Je li Plenković odabrao put personalizacije vlasti kao lijek protiv korporacijske i hadezeovske privatizacije države, ili se pak umrežuje i sam kao političko jamstvo održavanja cijele te kobne strukture? Vidjet će se upravo na primjeru Agrokora

Plenkovićevo umijeće vladanja

Svim skeptičnim nedoumicama usprkos, premijer Plenković uspio je u svojoj velikoj političkoj operaciji eliminacije Mosta: ima novoga koalicijskog partnera, parlamentarnu većinu, svojeg predsjednika Sabora i novu “stabilnu” Vladu. Netom održani lokalni i županijski izbori ne samo da ga nisu kaznili zbog političkog avanturizma i hazarderskih poteza, nego su ga nagradili kao političara državničkog formata. Pod njegovim vodstvom HDZ je preplavio Hrvatsku, kao nikada prije. Zaslužuje da se ne prepusti zaboravu činjenica da su u predizbornoj kampanji neke lokalne organizacije HDZ-a trijumfalistički puštale snimke slavne epizode s “povijesne” sjednice Vlade od 27. travnja, kada je njihov ljubljeni vođa superiorno likvidirao “Mostove ministre” iz svoje Vlade.

Ako se i ne možemo suglasiti sa zadivljenim hadezeovcima, koji u toj autoritarnoj gesti prepoznaju najvišu političku sposobnost (makijavelijevsku virtù), ipak valja glavnom akteru priznati neku vrst spretne lukavosti (Machiavellijeve astuzie fortunate, Vladar, gl. IX) kojom je nadmudrio svoje političke protivnike i dokopao se apsolutne vlasti u Stranci i državi.

Valja li zaključiti kako je formiranjem nove “presložene” parlamentarne većine i “rekomponirane” vlade Plenković iskazao zavidno umijeće vladanja? Ostavimo li moralističko zgražanje postrani, retrospektivno vidimo kako se umjesto taktičke urotničke ujdurme pred nama razgovjetno raskriljuje dugo pripremana i pomno provedena strategijska operacija preuzimanja svih poluga vlasti.

Pogledajmo pobliže što nam se dogodilo.

Tko to tamo siluje HNS?

Sve javno dostupne informacije pokazuju da do Plenkovićeva razlaza s Mostom nije došlo preko noći i da se nova koalicija HDZ-a i HNS-a pripremala već nekoliko mjeseci, barem od veljače ove godine, kako je izrijekom upozoravao politički tajnik Mosta Nikola Grmoja, ali mu nitko nije vjerovao. Izgledalo je nadrealno da bi u samorazumijevanju i javnoj percepciji HNS, dugogodišnji najžešći kritičar HDZ-a kao desne nacionalističke stranke, mogao ući u bilo kakav oblik izravne političke suradnje s takvom strankom. Osjećaji odbojnosti su bili duboki i uzajamni, predugo njegovani. Za HDZ je HNS bio utjelovljenje protudomoljubne sljedbe, s tvrdokornim anacionalnim liberalnim svjetonazorom.

Otuda se postupci i izjave predsjednika HNS-a Ivana Vrdoljaka koji je mjesecima uvjeravao javnost da nipošto i ni pod kojim uvjetima neće koalirati s HDZ-om te jetko i uporno omalovažavao “Titanik vladu” – da bi se na kraju skrušeno priklonio HDZ-u u novoj konfiguraciji vlasti – mora ocijeniti kao jedna od najimpresivnijih manipulacija javnosti u našoj recentnoj demokratskoj povijesti. Da je riječ o opsjeni djelomično se razotkrilo ekstremno neprincipijelnim ponašanjem HNS-a na početku političke krize, kada su zastupnici te stranke jedinstveno podržali HDZ-ovu inicijativu za smjenu predsjednika Sabora dr. Petrova. Taj ključni politički potez HNS-a izmamio je žestok i zaslužen komentar: “Nekoliko zastupnika HNS-a, uključujući čak i Anku Mrak Taritaš, kojoj će to vjerojatno do kraja političke karijere ostati najveći autogol, potpisuje HDZ-ov (HDZ-ov!!!) zahtjev za smjenom Bože Petrova s mjesta predsjednika Sabora. A zašto se smjenjuje Božo Petrov? Jer su zastupnici njegove stranke mislili podržati zahtjev SDP-a i HNS-a za smjenom ministra financija Zdravka ‘Agrokor’ Marića! HNS-ov zahtjev!!!” [1]

Indignacija našeg komentatora posve je razumljiva. Ali i analitički nedovoljna. Ne možemo se zadovoljiti uskličnicima zgražanja nad bešćašćem svih devet (a ne samo “nekoliko”) zastupnika HNS-a. Važno je upozoriti da je i u toj HNS-ovoj podršci HDZ-u protiv Mosta inicijativa za obračun s Mostom očito bila zajednička, ne bi me iznenadilo da je izvorni naum došao iz HNS-a. Da je to Mrak Taritaš tada shvatila i odbila sudjelovati u tome, njezini izgledi da se svojom osobnošću, stručnim timom i pametnim programom nametne kao favorit zagrebačkih izbora bili bi mnogo bolji nego što su bili u kampanji u kojoj je bila talac vlastite stranke od koje se nije znala pravodobno odijeliti.

Umjesto da poantira na razvojnim programima Grada, bila je u kampanji prinuđena uvijek iznova uvjeravati javnost da nikakva suradnja HNS-a i HDZ-a ne dolazi u obzir, da HNS neće sudjelovati u “preslagivanju” Vlade. Sav joj je trud bio uzaludan. Tko bi joj povjerovao da ništa nije znala o zakulisnim međustranačkim dogovorima Vrdoljaka i Plenkovića (baš kao ni Zdravko Marić o poslovanju Agrokora)? Zar nije mogla dokučiti čak ni to da je u tu mešetarsku nagodbu bila uključena i stavka da nju valja zajedničkim snagama dvojice džentlmena spriječiti da postane gradonačelnica, da zauzme drugu najmoćniju političku poziciju u državi?

Šizofrena situacija

Saborski igrokaz u kojemu HNS ruši predsjednika Sabora i Mosta zato što je Most prethodno podržao HNS-ovu i SDP-ovu inicijativu za smjenom ministra Marića ući će u anale našeg još nejakog parlamentarizma kao slučaj bez presedana. Kada je Most prešao u redove opozicije, ta ga ista opozicija (HNS i IDS) u koaliciji s vladajućim HDZ-om kažnjava rušeći Mostova (dakle, opozicijskog) predsjednika Sabora. Tako se HNS našao u šizofrenoj situaciji da na istoj saborskoj sjednici u jednom slučaju, zajedno s HDZ-om, ruši Petrova, a u drugome, zajedno s Mostom, ruši Marića! I to zato da bi, prema prethodnom planu Plenković-Vrdoljak operacije, na kraju HNS zauzeo mjesto Mosta u koaliciji s HDZ-om. Pri čemu je Vrdoljak neprestano do iznemoglosti ponavljao mantru da je HNS visoko principijelna stranka lijevog centra, za koju je nezamisliva bilo kakva suradnja s desnicom, bilo s nacionalističkim HDZ-om bilo s “klerikalističkim” Mostom (za njega još crnjom desnicom od  HDZ-a). [2]

Na nimalo retoričko pitanje tko to tamo siluje HNS? – “nemojte nas silovati!”, vapio je danomice lider HNS-a Vrdoljak – odgovor je očekivan: onaj tko mu ponudi mjesto u vlasti i zajamči mu lukrativne položaje u državnim agencijama i tvrtkama.

Što ti je majstorstvo licitiranja! Nakon tolikih frivolnih “ne”, slavodobitno na kraju izgovoriti “da”.

Stranka nacionalnih manjina?

Osvrt zaslužuje i neslavna uloga manjinskih zastupnika u ovoj političkoj krizi. Kako razumjeti njihovu bezuvjetnu podršku svim potezima premijera Plenkovića? Politički nerazborita i pravno sumnjiva smjena ministara “iz Mosta”, nerazumna obrana ministra Marića, strančarsko-interesna smjena predsjednika Sabora dr. Petrova i krajnje dvojbeno formiranje parlamentarne većine za instaliranje hadezeovskog Jandrokovića – ništa od svega toga nije uznemirilo niti jednoga od osam zastupnika nacionalnih manjina. Pa se moramo zapitati: što bi još Plenković mogao iracionalno učiniti, “u ime stabilnosti”, a da njegov čin ili izjava probude savjest i izazovu (javnu) reakciju manjinskih zastupnika? Jesu li oni doista toliko zatravljeni Plenkovićevim umijećem vladanja i misijom uljuđivanja HDZ-a da sve njegove poteze, koliko god sumnjivi bili, blagonaklono ocjenjuju iz te strategijske perspektive? Ili pak djeluju po samonametnutom imperativu da su manjinski zastupnici dužni biti lojalni spram vlasti, ako je ona lojalna spram njih? O takvoj smo vrsti slijepe lojalnosti svjedočili već u vladama najprije Sanadera, a zatim i J., Kosor, u kojima je funkciju potpredsjednika Vlade obnašao predstavnik srpske nacionalne manjine prof.dr.sc. Slobodan Uzelac; sve do samog kraja, samozatajno lojalno, unatoč očiglednom potpunom neuspjehu politike Vlade i ogromnoj diskreditaciji tadašnjeg HDZ-a. Pa je očekivani pad HDZ-ovske vlade povukao za sobom i duboko nepovjerenje spram zastupnika srpske nacionalne manjine Vlade Z. Milanovića.

Furio Radin: Stranka nacionalnih manjina

Može se, dakako, razumjeti i prihvatiti težnja zastupnika nacionalnih manjina da konstruktivno surađuju s aktualnom vlašću. Ali je teže razumjeti, nekmoli prihvatiti, da se u ovoj političkoj krizi svrstavaju kao homogeni stranački blok protiv opozicije kao takve. Zar im politička razboritost nije nalagala oprez i pristojnost, a ne ostrvljeno dolijevanje ulja na vatru? Ponašali su se kao da su stranka nacionalnih manjina, slijepo odani koalicijski partner HDZ-a. Njihove rasprave na dramatičnoj saborskoj sjednici o povjerenju ministru Mariću i o smjeni predsjednika Sabora bile su lišene principijelnosti i elementarne logike. Osim logike vlasti i njihovih partikularnih interesa. A istodobno bi htjeli da ih se doživljava i cijeni kao punopravne zastupnike hrvatskog demosa, dakle kao zagovornike i branitelje općega društvenog interesa. Kao da im ni na pamet na pada da opći interes valja braniti prvenstveno nasuprot uvijek prijetećim uzurpacijama izvršne vlasti! Demokratska je javnost stoga njihovo ponašanje osudila kao zgoljnu interesnu nagodbu s vlašću ne toliko u rješavanju manjinskih otvorenih problema koliko u promicanju osobnih probitaka.

Da ne bilo dvojbe u tom pogledu, manjinski zastupnički klub nagrađen je mjestom potpredsjednika Sabora: promućurni i iskusni dr.sc. Furio Radin pridružio se nadasve časnom društvu elitnih hrvatskih muževa M. Brkiću, Ž. Reineru i G. Jandrokoviću. Čestitamo i na ambiciji i na postignuću.

Pakt za stabilnost HDZ-a s HNS-om

Političke ocjene o smislu i dometima koalicijskog sporazuma HDZ-a s HNS-om stubokom su oprečne, od radikalne kritike i moralnog zgražanja do opravdavanja funkcionalnosti nove vladavinske konfiguracije.

Dejan Jović: Ideološki i politički ne vidim prevelike razlike između Plenkovića i Vrdoljaka. Ne znam zašto bi takva Vlada, principijelno gledano, bila nespojiva. Plenković je liberalni konzervativac, a Vrdoljak konzervativni liberal

U pokušaju racionalnog obrazloženja prednosti HDZ-HNS koalicije izdvaja se politička analiza uglednog politologa prof.dr.sc. Dejana Jovića. Jović smatra da bi baš ta i takva koalicija “značajno pridonijela smanjenju desnog radikalizma u Hrvatskoj”, omogućila daljnju liberalizaciju i centrističko pozicioniranje HDZ-a. Njemu se čini da bi ta suradnja značila “napuštanje nekih postupaka i politika koje je HDZ vodio u doba dok je bio u koaliciji s Mostom i dok su na njegovu politiku utjecali radikalniji zastupnici poput Hasanbegovića, Glasnovića i Esih“. Ističe da bi to “za liberalnu Hrvatsku bio dosta značajan korak u dekaramarkizaciji HDZ-a, a time i Hrvatske. Posebno ako bi u toj Vladi bili predstavnici manjina ili ako bi je podržavali, a koliko vidim oni su to bili prilično spremni napraviti”. Po njegovu sudu, Plenkovićeva politika zaslužuje priznanje i podršku u naporu da promijeni “ekskluzivističku, nacionalističku i radikalnu politiku koja je u HDZ-u vođena za vrijeme Karamarka”. Zaključno nas Jović uvjerava u političku i vrijednosnu kompatibilnost HDZ-a i HNS-a:  “Ideološki i politički ne vidim prevelike razlike između Plenkovića i Vrdoljaka. Ne znam zašto bi takva Vlada, principijelno gledano, bila nespojiva. Plenković je liberalni konzervativac, a Vrdoljak konzervativni liberal, to mi se čini potpuno kompatibilno.” Tko to ne shvaća i ne prihvaća, taj gura HDZ da se “ponovno okrene desnim radikalima ako želi ostati na vlasti, što je, prema mom mišljenju, pogubno i loše za Hrvatsku”.[3]

Jovićeva analiza naišla je na priznanje čak i konzervativnog liberala (ili pak liberalnog konzervativca?) kao što je prof.dr.sc. Ivo Banac, koji ističe “oštroumno zapažanje Dejana Jovića” da se mora shvatiti “značaj tih promjena u samom HDZ-u, koliko je komplicirano nekom tko je tek postao lider stranke da prvo izbaci Most, a onda dovede Zlatka Hasanbegovića i Brunu Esih do situacije da sami izađu iz stranke, odnosno vladajuće većine. Takve se promjene nisu dogodile ni u jednoj drugoj stranci”.[4]

Jurica Pavičić: Kad se makne ustaško-partizanska dimna zavjesa za glupane, HNS je uvijek bio i ostao suštinski ideološki blizanac HDZ-a

U punom suglasju s prosudbama kolege Jovića, očito izrečenim kao komentar netom prije toga održane sjednice Predsjedništva HNS-a, u utorak 6. lipnja, koja je odbacila suradnju s HDZ-om, Središnji odbor HNS- a odlučio je, dan kasnije i s ogromnom većinom, prihvatiti da uđe u Plenkovićevu Vladu.[5]

Po sudu pak uglednog publiciste Jurice Pavičića ne može biti niti riječi o ideologijskoj deradikalizaciji kao civilizacijskoj misiji nove vladajuće koalicije. On naime ocjenjuje da je koalicija HDZ-HNS posve prirodna, da je odavno u nas na djelu i da je pogubna za Hrvatsku: “kad se makne ustaško-partizanska dimna zavjesa za glupane, HNS je uvijek bio i ostao suštinski ideološki blizanac HDZ-a”. Svoju radikalnu ocjenu obrazlaže time što ističe HNS-ove temeljne značajke, kao što su: “kultura klijentelizma”, “pro-business filozofija”, “vjera u neplanski rast po svaku cijenu”, “bezobzirna top-down logika koja je gnječila lokalne otpore” – iz čega do kraja zaoštreno zaključuje da je HNS “često bio ‘najdesnija’ hvatska stranka“.[6]

Takva apsolutizacija interesne dimenzije suučesništva dviju velikih klijentelističkih i predatorskih formacija dijelom je razumljiva kao prkosni kontrapunkt gotovo jednodušnoj javnoj osudi koalicije HDZ-HNS kao “neprirodne”, “političke prostitucije”, “moralne kaljuže”, “sramne trgovine”, “velike prijevare birača”, “političkog samoubojstva HNS-a”, “ideologijskoga samoubojstva HDZ-a”.

Prije zaključnog razmatranja o karakteru i izgledima HDZ-HNS koalicije, valja se ponovno ukratko osvrnuti i na ulogu i ponašanje Mosta u ovoj političkoj krizi.

Pobjeda u porazu Mosta nezavisnih lista?

Postoje politički porazi koji više služe na čast poraženome negoli pobjedniku. Porazi koji su preduvjet budućih političkih pobjeda. Most je poražen jer je eleminiran iz političke vlasti, ali je u etičkom smislu pobjednik jer se nije dao slomiti i izdati vlastita uvjerenja. Čime je jasno i javno razobličio mehanizme uzurpacije političke vlasti.

Najrječitije svjedočanstvo o tome kako stoje stvari nudi nam ključna inicijalna scena Plenkovićeve likvidacije trojice ministara “iz Mosta”. Uvodno smo podsjetili da su u predizbornoj kampanji lokalni hadezeovci puštali snimku te scene ponosni na svoga najzad velikog vođu. Međutim, tu su istu snimku puštali u predizbornoj kampanji za lokalne izbore i Mostovi kandidati za grad Osijek! Snimku je tom prilikom komentirao saborski zastupnik Mosta nezavisnih lista i bivši ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić kao uzoran primjer “mentaliteta balkanskih grabežljivaca”, kojemu se Most demokratski i odlučno suprotstavio. Napomenuo je samosvjesno: “Da je Plenković rekao napišite prijedlog za razrješenje Hrvatskom saboru, koji jedini može definirati mandat ministara, skinuo bih kapu, i rekao, to je to”.

Tko je u pravu? Neka svatko sam prosudi je li premijerova gesta državničkog kalibra ili je uzurpatorska arogancija “balkanskog grabežljivca”. Tko je u tom sukobu primjer demokratske i pravne kulture u Hrvatskoj? Premijer, koji je branio Marića, rušeći na tome koaliciju s Mostom, ili ministri koji su glasali za Marićev opoziv, da bi ojačali vjerodostojnost Vlade? Tko je prema partneru lojalan, a tko vjeroloman? Tko je nastupao s pozicije argumenta moći, a tko s pozicije moći argumenta?

U svom prethodnom ogledu “Deset dana koji su potresli Hrvatsku”[7] zastupao sam i obrazlagao sljedeću tezu: “Premda su Mostovi ministri smijenjeni, a Petrov bio prinuđen dati ostavku na funkciju predsjednika Sabora, teško je pronaći bilo kakav ozbiljan prigovor na ponašanje Davida u borbi s Golijatom”.

Treba li tu tezu o ponašanju Mosta revidirati, sa stajališta konačnog raspleta, a po kriteriju politike kao umijeća? Premda i dalje mislim da principijelnost i nepotkupljivost mostovaca u slučaju ministra Marića zaslužuju puno priznanje, sporna može biti njihova politička naivnost, nesmotreno upadanje u lukavu stupicu mešetarskog para Plenković-Vrdoljak. Tom je dvojcu ministar Marić poslužio kao puki mamac za uvlačenje prostodušno poštenog Mosta u zakulisne “igre moći”.

Ali razmislimo: što su mostovci mogli drukčije učiniti? Bili su veoma vješto i beskrupulozno dovedeni u političku iznudicu: HNS i SDP svojom su ih inicijativom za opozivom ministra Marića imperativno stavili pred izbor bez izbora: ili se suglasiti s posve opravdanom opozicijskim inicijativom i riskirati pozicije u političkoj vlasti, odnosno razlaz s premijerom, ili se pak oportunistički oglušiti o nju, riskirati svoju vjerodostojnost i svesti se na pacificiranoga formalno koalicijskog partnera bez ugleda i utjecaja. U oba slučaja gube vlast, ali u prvom slučaju kao moćna opozicija, a u drugome na “vlasti” kao nemoćni suučesnik HDZ-a.

Treba biti ili sljepac ili klevetnik pa ne razlikovati tip suradnje u kojoj se Most angažirao kao samosvjestan i autonoman partner, od klijentelističke kvazikoalicije u koju je HNS stupio iznevjerivši samog sebe i izgubivši svaki politički subjektivitet

Kada danas naknadno znamo nove okolnosti džentlmenskog dogovora HDZ-a s HNS-om, možemo se, objektivnosti radi, zapitati nije li se Mostov izbor za podršku opozicijskoj inicijativi za opoziv ministra Marića temeljio i na pogrešnoj političkoj procjeni da će premijer morati popustiti budući da bi bez Mosta riskirao gubitak parlamentarne većine i pad svoje Vlade. Ako je tako, Most je bio u zabludi, premijer nije morao popustiti jer je prethodno ne samo potražio nego i već pronašao novoga koalicijskog partnera.

Čak ni Mostovo nepotkupljivo nepristajanje na trule kompromise, principijelna “politika čistih ruku” koja ih stubokom razlikuje od naših klijentelističkih stranaka, njegovo već drugo, u godinu dana, nepristajanje na pritiske i ucjene HDZ-a, nisu dočekani s razumijevanjem, a kamoli s priznanjem. Tako se Petrovu uskraćuje moralna legitimacija da klijentelističku nagodbu HDZ-a s HNS-om nazove “političkom prostitucijom”, a njegova se temeljna podjela na poštene i prostituke ironizira kao licemjerna. Uvjerava nas se da Most nije ništa pošteniji od HNS-a, da između suradnje Mosta s HDZ-om i koalicije HDZ-a i HNS-a nema nikakve kvalitativne razlike, da je sve to “uobičajena i već viđena politika”. Naime, od Mosta je naprosto licemjerno da tvrdi kako je “HNS dogovorom s HDZ-om prevario svoje birače”, jer “isto pitanje vrijedi za Most. Jesu li njihovi birači glasali za stranku koja je obećala da neće koalirati ni s jednom velikom strankom zato da bi na kraju ona koalirala s objema”.[8] Kakva je to pamet koja izjednačuje provjereno nepotkupljive i poštene političare Mosta od pukih klijentelističkih “prostitutki” HNS-a? Treba biti ili sljepac ili klevetnik pa ne razlikovati tip suradnje u kojoj se Most angažirao kao samosvjestan i autonoman partner, od klijentelističke kvazikoalicije u koju je HNS stupio iznevjerivši samog sebe i izgubivši svaki politički subjektivitet. Zar treba podsjećati da je Karamarko pao upravo zato što nije uspio zastrašiti ili kupiti mostovce (presložio je ipak trojicu labilnijih karaktera) u svom “preslagivačkom” manevru, a da Plenković tako nešto više nije ni pokušavao?

Kada je Petrov po tko zna koji put, posljednji put u Saboru, ustvrdio da u politici postoji minimalna ali temeljna razlika između poštenih i nepoštenih (famoznih “prostitutki”), između Mosta i HNS-a (točnije bi bilo reći “između Petrova i Vrdoljaka”) nije time izrekao vrijednosni, nego činjenični sud. Koliko god njegova formulacija bila pretjerano zaoštrena i nepravedna kao difamacija cjelokupnog članstva Hrvatske narodne stranke.

Osim takvog pokušaja osporavanja moralnog kapitala Mosta, još je tvrdokrnije etiketiranje Mosta kao nekakve fundamentalističke desničarske sljedbe, ultrakonzervativne i pače klerikalističke. Primjerice, po riječima jednog komentatora: “Most […] nije nikakva brana ponašanju i svjetonazoru, kakav propagira HDZ, oni su sve to samo još žešće. HDZ-u bi trebalo još više vremena za razgradnju ovih bundžija, koji će u do danas nam poznatom povezanom obliku vjerojatno nestati sa scene, unatoč trenutačnoj prisutnosti u dosta županija”.[9]

Takvih komentara naći ćemo posvuda, a da pritom nije moguće u njima pronaći niti jedno jedino barem poluistinito obrazloženje za takvu ideologijsku denuncijaciju. U čemu su to mostovci “još žešći” od hadezeovaca? A onda valjda i Petrov žešći ideologijski bojovnik i od Karamarka? A onda valjda i HDZ brana od sektaštva Mosta?! Kad bi to tako doista bilo, to bi značilo valjda da su mostovci i od hadezeovaca ideologijski ostrašćeniji, nacionalistički isključiviji, da njeguju govor mržnje po matrici “prijatelj-neprijatelj”.

Sve je to, dakako, naprosto istomštogođ i svekoješta, što bi rekao Krležin Trupac. Ne uspijevam dokučiti što tolike komentatore i političare – ime im je legija – navodi da o fenomenu Mosta govore i pišu takve skarednosti, ne prezajući od krupnih podmetanja i sitnih pakosti. Već više od godinu dana tu hotimičnu medijski proizvedenu sliku o Mostu sizifovski pokušavam zamijeniti ozbiljnijim pristupom i objektivnijim uvidom, bez ikakve idealizacije te prilično šarolike skupine borbenih političara novoga tipa. Koji neće “uskoro nestati”, kako zlurado naviješćuje citirani komentator. Naprotiv, njihovo vrijeme tek dolazi. Vrijeme vladavine prava, katarze sudstva, decentralizacije, demokratskih političkih stranaka, nulte tolerancije spram korupcije i kriminala. Što je u tome, pobogu, ultrakonzervativno?! Barem za sada Most nedvojbeno zagovara i na djelu utjelovljuje taj civilizacijski program liberalizacije i demokratizacije hrvatske države. Program koji neće “uskoro nestati”, naprotiv, primjer Mosta slijedit će i drugi.

Za današnji Most može se ustvrditi da je već prejak da bi ga naše najvažnije stranke, HDZ ili SDP, prihvatile kao ravnopravnog partnera (nad kojim nije lako dominirati), ali ipak još preslab da bi bio glavna politička (vjerojatno, demokrašćanska) stranka, koja će oko sebe okupiti dostojne, sposobne i poštene koalicijske partnere u upravljanju Hrvatskom. [10]

Kako do raspleta političke krize?

Poslije punih 45 dana (27.4.-9.6.2017.) doživjeli smo rasplet političke neizvjesnosti i nesigurnosti, izbjegnuti su novi prijevremeni parlamentarni izbori. Tektonika se političkog potresa naposljetku slegla ulaskom HNS-a u koaliciju s HDZ-om.

Na sjednici Sabora 9. lipnja osigurana je nova parlamentarna većina koja je izabrala, odnosno potvrdila sedam novih članova Vlade. Od 124 nazočnih, većinu od 78 zastupnika tvorili su zastupnici HDZ-a (55), iz HNS-a (5), “stranke nacionalnih manjina” (8), Hrasta (1), HDS-a (2), HSLS-a (1), Narodne stranke – Reformista (1), HDSSB-a (1), Stranke međugeneracijske solidarnosti (1), Promijenimo Hrvatsku (1) te nezavisnih Tomislava Sauche i Željka Lackovića. U tom se opredjeljenju HNS rascijepio na petoro prohadezeovskih zastupnika i četvoro koji su bili protiv.

Koalicija HDZ-HNS zapravo ne postoji. Puki je privid. Plenković nije jednog, nepouzdanoga, koalicijskog partnera (navodno desnoga) zamijenio drugim, kooperativnijim (navodno liberalnim). Premijer je nedvosmisleno obznanio da je on kapetan broda, da nikome neće dopustiti soliranje

Kako završno ocijeniti prijelaz bitno okrnjenog HNS-a u koaliciju s HDZ-om ako se ne možemo zadovoljiti žestokom kritikom opozicije, koja je tu suradnju osudila kao “političku trgovinu” i “izdaju birača”? Što je naišlo i na širi odjek u javnosti, koja je novu vladavinsku koaliciju dočekala “na nož”, kao primjerice komentator koji je maštovito nazva vladom “nacionalnog užasa”.[11]

Vratimo se navedenoj argumentaciji kolege Jovića o funkcionalnosti koalicije HDZ-a i HNS-a, njegovoj ocjeni da u njoj ne samo nema ničega neprirodnog, nego da upravo ona može doista zajamčiti ideologijsku deradikalizaciju (“dekaramarkizaciju”) ne samo HDZ-a nego i političke scene općenito.

Dva su bitna razloga zbog kojih takva ocjena nije uvjerljiva i primjerena.

Prvo, koalicija HDZ-HNS zapravo ne postoji. Puki je privid. Plenković nije jednog, nepouzdanoga, koalicijskog partnera (navodno desnoga) zamijenio drugim, kooperativnijim (navodno liberalnim). Umjesto četiri neukrotiva Mostova ministra, u svoju je ekipu uključio samo jednoga subalternog ministra iz HNS-a (gotovo anonimnog Predraga Štromara, koji je postao potpredsjednik Vlade i ministar građevinarstva) i neovisnu znanstvenicu prof.dr.sc. Blaženku Divjak (nova ministrica znanosti i obrazovanja). Premijer je nedvosmisleno obznanio da je on “kapetan broda”, da nikome neće dozvoliti soliranje na njegovu brodu, tj. u njegovoj “Vladi”. Plenković je srušio partnersku koaliciju i novog “partnera” sveo na puki privjesak svoje osobne vlasti, poput HSLS-a, Hrasta i HDS-a. Od takve tobožnje koalicije ne može se baš ništa očekivati, ništa više negoli od HSLS-a, Hrasta ili HDS-a.

Smisleno pitanje stoga glasi: što se može očekivati od kapetana Plenkovića, koji je u svojim rukama koncentrirao svu vlast? Koji je zaljuljao hrvatski državni brod po mjeri svojeg shvaćanja “stabilnosti”. Koji nije samo prvi ministar nego i ministar vanjskih poslova, unutarnjih poslova, znanosti i obrazovanja…

Nema nikakva razloga vjerovati da će prema “koalicijskim partnerima” Plenković biti išta demokratičniji nego što je prema HDZ-u, kojega je sveo na poslušnu stranačku mašineriju.

Drugo, odlučujuće: osnovna i najvažnija zadaća s kojom se Hrvatska danas suočava nije deradikalizacija političke i intelektualne scene (koliko god inače važna bila), nego spašavanje hrvatske države i društva od strašnog sloma cijeloga korporativističkog sustava prožetog kriminalom i korupcijom. Potpunim preuzimanjem poluga vlasti, Plenković je preuzeo punu i nepodijeljenu odgovornost za rješavanje “slučaja Agrokor”. Nakon izbijanja dubinske krize s Agrokorom, više ništa nije kao prije toga. Po dubini i razmjerama društvene krize Hrvatska je bačena u izvanredno stanje, a to znači stanje u kojemu se ne može normalno upravljati uobičajenim mehanizmima pravne države. U takvom stanju postoji funkcionalno opravdanje za koncentraciju vlasti i autoritarno vladanje.

Za razliku od Sanadera koji je unatoč silnoj koncentraciji moći u svojim rukama imao nasuprot sebi predsjednika Mesića i kontrolno sposobnu opoziciju, Plenković nema takvih ograničenja. Sva je politička vlast u njegovim rukama, nitko mu više ne može biti “kočnica i ravnoteža”, pa je i sva odgovornost na njemu

U tom svjetlu inače nerazumno i nerazumljivo Plenkovićevo ponašanje od početka do kraja ova političke krize može se tumačiti ne tek kao spretno nadmudrivanje s političkim protivnicima, s prozirnim alibijskim pozivanjem na “stabilnost”, “inkluzivnost”, “lojalnost”, “ozbiljnost”, a olakim optužbama protiv opozicije i kritičkih novinara za sijanje panike i svađalački ekskluzivizam. Njegovo izazivanje političke krize može se naime smatrati rušenjem prepreka za stjecanja apsolutne vlasti, uz svijest kako je upravo takva vlast nužan instrument izlaska iz postojećega izvanrednog stanja.

Sva je politička vlast u njegovim rukama, nitko mu više ne može biti “kočnica i ravnoteža”, pa je i sva odgovornost na njemu. Ovdje se može, s žaljenjem, napomenuti da je u cijeloj krizi posve izostala bitna korektivna funkcija predsjednice Republike, koja je bila dužna, već i po Ustavu, štititi temeljne vrednote kao što su vladavina prava i demokracija. Što je propustila učiniti, tek se jednom ili dvaput oglasivši ispraznim frazama o “stabilnosti”. Premijer se ponašao kao da je uopće nema. Za razliku od Sanadera koji je unatoč silnoj koncentraciji moći u svojim rukama imao nasuprot sebi predsjednika Mesića i kontrolno sposobnu opoziciju, Plenković nema takvih ograničenja. Nema realnih institucionalnih ograničenja njegove personalizirane autokratske vlasti.

Posvemašnje personaliziranje vlasti može se dvojako shvatiti. Uvjetno pozitivno, kao ostvarivanje pretpostavke da se Plenković kao apsolutni politički Vođa uspješno suoči s Gazdom, feudalnim vlasnikom agrokorovske države u državi, koji propašću svojeg carstva prijeti krahom cijelog sustava. Negativno, kao proizvođenje i produbljivanje izvanrednog stanja u suučesništvu za zbiljskim centrima moći kapitala (ne samo u nas), koji ga ucjenjuju i diktiraju mu politiku prikrivanja kleptokratske hobotnice.

Bude li kročio državničkim putem, putem izvlačenja iz ralja centara moći koji hrvatsku državu tretiraju kao privatno vlasništvo, imat će pred sobom ne jednoga nego dva glavna protivnika. Točnije: dvoglavog protivnika. Ne samo korporacijsku moć, nego prvenstveno “svoj” HDZ

Dva su dakle moguća puta pred Plenkovićem: prvi, neizmjerno teški put državnika, drugi, rizični put uzurpatora. Na prvome je on glavni subjekt rješenja, na drugome je glavni problem (kao Sanader). Nalazi se na povijesnom raskrižju: može krenuti ili u pravcu izvlačenja iz izvanrednog stanja i normalizacije naših prilika ili pak putem produbljivanja i produljivanja izvanrednog stanja, njegova pervertiranja u trajno stanje.

Bude li kročio državničkim putem, putem izvlačenja iz ralja centara moći koji hrvatsku državu tretiraju kao privatno vlasništvo, imat će pred sobom ne jednoga nego dva glavna protivnika. Točnije: dvoglavog protivnika. Ne samo korporacijsku moć, nego prvenstveno “svoj” HDZ kao državotvornu stranku, koja se poistovjetila s državom do te mjere da višestranačje smatra jedva podnosivom anomalijom, druge stranke sumnjivim zanovijetalima, a samu državu pukim instrumentom svoje povijesne nacionalne misije.

Potpuno je neizvjesno hoće li Plenković imati sposobnosti, volje i hrabrosti da svoju općenacionalnu formaciju kao povlaštenog čuvara hrvatske države preobrazi u modernu “normalnu” konzervativnu stranku desnog centra. U jednu od stranaka u uvjetima demokratskoga političkog pluralizma. Ali je sasvim izvjesno da je unaprijed osuđen na neuspjeh pokušaj, za koji uzalud pledira politički tajnik Davor Ivo Stier, da se HDZ programski i vrijednosno kvalitativno transformira u demokršćansku stranku. Kad u tome nije uspio Tuđman, neće ni Plenković.

S temeljnom zadaćom deprivatizacije hrvatske države odbijali su se suočiti svi prethodni hrvatski politički prvaci. Još nema definitivnog odgovora na dvojbu je li Plenković odabrao put personalizacije vlasti kao lijek protiv korporacijske i hadezeovske privatizacije države, ili se pak umrežuje i sam kao političko jamstvo održavanja cijele te kobne strukture, u duhu njezine “stabilnosti” i “inkluzivnosti”.

Daleko od toga da smo formiranjem nove parlamentarne većine i “presložene” vlade doživjeli rasplet naše političke krize, prije će biti da ona u punom obimu i zamahu tek započinje.

                                                                                                                       Velika Gorica, 22. lipnja 2017.

• Prof. dr. sc Dragutin Lalović dugogodišnji je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Aneks: O Agrokoru i pravosuđu

Naznačeni mogući programski smjer Plenkovićeve politike i uspješnost njegove Vlade testirat će se prvenstveno na pravnoj primjerenosti i ekonomskoj i političkoj djelotvornosti sanacije koncerna Agrokor.

Ograničavam se na nekoliko napomena.

Politologinja Aleksandra Šućur

Sasvim je otvoreno pitanje je li “Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku” (stupio na snagu 7.4.2017.), poznatiji kao “Lex Agrokor”, primjerena pravna osnova za rješavanje financijskog kraha koncerna Agrokor. Kao instruktivan putokaz za valjan odgovor na to pitanje može poslužiti znalačka ekspertiza politologinje Aleksandre Šućur. U veoma zapaženom intervjuu za “Telegram” Šućur je detaljno usporedila slučaj Agrokor sa sanacijom posrnule talijanske kompanije Parmalat International (krivotvorenje financijskih izvješća, nelikvidnost, dugovi).[12]

Objasnila je prednosti talijanskog pravnog okvira i načina restruktuiranja Parmalata u odnosu spram hrvatskog slučaja. Iz njezine kritike hrvatske zakonske regulative (netransparentnost donošenja zakona, proturječja pojedinih zakonskih odredbi, nelogičnosti u ovlastima izvanrednog upravitelja, utuživost države), izdvajam njezin sud da je smisao “zakona o izvanrednoj upravi u Hrvatskoj da se što je moguće više zamrači istina o razlozima nelikvidnosti, dok je talijanski napisan kako bi bio koristan instrument sucu, koji je jedina osoba nadležna za utvrđivanje istine”.

Važno je i upozorenje kolegice Šućur da bi istraga oko Agrokora morala biti međunarodnog tipa, “imajući u vidu da matica društva, Adria Holding Group, ima sjedište u Amsterdamu…”

Na ključno novinarsko pitanje “može li se, po vama, hrvatsko pravosuđe, koje je jedna od najbolnijih točaka cijelog sustava i po općoj ocjeni kontaminirano korupcijom, pošteno i objektivno ponašati pri primjeni lex Agrokora?”, politologinja se najprije, kao stručnjak za međunarodnu politiku, ograđuje da ne poznaje “dovoljno dobro hrvatsko pravosuđe ni hrvatske istražne organe”, ali da načelno smatra da su “talijanski i i hrvatski suci isti po svojoj prirodi, funkciji i pripremljenosti za posao”. Međutim djeluju u bitno različitim situacijama – “nije isto raditi u ambijentu relativno dobre zakonske usklađenosti” (Italija) i “okolnostima pravnog kaosa” (Hrvatska). Na drugom pak mjestu, kolegica Šućur određenije odgovara ustvrdivši: “Općenito govoreći, hrvatsko je pravosuđe neefikasno i podkapacitirano u usporedbi s talijanskim. Ne mislim pritom na sam DORH, već posebno na istražnu policiju. Krupna je ‘sistemska razlika’ i u tome što je talijansko pravosuđe u potpunosti neovisno i self-governed”.

Dakle, u ovoj mjerodavnoj usporedbi hrvatsko pravosuđe ocijenjeno je kao nedovoljno efikasno, nedovoljno sposobno (“podkapacitirano”) i nedovoljno neovisno. No čak ni u tome nije poanta, kapitalna je razlika između talijanskoga i hrvatskog pravosuđa posve jasno implicirana kad se ovako ističe temeljna odlika talijanskog primjera: “talijansko pravosuđe je borbom istaknutih pojedinaca protiv mafije, terorizma i korupcije razvilo jedan specifičan ethos i pathos zaštitnika građanske države i općeg interesa društva, kao vrijednost za koju vrijedi i poginuti ako treba, kao ideal kojem treba stremiti” (istaknuo – D.L.). Zato talijanski suci i tužitelji uživaju visok ugled i podršku javnosti, za razliku od političara.

Ako je tome tako, prethodna oprezna napomena da su “talijanski i hrvatski suci isti po svojoj prirodi, funkciji i pripremljenosti za posao”, čini se posve kurtoaznom. Naše pravosuđe, “kontaminirano korupcijom”, nitko ne bi mogao optužiti da je razvilo specifičan ethos i pathos žrtvovanja za pravdu kao “ideal kojem treba stremiti”. Zato hrvatski suci i tužitelji ne uživaju ugled niti imaju podršku javnosti, kao ni političari.

Po zlu čuvena Tuđmanova strategijska teza da je provedba državne politike primarna funkcija i zadaća hrvatskog pravosuđa (a ne tumačenje i primjena zakona te zaštita građana od moguće samovolje političke vlasti), brutalno je ostvarena

Važno je i upozorenje kolegice Šućur da bi istraga oko Agrokora morala biti međunarodnog tipa, “imajući u vidu da matica društva, Adria Holding Group, ima sjedište u Amsterdamu. Pravno govoreći, Adria Holding je vlasnik dionica Agrokora pa nije isključeno da se pred nizozemskim pravosuđem pokrene postupak…”[13]

Ova politologijska analiza zaslužuju punu pozornost. Prvenstveno zato što u komparativnom ključu jasno, da ne može jasnije, upozorava na ključni strukturni deficit hrvatske države u tranzicijskom procesu, na zlehudu sudbinu pravosuđa u Tuđmanovoj koncepciji izgradnje hrvatske države. Po zlu čuvena Tuđmanova strategijska teza da je provedba državne politike primarna funkcija i zadaća hrvatskog pravosuđa (čime je ujedno rečeno: a ne tumačenje i primjena zakona te zaštita građana od moguće samovolje političke vlasti), brutalno je ostvarena.

Da bi to bilo ostvarivo valjalo je suce i tužitelje najprije ideologijski denuncirati kao sluge “jugo-komunističkog totalitarizma” i na toj osnovi izvršiti masovnu čistku režimski nepouzdanog pravosuđa. Izbačeni su najvalitetniji suci i tužitelji, koji su se nakon toga prebacili u odvjetnike. Denuncijacija je bila gola obmana, jedna od najvećih početkom 90-ih. Iz dvaju razloga. Prvo, pravosuđe je bilo nedvojbeno najkvalitetniji (po personalnom sastavu i izborenom stupnju autonomije u odnosu spram Partije) dio hrvatske države prije njezina osamostaljenja. Drugo, takvu ideologijsku diskvalifikaciju nije doživio represivno-obavještajniji aparat, nego je naprotiv gotovo u cijelosti preuzet. Tuđmanu su bili potrebni profesionalni policajci, a ne neovisni i hrabri suci i tužitelji. Drugim riječima, ugušeni su već postojeći elementi pravne države, a sačuvana jezgra staljinističkoga represivnog aparata, s kojim je Partija uspješno suzbijala samoupravljanje, pa se na njega moglo osloniti da će suzbijati i demokraciju.

Povijesni propust Račan-Budišine koalicije bio je u državničkoj nedoraslosti i pomanjkanju hrabrosti da obnove pravosuđe i prognane suce i tužitelje vrate u sustav. Račan je izričito spriječio svog prijatelja i ministra pravosuđa prof.dr.sc. Stjepana Ivaniševića da takvom obnovom otvori prave izglede za funkcioniranje hrvatske pravne države. Pa se razočarani ministar i zacijelo najsposobniji čovjek Račanove Vlade povukao iz nje. Nije poznato da je Račana principijelna gesta njegova ministra uznemirila, bio je uplašen jer je znao da ima vlast, ali ne i moć. Zacijelo je pred očima stalno imao realnu opasnost da doživi sudbinu srpskog premijera Zorana Đinđića.

Kad kolegica Šućur s pravom ističe pravni i etički idealizam talijanskog pravosuđa i njegovih prvaka te time implicira da je on, avaj, nedostupan našem pravosuđu, tada valja barem primijetiti da to nije izvorni grijeh našeg pravosuđa  nego autoritarnog režima koji mu je svojedobno slomio kralježnicu. Od toga se autokratskog udara naše pravosuđe oslobađa veoma postupno i teško, ali ipak dovoljno da se može reći da je u osnovi točna njezina napomena da su “talijanski i hrvatski suci isti po svojoj prirodi, funkciji i pripremljenosti za posao”. Teza koja nam se isprva činila posve kurtoaznom. Samo što uvjeti u kojima djeluju naši suci i tužitelji nisu samo uvjeti “pravnog kaosa”, nego prvenstveno situacija u kojoj pravosuđe nije neovisno o izvršnoj vlasti i može djelovati samo kad mu se to omogući i dozvoli. Čak se ne može reći da je ovisno o izvršnoj vlasti, nego o samom središtu političke moći, kao što su to prerevni ministri “iz Mosta”, Vlaho Orepić (ministar unutarnjih poslova) i Ante Šprlje (ministar pravosuđa) mogli iskusiti na vlastitoj koži. Kad su obećali istrage i kažnjavanje kriminala previdjeli su da o tome ne odlučuju oni nego samo središte političke moći u nas.

Gdje je to središte i tko ga čini? Je li to premijer Plenković, vidjet će se upravo na primjeru Agrokora.

Odgovoru na to pitanje o središtu moći možemo se približiti pokušamo li razumjeti logiku našega tranzicijskog procesa. Ako bih trebao izdvojiti tumačenje koje smatram najinstruktivnijim za razumijevanje logike tranzicije, preporučio bih izvrsnu knjigu vrhunskoga politologa Pavla Jovanovića.[14]

On analitički precizno razlikuje političku (kao prijelaz s jednostranačkog monizma na stranački pluralizam i od represivne prema pravnoj državi) od društvene tranzicije (kao prijelaz s društvenovlasničkog gospodarstva “zatvorenog društva” na tržišnu privredu “otvorenog društva”). Odlučujući je njegov uvid da je suština tranzicijskog procesa u konstituiranju regulacijske države kao aktera kreiranja novog društva.

Paradigmatski je primjer tajkunskog lika “Businessman, krupni”, viteza “tranzicionog Disneylanda”, kojega su skriveni moćnici, iz represivne jezgre starog režima, isturili kao svojeg igrača

Tranzicija iz staroga u novi režim nije (bio) spontani proces urušavanja truloga režima, demokratski i pravno deficitarnoga te ekonomski suboptimalnoga. Tranzicija je prvenstveno promišljen i promišljeno proveden politički projekt. Paradigmatski je primjer tajkunskog lika “Businessman, krupni”, viteza “tranzicionog Disneylanda”,[15] kojega su skriveni moćnici, iz represivne jezgre starog režima, isturili kao svojeg igrača na javnoj sceni privatizacijskih igara i financijskih mešetarenja. Za dešifriranje te skrivene logike tranzicijskog projekta u nas nezaobilazne su knjige Josipa Manolića, suosnivača Hrvatske demokratske zajednice i Tuđmanova glavnog partnera u državotvornom projektu suverene Hrvatske.[16]

Premda i samo svjedočanstvo previjanoga udbaškog vuka valja znati odgonetnuti, jer otkriva koliko i skriva, nitko nije tako nedvosmisleno dokazao kako su se centri moći u starom režimu suočili sa završnom krizom i projektirali prijelaz u novi režim. Zaglušna je tišina dočekala Manolićevu koliko obrazloženu toliko i i blasfemičnu tezu da je Tuđmanov uspon na vlast bio ne samo politički nego i obavještajni projekt.

Da ponovim i ponovno naglasim: sukus se tranzicije zrcali u činjenici da je najbolji dio državnog aparata “starog režima” hotimično razbijen (pravosuđe), a zadržan i ojačan onaj najopakiji i po demokraciju i pravnu sigurnost najopasniji (represivni obavještajni aparat).

Tek se u tome naslijeđenom povijesnom kontekstu mogu ocijenjivati izgledi hrvatske politike da se najzad, na primjeru Agrokora, uspješno uhvati u koštac s glavnom strukturnom zaprekom koja je sve do sada bitno otežavala ako ne i onemogućavala demokratsku tranziciju u nas.

[1] Vidi Jasmin Klarić, “Zašto Vrdoljak ruši Anku Mrak Taritaš?”, Novi list, 2.6.2017.

[2] Na nadasve nedobronamjerno novinarsko pitanje “Je li Most crkveni pokret? Ivan Vrdoljak povezao je vas s Željkom Markić”, Petrov je samosvjesno odgovorio: “Nisam ni u kakvom kontaktu s tim strukturama koje ste naveli. Naravno, SDP ili ljevica pokušat će nas prikazati crkvenim pokretom. HDZ će nas pokušati prikazati nekakvim ljevičarskim projektom koji ruši institucije, svatko će nas pokušati gurnuti na drugu stranu. To pokazuje da smo svoji, nismo ničiji.

Ako je itko pomagao HDZ-u zadnjih 20 godina, to su crkveni krugovi. To što Ivan Vrdoljak govori dovoljno govori o njemu samome. Taj čovjek da ima mrvu obraza, samo mrvu, ne bi sjedio u Hrvatskom Saboru” (vidi Vladimir Matijanić, “Nova će se većina okupljati oko Mosta. Intervju: Bože Petrov”, Slobodna Dalmacija, 13.5.2017., str. 10; potcrtao – D.L.).

Petrov se ipak u jednoj stvari vara. Nije riječ o mrvi obraza Ivana Vrdoljaka, nego cijelog vodstva HNS-a. Koje je još uvijek sjedi u Saboru. Upravo je HNS, nakon izbornog uspjeha Mosta 2015. godine, na Most divljački nasrnuo denuncijacijom da je riječ o “klerikalno-policijskoj” grupaciji (u čemu, je bez mrve obraza prednjačio Goran Beus Richembergh). Ta se etiketa do danas u javnom prostoru maštovito varira i stupidno ponavlja kao opće mjesto (prema sjajnom Marxovu upozorenju u kritici Proudhona: “Najgore je kad opća mjesta počnu maštati”).

[3] Vidi Filip Raunić, “Cijenjeni profesor artikulira tezu koju mnogi ljevičari spominju: zašto bi koalicija HDZ-HNS mogla biti OK. Dejan Jović u razgovoru za Telegram objašnjava zašto smatra da bi, u ovim okolnostima, takva koalicija bila dobra za Hrvatsku”, Telegram, 7.6.2017.

[4] Vidi Ivo Banac, “Careva nova koalicija”, Jutarnji list, 9.6.2017., str. 25.

[5] Vidi Jutarnji list, 8.6.2017., s velikim naslovom na početnoj stranici: “HNS ulazi u Vladu”, podnaslovom “HNS za članove Vlade predlaže Predraga Štromara, Blaženku Divjak i Ranka Marijana, četiri saborska zastupnika HNS-a bit će izbačena iz stranke”.

[6] Vidi Jurica Pavičić, “Za lijevu Hrvatsku belzebub konačno stanuje na jednoj adresi”, Jutarnji list, “Magazin”, 17.6.2017., str. 33.

[7] Objavljenom u Telegramu, 29. lipnja 2017, bez izvornog naslova, a s redakcijskim nadnaslovom “Možemo li sada, s odmakom, konstatirati zašto je premijer srušio Vladu?”

[8] Vidi Marko Biočina, “Licemjerno je potez HNS-a nazvati ‘političkom prostitucijom’. Most i SDP su brzo zaboravili svoje grijehe”, Jutarnji list, 13.6.2017., str. 26.

[9] Vidi Dario Grgić, “Ministri”, Globus, 9.6.2017., str. 18.

[10] Vidi Vladimir Matijanić, “Nova će se većina okupljati oko Mosta. Intervju: Božo Petrov”, Slobodna Dalmacija, 13.5.2017., str. 9-11).

[11] Vidi Nino Đula, “Svi Plenkovićevi neobjašnjivi potezi ili kako se formirala Vlada nacionalnog užasa”, Jutarnji list, 9.6.2017., str. 24).

[12] Ta multinacionalna kompanija (mljekarstvo, proizvodnja hrane) zapala je 2003. u ogromne probleme zbog nelikvidnosti i dugova od 14 milijardi eura. Uspješno je sanirana prema “legge Marzano”, poznatijim kao “legge salvaimpresa” (zakon za spas poduzeća). Šućur nas obavještava da je “samo u prvoj godini izvanredne uprave u koncern vraćeno 1,3 milijarde eura, tužitelji su pronašli niz off-shore računa obitelji Tanzi na karipskim otocima te u Panami i Delaware-u. To su bile istrage međunarodnog tipa”. Izvanredni upravitelj Enrico Bondi, priznati stručnjak za sanaciju velikih poduzeća, pokrenuo je i postupke “protiv banaka koje su primjenjivale lihvarske kamate ili od Parmalata izvlačile nezasluženu dobit”. Kazneno je tužen vlasnik koncerna Calisto Tanzi, koji je “zadržan u zatvoru da ne bi utjecao na istragu”. Sud u Milanu u kaznenom je postupku proglasio krivim dvije revizorske tvrtke, zbog toga što nisu valjano obavljale svoju nadzornu funkciju. Predsjednik uprave jedne od njih osuđen je na dvije godine zatvora i kaznu od milijun eura.

[13] Vidi: Mladen Pleše. “Politologinja dubinski upućena u sanaciju Parmalata za Telegram objašnjava zašto su razlike s Agrokorovom suštinske. Razgovarali smo s Aleksandrom Šućur koja godinama djeluje u Milanu”, 18.5.2017.; vidi i: Aleksandra Šućur, “Slučaj Agrokor, slučaj Parmalat. Usporedni skandali, usporedni zakoni, usporedni tajkuni”, link: http://ideje.hr//usporedni-skandali-usporedni-zakoni-usporedni tajkuni/.

[14] Vidi Pavle Jovanović, Tranzicionizam. Refleksije o postkomunističkoj tranziciji. Politička kultura/CID, Zagreb/Podgorica, 2006.

[15] Vidi briljantni katalog groteski crnogorskog kniževnika Dragana Radulovića, Vitezovi ništavila ili đavo u tranzicionom Disneylandu, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Zagreb, str. 39-43. Usp. i odličan roman bugarskog književnika Vladimira Zareva, Propast, Edicija Božičević, Zagreb, 2015.

[16] Vidi njegove knjige Politika i domovina, sv. I, Golden Marketing, Zagreb, 2015; Špijuni i domovina, sv. II, Golden marketing, Zagreb, 2016.