Mit o pametnom ciniku. Ne gubi, ali i ne pobjeđuje. I umire mlađi

• Naslovna ilustracija: “Noćne ptice” (Edward Hopper, CC0 1.0)

U doba obilježenom političkom polarizacijom, doomscrollingom na društvenim mrežama i opadanjem povjerenja u institucije, knjiga Jamila Zakija Nada za cinike: Iznenađujuća znanost o ljudskoj dobroti stiže kao pravodoban protuotrov. Objavljena u rujnu 2024., knjiga je privukla veliku pozornost i postala je Amazonov izbor urednika za najbolju publicističku knjigu 2024. godine. Zaki, izvanredni profesor psihologije na Sveučilištu Stanford i direktor Stanfordskog laboratorija za socijalnu neuroznanost, nije novak u proučavanju ljudske povezanosti. Njegovo prethodno djelo Rat za dobrotu istraživalo je empatiju i suosjećanje. No Nada za cinike je drugačija, duboko je osobna. Zaki priznaje da je, unatoč tome što je cijeli profesionalni život posvetio proučavanju ljudske dobrote, i sam skliznuo u cinizam tijekom pandemije COVID-19, zarobljen u kasno noćnom doomscrollingu i gubeći vjeru u čovječanstvo. Ta osobna borba, zajedno s tragičnim gubitkom prijatelja i kolege Emilea Bruneaua, koji je preminuo od raka mozga 2020. godine, postala je katalizator za ovo duboko proživljeno istraživanje.

Jamil Zaki, “Hope for Cynics: The Surprising Science of Human Goodness” (Grand Central Publishing, Fair Use)

U svojoj srži, Nada za cinike dovodi u pitanje kulturnu pretpostavku da je cinizam znak inteligencije, realizma ili moralne jasnoće. Zaki definira cinizam kao teoriju o ljudima, vjerovanje da je čovječanstvo u osnovi sebično, pohlepno i neiskreno. Predlaže da čitatelji testiraju vlastiti cinizam razmatranjem tvrdnji poput: “Nikoga nije briga što se tebi događa”, “Većina ljudi ne voli pomagati drugima” i “Većina ljudi je poštena uglavnom iz straha da će biti uhvaćena”. Knjigu započinje zapanjujućim statistikama koje uokviruju problem: 1972. godine 52 posto Amerikanaca vjerovalo je da se većini ljudi može vjerovati; do 2018. taj je postotak pao na 33 posto. Pad povjerenja proteže se kroz sve generacije, religije, spolove i političke pripadnosti. Zaki tvrdi da je cinizam, iako razumljiv odgovor na svijet pun nepravde i nejednakosti, uglavnom pogrešno usmjeren i duboko štetan.

Zaki iznosi uvjerljive dokaze da je cinizam “psihološki otrov”. Njegova, ali i druga istraživanja pokazuju da cinični ljudi češće pate od depresije, usamljenosti i anksioznosti. Njihovi odnosi se lakše raspadaju, a pati i njihovo fizičko zdravlje. Cinici su skloniji razvoju dijabetesa i srčanih bolesti, a umiru mlađi od svojih neciničnih vršnjaka. Na društvenoj razini, “istraživanje za istraživanjem pokazuje da cinična uvjerenja nagrizaju odnose, zajednice, ekonomije i samo društvo”. Zaki tvrdi da je cinizam povezan s populizmom, teorijama zavjere i političkom polarizacijom. Cinici su manje skloni glasovati, prosvjedovati ili sudjelovati u kolektivnim akcijama, što znači da odustaju od građanskog angažmana i borbe za bolju budućnost. Ukratko, cinizam nas ne lomi samo kao pojedince, već šteti i zajednicama. Možda najviše zabrinjava to da cinizam stvara samo-ispunjavajuće proročanstvo. Kad očekujemo najgore od ljudi, često to iz njih i izvučemo. Ljudi uglavnom mogu osjetiti kad im netko ne vjeruje, pa odgovaraju suzdržano i nepovjerljivo. “Drugim riječima,” piše Zaki, “loše postupajući prema drugima, cinici stvaraju upravo one uvjete kojih se boje. Ispričaju priču punu zlikovaca i na kraju žive u njoj.”

Cinici lošije prolaze na kognitivnim testovima nego necinici. Lošiji su i u otkrivanju prijevare, jer vjeruju da svi lažu pa zanemaruju dokaze

Jedan od najuvjerljivijih dijelova knjige raskrinkava štovanje cinizma. Zaki primjećuje da cinizam romantiziramo na očito netočne načine. Istraživanja pokazuju da otprilike 70 posto ljudi vjeruje da su cinici pametniji od necinika, a oko 85 posto vjeruje da su cinici bolji u otkrivanju lažljivaca. Rezultati govore drugačije. Zaki navodi studije koje pokazuju da cinici zapravo lošije prolaze na kognitivnim testovima od necinika. Također su lošiji u otkrivanju prijevare, ne zato što im nedostaje sumnjičavost, već zato što pretpostavljaju da svi lažu i stoga “ne obraćaju pažnju na dokaze”. Umjesto da bude oštroumna obrana od manipulacije, cinizam ljude čini slijepima za istinu.

Zaki se također bavi zabludom da je cinizam moralno ispravan način prozivanja nepravde i “govorenja istine moćnima”. On, nasuprot tome, tvrdi da je cinizam zapravo oruđe statusa quo-a. Iako cinici mogu identificirati probleme, oni nisu pokretači promjena jer ne mogu zamisliti rješenja. “Nikad ne vjerujući, cinici nikad ne gube” piše Zaki. “Također nikad ne pobjeđuju. Odbijanje da ikome vjeruješ je poput igranja pokera s odustajanjem bez obzira na to koje karte imaš.”

Kroz knjigu se provlači i osobna nit: Zakijev odnos s prijateljem i kolegom Emileom Bruneauom, psihologom koji je proučavao “neuroznanost mira”. Bruneau je vjerovao da nada može promijeniti svijet i zadržao je to uvjerenje do svoje smrti od raka mozga u dobi od 47 godina. Dijagnosticirao je “okidače koji potiču mržnju, a zatim osmislio psihološke tretmane za smanjenje sukoba i izgradnju suosjećanja”.

Tijekom prve godine pandemije COVID-19, Zaki je izgubio nadu i na svoje zaprepaštenje shvatio da je postao ciničan. Knjiga je, dijelom, posveta Bruneauovom radikalno optimističnom pogledu i zapravo je neobično dirljiva. Skoro da osjećate Emileovo prisustvo, što je doista rijetko iskustvo. Zakijeva knjiga dijelom su memoari, dijelom istraživački projekt, a dijelom pismo prijatelju. Ovaj osobni sloj pomaže knjizi da izbjegne zamke suhoparnog akademskog pisanja. Dijeleći s nama vlastite neuspjehe u održavanju nade, razgovore s Bruneauom i promišljanja o Bruneauovoj udovici, Zaki nas poziva na osobno putovanje prema nadi.

Središnji recept knjige je koncept koji Zaki naziva “nadom ispunjen skepticizam”. On jasno razlikuje cinizam i skepticizam, pojmove koji se u popularnom diskursu često brkaju. Zaki objašnjava: “Skeptici misle poput znanstvenika; ne zamišljaju niti pretpostavljaju da su ljudi sjajni ili da su ljudi grozni. Čekaju dokaze kako bi shvatili kome mogu vjerovati i u koga mogu vjerovati”. Cinici misle poput tužitelja koji progoni čovječanstvo, pretjerano se fokusirajući na dokaze krivnje, dok zanemaruju dobro koje ljudi ipak često čine. Skeptici, nasuprot tome, traže činjenice i dokaze umjesto da se oslanjaju na osjećaje i strahove. Autor naglašava da nadom ispunjen skepticizam nije naivni optimizam ili “toksična pozitivnost”. Nada priznaje negativna iskustva i može potaknuti ljude na promjenu, dok je optimizam katkada u stanju zanemariti i legitimne negativne osjećaje. Kombinirajući nadu sa skepticizmom, možemo pristupiti svijetu i s kritičkim razmišljanjem i s otvorenošću prema ljudskoj dobroti. Zaki dovodi u pitanje uvjerenje da je cinizam znak mudrosti, otkrivajući ga kao reakciju na razočarenje, koja u konačnici šteti našem mentalnom zdravlju, odnosima i društvu. Knjiga, poput nekog priručnika samopomoći, iako to nije, čak nudi praktične strategije za promjenu, uključujući prakticiranje zahvalnosti i izgradnju jačih odnosa.

Jedna od najdojmljivijih ilustracija problema cinizma dolazi iz Zakijevog vlastitog istraživanja. On i njegov laboratorij anketirali su 2022. godine tisuće studenata sa Stanforda o tome koliko im je stalo do vršnjaka, uživaju li u pomaganju drugima i žele li se povezati sa studentima koje ne poznaju. Rezultati su otkrili dva Stanforda, jedan stvarni i jedan zamišljeni. Stvarni kampus bio je izvanredno topao; 85 posto studenata reklo je da želi upoznati nove prijatelje, a 95 posto da uživa pomagati vršnjacima koji su tužni. No, nasuprot tome, oni su svoje vršnjake vidjeli kao relativno neprijateljski raspoložene, osuđujuće i bezosjećajne. Te pogrešne percepcije činile su studente manje spremnima dijeliti svoje poteškoće ili započinjati razgovore s kolegama. Zaki taj fenomen naziva “socijalnim napadima morskih pasa”; zamišljanjem najgorih scenarija kao neizbježnih, čak i kad je vjerojatnost da će se oni doista ostvariti nevjerojatno mala. Kako bi se tome suprotstavio, Zakijev laboratorij proveo je intervenciju s posterima i razgovorima koji su studentima predstavili stvarne podatke o želji njihovih vršnjaka za povezivanjem, što je pomoglo studentima da se osjećaju pozitivnije i spremnije za angažman.

Jamil Zaki nakon kratkog predavanja “Pronalaženje nade u ciničnom svijetu” na sveučilištu Stanford 2024. godine. (King of Hearts, CC BY-SA 4.0)

Kroz Nadu za cinike, Zaki prikuplja obilje istraživanja koja pokazuju da su ljudi ljubazniji i suradljiviji nego što pretpostavljamo. Jedna upečatljiva studija uključuje izgubljene novčanike u 40 zemalja. Od 17.000 namjerno “izgubljenih” novčanika, većina je vraćena, a stope u nekim zemljama dosežu 80 posto. Druga studija uključivala je Amerikance na suprotnim stranama kontroverznih tema poput kontrole oružja i pobačaja. Kad su sudionici imali produktivne, istraživačke razgovore, njihovo “neprijateljstvo prema suparnicima” smanjilo se za više od 20 bodova u odnosu na stanje prije interakcije. To sugerira da nas lažna polarizacija (zamišljanje da “druga strana” ima ekstremnije stavove nego što zapravo ima) udaljava više od stvarnih razlika. Ovi primjeri grade kumulativni zaključak da su naše cinične pretpostavke o ljudskoj prirodi često pogrešne. Kao što podnaslov knjige obećava, Zaki nas uvodi u “iznenađujuću znanost o ljudskoj dobroti.”

Knjiga je naišla na širok pozitivan odjek. Mnogi su je opisali kao zraku svjetla za mračne dane. Kirkus Reviews nazvao ju je “osvježavajućim pogledom na to zašto su ljudi vjerojatno bolji nego što mislite'” i primijetio da bi “Zaki uz srce i akademsku strogost trebao uvjeriti mnoge cinike da vjeruju u nadu”. Robert Sapolsky, autor briljantnih knjiga Behave: The Biology of Humans at Our Best and Worst (2017) i Determined: A Science of Life Without Free Will (2023) pohvalio je ravnotežu podataka i osobnog glasa u knjizi: “Podaci, gledani kritički, pokazuju da smo manje polarizirani, neempatični i ljuti nego što nam se nameće vjerovati. Malo se toga trebamo bojati osim samog podrugljivog cinizma, a Zaki nam nudi potrebne protuotrove”. Publishers Weekly opisao je Zakijevu analizu kao “prosvjetljujuću”, primjećujući da, iako se ciničan pogled često prikazuje kao pametan i samozatajan, on nagriza “psihološko ljepilo koje nas povezuje”.

Nisam siguran da će cinična osoba kupiti knjigu s naslovom Nada za cinike, što je naravno šteta. Možda će knjiga češće dospjeti u ruke ljudi kojima je potreban povremeni podsjetnik da žive onu svoju stranu koja se još uvijek nada. Čak i oni koji se smatraju punima nade i koji misle „zašto bih čitao o tome kako ne biti ciničan” možda kroz čitanje Zakija shvate da se cinizam potiho ipak normalizirao i u njihovom životu. Čak i kritičari koji knjigu netočno opisuju kao lagano štivo za samopomoć, dosljedno priznaju da je ključna nadogradnja u odnosu na standardnu aerodromsku literaturu neuroznanstveno znanje i podaci koje vam Zaki u njoj nudi. Knjigu bih preporučio širokoj publici: cinicima koje bi mogla otvoriti prema drugačijem svjetonazoru, skepticima koji žele u potpunosti cijeniti što taj način razmišljanja znači, te svima koji žive u zabludi da su cinizam i skepticizam ista stvar. U obrazovnom kontekstu, knjiga učiteljima i administratorima nudi vrijedne strategije za poticanje povjerenja i suradnje, što može rezultirati zajednicama otpornijim na sukobe.

Nada za cinike stiže u kritičnom trenutku. Kao što Zaki primjećuje, “nesigurnost je vječno ljudsko iskustvo. To je nešto čega se bojimo, ali što neprestano doživljavamo”. U vremenima ekstremne nesigurnosti, cinizam nudi lažan osjećaj kontrole; način razumijevanja kaotičnog svijeta, čak i ako je to razumijevanje mračno. No, kao što Zakijevo istraživanje pokazuje, cinizam nije kontrola, on je predaja. Središnja je poruka knjige da nada nije naivna i da skepticizam nije pesimizam. Usvajanjem nadom ispunjenog skeptičnog načina razmišljanja, možemo pristupiti svijetu i s kritičkim razmišljanjem i s otvorenošću prema ljudskoj dobroti. Možemo prepoznati nepravdu i nejednakost bez gubitka vjere u mogućnost promjene. Možemo graditi odnose koji su i pronicljivi i puni povjerenja. Zaki slikovito piše da je “cinizam prljavi par naočala koje sve više nas nosi svake godine. Namjeravam vam pomoći da ih skinete. Mogli biste biti zadivljeni onim što ćete vidjeti”. Za svakoga tko osjeća težinu našeg ciničnog doba, Nada za cinike nudi i dijagnozu i lijek; put iz zamke cinizma prema povezanijem životu ispunjenom nadom.