Kraj putovanja Nenada Miščevića. Filozof neusporedive širine i zaraznog utjecaja

Povodom smrti Nenada Miščevića Ideje.hr, u suradnji s Vox Academiae Riječkog sveučilišta, objavljuju govor koji je Dunja Jutronić održala na posljednjem ispraćaju, te in memoriam koji je napisao Nenad Smokrović.

• Naslovna fotografija: Nenad Miščević (Nel Pavletić / PIXSELL)

• Dunja Jutronić je hrvatska lingvistica i filozofkinja jezika, članica Hrvatskoga društva za analitičku filozofiju i uredništva nekoliko akademskih časopisa

• Nenad Smokrović je hrvatski filozof i profesor emeritus na Sveučilištu u Rijeci

Dragi Nenade,

Ima puno metafora za Život: Život je Trka, život je Škola. Najuobičajenija je da je Život Borba, a meni najmilija pak da je Život Putovanje. Za tvojih i mojih 40 i više godina života kao kolega i prijatelja mogu reći da je naš zajednički život bio jedno prekrasno putovanje. Tih dugih 40 godina putovali smo doslovno i metaforički. Doslovno ti iz Rijeke, a ja iz Splita, kad su nas gotovo u isto vrijeme zaposlili na Filozofskom fakultetu u Zadru. Tu smo se prvi put sreli… bili smo mladi! Sjećam se trenutka kad si se pojavio na vratima moje radne sobe i rekao: Ja sam Nenad….a ja Dunja…i po svom običaju (na koji sam poslije navikla) pitao odmah za neku knjigu koju bih ja mogla imati. Ne sjećam se koja je bila. I odmah si me pozvao da održim predavanje na tvom Odsjeku za filozofiju. Za tobom su tada već bile napuštene tvoje prethodne faze filozofskog života s Derridom, Foucaultom, a i s tvojim zagrebačkim profesorima i ušao si, kako si sam rekao u „labirint analitičke filozofije“ i tu smo se odmah na stručnoj razini zbližili jer moj interes je prvenstveno bio i ostao jezik. Doslovno fizičko putovanje dopunjavalo se  razgovorima, diskusijama, raspravama, veseljem, smijehom, putovanjima na simpozije, najviše  u Dubrovnik, na IUC,  a i u inozemstvo.

Naše putovanje i boravak u Zadru koje bih mogla bih nazvati „romantičnim“ dokrajčili su rat i ratne godine. Još uvijek smo putovali  jer smo morali raditi iako smo se nalazili svi skupa u skloništu u podrumu Filozofskog fakulteta, pod paljbom i pucnjavom svuda okolo, bez vode i struje. Mnogi su, među njima i ja osobno, strepili nad životima svoje djece.  No to kao da nije bilo dosta!!!  1991. fakultetsko vodstvo je ‘bajno’ odlučilo da bi trebalo svakako (?!), slobodno mogu reći,  istrijebiti, iskorijeniti nekih od odsjeka — a Filozofija im je bila primarna meta  jer su tamo bili  tzv. politički saboteri pod utjecajem Hrvatske liberalne stranke.  Ti i tvoji asistenti bili su im prvi na meti kao predstavnici „falšeg liberalizma i zapadne demokracije i te tko-zna-kakve, tzv. analitičke filozofije….“ Tebe su protjerali, a ja sam otišla vrlo brzo poslije toga.

No  vratimo se na naše putovanje. Ono se završilo u Zadru, malo po olujnoj  buri i gregu kako bismo to rekli u Dalmaciji. No putovanje nije stalo, ni prestalo. Najprije smo zajedno, uz financijsku pomoć naših dragih kolega Michaela Devitta i  Georgea Reya otputovali u Aix-en-Provence 1993. na europski skup za analitičku filozofiju, najveći skup evropskih filozofa analitičke orijentacije. Ti si tom prilikom izabran za predsjednika.

Bila sam sretna i ponosna jer je to bio znak poštovanja tebe kao glavnog promotora analitičke filozofije na Balkanu, a Hrvatske naročito. Naše se putovanje  samo malo primirilo. Otišlo  je više na jugo,  kad more prijeti podmuklo, a pomalo je bilo i oštroga maestrala. Trebalo se izboriti za osnutak Filozofskog odsjeka  u Rijeci protiv koga je tvrdoglavo i neutemeljeno bilo Ministarstvo znanosti u Zagrebu. Ovom je razdoblju možda metafora Život je Borba a ne Putovanje ipak najbolje odgovarala. Studenti su bili najglasniji. Malo ću ih podsjetiti jer mnogi prisutni znaju. Studenti su uzvikivali:

„Mislim, a ne mogu studirati.“ „Politička cenzura znanosti.“ „Još jedan pokušaj marginalizacije Rijeke.“ „Želimo svoje profesore.“ „Želim studirati filozofiju, u Rijeci, sada“.

No kako pjeva Bob Dylan: Times are a-changing. Pobjeda je na kraju izvojevana, Rijeka ima najbolji analitičko-orijentirani odsjek filozofije u Hrvatskoj.

Naš novi dom oboje smo našli u  Mariboru gdje nas je doveo Bojan Bostner. Sad više nismo  dolazili na posao, ja s juga,  a ti sa sjevera kao u Zadru, nego je taj put postao u potpunosti zajednički.  Svakoga smo tjedna oboje odlazili u Maribor mojim tad već dosta starim seatom. I tako 20 godina, svaki tjedan! U seatu smo slušali muziku, uglavnom opere koje si ti volio.  U njemu smo smišljali sve moguće: kako poboljšati nastavu, koje  simpozije organizirati, planirali putovanja, kako dovesti najveća filozofska imena poput Davidsona, Pietroskog, Ludlowa, Yagisawu, Jeffa Kinga, Stephena Nealea, i mnoge druge u Rijeku i Maribor. No isto tako bilo je važno kako provesti večeri s našim dragim mariborskim kolegama.

Intelektualno ti si za mene ( a sigurna sam i za druge) bio tour the force. Naučio si me da u filozofiji kao u životu jasnoća, poštenje, racionalnost i kreativnost idu ruku pod ruku. Raspravljali smo o mnogim temama, pogotovo iz filozofije jezika uvijek s naturalističkog stajališta. U tom pogledu nisi mi promijenio mišljenje. No s velikim sam oduševljenjem pratila tvoje stope ali se njima i suprotstavljala. Bili smo prava kompa!

A kakav si bio, kako te ja pamtim: Iskren do kraja. Što bi mi u Dalmaciji rekli: Drito usridu. Govorio si: „Ne moramo se skrivati iza metafora, stilskih cirkusa, erudicije ako je imamo (a tvoja je bila ogromna i nemjerljiva). Možemo izravno u lice reći što mislimo.“

Da, bio si izravan: Ministricu (da je sada  ne imenujem) koja je svom silom htjela ukinuti Odsjek za filozofiju nazvao si (sasvim zasluženo) ‘a puppet on the string’.  Za njenog pomoćnika, gosp. Z. napisao si da je jedan od grobara riječkoga studija filozofije. Ni ja nisam ostala dužna… Pisala sam: “Gosp. Z. Di ste bili kad je grmilo???”

Bio si krajnje argumentirano kritičan, s blagom ironijom i humorom. Svi se sjećamo tvojih kolumni u Novom listu a u zadnje vrijeme u dodatku Vox Academiae. Primjera ima bezbroj ali evo samo jednog više filozofskog:  „Godine 2010. pitanje je aposteriornog znanja upravo ulazilo u modu, a a apriori je izlazilo iz mode. Srećom mi na ovim prostorima uvijek kasnimo pa smo uvijek taman spremni za iduću, povratnu, fazu.”

Uvijek si volio pričati i diskutirati. U auto s tobom tjedno, uglavnom sam te slušala i puno naučila.  Nedavno sam doznala da su te  u prvom razredu osnovne slali uokolo po razredima da pričaš priču o Cipliću Njuškaliću.  A to je bila moja prva priča u životu koju sam pročitala!!! O tom cipliću koji je potiho i sa strahom izišao iz sigurne luke i otplovio u svijet. Eto čini se da smo ti i ja  krenuli na putovanje koje pokušavam dočarati  puno prije nego što je to ovdje dokumentirano!

A sada smo  tu na kraju našeg putovanju, nema ni bure ni juga, ni maestrala već samo nestvarna kvarnerska bonaca. U toj tišini  pitam se i pitam te,  kao što se pitao u jednoj od posljednjih svojih  pjesama, moj i tvoj  najomiljeniji pjesnik, Danijel Dragojević:

PITANJE
Nikog neću pitati jesi li tamo negdje još živ
Možda jesi, a možda i nisi,
Možda da, a možda i ne.
Neka se neizgovoreno pitanje
leluja u dvojbi…
Bez njega ti si na bilo kojoj postaji, na svim stranama
u slobodi za sve ili ništa…

A ja dodajem:

Ti si tu u našim srcima ZAUVIJEK!

Hvala ti, Nenade, na svemu.

Neka s tobom sada putuju ptice nebeske!!!

•  •  •

Dana 11. svibnja 2024. napustio nas je Nenad Miščević, korifej i doajen hrvatske analitičke filozofije, jedan od najpoznatijih hrvatskih filozofa u svijetu. Sve je to on bio. Ali ono što ga bitno određuje jest da je bio filozof čitavim svojim bićem, u svakoj manifestaciji svoga bivanja ne samo zanimanjem, pa čak ne ni samo pozivom. Od gimnazijskih dana do zadnjega trenutka svu je svoju aktivnost, misaonu, socijalnu, emocionalnu, organizacijsku, usmjeravao na filozofsko događanje. Dobrom dijelu tih aktivnosti osobno mogu posvjedočiti. Nenad je svojim filozofskim radom stvorio zavidan filozofski ugled u svijetu i, dakako, u Hrvatskoj. Ali za okruženja u kojima je djelovao važnije je da je svugdje poticao, ako ne i utemeljio, institucije u kojima je cvjetala filozofija. U osobnim kontaktima bio je nenadmašan motivator, ohrabrivao je i poticao na filozofiju i filozofsko pisanje sve koje je to zanimalo, a imali su za to sposobnosti.

U ranim danima njegova djelovanja to se poticanje odnosilo na filozofiju postmoderne. U najvećem dijelu njegova života to je bila analitička filozofija. Počevši od kružoka u kojemu je okupio tada mlade filozofe i logičare, a koje s ponosom spominjemo kao Riječki krug, stvorio je rasadnik talentiranih znanstvenika koji će ubrzo postati nositelji filozofske djelatnosti na raznim fakultetima. Nenada je profesionalni put najprije doveo na Odsjek za filozofiju zadarskoga Filozofskog fakulteta. Ubrzo je malobrojan Odsjek postao važno središte analitičke filozofije, na koje je Nenad svojim osobnošću privukao mlade perspektivne filozofe, mnoge iz spomenutoga Riječkog kruga, kao zaposlenike Odsjeka, ali jednako tako mnoge tada filozofske zvijezde u usponu, a danas vodeće svjetske filozofe, kao goste. Spomenut ću samo Georgesa Reya i Michaela Devitta, s kojima je ostao prijateljski povezan čitav život. Nakon što je istjeran iz Zadra, dobio je posao na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Mariboru. Mislim da će se slovenski kolege složiti da je Nenadova uloga u konstituciji tog Odsjeka i njegovoj analitičkoj orijentacije bila golema. Usporedo s radom u Mariboru dolazi do angažmana na Central European University u Budimpešti. Konačno, ali svakako ne manje važno, enormna je Nenadova uloga u stvaranju Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Premda ovdje nije bio zaposlen u punom opsegu, do kraja života bio je njegov vanjski suradnik.

S obzirom na osobni filozofski razvoj, razdoblje godina učenja započelo je odmah nakon gimnazije kada je u Chicagu proveo školsku godinu 1969./1970. Tamo je slušao filozofiju i klasičnu filologiju (starogrčki). Stekao sam dojam, iz osobnih razgovora, da mu boravak u Chicagu nije ostao u najljepšoj uspomeni. Nakon povratka slijedi studij u Zagrebu, popraćen novom dozom razočaranja. Pravi filozofski uzlet dogodio se tijekom boravka na poslijediplomskom studiju u Parizu. U to su vrijeme tamo heroji postmoderne i poststrukturalizma upravo artikulirali svoja filozofska stajališta. Foucault, Deleuze i Derrida bili su prave zvijezde na čijim je seminarima sudjelovao, a s tim je filozofima i privatno diskutirao. Posebno blizak kontakt ostvario je s Althusserom. Ta zaokupljenost postmodernom rezultirala je knjigama Marksizam i post-strukturalizam, Govor drugoga, ogledi iz filozofske hermeneutike i Bijeli šum, koje su imale izniman odjek u domaćoj filozofskoj javnosti. No nakon te mladenačke opijenosti, slijedi otrežnjenje. U kratkoj autobiografskoj noti (u: Nenad Miščević, sva lica filozofije, urednici Snežana Prijić Samaržija i Peter Bojanić, Beograd, 2012.) Nenad je dao sažet, ali možda najilustrativniji kroki poststrukturalističke tehnike dekonstrukcije: ”Zavučeš se Schellingu pod kožu, bockaš u njegove metafore, preokrećeš ih i ironiziraš njegovu priču, dodaš malo psihoanalize i podmećeš mu razne stvari kako bi se vidjelo da je on zapravo, ni kriv ni dužan, žrtva metafizike. Mene je to zabavljalo sedam-osam godina, ali nakon nekog vremena mi se počelo činiti nekako nepoštenim. …To mi se nije sviđalo, bilo je podlo i veliki filozofi to nisu radili” (str. 12).

Slijedi raskid s postmodernom i dekonstrukcijom i upoznavanje s analitičkom filozofijom. S njom se Nenad upoznavao u hodu, čitajući i postupno se uvodeći u tu drukčiju (s obzirom na prethodno razdoblje) i tešku tematiku. Istodobno je sudjelovao na važnim konferencijama analitičkih filozofa, izlažući i gradeći vlastito filozofsko ime i poziciju. Usporedo s vlastitim usavršavanjem, nije žalio vremena i energije da druge potiče i ohrabruje na filozofski rast. Rezultat je bio niz zbornika nastao u suautorstvu s neiskusnijim autorima koji su i tako, slijedeći ga, utirali vlastiti put.

Nenad se bavio, i u tom bavljenju ostavio značajan trag, mnogim disciplinama karakterističnim za analitičku filozofiju. Za površna poznavatelja njegova djela, on je filozof jezika. Međutim, jednako je važan u gotovo svim filozofskim disciplinama.

Takvu se širinu interesa i djelovanja, po disciplinama, može slijediti u tekstovima objavljenim u domaćim i međunarodnim časopisima. Negdje od 1985. objavljuje niz članaka u Filozofskim istraživanjima (i Synthesis Philosophica) pretežno iz područja filozofije jezika i filozofije psihologije (odnosno filozofije uma). Nakon toga, vremenski bismo to mogli odrediti od 1990. i dalje, vidljivo je zanimanje za epistemološke teme. To pokazuju članci u časopisu Dometi te ponovno u Filozofskim istraživanjima. Važno je područje Nenadova djelovanja epistemologija i filozofija matematike (u Acta Analytica i slovenskoj Znanstvenoj reviji) kojima je pridonio izvornim teorijskim tezama. Tu se liniju interesa, grubo rečeno, može pratiti od 1995. i dalje. Istodobno s interesom za filozofiju matematike, u objavljenim tekstovima očit je doprinos filozofiji znanosti. U posljednjih dvadesetak godina bio je glavni urednik časopisa Croatian Journal of Philosophy, u izdanju KruZaka, koji je izborio značajno mjesto u međunarodnoj filozofskoj publicistici. Ono po čemu je Nenad stekao poseban ugled u svjetskim razmjerima je filozofija politike, osobito doprinosom u razumijevanju fenomena nacionalizma. Godine 2001. objavljuje tekst o nacionalizmu u Stanford Encyclopedia of Philosophy.

Osim znanstvenih koja su, dakako, nužna i za ostala postignuća, posebno treba istaknuti Nenadov nenadmašan učinak u širenju ugleda hrvatske filozofije na međunarodnoj filozofskoj sceni. A stvarao ga je izravno, brojnim vezama s vodećim filozofima današnjice, što na mnogim simpozijima i konferencijama na kojima je sudjelovao, što organizirajući gostovanja mnogih filozofa u domaćim ustanovama. Neizravno, stvarao se djelovanjem ljudi koji su pod Nenadovim ”mentorstvom” stekli filozofski ugled, kao i djelovanjem instutucija koje su osnovane njegovim zalaganjem.

Osvijestivši svu širinu i doseg filozofskog djelovanja Nenada Miščevića, tek postupno postajemo svjesni koju prazninu njegov odlazak ostavlja, najprije u životima nas koji smo ga dobro poznavali i s njim prijateljevali, a zatim u čitavom kulturnom, posebno filozofskom prostoru kojemu pripadamo.