Kovčeg čuda na istoku Afrike. Crna magija, drevni animizam i apokrifno kršćanstvo

S više od 80 različitih etničkih skupina, Etiopija je kaleidoskop kultura, vjerovanja, tradicija i običaja, piše Velimir Grgić. U Etiopiji se miješaju vjerovanja u Waka i duhove, sunitski islam, pravoslavno kršćanstvo, dok i dalje opstaju brojni davni rituali koji odražavaju tragove drevnog animizma regije.

• Naslovna fotografija: Ilustracija iz amharskog molitvenika iz Etiopije, Arganonä Maryam. (CC0)

• Autor je hrvatski novinar, pisac, scenarist i producent. Objavio je dvadesetak knjiga i više od tisuću novinskih tekstova.

Zadnji koji ga je vidio bio je profesor arheologije s Marshall Collegea. Zvao se Dr. Henry Walton Jones Jr., ali narodu je poznatiji kao Indiana Jones. No taj ne govori ništa. Barem ništa pored onoga što mu napiše Steven Spielberg.

Indiana Jones je pronašao i ugledao “izgubljeni kovčeg”, ali je zažmirio kada su ga “otimači” otvorili pa tako izbjegao katastrofu. Oni koji danas tvrde da je biblijski Kovčeg Saveza skriven u Etiopiji također izbjegavaju gledati, ali i pretjerano komentirati njegov sadržaj. Što je unutra? Reći će vam samo da unutrašnjost svijetli snagom tisuću sunca. Zato se i drži zatvorenim, vid valja zaštititi, a maska za varenje neće pomoći. Uostalom, opće je poznato što Kovčeg Saveza nosi u sebi: kamene ploče s uklesanih Deset zapovijedi, štap svećenika Arona i zdjelu mane, hrane koju je po Starom zavjetu Bog dao Židovima na putu kroz pustinju.

Barem tako kažu biblijske priče. A u etiopskoj ih je Bibliji više nego u bilo kojoj drugoj verziji ove svete literature. S čak 81 knjigom, etiopska je Biblija najkompletnija zbirka kanonskih, deuterokanonskih i apokrifnih djela, dakle uz Stari i Novi zavjet tu je i niz drugih tekstova, uključujući i “Knjigu proroka Henoka”, čiji su sadržaj upoznali i ateisti gledajući “Ancient Aliens” na History Channelu. Pretpostavlja se da je taj tekst o palim anđelima, divovima, mesiji i konačnom Božjem sudu, nastao između 3. stoljeća pr. Kr. i 1. stoljeća po. Kr. u više faza i kao kompilacija tekstova različitih autora, sačuvan upravo zahvaljujući etiopskim svećenicima. Etiopska Biblija kasnije je prevođena na amharski, danas službeni jezik zemlje, ali izvorni su biblijski tekstovi s kozje kože napisani na ge’ezu, drevnom semitskom jeziku Etiopije.

­­

Kebra Nagast je narodni ep iz 14. stoljeća, u kojem je opisano kako je Kovčeg Saveza završio u Etiopiji.

Na jeziku ge’ez napisana je i literatura koja svjedoči dolasku Starozavjetnog Kovčega saveza u etiopski grad Aksum. Najpoznatiji takav tekst je “Kebra Nagast” (ክብረ ነገሥት, “Slava kraljeva”; 1314), narodni ep iz 14. stoljeća, koji je na ge’ezu ispripovijedao kako je Menelik I, sin kralja Solomona i kraljice od Sabe (Makede), donio kovčeg u Etiopiju. Prema tekstu, Menelikovi suputnici su ga potajno ponijeli iz jeruzalemskog hrama, vjerujući da je to Božja volja:

“I tada su uzeli Kovčeg saveza Gospodnjega… i poveli ga sa sobom, ne otkrivajući kralju Salomonu da su ga iznijeli.

(…)

I anđeo Gospodnji išao je s njima i nije ih napustio.

(…)

I tako je Gospodin odabrao narod Etiopije kao svoju baštinu.”[1]

Božja prisutnost (Shekinah), koja je prebivala iznad Kovčega saveza u Svetinji nad svetinjama, uništenjem jeruzalemskog hrama otišla je u izgnanstvo zajedno s narodom Izraela, a potom dom pronašla u Etiopiji. Božja je prisutnost, dakle, tako prešla s Izraelaca na Etiopljane. Jeruzalem više nije izabrani grad – Aksum postaje novi “Božji grad”.

Etiopska homilija o Kovčegu saveza “Propovijed o Sionu” (ድርሳነ፡ ጽዮን፡) također je napisana na ge’ezu, najvjerojatnije u 15. stoljeću. Tekst nepoznatog autora značajan je za etiopsku kršćansku tradiciju jer povezuje pojam Siona s Kovčegom saveza, opisujući njegovo putovanje od Sinaja do Etiopije.
Procesija Starozavjetnog kovčega i danas je jedna od najsvetijih ceremonija Etiopske pravoslavne tevahedo Crkve (የኢትዮጵያ ኦርቶዶክስ ተዋሕዶ ቤተ ክርስቲያን), autokefalne istočne pravoslavne kršćanske crkve Etiopije. Pravi kovčeg, postojao on ili ne, po legendi se krije u crkvi u gradu Aksumu u sjevernoj pokrajini Tigraj i ne izlazi na svjetlo dana, dok se na cestu ceremonijalno iznose njegove replike.

Pitate li lokalce, oni će se samo nasmijati na vašu sumnju u postojanje “prave stvari”: za lokalne vjernike, nije riječ o simboličkom artefaktu, nego o stvarnom biblijskom objektu. Naravno, nitko ga nije vidio svojim očima, ali o njemu svaki vjernik zna gotovo sve, a prije svega priču o tome kako je od svih mjesta na svijetu on završio baš u Etiopiji: prema legendi (i “Kebra Nagastu”) kralj Menelik I, i sâm svojevrsno mitsko biće, pravladar Etiopije iz religijske literature znan i kao Ebna la-Hakim, u 10. stoljeću pr. Kr. dobio je kovčeg kao poklon od roditelja, kralja Solomona i kraljice od Sabe. Smjestio ga je u crkvu Gospe Marije od Siona u Aksumu, bivšem sjedištu Kraljevstva Aksum, snažne pomorske i trgovačke sile od 4. st. pr. Kr. do 10. stoljeća.

Kovčeg od tada nije napuštao Etiopiju, osim ako ne vjerujete u teoriju da se od 1990-ih nalazi u Izraelu, ali to je već druga i duga priča.

­
Svaki mjesec u Aksumu, dakle, svećenici i lokalci organiziraju procesiju noseći kopiju kovčega ulicama.

Svaki mjesec u Aksumu, dakle, svećenici i lokalci organiziraju procesiju noseći kopiju kovčega ulicama; replike se nalaze i u drugim crkvama, gdje se štuju kao neka vrsta odašiljača molitvenih pjesama, sve do samog izvora.

To je samo jedna od mnogih specifičnosti Etiopske pravoslavne tevahedo Crkve, koja je do 1959. bila dio Koptske crkve, a onda je postala autokefalna. Oblikovana je pod velikim utjecajem Starog zavjeta; etiopski kršćanski rituali bliski su židovskima, a kako je riječ o monofizitskom kršćanstvu 4. stoljeća, dakle vjerovanju u jednu ujedinjenu narav, etiopski kršćani odbijaju shvaćanje Krista kao bića istodobno ljudske i božanske naravi.

Ali u Etiopiji, pored pravoslavlja, nalazimo snažne zajednice protestanata i muslimana; Harar, smješten na istočnom kraku Etiopske visoravni oko 500 km od glavnog grada Addis Abebe, sa svojih 80 džamija nosi status četvrtog najsvetijeg grada islama, nakon Meke, Medine i Jeruzalema. Oduvijek se smatrao i gradom učenjaka i svetaca, u kojem su generacije muslimanskih intelektualaca i mistika oblikovale duhovni život Etiopije.

Prije dolaska kršćanstva i islama, etiopska je teološka kozmogonija počivala na potpuno drugačijim temeljima, na politeizmu, špilu bogova najčešće povezanima s prirodom i prirodnim pojavama, planinama, rijekama, kišom i vjetrom. Njih načelno kontrolira jedan, “glavni bog” kojeg zovu Wak. Ovaj kreator života i svemogući bog neba bio je monoteistički stup u hramu mnogoboštva, na koji su se kasnije mogle osloniti kršćanske i islamske crkve u svom širenju i konačnoj dominaciji duhovnim životom Etiopije.

Stari su Etiopljani slavili i adbare, duhove zaštitnike, koji se ukazuju u obliku svetog drveta ili kamena. Ritual slavljenja adbara poznat je i po nazivu Ginbot Lideta, što je u neku ruku istovjetno etiopskoj prvosvibanjskoj proslavi rođenja Majke Božje; u gregorijanskom kalendaru, etiopski 1. gimbot je zapravo 11. svibanj, kada se po predkršćanskoj tradiciji štuje veliko, impozantno drvo u obliku polukruga. Drvo, u ovom slučaju, simbolizira duha-zaštitnika. Poslijepodne, muškarci dovode žrtvenu životinju na mjesto rituala, a žene kuhaju mješavinu pšenice, kukuruza, leće, graha, graška i slanutka. Kuhanje nema samo šamanistički-medicinsko, nego i religijsko značenje: “To simbolizira koliko je strašna bila sudbina grešnika prije rođenja Isusa Krista. Pokazuje da je kraj koji je čekao grešnike prije Kristova rođenja bio masa kipuće vode i buktinje.”[2]

­
Pripadnici najveće etiopske etničke grupe Oromci izvorno nisu kršćani, nego vakafanci.

Pripadnici najveće etiopske etničke grupe Oromci izvorno nisu kršćani, nego upravo vakafanci (Waaqeffanna), štovatelji boga Waka. U njihovoj vjeri, ulogu posredništva između Waka i ljudi – dakle, neku vrstu anđela – dobiva Ayana, glasnogovornica svemogućeg Boga, koja objave i odluke s neba prenosi smrtnom svijetu. Oromci znaju štovati i do nekoliko različitih Ayana, koje posreduju između zemaljskog i božanskog u različitim sektorima ljudskog postojanja, od zdravlja do poljoprivrede. Baš kao što u kršćanskom arhetipu svatko od nas hoda s barem jednim anđelom na ramenu, Ayana dobiva i ulogu osobnog, a ne samo zaštitnika zajednice, dakle operira na mikro-razinama sjedeći na ramenu, s kojeg kreira kompleksnu mrežu čovjekove osobnosti. Operacija stvaranja identiteta kreće odmah po rođenju pa se tako vjeruje da su Ayane odgovorne za ugradnju osobina i interesa u tijela malih beba, čije odrastanje nastavljaju nadzirati. Ayane se ukazuju s oba spola, a kada je (češće) riječ o ženi, zovu je Atete, ponekad i Maram, što se tumači i kao izvedenica od Marija pa tako podsjeća kolika je snaga utjecaja kršćanstva na oromski šamanizam.

Ayane ponekad odluče komunicirati kroz tijelo čovjeka. Takav, zaštitničkim duhom “opsjednuti” odabrani pojedinac naziva se qallu (ili qaallu), u prijevodu šaman koji u plemenskim zajednicama ima ulogu vjerskog vođe, ali i iscjelitelja. “Medicinski štap”, komad drveta s iscrtanim kružićima i točkama, jedan je od alata kojim se šaman služi ne samo za liječenje i obranu od “zlog oka”, nego i za predviđanje budućnosti.

Medicinske primjene šamanističkih rituala također su fascinantno sjecište pravoslavlja i lokalne predkršćanske tradicije, a u tekstu “Medicine, Ritual, and Magic in Ethiopia” autor Ted Erho piše:

“Sredinom 15. stoljeća etiopski car Zara Yakob, istaknuti teolog i učenjak, suočio se sa situacijom koju je smatrao neprihvatljivom. Mnogi u njegovu kraljevstvu izjašnjavali su se kao kršćani, a istodobno su vjerovali u magijske prakse, kojima su se okretali radi ozdravljenja i drugih potreba, umjesto da se oslone na Crkvu i njezine metode liječenja bolesti. To i nije iznenađujuće. Koliko je poznato, nijedan drevni medicinski traktat, poput onih Galena i Hipokrata, nije preveden na ge‘ez. Medicinsko znanje u Etiopiji bilo je stoga prvenstveno temeljeno na tradicionalnoj medicini — području u kojem magija i duhovni svijet igraju značajnu ulogu, i koje je postojalo mnogo prije dolaska kršćanstva u Etiopiju.”

Zara Yakob je pokušao iščupati korijenje poganstva iz svoje zemlje, pozivajući bolesni narod da se obrati svećenstvu i kršćanskim obredima. Svim se silama trudio ušutkati protivnike svojih političkih i teoloških stavova, od kojih je mnoge ismijavao kao ljubitelje i praktikante crne magije. Jedno od njegovih najvećih nasljeđa na tom području jest sastavljanje knjige “Maṣḥafa bāḥrey” (መጽሐፈ ፡ ባሕርይ, “Knjiga bisera”) oko 1441. godine, u uvodniku opisane kao knjiga koja služi “za ozdravljenje od duhovnih i tjelesnih bolesti.”[3]

Zara Yaqob bio je etiopski car iz solomonske dinastije; vladao je 34 godine pod imenom Konstantin (ቆስጠንጢኖስ), a njegova verzija liječenja zdravstvenih problema nije ništa manje anakrona: poslužit će, kaže, molitva i maslinovo ulje. Ideja o sipanju maslinovog ulja po tijelu bolesne osobe pojavljuje se i u prijevodu koptičkog obreda “The Maṣḥafa qandil” (መጽሐፈ ፡ ቀንዲል, “Knjiga svjetiljke”). Ovaj je tekst, jedan od sačuvanih primjera tzv. religijske medicinsko-magične literature, nastao vjerojatno krajem 18. ili početkom 19. Stoljeća. Sadrži molitve koje treba recitirati tijekom liječenja maslinovim uljem.

Ostatak knjige prepun je starih magijskih tekstova, tzv. asmatskih molitvi, poznatog žanra etiopske magijske književnosti, u kojem se demoni – smatrani uzročnicima tjelesnih bolesti i drugih negativnih pojava – mogu istjerati, vezati ili im se može suzbiti zla moć recitiranjem zagonetnih mantri.

Ruski znanstvenik Boris Turaiev, istraživač Drevnog Bliskog Istoka, prije više od 100 godina ovako je opisao lokalnu vjersku situaciju u Etiopiji:

“U kršćanskoj, premda kulturno zaostaloj Abesiniji, gotovo da ne postoji jasna granica između vjere i praznovjerja, religije i magije. Svećenici i crkveni ljudi trguju pisanjem i prodajom magijskih molitvi, koje se štuju zajedno s kanonskima; a ove potonje se, pak, mogu koristiti u magijske svrhe – kao i samo Sveto pismo – bilo mehaničkim čitanjem, bilo nošenjem oko vrata, pa čak i samim posjedovanjem.“[4]

Svici s “asmatima”, riječima ispisanim slovima kao mecima u ratu protiv zlih duhova, nose se kao amajlija za sreću; dakle nije samo pročitani sadržaj teksta svet i čaroban, nego se magijska svojstva pripisuju i samoj materijalnoj inkarnaciji teksta. “Magični svici” su, dakle, osobita vrsta književnosti — nošeni ne s namjenom da se čitaju, nego da štite svoga vlasnika.

Ruski znanstvenik i arabolog Ignaty Kratchkovsky u prvoj polovini 20. stoljeća opisao ih je ovako:

“Mogu sadržavati razne tekstove, ponekad čak i kanonske, kojima se, međutim, pripisuje magijska moć. Češće su ispunjeni zapisima i čarolijama, a ponekad su to tek zbirke tajanstvenih imena, čije je značenje i podrijetlo gotovo nemoguće odrediti. No to nije od važnosti za vlasnika svitka, jer se učinkovitost i zaštitna moć obično ne pripisuju samom čitanju, nego nošenju svitka ili čak njegovoj pukoj prisutnosti u kući.“[5]

S više od 80 različitih etničkih skupina, Etiopija je kaleidoskop kultura, vjerovanja, tradicija i običaja. Osim najveće etničke skupine Oromo koja živi posvuda, od Addisa Abebe do svih drugih dijelova Etiopije, manje etničke grupe zapravo su najčešće plemena grupirana oko izvora vode u Dolini rijeke Omo, na samom jugu i jugozapadu zemlje. Dolina Omo, za razliku od većinski planinske Etiopije, nalazi se na više od 900 metara ispod razine mora, a život siromašnih plemena na ovoj sprženoj zemlji svodi se uglavnom na potragu za hranom i vodom. Neka su plemena u potpunosti zadržala svoja stara vjerovanja u Waka i duhove, a neka su, poput Hamara, u svoja duhovna izvorišta usuli dobru dozu monoteizma i danas se izjašnjavaju kao sunitski muslimani. Islam je stigao do Hamara u 15. stoljeću, ali njihov izvorni animizam do danas se održao kroz neuništivu vjeru u duhove prirode. Vjera u džinove, duhove koji primaju ljudski oblik i bacaju čini na druge ljude, iz tradicije islama nježno se prelila u tradiciju duhovnog života plemena Hamar. Osim toga, Hamar njeguje običaj preskakanja bikova kao ceremonijalnog ulaska u muškost i popratnu praksu ritualnog bičevanja žena kao simboličkog čina žrtve i solidarnosti s mladim muškarcem u obitelji. Običaji koji se prenose generacijama i ne dolaze u sukob s normama dominantne religije.

Članovi plemena Dorze, koje živi u planinskim dijelovima nedaleko grada Arba Minch, danas se većinski izjašnjava kršćanima, ali i dalje štuju duhove predaka i prirode pa ponekad čak i žrtvuju životinje za dobru žetvu.

Daasanach, što znači “narod delte”, pleme je koje preživljava na granici Etiopije i Kenije. Zaobišli su ih i kršćanstvo i islam pa ostaju dosljedni svojim izvornim vjerovanjima u duhove predaka i prirode, sa snažnom ulogom šamana u društvu. Njihovo izvorno božanstvo neka je vrsta “višeg duha” koji su zvali J’ela i opisivali kao silu koja donosi život i smrt. Pleme i danas prakticira dimi, ceremoniju genitalnog sakaćenja curica kao preduvjeta za stupanje u brak s nerijetko nekoliko desetaka godina starijim muškarcem.

Na istočnoj obali rijeke Omo živi pleme Karo, koje unatoč mnogim kontaktima s kršćanskim misijama ne napušta vjerovanja svojih predaka pa tako štuju kozmičku silu Waka, u paketu s duhovima, šamanizmom i žrtvovanjima.

Ubijanje djece najgori je primjer negativnog utjecaja tradicionalnih animističkih sustava vjerovanja

Ubijanje djece, koje redovito prakticira Karo, ali i plemena Hamar i Banna, najgori je primjer negativnog utjecaja tradicionalnih animističkih sustava vjerovanja, u kojima je ravnoteža između duhovnog i prirodnog svijeta ključna. Vjerovanje, dakle, dolazi iz animističke logike balansa: ako narušiš poredak (pravila o začeću, čistoći, tijelu), dolazi kazna. Zajednica gubi čistoću ako se u njoj pojedina djeca rode kao mingi, što podrazumijeva da su rođena izvan braka, s krivim zubima, bilo kakvim oblikom tjelesne deformacije ili jednostavno bez odobrenja seoskog starješine. Isti taj seoski starješina prosudi pa osudi tek rođenu bebu na smrt, nakon čega je bacaju krokodilima ili guše sipanjem zemlje u usta. Država je, naravno, praksu zabranila, ali ona i dalje živi u slamnatim i drvenim kućicama plemenskih sela, gdje državni zakoni ne znače previše. Neka plemena ubijaju i blizance, duboko uvjereni da “dva djeteta odjednom” narušavaju prirodni red.

Ponekad, nezadovoljni duhovi predaka ne dolaze u selo kako bi ga kaznili zbog narušavanja prirodnog reda – oni ulaze ravno u ljudsko tijelo pa bezobrazno unose nered u stabilnost osobnog psihofizičkog mikrokozmosa.

Vjerovanje u duhove koji ulaze u ljudska tijela nužno je dovelo i do kulta opsjednutosti – u Africi ga zovu Zar, a u Etiopiji, iako s daleko manjim značajem nego u prošlosti, još uvijek dominira mnogim ruralnim sredinama. Zar je u različitim inkarnacijama prisutan u mnogim dijelovima kontinenta, ali uz Sudan i Keniju, najbolje se primio na njegovom “rogu”, poluotoku koji objedinjuje dosta jedinstven, kulturološki, politički i geografski komad Afrike, od Somalije preko Djiboutija i Eritreje do Etiopije. Ovaj dio Afrike, zbog svog geostrateškog položaja i kulturnog melting pota, blizine Crvenog mora i povezanosti s ostatkom svijeta preko arapskog poluotoka, jedinstven je po sudaru različitih identiteta i folkloru obojenom utjecajima Mediterana i bliskoistočnog islama.

Zar, kojeg Arapi zovu زار, a etiopski drevni jezik ge’ez ዛር, potencijalno potječe iz Perzije i ima sufističke predznake, iako se o njegovim točnim korijenima još uvijek samo nagađa. Zar ima puno toga zajedničkog s drugim sličnim “kultovima opsjednutosti” bliskoistočno-afričke duhovnosti, kao što je, primjerice, hamadsha, muslimanska verzija koju prakticiraju i žene i muškarci u Maroku, s mističnim ritualima i soundtrackom gnawe, fuzijom marokanske tradicije i zapadnoafričkih napjeva iz 16. stoljeća. Zar je također sličan bori, predislamskom zapadnoafričkom animizmu zasnovanom na uvjerenju u demonsku opsjednutost tijela, a tragove možemo naći i u haićanskim vodou (voodoo) ritualima, s korištenjem ritmičke glazbe i plesa kao oružja u boju protiv zla.

­­­

Britanski etiopist i lingvist Edward Ullendorff uvjeren je da je Zar rođen u Etiopiji.

Britanski etiopist i lingvist Edward Ullendorff, autor knjige “The Ethiopians: An Introduction to Country and People” iz 1960., uvjeren je da je Zar rođen u Etiopiji. Samu riječ “zar” povezuje s amharskim jezikom i narodnim vjerovanjima sjevera Etiopije. Ioan M. Lewis, škotski antropolog specijaliziran za Afriku i duhove opsjednuća, u knjizi “Ecstatic Religion: A Study of Shamanism and Spirit Possession” (1971.) navodi da Zar ima etiopsko podrijetlo i da se odatle proširio u Sudan, Egipat i dalje. H. R. Kaplan, autor članka “The Zar Cult in an Egyptian Village” (1963.), piše da se najvjerojatnije porijeklo kulta nalazi u Etiopiji, s vjerskim i kulturnim prijenosom prema sjeveru. Francuski istraživač Jean Boulogne bavi se povijesnim migracijama rituala opsjednuća i bilježi da se najraniji oblik Zara pojavljuje u Etiopiji, među autohtonim narodom Amharima.

Svim varijacijama Zara zajedničko je vjerovanje u opsjednutost ljudskog (nimalo slučajno: najčešće ženskog) tijela duhom ili “demonom” Zara – ne nužno uvijek u razorno-negativnom kontekstu katoličke demonske opsjednutosti i posljedičnog mučnog egzorcizma, nego kao neka vrsta duhovne infekcije koja vodi do fizičkih boljki i potencijalnih mentalnih oboljenja. Srećom, ništa što nije rješivo ritualom koji objedinjuje glazbu, ples i žrtvovanje, s ciljem umirivanja ili izgona duha.

U Etiopiji, Zar se raširio kapilarno na sjeveru zemlje pa tako možda najveću utvrdu ima kod spomenutih Amhara, danas druge najbrojnije etničke skupine u zemlji (odmah iza Oromaca), s udjelom oko 26 posto u cjelokupnoj populaciji. Posebno u gradu Gondaru, bivšem glavnog gradu Etiopskog Carstva, u kojem i dalje živi praksa iscjeljivanja žena glazbenim dosezanjem stanja transa.[6]

Japanski antropolog i vizualni etnograf Itsushi Kawase proučava Zar u suvremenoj Etiopiji i potvrđuje njegovo duboko ukorijenjeno prisustvo u etiopskim praksama, koje su zatim kulturno migrirale. Dio svojih istraživanja posvetio je Zaru u Gondaru pa tako piše:

“Ritual uključuje opsjednutost različitim duhovima, zvanima qolle, za koje se vjeruje da obitavaju na mjestima rijetko naseljenima ljudima, poput divljine, pustinja, jezera i oceana. Vjeruje se da svaki duh ima određen spol, te da svaki ima svoje vlastito prebivalište i karakter.

Opsjednuto tijelo medija kojim upravlja duh Zar naziva se Yäzar Färäs, što doslovno znači “konj Zara”. U toj retorici, duhovna opsjednutost razumijeva se kao da duh ‘jaše’ tijelo medija, poput jahača na konju. Sudionici Zar-rituala nazivaju se amamaqi, što doslovno znači “onaj koji zagrijava prostor”, dok se tijelo medija kroz koje duh odlazi naziva riječju koja se najbliže prevodi kao ‘hladnoća’.

Ceremonijalni prostor mora biti ‘zagrijan’ uz pomoć plesa, glazbe i raznih mirisa, kako bi se probudila moć duhova.”[7]

Sociolog i socijalni-antropolog Hani Fakhouri sa Sveučilišta u Daytonu proučavao je Zar u Egiptu, ali u svom se radu[8] dotakao i specifičnosti Etiopije pa donio jako zanimljivi zaključak o Zaru kao spoju predkršćanskih animističkih vjerovanja i starozavjetnog Istočnog, iskonskog grijeha. Naime, glavni duhovi Zara su u predaji često opisani kao Evina djeca, njih 30 rođenih u vrtu nakon jedenja jabuke. Zbog toga su gotovo uvijek žrtve Zara – žene.

Ceremonija komunikacije s duhom najčešće se održava u kući zaposjednute osobe ili u zajedničkoj prostoriji, koja mora biti dovoljno velika da u nju stanu i bubnjari. Zagrijavanje prostora zapravo je njegovo “čišćenje” paljenjem tamjana ili začina; čiste se kutovi i postavlja se oltar s darovima za duha: kava, alkohol, duhan, krv žrtvovanih životinja… Bubnjari i plesači također su dio “zagrijavanja” sobe. Kada žena padne u trans, kroz nju ponekad progovara duh, tražeći prinošenje žrtava ili darova s oltara. Nekada je žrtvovanje životinja bilo redovito, danas su ceremonijalni darovi više materijalne, nego krvave prirode – i Zar je posrnuo pa pred naletom modernog kapitalizma zanemario tradiciju.

Uloga medija u ceremoniji je ključna: on je također najčešće žena, a medij je taj koji postaje “konj” o kojem piše Kawase, የዛር ፈረስ (Yä-zār färäs), “konj Zara”, osoba čije tijelo biva “jahano” duhom i tako korišteno za izravnu komunikaciju. Ako duh ne progovori kroz “pacijenticu” ili to učini samo na kratko, medij postaje glavni glasnogovornik Zara i preko njega se duh u konačnici smiruje. Za razliku od klasičnog egzorcizma, ovdje izbacivanja nezvane sile nema – ona se može samo primiriti, ako ju zadovolje darovi. Tako pripitomljen Zar prestaje biti destruktivan i nastavlja s mirnim suživotom, osim ako osobno ne odluči otići jer je završio sa svojom misijom, koja god da ona bila.

Ponekad je misija načelno dobronamjerna, kada Zar dolazi kako bi ukazao na obiteljsko nasilje, zanemarivanje uloge žene u zajednici ili gubitak časti. Kad se situacija razriješi, jednostavno ode svojim putem. Ako je zao, on opet nije demon iz kršćanskog narativa, nego divlji, nezadovoljni ili osvetoljubivi entitet koji treba biti umiren i kontroliran s poštovanjem, nikad nasilno istjeran. Zar snosi krivnju za sve i svašta: nesanicu, vrtoglavicu, pobačaje, sterilnost, kronični umor, napade bijesa, depresije… Takvi duhovi mogu biti duhovi zaboravljenih predaka, osvetnici ili ljuti zbog neispunjenog obećanja. Ovisno o situaciji u obitelji i selu, Zar oblikuje svoj identitet i kroz medija govori ono što u svakodnevnim situacijama ne smije biti izrečeno, pristajući snositi odgovornost za životne probleme i stranputice, čije je razrješavanje – ili barem umirivanje, na isti način na koji se umiruje sâm Zar – u društvu stegnutom patrijarhalnim pravilima moguće samo u okvirima rituala nadnaravnog predznaka.

­­

Kroz ceremonije Zara žene mogu privremeno preuzeti uloge koje im inače nisu dostupne.

U “Ecstatic Religion”, Ioan M. Lewis istražuje kako kultovi Zara ženama u patrijarhalnim društvima pružaju prostor za izražavanje i moć;  kroz ceremonije Zara žene mogu privremeno preuzeti uloge koje im inače nisu dostupne, koristeći trans i posjednuće kao sredstvo za izražavanje osobnih i društvenih tenzija.

“Marginalni kultovi posjednuća, poput zār kulta, često su domena žena i muškaraca nižeg statusa. Ovi kultovi omogućuju izražavanje nezadovoljstva i pružaju alternativne puteve za postizanje društvenog priznanja”, piše Lewis.

Simon D. Messing u svom antropološkom radu iz 1958. “Group Therapy and Social Status in the Zar Cult of Ethiopia”[9] opisao je ceremonije Zara kao oblik grupne terapije koji ženama omogućuje izražavanje potisnutih emocija i stjecanje društvenog statusa: “Zār ceremonije služe kao društveno prihvaćen način za izražavanje emocionalnih i psiholoških tenzija, posebno kod žena koje su inače ograničene u izražavanju svojih osjećaja u patrijarhalnom društvu.”

Etiopija je, u konačnici, sama po sebi kovčeg čuda, a pod poklopcem je skriveno dovoljno tajni da, jednom kada se on ceremonijalno otvori, duhovi izlete van i osvijetle svaki tabu snagom tisuću sunca i energijom koja topi negativce, baš kao u “Indiani Jonesu”. Makar duhovi pri tome i sami bili neuništivi antijunaci.

• Bilješke

[1] https://archive.org/details/kebranagast

[2] https://iiste.org/Journals/index.php/RHSS/article/viewFile/61114/63079

[3] https://hmml.org/stories/series-medicine-magic-in-ethiopia/

[4] https://www.degruyterbrill.com/document/doi/10.31826/9781463216306-012

[5] https://www.degruyterbrill.com/document/doi/10.31826/9781463216306-012

[6] https://petitesplanetes.bandcamp.com/track/trance-act

[7] https://nomadit.co.uk/conference/iuaes2013/paper/12432

[8] https://www.jstor.org/stable/3316878

[9] https://www.jstor.org/stable/665379

• Literatura

Hani Fakhouri “The Zar Cult in an Egyptian Village”

https://www.jstor.org/stable/3316878

Fuller Torrey “The Zar Cult in Ethiopia”

https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/002076406701300306?icid=int.sj–abstract.similar–articles.2

Julian Baldick “Black God: The Afroasiatic Roots of the Jewish, Christian and Muslim religions” (1997.)

Kebra Nagast

https://archive.org/details/kebranagast

Mindaralew Zewdie “A Philosophical Perspicacity into Environment-centered Ritual in Ethiopia”

https://www.ajol.info/index.php/erjssh/article/view/274792/259396

Sevir B. Chernetsov “Ethiopian Magic Literature”

https://brill.com/downloadpdf/journals/scri/2/1/article–p92_7.pdf?srsltid=AfmBOop5f61iCociMiVZ4ZqoA1UydlzU01PJZEHLtDmI5pZ2eoBgxgMr