u Londonu, čija je jezgra, nastojanjem projektanata da, u izostanku pravnih regulativa, maksimalno uštede, obnovljena polietilenom, materijalom zapaljivim poput petroleja. Samo-regulirajuće tržište, prema Bastaniju, uzmemo li u obzir sedamdesetak mrtvih iz tornja Grenfell, ne može osigurati ni pravo na život, a kamoli blagostanje i složeniji projekt dostizanja osobne sreće.

Nastojanje da se uštedi izazvalo je smrt sedamdesetak ljudi: Grenfell

Alternativu neoliberalizmu Bastani locira u popisu pravocrtnih akcijskih smjernica: regionalnom protekcionizmu, mreži socijaliziranih banaka, i u uvođenju sustava univerzalnih temeljnih usluga, kojima će velik dio državne ekonomije prijeći u zajedničko vlasništvo. Povratak vidljive države će domenu zdravstva, stanovanja, prijevoza i informacija istrgnuti iz ruku pobjednika privatizacije. U svijetu potpuno automatiziranog luksuznog komunizma, društvu koje je nadišlo oskudicu bit će plaćanje za liječenje ili gradski autobus jednako nezamislivo kao provlačenje kartice radi provjere kakve informacije na internetu.

Bastani uzima primjer Presona, britanskog gradića koji je, uoči recesije, umjesto politike štednje sav budžet uložio u javne ustanove i lokalnu ekonomiju. Dok su realne plaće u ostatku Velike Britanije nastavile padati, u Prestonu su porasle, a ulaganja u zdravstvo i školstvo proizvela su nova radna mjesta i bolju kvalitetu usluga. Politika javnih usluga ovdje uključuje i regionalni protekcionizam, s fokusom na zaštiti lokalnih inicijativa nauštrb globalnih korporacija. Bastani se zauzima za mreže lokalnih državnih banaka koje bi, za razliku od njihovih privatnih pandana, podupirale malo poduzetništvo i naizgled riskantne inicijative. Bastanijeve etične banke podupiru pothvate koji, primjerice, koriste lokalnoj zajednici, ili upotrebljavaju obnovljive izvore.

Pozivajući se na nedavno izvješće Instituta za globalni prosperitet s University College London, Bastani identificira sedam dobara koja bi, ako se želi zajamčiti dostojanstven život, morala biti univerzalno dostupna: zdravstvo, školstvo, demokratske i pravne usluge, stanovanje, hrana, prijevoz, i informacije. Premda prelazak na potpuno automatizirani luksuzni komunizam, prema Bastaniju, neće zahtijevati da se cio popis trenutačno učini besplatnim, tehnološke inovacije navedene će usluge postupno činiti sve jeftinijima.

University College London: sedam dobara bi, ako se želi zajamčiti dostojanstven život, morala biti univerzalno dostupna – zdravstvo, školstvo, demokratske i pravne usluge, stanovanje, hrana, prijevoz, i informacije

Poslužimo se primjerom prijevoza. S uzletom obnovljivih izvora energije i autonomnih vozila, cijena javnog prijevoza drastično će pasti. Na nama je da se to smanjenje mobilizira u korist svih građana, umjesto opskurnih grupa profitera. Sličan je scenarij s uvođenjem personaliziranih terapija u medicini, te, sa sustavima svima dostupnih znanstvenih materijala, u informacijama i školstvu.

Bastanijev posljednji korak protiv neoliberalizma je dekarbonizacija, raskid s industrijom fosilnih goriva. Poticanje prelaska na obnovljive izvore, međutim, nije samo stvar zelenih tehnologija, nego i osiguravanja da su u demokratskom vlasništvu. A, uslijed razvoja tehnologije, tehničke pretpostavke obnovljive energije s vremenom će postajati i sve jeftinije. Bastani se zalaže za “porez jedne planete.” Globalni porez na ugljične emisije bogatije bi države sankcionirao za zagađivanje okoliša, potičući njihovo raskidanje s fosilnim gorivima, a prikupljenim sredstvima podupirao bi prijelaz slabije razvijenih zemalja na održive energente. Države globalnog juga ne bi dobile samo priliku nadoknaditi izgubljeno vrijeme, nego bi i, uslijed geografske sreće, činjenice da imaju najviši solarni potencijal na planeti, uživale komparativnu prednost. Nadovezujući se na rasprave o reparacijama potomcima robova, Bastani ovaj porez prikazuje kao nužan preduvjet globalne pravednosti: bogatije države financirat će buduću energetsku autonomiju zemalja koje su stoljećima iskorištavale kolonijalističkim projektima. Kada se pridoda prethodnu točku, univerzalne temeljne usluge, slabije razvijene države globalnog juga napokon bi, sa značajnim posljedicama, mogle prekinuti stoljetne sustave ekonomske podređenosti.

Zašto se, međutim, Bastani umjesto univerzalnih temeljnih usluga nije odlučio za univerzalni temeljni dohodak, češći prijedlog suvremenih rasprava? Univerzalni temeljni dohodak, prema Bastaniju, jednostavno nije testiran u zadovoljavajućem opsegu, a provedena istraživanja ukazuju da isplativ dohodak ne bi bio dovoljan, dok dovoljan dohodak ne bi bio isplativ. Zalaganje za univerzalne temeljne usluge znatno je skladnije s komunističkom premisom dobara u državnom vlasništvu, a ujedno i pravocrtnija metoda razdvajanja temeljnih ljudskih prava na zdravstvo i stanovanje od interesa profita. Cijena usluga će se, uslijed eksponencijalnog razvoja tehnologije, postupno približiti nuli. Samo univerzalizacija temeljnih usluga zajamčit će carstvo slobode, društvo gdje građani više nisu potrebiti.

Sljedeća Bastanijeva meta su banke, koje već obavljaju političku funkciju centralne regulacije stopa inflacije i cijena nekretnina. Doista slobodno tržište, za Bastanija, nikada nije postojalo, niti je bilo realistična opcija. Etične banke potpuno automatiziranog luksuznog komunizma otvoreno će prigrliti svoju političku ulogu središnjih regulatora bez pretenzija na neovisnost, kontrolirajući cijene stanova i održivih energenata. Bastani se, zapravo, zauzima za tržišni socijalizam s regionalnim protekcionizmom, podruštvljenim etičnim bankama, i državnim vlasništvom nad javnim uslugama. Njegove etične banke podupirat će projekte koji teže progresivnim  društvenim ciljevima, poput revitalizacije lokalne zajednice ili upotrebe održivih energenata.

BDP u svijetu nadiđene oskudice, gdje informacije žele biti besplatne, a značajan dio gospodarstva počinje izmicati logici tržišta, više ne može mjeriti ni ekonomski rast. Kao alternativu Bastani predlaže indeks obilja

Atavistički ostatak druge industrijske revolucije, neskladan s informacijskim trećim prevratom je i bruto domaći proizvod, ekonomska metrika “koja mjeri sve, izuzev onoga što je doista važno.” Štoviše, BDP u svijetu nadiđene oskudice, gdje informacije žele biti besplatne, a značajan dio gospodarstva počinje izmicati logici tržišta, više ne može mjeriti ni ekonomski rast, što Bastani ilustrira primjerom internetskih enciklopedija i glazbenih streaming servisa.  Kao alternativu, Bastani predlaže “indeks obilja”, koji će evaluirati emisije ugljičnog dioksida, energetsku učinkovitost, padajuću cijenu rada i resursa, kvalitetu univerzalnih temeljnih usluga, slobodno vrijeme, zdravlje stanovništva i subjektivne procjene sreće.

Bastani, konačno, ne podliježe preuzetnom tehnološkom determinizmu: veza između tehnologije i politike vrlo je složena, a način na koji se koriste nove tehnologije ovisit će o društvenom i etičkom kontekstu njihovog nastanka. Iako laboratorijski uzgoj mesa ne bi bio suvisao bez suvremenih tehnologija, ovi su proizvodi stvoreni kao reakcija na rastući broj vegana, kao i na ideološke brige oko razornog utjecaja stočarstva na klimu. Isto vrijedi i za prelazak na održive energente, koji nije samo tehnološki, nego i politički projekt. Premda je tehnologija, dakako, od središnje važnosti, takvi su i sociopolitički uvjeti njezine primjene. Prema Bastaniju, inovativnost nekih vizionara jednostavno je nadilazila tehnološke pretpostavke njihovog okruženja. Takav je i Marx, čiji je komunizam, konačna točka povijesnog progresa, moguć tek u naše vrijeme, vrijeme tehnoloških pretpostavki nadilaženja oskudice.

Potpuno automatizirani luksuzni komunizam, međutim, samo je početak: Bastani priznaje da zalaganje za univerzalne usluge, automatizaciju i obnovljive izvore energije neće spriječiti konflikte, pohlepu i zavist. Naprotiv, nudi samo socioekonomsku platformu za neprekinuti projekt osmišljanja dostojanstvenog ljudskog društva. U uvjetima trećeg prevrata, riječ je o automatiziranom svijetu bez rada, svijetu koji uživa smislenu dokolicu i raskida s neoliberalizmom, a usluge poput stanovanja i zdravstva, uzdignute na razinu ljudskih prava, izuzima iz područja profita. Svijet potpuno automatiziranog luksuznog komunizma za Bastanija nije samo stvar spekulacije, nego i izvjestan ishod društvenog progresa. Ako to želimo.

Bastanijev futurološki priručnik za bolji svijet možemo čitati kao ambicioznu analizu mana sadašnjih sustava: predlažući alternative, ukazuje na nehumanost društva koje građane zakida za pristup zdravstvu i stanovanju, a ljudska prava podređuje logici tržišta. Većina njegovih izvora nisu ni knjige niti znanstveni radovi, nego novinski članci na internetskim platformama poput britanskog The Guardiana. Uz malo mašte, možemo rekonstruirati Bastanijev kreativni proces. Ažuran i zainteresiran za pitanja društvene pravednosti, on prati zbivanja u svijetu energetike, klimatske znanosti, i novih tehnologija, pa, prikupivši dovoljno informacija, zaključuje da naučeno može pretočiti u koherentan model boljeg društva. Taj pristup ne ugrožava uvjerljivost njegovog izlaganja, a možemo se zapitati i nadilazi li kvaliteta dobrog novinarstva katkad obećanja lijene, samodostatne i hermetične znanosti. Smjela sveobuhvatnost Bastanijevog projekta, koji nudi rješenja za sve od ekonomske nejednakosti do štetnih ekoloških utjecaja stočarstva, sugerira kako ga valja čitati: kao spoj utopijske spekulacije i empirijski poduprte političke kritike koja, iz nedvojbeno humanističkih nakana, nastoji tehnološkim rješenjima zaliječiti otvorene rane društva. Kritički odnos prema tekstu, dakako, izaziva skepsu spram Bastanijeve opčinjenosti tehnologijom, ili spram njegove vjere u nastavak tehnološkog razvoja. Potpuno automatizirani luksuzni komunizam, ipak, kao i potpuno automatizirani luksuzni komunizam, može poslužiti kao poticaj za daljnji teorijski rad na izgradnji istinski dostojanstvenog ljudskog društva.