Kraj Condorcetovog teorema. Greške u pretpostavkama zbog kojih većina nije u pravu

Condorcetov teorem porote matematički je argument da kolektivno odlučivanje agenata epistemički kompetentnijih od onih koji odlučuju nasumično proizvodi kvalitetniju odluku od bilo kojeg individualnog agenta, piše Hana Samaržija u svojoj analizi rezultata empirijskih istraživanja demokratskih izbora. Zaključuje kako Condorcetov teorem u praksi postavlja prezahtjevna očekivanja od agenata, te poziva na promišljanje novih procedura donošenja odluka.

• Naslovna ilustracija: Marie Jean Antoine Nicolas de Caritat, markiz od Condorceta, portret Jean-Baptista Greuzea (Wikimedia Commons)

• Autorica je doktorska studentica filozofije na Sveučilištu u Warwicku. Verzija ovog članka tiskana je u upravo objavljenom Routledgeovom zborniku The Epistemology of Democracy, koji je autorica članka uredila zajedno s  političkim epistemologom Quassimom Cassamom.

Rijetki filozofski stavovi izazivaju toliko debata i zazornih pogleda kao kritike demokracije. Od ustanovljenja demokracije definiranjem fundamentalnih liberalnih prava i utvrđivanjem demokratskog režima u Sjedinjenim Američkim Državama, demokracija je postala manje konkretan politički sustav, a više laskav epitet koji dodjeljujemo državama i grupnim epistemičkim agentima s čijim se politikama slažemo. Stara je vijest da je demokracija izgubila znatan dio svojeg nekadašnjeg epistemološkog sjaja, s tucetima svježe tiskanih izdanja koja nabrajaju njezine podbačaje i raspade.

Umjesto vlastima koje služe narodu, demokratski izbori diljem svijeta rezultirali su neprekinutim nizovima epistemički neodgovornih režima, koji nisu odgovarali potrebama svojih građana. Konačni udarci nastojanjima da epistemičko opravdanje demokracije podupremo suvremenom empirijom stigli su 2016. godine, s referendumskom kampanjom za izlazak Velike Britanije iz Europske unije temeljenom isključivo na afektivnom nacionalizmu i lako provjerljivim lažima, te zloglasnim predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je televizijska zvijezda i stalni gost žute štampe Donald Trump pobijedio demokratsku protukandidatkinju Hillary Clinton oslanjajući se na ideološko neprijateljstvo liberala i konzervativaca. S druge strane, prvi demokratski izbori u nekoć komunističkim državama nisu, usprkos optimističnim očekivanjima protivnika svakog komunizma i socijalizma, urodili društveno angažiranim vlastima željnim iskoristiti navodne potencijale slobodnog tržišta, nego, uslijed odviše brze liberalizacije, koruptivnim i nepotističkim režimima strastvenim isključivo oko oportune privatizacije društvenih dobara. Ako demokraciju želimo obraniti apeliranjem na njezine epistemičke vrline, a ne samo na političku vrijednost formalne jednakosti građanki i građana, čini se da ćemo se morati dodatno potruditi.

Pobornici demokracije i epistemički demokrati u svojim se člancima uvelike oslanjaju na kvantitativne obrane demokracije, poput Hong-Pageovog teorema različitosti iznad sposobnosti. Međutim, mnogo ranija od takvih prijedloga, vjerojatno najstarija iole uvjerljiva epistemička obrana demokracije temeljena na većinskom glasovanju matematički je teorem markiza Nicolasa Condorceta iz 1785. godine, danas poznata kao Condorcetov teorem porote. Condorcet je u osamnaestom stoljeću bio pionir matematičkog pristupa politici i parlamentarizmu. Ukratko, Condorcetov teorem porote izlaže dva složena argumenta. Kao prvo, ishod većinskog glasanja grupe građana, koji će točno glasati češće nego da glasaju nasumično, bit će točniji od zasebnog glasa bilo kojega od spomenutih glasača. Kao drugo, kako se broj takvih glasača približava beskonačnosti, vjerojatnost da će njihova kolektivna odluka biti točna – dakle, empirijski poduprta i sukladna recentnim znanstvenim saznanjima – približava se stopostotnoj.¹

Učinkovitost Condorcetove porote vidljiv je na grafu kumulativne vjerojatnosti – x os prikazuje vjerojatnost ispravnog odabira, a y os vjerojatnost točnog odabira pojedinaca. Boje prikazuju vrijednosti ovisno o broju porotnika. (Creative Commons)

Condorcetov teorem porote svojim je zamišljenim građanima, čija će kolektivna inteligencija proizvesti epistemički kvalitetnu odluku, nametnuo i tri izazovna zahtjeva. Prvo, moraju biti kompetentni, što znači da vjerojatnost da će biti u pravu mora nadilaziti nasumičnost ili statističku vrijednost od p = 0.5. U suprotnom, većinsko glasovanje građana lošijih od nasumičnosti urodilo bi odlukom koja bi gotovo jamačno bila pogrešna, no to bi zahtijevalo da svi griješe na približan ili jednak način, tako da se njihove greške međusobno ne poništavaju. Drugo, Condorcetovi građani moraju biti neovisni, što znači da svoje glasačke odluke moraju donositi samo temeljem osobnog istraživanja dostupnih dokaza, a ne došaptavanjem s drugim građanima ili odražavanjem odabira nekih sumnjivih autoriteta. Treće, moraju biti iskreni. Condorcetov je uvjet da glasači odabiru onu opciju koju doista smatraju epistemički i etički najboljom, umjesto da strateški glasaju za manje zlo ili za koruptivnu opciju od koje će se možda materijalno okoristiti.

Jednostavna matematička računica Condorcetovog teorema porote, obično ilustrirana uzlaznim i silaznim grafovima vjerojatnosti donošenja točne odluke, izdržala je višestoljetni test vremena pa se i danas upotrebljava kao kvantitativni kamen temeljac epistemičkog opravdanja demokracije. Drugi zavodljivi matematički teorem naklonjen demokraciji pristigao je 2004. godine i slavu stekao kao Hong-Pageov teorem različitosti iznad sposobnosti, koji je nastojao brojčano potvrditi da će grupa građana različitih epistemičkih sposobnosti i pozadinskih znanja kolektivno proizvesti epistemički kvalitetniju odluku od jednoga znalca. Doduše, dežurne akademske matematičarke promptno su prosvjedovale protiv njegovog trivijalnog dokaza, neprimjerenosti razrade jednadžbe za željeni zaključak i tendenciozne primjene loše matematike u društvenim znanostima. S druge strane, Condorcetov teorem porote i dalje je neoborivo matematički ispravan, pa razloge zašto ne funkcionira u empiriji – jer višemilijunska biračka tijela u stvarnosti ne odabiru najmoralnije i epistemički najodgovornije opcije – tražiti moramo drugdje. U ovom radu, tvrdit ću da su Condorcetovi zahtjevi kompetentnosti, neovisnosti i iskrenosti neodrživi u suvremenim epistemičkim uvjetima kulture neznanja, konfuzne informacijske okoline digitalnih medija, gdje postaje sve zahtjevnije raspoznati pouzdane izvore informacija, epistemičkih mjehurića i komora jeke, ideološke polarizacije i strateškog glasanja za nepotističke političke opcije.

Rafaelova freska Scuola di Atene. Platon, vjerojatno prvi i najpoznatiji epistemički pesimist spram demokracije, nalazi se u središtu slike (crvena toga), lijevo od Aristotela (plava toga). (Creative Commons)

Svoju analizu neodrživosti Condorcetovog teorema porote započet ćemo prvim načelom koje navodno jamči empirijsku ispravnost Condorcetovog teorema, načelom kompetentnosti. U kratkim crtama, načelo kompetentnosti zahtijeva da su građani pri glasanju precizniji od nasumičnosti – od, recimo, bacanja novčića – ili statističke vrijednosti p = 0.5. Agregiranje glasova tako minimalno kompetentnih glasača usporedno s njihovom brojnošću ispravnost njihove odluke dovodi do besprijekorne točnosti. U obrnutom slučaju, agregiranje glasova ljudi sistematski lošijih od nasumičnosti dovest će do katastrofalno netočne odluke. Pitanje koje se ovdje nameće jest mogu li empirijski glasači i glasačice zadovoljiti ovaj ambiciozan kriterij, jer već površno istraživanje upućuje na zaključak da ne mogu.

Neovisno o empirijskim istraživanjima političkog ponašanja, sumnjičavost oko epistemičkih kapaciteta građana jednako je stara kao i prve  rasprave o ispravnom ustroju društva. Vjerojatno prvi i najpoznatiji epistemički pesimist spram demokracije bio je Platon, koji se u svojoj Državi založio za epistokraciju kralja filozofa koji poznaje pojam dobrog vladanja, dok narodu preostaje brinuti se za opskrbu hranom i obrtničkim artiklima te za sigurnost države. Spinoza je – uvijek cinično realan oko ljudskih slabosti i predrasuda – u svojoj Političkoj raspravi pak promicao ciklične parlamentarne strukture koje pragmatično koriste statusnu tjeskobu prosječnog građanina. Slične je sumnje na pomalo nedosljedan način izrazio i Mill: prvo je ustvrdio  da i najgluplji i najštetniji stavovi trebaju kolati tržištem ideja kako bi na površinu mističnim djelovanjem slobodnog tržišta izronili oni najbolji, a potom je u svojoj raspravi o parlamentarizmu ponudio pluralne glasove za epistemički bolje opremljene glasače.

Neznanje prosječnog glasača jedna je od najbolje dokumentiranih činjenica suvremene politike

U sferi empirije, neznanje prosječnog glasača prema politologu Larryu Bartelsu “jedna je od najbolje dokumentiranih činjenica suvremene politike.” Bartels, dakako, ovdje govori samo o američkom građanstvu, predmetu njegove analize znanja glasačkog tijela netom prije predsjedničkih izbora. No, stoga znamo i da govori samo o američkom građanstvu prije uspona društvenih mreža, što djelomično objašnjava zašto su današnja istraživanja građanskog poznavanja politike često još poraznija. Gledajući unatrag iz svoje pozicije kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća, Bartels napominje i da je “najveći doprinos više od pola stoljeća istraživanja u političkim znanostima dokumentiranje koliko je prosječni građanin porazna aproksimacija klasičnog ideala informiranog demokratskog građanstva.“ Kako bi se približio idealu, građanin bi morao biti informiran o mogućim ishodima politika o kojima se odlučuje u predstavničkoj ili izravnoj demokraciji.

Također bi morao dovoljno dobro poznavati političku strukturu i pravila igre svoje države – primjerice, je  li predsjednička, polu-predsjednička, ili parlamentarna, te kad se i kako održavaju izbori – da osmisli kako lobirati za svoje interese. Desetljeća istraživanja urodila su ilustracijom glasača toliko ambivalentnog spram politike da je jedva kadar uložiti trud svakih pet godina izići na biralište, a ni tada nije sasvim siguran što točno bira. Prosječni građanin ne razumije podjelu na ljevicu i desnicu i nevažno mu je što ona predstavlja, pa nije sposoban za ideološku identifikaciju i ne razvija dosljedne političke preferencije. Ako ih kakva novinarka anketira o njihovim političkim vrednotama, promptno će odgovoriti, ali te će vrijednosti ubrzo zaboraviti ili zamijeniti drugima. Konačno, da bi stanje bilo još poraznije, onaj minimalni odsječak građana zainteresiran za politiku tendira postati toliko ideološki opterećen da će izvoditi kognitivne vratolomije kako bi zadržao svoje vjerovanje usprkos salvama oprečnih dokaza.

Philip Converse je 1964. godine objavio The Nature of Belief Systems in Mass Publics, u kojem je zaključio kako tek dvanaest posto građana doista razumije spektar ljevice i desnice, te na njemu može locirati svoje vrijednosti i preferencije.

Empirijski poduhvati politologa i istraživača političkog ponašanja o kojima Bartels govori službeno su započeli s Philipom Converseom, koji je 1964. godine objavio kultni rad o političkoj izobrazbi američkog glasačkog tijela, naslovljen “Priroda masovnih sustava vjerovanja.” Converse se u svojem izvornom radu, kojem se potom s promjenom političkih i informacijskih sustava nekoliko puta kritički vratio, oslonio na koncept “političkog sustava vjerovanja,” stabilne ideološke strukture koja građanima omogućava identifikaciju sa strankama, istaknutim pojedincima i individualnim politikama, a koja najčešće poprima oblik prostorne metafore političke ljevice i desnice. Anketirajući američke građane mješavinom otvorenih i zatvorenih pitanja 1956,. 1958. i 1960. godine, Converse je došao do zaključka da pukih dvanaest posto građana doista razumije implikacije spektra ljevice i desnice te na njemu uspijeva locirati svoje vrijednosti i preferencije. Štoviše, ispitanici obuhvaćeni studijom iz 1960. godine ne samo da nisu uspijevali artikulirati svoju ideološku poziciju, nego ni demokratsku i republikansku stranku – tada, kao i danas, paradigmatske primjere dva ideološka pola – ispravno identificirati kao liberalnu ili konzervativnu.

No, dopuštajući da anketirani pojedinci možda jednostavno nisu voljni sebe politički etiketirati i time odbaciti druge, a potencijalno vrijedne opcije, Converse je ispitao i jesu li dosljedni u iskazivanju progresivnih ili tradicionalističkih političkih stavova. Odgovor je, naravno, bio negativan. Ispitanici ni politike nisu mogli smjestiti na ideološkom pejzažu ljevice i desnice, a uredno su odabirali mješavine progresivnih i reakcionarnih politika koje su se međusobno poništavale. Dok je, dakle, devet desetina građana sasvim ambivalentno prema politici, učinku politike na svoje svakodnevne živote te prema svojim predstavnicima u vijećima i parlamentima, na koje nemaju želje utjecati, dvanaest posto građana iznimno je zainteresirano, ideološki polarizirano i politički pismeno. Iz današnje perspektive, središnja vrijednost Converseovog istraživanja jest što nije mjerio samo političku informiranost, koja može i ne mora biti relevantna za odgovorno građansko ponašanje. Ako netko, primjerice, zna imena svoje premijerke ili premijera te svih ministara i ministrica, to ga ne čini sposobnim da pravilno ocijeni etičke i epistemičke uspjehe njihovog mandata. Ono što je Converse mjerio jest politička sofisticiranost8 građanstva: sposobnost građana da konceptualno pojme politički spektar i temeljem tog znanja formiraju politička vjerovanja.

Pet desetljeća kasnije, politolozi nastavljaju istraživati političku informiranost i sofisticiranost građana i najčešće, ovisno o mjerenim vrijednostima, završavaju s rezultatima iznimno nalik Converseovima. Ipak, politička znanost Conversea danas spominje usporedno s tri vodeće revizije njegovih rezultata: pesimističnom, još pesimističnijom i navodno optimističnom. Ovdje vrijedi ponoviti da je sumnjivo optimistična revizija Converseovog rada, koju ćemo prokomentirati u nastavku, upravo ono istraživanje Delli Carpinija i Keetera koje politički epistemolozi smatraju pesimističnom epistemičkom katastrofom.

Naime, politolozi su saznanje da polovina građanstva može odgovoriti samo na svako drugo politički relevantno pitanje, no primarno na banalna pitanja o imenima i prezimenima istaknutijih političara, prepoznali kao optimističan rezultat koji vraća vjeru u demokraciju.

Kako bismo razumjeli kako bi takvo što moglo biti povod optimizmu, prvo se moramo pozabaviti pesimističnom i još pesimističnijom revizijom. Kao što Kuklinski i Peyton ispravno ističu, Converse svoje empirijsko saznanje da samo dvanaest posto građana razumije koncepte ljevice i desnice nije popratio i normativnim stavom da ta manjina znalaca trebaju postati nosioci demokracije i možda, u Millovoj maniri, na izborima imati višestruke glasove. Usprkos tome, njegova saznanja i saznanja njegovih nastavljača povlače bogate implikacije za održivost današnjega oblika demokracije.

Četiri desetljeća nakon Converseove kultne studije, politolozi Taber i Lodge odlučili su se pozabaviti s onih dvanaest posto iznimno politički sofisticiranih građana koje je Converse opisao  kao ideologe ili djelomične ideologe. Ono što ih je zanimalo jest je li njihovo iznadprosječno poznavanje ideološkog spektra prednost ili prepreka u demokratskoj participaciji. Istražujući njihove motive iz perspektive tada cvatuće grane političke psihologije, autori su zaključili da su ideološki pismeni građani ujedno i toliko ideološki opterećeni da postaju politički kruti. Ograničeni na svoje okamenjene stanove, gube sposobnost odabrati opciju koja je možda epistemički ispravnija, ali nije skladna s njihovom utrtom ideološkom samo-identifikacijom. Drugim riječima, upravo im činjenica njihove političke sofisticiranosti omogućuje da izvrtanjem teza, zalaganjem za “alternativne činjenice” i relativiziranjem podataka zadrže svoja vjerovanja nauštrb novih informacija. Kao što je istovremeno, no nepovezano, istraživala i socijalna epistemologija, Taber i Lodge otkrili su da ispitanici koji sebe smatraju punokrvnim ljevičarima ili desničarima automatski i bez natruha analitičnosti prihvaćaju argumente sukladne njihovim vjerovanjima, dok simultano svim silama nastoje u pitanje dovesti legitimnost oprečnih informacija. Jasnije rečeno, “stranački nastrojeni i politički pismeni pojedinci pokazali su osobito snažnu sklonost zaobilaženju suparničkih argumenata.”

John Zaller analizirao je podatke prikupljene predizbornim anketama i članke objavljene u New York Timesu, i pokazao da su odgovori građana prvo što im padne na pamet nakon čitanja novosti. (YouTube)

Dakle, povežemo li Conversea s njegovim nastavljačima, devet desetina građana o politici zna nedovoljno i ne može donositi informirane odluke, a ona preostala desetina koja nešto zna to znanje svodi na ekstremnu ideološku pristranost i pokornost odabranoj stranci. No, Zallerova “još pesimističnija” revizija ponudila je još mračniju sliku epistemičkih sposobnosti medijalnog građanstva. Zaller je, paralelno analizirajući podatke prikupljene predizbornim anketama ANES i članke objavljene u utjecajnom i naširoko čitanom New York Timesu, pokazao da odgovori građana na pitanja anketara nisu proizvod stabilnih vjerovanja i moralnih vrijednosti, nego jednostavno prvo što im padne na pamet nakon čitanja dnevnih novosti. Nadovezujući se na Zallera, Taber je, sada radeći sam, diferencirao stavove i preferencije. Prema Taberu, glasači možda imaju kratkoročne i asocijativne stavove, koji su nestabilni i podložni mijeni, ali ne i dugoročne i dokazno poduprte preferencije. Znatno dramatičnijeg tona od Conversea i Zallera, Taber je ustanovio da je “vladavina naroda vjerojatno nemoguća (…) ali građani možda mogu postavljati sporadičan, nasumičan i često uvrnut veto na odluke političkih elita.”

Prema instruktivnom pregledu politologa Kuklinskog i Peytona, ovim bismo mračnim brojkama suprotnost trebali pronaći u optimističnoj reviziji Converseovog rada, ispitivanju javnog mnijenja Delli Carpinija i Keetera iz 1996. Za razliku od Conversea, koji se fokusirao na građansko razumijevanje ideološkog spektra ljevice i desnice – ili, drugim riječima, na njihovu političku sofisticiranost – Delli Carpini i Keeter pozabavili su se međuigrom političke informiranosti i sofisticiranosti, pa su građanima postavljali i gotovo kvizaška pitanja o istaknutijim političarima i pravilima političke igre. Njihova su pitanja pokrivala spektar znanja o demokratskim institucijama i procedurama: primjerice, svoje su ispitanike pitali “kako prijedlog zakona postaje zakonom, koja su prava zajamčena američkim ustavom, (…) imamo li proračunski višak ili manjak, koliko Amerikanaca živi ispod granice siromaštva, i (…) koji su stavovi predsjedničkih kandidata o ključnim političkim pitanjima.” Koristeći podatke prikupljene unutar pet desetljeća predizbornih anketa ANES, istraživači su prijavili da “više od malog dijela” američkog građanstva relativno dobro poznaje političke prilike i relevantne socioekonomske pokazatelje u državi. Točnu vrijednost tog “višeg od malog dijela,” koji se na prvi pogled doima značajno različitim od Converseovih dvanaest posto, već dvadeset godina cinično komentira socijalni i politički epistemolog Ahlstrom-Vij. U svojem preglednom članku o epistemičkoj obrani demokracije, Ahlstrom-Vij kao porazno ocjenjuje njihovo saznanje da je nešto manje od polovine ukupnog građanstva uspješno odgovaralo na svako drugo politički pertinentno pitanje, od kojih su mnoga bila trivijalna. Nadalje, riječima samih Delli Carpinija i Keetera, “mnoge činjenice koje poznaje samo nizak udio ispitanika čine se nužnim za razumijevanje političkog svijeta, a kamoli za djelovanje u njemu.”

Većina građana ne poznaje temeljne činjenice nužne za orijentiranje unutar svijeta politike

Konačno, bez obzira opredijelimo li se za Converseovo originalno istraživanje ili za njegove pesimističnije i optimističnije revizije, doći ćemo do zaključka da većina građana ne poznaje temeljne činjenice nužne za orijentiranje unutar svijeta politike, ne shvaća prostornu metaforu ljevice i desnice i nije se kadro ideološki samo-identificirati, a potencijalnu političku sofisticiranost svodi na izvođenje kognitivnih vratolomija kako bi izbjeglo teret promjene mišljenja. No, kako bi Condorcetovo načelo kompetentnosti bilo podrobno pobijeno, važno je da svi glasači griješe na jednak način, jer bi se njihove pogreške u suprotnom mogle međusobno poništavati. Srećom po protivnike opravdanja demokracije teoremom porote, bihevioralni ekonomisti već desetljećima ukazuju na predrasude i heuristike koje, svi na jednak način, koristimo pri obradi podataka i procjeni svojih sugovornika. Nadalje, koncept epistemičke nepravde ukazuje na još jednu putanju relativno sličnih pogrešaka: zbog implicitnih ili eksplicitnih predrasuda prema nositeljima marginaliziranih identiteta – ženama, etničkim i seksualnim manjinama ili izbjeglicama – često podcjenjujemo njihovu vjerodostojnost i kognitivne kapacitete.

Kako bismo prešli na pobijanje Condorcetovog načela neovisnosti, prvo moramo ustanoviti što takva politička neovisnost uopće podrazumijeva. Prema nedavnom čitanju Goodina i Spiekermanna, Condorcetovi neovisni agenti ne ovise o “istom političkom vođi, istoj dijeljenoj ideologiji ili predrasudama, istim zajedničkim psihološkim mehanizmima, istim natuknicama, istim fundamentalnim svojstvima, te o istim dokazima, pozadinskim informacijama ili teorijama.” Ovaj popis dovodi do intuitivnog zaključka da jednostavno ne postoje ljudi koji, pri donošenju političkih odluka, ne ovise o “istim ljudskim psihološkim mehanizmima”, “istim pozadinskim informacijama” niti “istoj dijeljenoj ideologiji”. Teško je zamisliti epistemičkog agenta koji pri rasuđivanju ne koristi ljudske psihološke mehanizme ili koji ne dijeli pozadinska vjerovanja sa svojim političkim istomišljenicima. Međutim, za konstruktivno pobijanje načela neovisnosti trebat će nam nešto više od puke intuicije i sposobnosti imaginacije.

Prva empirijski utvrđena prepreka načelu neovisnosti jest psihološki učinak zajedničkog znanja. Još od devedesetih godina prošlog stoljeća, humanističke i društvene znanosti složne su oko uvaženosti učinka zajedničkog znanja: pri deliberaciji grupe epistemičkih agenata, grupa se neće složiti oko najistinitijeg ili empirijski najbolje poduprtog vjerovanja – ili najistinitije i empirijski najbolje poduprte informacije – nego oko vjerovanja ili informacije koju je prije početka deliberacije zastupao najveći broj sudionika rasprave. Psiholozi Gigone i Hastie u izvornom su radu zamijetili i da raspravljači ni u kojem trenutku nisu osvijestili da njihove rasprave ustrajno završavaju konsenzusom oko stava koji je i u početku uživao najveću potporu. Ova je činjenica ujedno i najveća prepreka epistemičkom opravdanju nekad mondenog koncepta deliberativne ili raspravljačke demokracije, koji je vladao filozofijom demokracije osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, a koji se ne temelji na današnjem političkom predstavništvu, nego na stalnim raspravama zainteresiranih i političkih angažiranih građana. Empirijski neuspjesi deliberacije u donošenju potencijalno epistemički kvalitetnih odluka u raspravljačkim tijelima predstavničkih demokracija, koliko god takav učinak uvjerljivo zvučao u teoriji, doveli su do postupnog opadanja interesa za prisilno oživljavanje relevantnosti deliberativne demokracije, pa danas takvu mondenost uživaju privlačni koncepti epistemičke i otvorene demokracije.

Cass Robert Sunstein sugerirao je da je razlog neučinkovitog dijeljenja informacija unutar skupine to što se nositelji manjinskih stavova libe svoja saznanja podijeliliti s grupom. (Flickr)

Polazeći od pretpostavke da će grupe donositi bolje odluke od pojedinaca zbog zajedničkog prikupljanja informacija iz različitih izvora, zbog čega i osnivamo odbore i raspravljačka tijela, Gigone i Hastie testirali su učinkovitost tog dijeljenja informacija u stvarnome svijetu. Njihova grupa okupljena radi što pravednijeg ocjenjivanja konačnih ocjena preddiplomskih studenata psihologije, međutim, nije doista učinkovito dijelila informacije koje su dane svakom pojedinom članu, nego se na koncu samo složila oko sudova koji su implicirani najvećem broju sudionika rasprave prije no što je ona uopće i počela. Poopćimo li  ovo saznanje na političko odlučivanje stvarnih birača, čini se da u raspravi s drugima ne ostajemo neovisni, što bi Condorcet od nas zahtijevao, nego se lako slažemo oko onog stava koji  strastveno zastupa najveći broj sudionika u raspravi. Jasno je, ako se raspravljačka tijela automatski reduciraju samo na skupine slijepih sikofanta, zašto je ideja deliberativne demokracije nakon relativno kratkog roka trajanja izgubila na mondenosti. Iako su razlozi ovoliko značajne neučinkovitosti dijeljenja informacija nedvojbeno mnogobrojni, vjerojatno je najutjecajnija Sunsteinova sugestija da se nositelji manjinskih stavova libe svoja saznanja podijeliti s grupom kako zbog svojih izdvojenih vjerovanja ne bi bili afektivno kažnjeni

Za kraj, preostaje nam Condorcetovo načelo iskrenosti: Condorcet je pretpostavio da će njegovi kompetentni i neovisni glasači također iskreno glasati za političku opciju koja im se doima etički i epistemički najboljom. Na prvi pogled, ovo se načelo čini najjednostavnijim, ali ujedno i najtežim za pobiti: zar epistemički agenti doista ne glasaju za političke opcije koje iskreno drže etički i epistemički najispravnijim? Moglo bi se pretpostaviti da zagovornici svih političkih opcija vjeruju da ih one u zbilji štite od neke veće prijetnje, poput uspostave komunističkog ili nacionalističkog terora te uspona neke njima krajnje neprihvatljive stranke. Naime, normativna etika i normativna filozofija politike tradicionalno se bave djelatnostima, preferencijama i kognitivnim reakcijama idealiziranih etičkih i epistemičkih agenata, koji su često tek vrlo okvirna aproksimacija stvarnih ljudi. Razložni raspravljači Rawlsove filozofije politike i angažirana raspravna tijela zagovornika deliberativne demokracije osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća još nisu pronašli svoje zbiljske inačice. Što se tiče iskrenosti glasačkog tijela, sociološka, psihološka i politološka istraživanja biračkog ponašanja otkrivaju ustrajne uzorke pragmatičnog i neiskrenog glasanja za manje zlo, stranke za koje smo afektivno vezani iako poznajemo njihove manjkavosti i opcije od kojih se očekujemo materijalno okoristiti.

Briony Swire-Thompson u ovom je istraživanju provjerila hoće li se osjećaji epistemičkih agenata prema političarima promijeniti kada ih se osvijesti da su ih kandidati ciljano dezinformirali.

U istraživanju cinično naslovljenom “On je možda lažljivac, ali moj je lažljivac” (eng. They Might be a Liar, But They’re My Liar) politologinja Swire-Thompson i suradnici empirijski su provjerili hoće li se osjećaji epistemičkih agenata prema pojedinim političarima – pa stoga i vjerojatnost da za njih opet glasuju – promijeniti kada se osvijeste da su ih kandidati ciljano hranili dezinformacijama. Djelomično kao reakcija na predsjedničke izbore 2016. godine, koji su uključivali rekordnu količinu plasmana pogrešnih činjenica i s demokratske i s republikanske strane političkog spektra, autori su ispitanicima ukazivali na netočne informacije i ispravljali ih, pa potom bilježili hoće li sudionici u istraživanju prestati vjerovati svom preferiranom kandidatu kad spoznaju da im je lagao. U korist našem trenutnom argumentu, ishod je bio negativan: čak i kad bi osvijestili da su povjerovali dezinformaciji i prihvatili ispravljenu činjenicu, što i samo po sebi zahtijeva izvjestan kognitivni napor, ispitanici su ostali jednako skloni glasanju za dotad preferiranu političku opciju. Dakle, čak i kad bi osvijestili da njihova politička opcija ne predstavlja epistemički optimum i vjerojatno neće donositi odluke neprikosnovene epistemičke kvalitete, glasači su ju nastavili odabirati, što empirijski pobija Condorcetovo načelo glasanja za opciju koju iskreno smatramo etički i epistemički najboljom.

No, ne moramo se zaustaviti na toliko suvremenim istraživanjima, vidno opterećenim modernim komunikacijskim okolišem stranački snažno orijentiranih medija i društvenih mreža. Primjerice, jedna više od desetljeća stara analiza glasačkog tijela također ukazuje na odabiranje opcije čijih smo epistemičkih manjkavosti i više no pomno svjesni. Prema rezultatima sociologa Josta i njegovih suradnika, glasači su iz puke inercije i straha od promjene političkoj opciji koja je trenutno na vlasti, a za koju možda sami i nisu glasali te koja je činila brojne  i njima poznate epistemičke pogreške, pridavali znatno više povjerenja no što je ona objektivno zaslužila. Štoviše, nesvjesno podupiranje sadašnje i epistemički manjkave vlasti najzornije je dokumentirano kod potlačenih društvenih skupina lošijeg ekonomskog stanja, koje su zbog adaptivnih preferencija bile još sklonije racionalizirati epistemičke kapacitete svojih trenutačnih političkih predstavnika. Što se, pak, tiče neiskrenog glasovanja iz pukog materijalnog pragmatizma, mnogo možemo naučiti iz recentne analize političkih preferencija hrvatske mladeži sociologinje Ilišin i njezinih suradnica. U istraživanju, broj ispitanika koji je prijavio članstvo u nekoj stranci statistički je značajno nadilazio broj ispitanika koji je prijavio da u hrvatskom političkom prostoru postoji stranka kojoj – i, stoga, čijem etičkom i epistemičkom karakteru – iskreno vjeruju. Budući da Republika Hrvatska, kao i brojne druge post-komunističke države, još uvijek uči kako se udaljiti od nepotističkih i klijentelističkih vlasti te njihovih obilnih administrativnih aparata, nije teško zaključiti što je ispitane mlade potaknulo da se priključe stranci čijem epistemičkom karakteru ne vjeruju ili su prema njoj ravnodušni, a potom i da za nju vjerno glasuju. Slične zaključke možemo izvesti iz Vukovićevog istraživanja  političke ekonomije hrvatskih lokalnih vlasti, gdje je ustanovio da korumpirani političari, čija je korumpiranost empirijski dokumentirana i javno poznata, lakše osvajaju izbore od svojih pravednijih takmaca.

Konačno, možemo sumirati i rezimirati svoju raspravu. Condorcetov teorem porote jednostavan je matematički dokaz argumenta da će kolektivno odlučivanje epistemičkih agenata kompetentnijih od slučajnosti proizvesti epistemički kvalitetniju odluku od bilo kojeg individualnog agenta. No, Condorcet je svojim glasačima namijenio i tri zahtjevna načela. Kao prvo, moraju biti kompetentniji od slučajnosti ili griješiti na različite načine koji se međusobno poništavaju. Kao drugo, ne smiju ovisiti o istom idejnom vođi, istoj ideologiji, istim izvorima informacija, istim pozadinskim vjerovanjima ni istim psihološkim mehanizmima. Kao treće, moraju iskreno glasovati za onu političku opciju koju smatraju etički i epistemički najboljom. Za razliku od Hong-Pageovog teorema različitosti iznad sposobnosti, koji je nedugo nakon svojeg adventa matematički osporen, što neki politički epistemolozi i epistemologinje uporno ignoriraju, matematički dokaz Condorcetovog teorema porote izdržao je test vremena pa se i danas koristi kao kvantitativni argument u korist epistemičkog opravdanja agregativnog demokratskog odlučivanja. U suvremenim se epistemičkim uvjetima ispostavlja da su ova očekivanja toliko zahtjevna da su konceptualno i praktički neodrživa te daleko od stabilnog temelja opravdanja epistemičke vrijednosti demokracije kao mogućeg političkog ustroja države.

No, umjesto do konačnog rješenja, ovaj nas zaključak dovodi samo do niza otvorenih pitanja. Ako zahtjevi Condorcetovog teorema porote ne mogu preživjeti suvremene epistemičke uvjete, a Hong-Pageov teorem različitosti iznad sposobnosti matematički je osporen, čini se da nema epistemičkog opravdanja demokratskog odlučivanja boljeg od teorijskog optimizma filozofa politike i političkih epistemologa. Međutim, čak i ako je epistemički deficijentno, demokratsko donošenje odluka neosporno je i dalje najpravednije i najviše uključivo od svih iskušanih procedura političkog odlučivanja. A ako, kao netko tko  čvrsto vjeruje u nužnost epistemičkog opravdanja demokracije, iz epistemičkih razloga prosudimo da je jedini valjani zaključak demokratski pesimizam, preostaje nam nastaviti promišljati barem o nacrtu procedure donošenja odluka koja bi zadovoljila i naše epistemičke i etičke kriterije.

¹ Članak je izmijenjen 12. travnja 2023. s ispravkom ove rečenice. Prethodno je glasila “…približava se beskonačnosti”. Zahvaljujemo čitatelju Izvoru Rukavini koji nam je ukazao na ovaj propust.