Konačna odluka stručnjaka za odluke. Daniel Kahneman otišao je vlastitim izborom

• Naslovna fotografija: Daniel Kahneman na WEF summitu u Davosu 2013. (WEF / CC BY-NC-SA 2.0)

Prije godinu dana u devedesetoj godini iznenada je preminuo psiholog i nobelovac Daniel Kahneman. O njegovom doprinosu znanosti, osobito razvitku i popularizaciji bihevioralne ekonomike pisali su mnogi mediji, uključujući i Ideje.hr. O uzroku smrti nije se pisalo, ali s obzirom na njegovu dob pretpostavljalo se da se radilo o prirodnim razlozima.

Sredinom ožujka 2025. jedan od njegovih suradnika otkrio je u Wall Street Journalu da njegova smrt nije bila iznenadna. Dan prije njegove smrti njegovi bliski prijatelji saznali su gdje će i kako preminuti jer im je o tome poslao poruku prije leta u Švicarsku. Kahneman si je oduzeo život u jednoj od tamošnjih klinika specijaliziranih za pružanje usluge potpomognute smrti.

Nakon dugo razmišljanja i na temelju desetljeća vlastitog rada, Kahneman je donio konačnu odluku o svojem životu.

­
Autor reportaže WSJ-a, bivši Kahnemanov suradnik Jason Zwieg, pitao se zašto je vodeći svjetski autoritet o donošenju odluka donio krajnju odluku.

„Nikad nisam vidio bolje isplaniranu smrt od one koju je zamislio Danny.“ izjavio je poznati kanadsko-američki psiholog Philip Tetlock za spomenutu reportažu. Njen autor, dugogodišnji novinar Jason Zweig i bivši Kahnemanov suradnik zapitao se zašto je „vodeći svjetski autoritet o donošenju odluka donio krajnju odluku?“

Nepuno stoljeće prije Kahnemana, još jedan velikan psihologije također si je oduzeo život. Osamdesettrogodišnji Sigmund Freud preminuo je u rujnu 1939. nakon što mu je jedan od prijatelja liječnika ubrizgao terminalnu dozu morfija. Otac psihoanalize je već dugo vremena patio od teških bolova uzrokovanih uznapredovanim rakom čeljusti. Još u vrijeme Prvog svjetskog rata Freud je počeo patiti od lezija u ustima zbog pretjerane konzumacije nikotina, no usprkos upozorenjima svojih prijatelja odbijao je prestati pušiti. Zbog toga su posljednje godine njegova života bile obilježene patnjom zbog bolova i izbjeglištvom u Londonu te je dugo vremena razmišljao o svojoj budućnosti. Nakon čitanja jednog Balzacovog djela kojemu je središnja tema bila sukob između osobnih želja i dugovječnosti Freud je odlučio da mu je vrijeme.

Kahneman je također odlučio okončati svoj život nakon dugogodišnjeg razmišljanja. No za razliku od Freuda on nije odlučio umrijeti jer je patio već jer je uživao u svojem životu. Navršio je 90. godina 5. ožujka 2024. te je Tetlock špekulirao da je Kahneman prethodno došao do „hedoničke računice“ prema kojoj će prednosti života uskoro zasjeniti njegovi nedostaci. U vrijeme smrti Kahneman je imao zdravstvenih problema, ali oni nisu značajno utjecali na njegov život. Neposredno prije slanja svoje oproštajne poruke komentirao je nekoliko istraživačkih radova, a njegovi suradnici nisu primijetili znakove demencije ili drugih oblika kognitivnog opadanja. Štoviše, Tetlock je izjavio da je „do samog kraja bio mnogo pametniji od većine nas.“

U ožujku 2024. Kahneman je otputovao u Pariz zajedno s Barbarom Tversky. Ona je bila udovica njegovog suradnika Amosa Tverskog, a zbližili su se nakon smrti Kahnemanove druge žene 2018. U sjećanju na Kahnemana Barbara je napisala da je njihov posljednji tjedan bio fantastičan. „Utonuli smo u Les Nymphéas i Rothka, uživali u baletu, La fille mal gardée i operi Simon Boccanegra, šetali smo i šetali i šetali u idiličnom vremenu, proždirali lie flottante i chocolate mousse i soufflée, smijali smo se i plakali i večerali s obitelji i prijateljima. […] Zajedno s njegovom obitelji smo posjetili njegov dom iz djetinjstva u Neuilly-sur-Seineu i njegovo igralište na drugoj obali rijeke u Jardin D’Acclimatation u Bois de Boulogneu. Ujutro bi pisao, poslijepodneva i večeri su bila rezervirana za nas u Parizu.“ Bio je to veličanstveni kraj života.

Smrt je univerzalni tabu, a samoubojstvo tabu unutar toga tabua

Meša Selimović je u svojem djelu Derviš i smrt zapisao da je „Smrt sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići.“, a sličnu misao pripisuje se desecima mislioca. Smrt je univerzalni tabu, a samoubojstvo tabu unutar toga tabua.

Ako osoba ima pravo na život zašto ne bi smjela imati pravo i okončati ga? Pravo nije dužnost. Žrtvovanje svojeg života za druge smatra se krajnjim činom altruizma, no okončanje vlastitog života radi vlastite dobrobiti smatra se sebičnim. Razmatranje ovog pitanje previše je komplicirano za ovaj tekst, no u moderno vrijeme jača borba za pravo na potpomognutu smrt. U vrijeme pisanja oko 200 milijuna ljudi zakonski je dostupno pružanje pomoći u smrti, a tek tri države (Benelux) dopuštaju potpomognutu smrt za osobe koje nisu terminalno bolesne.

Glavni argument protiv legalizacije potpomognute smrti je što bi ona otvorila vrata neželjenim posljedicama. Osobe u palijativnoj skrbi mogla bi biti izložene pritisku da okončaju svoj život, institucije bi mogle početi zagovarati ideju o eliminaciji osoba koje ne mogu ostvariti istu kvalitetu života kao i drugi, a legalizacija oblika samoubojstva mogla bi potaknuti osobe koje pate od suicidalnih misli da ga provedu. Suicidalne misli će za života iskusiti 9,2% ljudi prema međunarodnom istraživanju iz 2008. Nedavno je objavljeno da se u Nizozemskoj (koja ima jedan od najširih zakona) broj osoba koje su  zatražile eutanazije 2024. povećao za 10% u odnosu na 2023. godinu i dosegao gotovo 10 000. Pri tome je 219 osoba odabralo to učiniti zbog psihičkih problema makar su to 2010. učinile tek 2 osobe. Stručnjaci su upozorili da je značajno narastao broj osoba mlađih od 30 godina koje to traže zbog psihičkih problema, a svijetom je odjeknuo slučaj Nizozemke koja se eutanazirala na svoj 34. rođendan zbog psihičkih problema.

Kahneman je bio svjestan da bi kao poznata osoba njegov čin mogao imati neželjenu političku dimenziju. Ukoliko bi okolnosti njegove smrti postale predmetom javne rasprave, ona bi mogla nauditi ovoj borbi jer bi se činilo da njegova odluka pomiče kriterije. Zašto ne poticati starije da si oduzmu život prije nego što postanu teret za mirovinski i zdravstveni sustav? Njegova odluka bila je isključivo osobna i jasno je objasnio obitelji i prijateljima da ne podržava potpomognutu smrt za bilo koga drugoga niti želi da se smatra zagovornikom ovog prava.

Iako je zatražio da se o okolnostima njegove smrti ne govori bar nekoliko dana, gotovo godinu dana je prošlo od nje. Mali broj svjetskih medija prenio je reportažu Wall Street Journala, a u trenutku pisanja čini se da nema interesa za politizacijom njegova čina. Kahnemanova posljednja želja je uspješno uslišana.

Istraživačka uvjerenja oduvijek su poticala znanstvenike da ih provjere ili dokažu na sebi. Engleski fizičar Isaac Newton privremeno se oslijepio buljeći u odraz Sunca, a drugom prilikom gurao si je igle u očne šupljine jer ga je zanimao vid. Njemački liječnik Werner Fossmann dobio je Nobelovu nagradu za medicinu za razvitak kateterizacije srca čiji je prvi postupak proveo na sebi. Kahnemanovu odluku stoga su neki okarakterizirali kao krajnji iskaz racionalnog razmišljanja jednog od pionira istraživanja racionalnosti.

Iako se većina ljudi nada da će njihov kraj života biti brz, produžavanje životnog vijeka uzrokuje da sve više ljudi doživljava dugo razdoblje fizičkog i mentalnog propadanja koje je teret kako za njih same, tako i za njihove bližnje. Kahneman je opetovano svjedočio propadanju svojih bližnjih. Njegova majka počela je kognitivno propadati zbog bolesti, a nedugo nakon njene smrti Kahnemanova druga supruga je počela patiti od vaskularne demencije. Osim toga, prema istraživanjima u svijetu oko 35% muškaraca starijih od devedeset godina pati od demencije, a rizik brzo raste sa svakom godinom. U svojem oproštajnom pismu Kahneman je priznao da sve češće pati od povremenih propusta u razmišljanju, a njegovi bubrezi su bili pred krajem (iako nije morao na dijalizu).

­
Posljednjih nekoliko desetljeća, Kahneman se bavio istraživanjem toga što ljude čini sretnim i zadovoljnim.

Iako je Kahneman najviše poznat po bihevioralnoj ekonomici, posljednjih nekoliko desetljeća bavio se istraživanjem toga što ljude čini sretnim i zadovoljnim. Jedno od njegovih otkrića je pravilo vrhunca i kraja. Prema ovoj heuristici ljudi prosuđuju o kvaliteti nekog iskustva na temelju toga kako su se osjećali na njegovom vrhuncu te na njegovom kraju. Ovo je suprotno pretpostavci da je važan prosjek ili sveukupna suma doživljaja. Niz njegovih eksperimenata iz devedesetih godina potvrdio je ove nalaze, no početkom 21. stoljeća niz znanstvenika kritizirao je postojanost heuristike, smatrajući da vrhunac i kraj nisu važni, već najistaknutiji dio iskustva ili emocionalno stanje osobe kada se prisjeća prošlih događaja. Bilo kako bilo, Kahneman je htio da njegovo iskustvo života bude obilježeno srećom.

Autor članka u Wall Street Journalu špekulira da je Kahneman možda otkrio da ljudi u devedesetim žale što nisu umrli s devedeset godina pa je odlučio završiti svoj život kada navrši tu godinu. No, ako i jest, to nije spomenuo svojim suradnicima. Jedna od njegovih prijateljica, psihologinja i bivša profesionalna igračica pokera Annie Duke, bila je frustrirana njegovom odlukom makar je ironično 2022. objavila knjigu o odustajanju u kojoj je zaključila da će se odustajanje na vrijeme činiti kao odustajanje prerano. I sam Kahneman je u oproštajnoj poruci napomenuo da se njegova odluka mora činiti preuranjenom jer je upravo želio izbjeći doživjeti stanje u kojemu njegov život više nije vrijedan nastavka.

­
Istraživački opus Kahnemana učinio ga je vjerojatno najkvalificiranijom osobom na svijetu da donese odluku o tome kada je najbolje okončati svoj život.

Istraživački opus Kahnemana, pogotovo više od pola stoljeća istraživanja racionalnosti, donošenje odluka i sreće učinile su ga vjerojatno najkvalificiranijom osobom na svijetu da donese odluku o tome kada je najbolje okončati svoj život. Njegova smrt dodatno će proširiti kompleksnu raspravu o tome postoji li racionalno samoubojstvo, ali postignuta je njegova želja da to ne zasjeni njegov opus.

Za kraj je najbolje prenijeti Kahnemanovu poruku:

„Ovo je oproštajno pismo koje šaljem prijateljima da ih obavijestim da sam na putu u Švicarsku gdje će moj život završiti 27. ožujka.

Vjerovao sam od kada sam bio tinejdžer da su bijede i poniženja posljednjih godina života suvišna pa se ponašam u skladu s time. Još uvijek sam aktivan i uživam u mnogim stvarima u životu (osim dnevnih vijesti) i umrijet ću kao sretna osoba. No, moji bubrezi su pri kraju, sve su mi češći mentalni propusti i star sam devedeset godina. Vrijeme je da otiđem.

Nije me iznenadilo da bi neki koji me vole željeli da čekam dok nije očito da moj život više nije vrijedno produživati. No, donio sam svoju odluku upravo zato jer sam htio to izbjeći pa se stoga mora činiti preranom. Zahvalan sam nekolicini prvih koje sam obavijestio što su me oklijevajući poduprli.

Ne sramim se svoje odluke, no ne želim je učiniti javnom izjavom. Obitelj će izbjegavati detalje o uzroku smrti koliko je god to moguće jer nitko ne želi da to bude središnji dio osmrtnica. Molim vas da izbjegnete govoriti o tome nekoliko dana.

Otkrio sam nakon donošenja odluke da se ne bojim nepostojanja i da o smrti mislim kao o padanju u san iz kojeg se nećeš probuditi. Posljednje razdoblje uistinu nije bilo teško osim što sam svjedočio boli koju sam uzrokovao drugima. Ako ste skloni žaliti me, nemojte.

Hvala vam što ste mi pomogli učiniti moj život dobrim.“