Kritični trenutak za zaokret od oligarhije prema demokraciji. Empirijska analiza

Za godine koje predstoje manje je važno hoće li u Bijeloj kući sjediti Trump ili Biden od činjenice izvanserijskog zaoštravanja političkih odnosa u SAD i svakodnevnog dovođenja u pitanje postojećih političkih institucija i normi, završava Josip Lučev svoj prikaz temeljnog istraživanja utjecaja nejednakosti na javne politike u SAD koje je proveo Martin Gilens i odjeka tog istraživanja sve do današnjih dana

• Dr.sc. Josip Lučev je asistent – predavač na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Odnos ekonomske i političke nejednakosti presudno je, ali često zapostavljeno pitanje. Ovaj se tekst njime bavi kroz prikaz rijetko kvalitetnog istraživanja Martina Gilensa i odjeka tih istraživanja. Prvi dio teksta prikazuje istraživanje koje je u cjelovitom obliku prvotno predstavljeno u knjizi Martina Gilensa iz 2012. godine (Affluence and Influence). Zatim se kraće prikazuje i Gilensovu znatno vidljiviju koautorsku studiju s Benjaminom Pageom iz 2014. godine te njihovu koautorsku knjigu iz 2017. godine Democracy in America, čije je drugo izdanje izišlo u ožujku 2020. godine.

Posrijedi je ideja o tržištu i demokraciji kao izvorima ključnih prijepora u suvremenim društvima. Zaoštravanje ekonomske nejednakosti u posljednjim desetljećima može, naime, dovesti i do značajne divergencije političke moći građana. Možda čak i u toj mjeri da ograniči i minimalne očekivane postulate političke jednakosti. Drugim riječima, lako je moguće da se na konačnom udaru tržišta nalazi demokracija kao takva.

U osnovi je ovog znanstvenog projekta koncept demokracije kao odzivnosti (responsiveness) politike na preferencije glasača. Moć utjecanja na političke odluke u demokraciji bi nužno morala biti vrlo široko raspoređena među građanima (Gilens, 2012:12). Autora zanima koliko konačne politike odgovaraju preferencijama građana, odnosno može li se utvrditi da sustavno odgovaraju samo nekoj izoliranoj skupini.

Gilensova logika odzivnosti (responzivnosti) ne svodi se na glasove predstavnika već na mjerenje stvarnih javnopolitičkih rezultata. Jesu li ti rezultati značajno više u skladu s preferencijama najbogatijih nego svih ostalih? Podjednako se bavi promjenom politika i izostankom promjene, čime nadilazi problem nevidljivosti stvarnih rezultata. Politička bitka u kojoj je obranjen status quo može aktivirati značajne političke resurse i potvrditi koja strana raspolaže većom moći. Ako se ignoriraju nedonesene politike, to se ne može uočiti. Fokus na donesene politike učinio bi nevidljivima aktivne blokade kroz gridlock u parlamentu, ili izostanak promjene kada nove okolnosti čine postojeće politike neučinkovitim i zastarijelim (u kontekstu institucionalne promjene to se zove drift).

Gilensov pristup izdvaja iznimni obujam kvantificiranja i analize. Prikupljeno i kodirano je impresivnih 1779 slučajeva jasne javnopolitičke promjene ili jasnog izostanka promjene (dakle bez parcijalno provedenih politika) u razdoblju od 1981. do 2002. (uz parcijalni dodatak perioda 1964.-1968. i 2005.-06.). Ti su podaci prikupljeni u bazama podataka koje obuhvaćaju anketne podatke o političkim preferencijama, a sama su istraživanja provodile raznovrsne organizacije. U skladu s time, dostupni podaci o dohotku su prikupljani prema nesumjerljivim kategorijama i promjenjivim kriterijima.

Budući da je cilj bila usporedba ekonomskog statusa i političkog utjecaja, Gilens je dostupne podatke morao prekodirati u zajedničku ljestvicu. Rezultat je ujednačena baza političkih preferencija gdje je procijenio ekonomski status prema dohodovnim centilima, a najzanimljiviji su mu 10. centil (proxy za najsiromašnije društvene slojeve), 50. centil (proxy za srednji sloj) i 90. centil (proxy za najbogatije). Zanima ga kako podatci o političkim preferencijama na ovim razinama dohotka korespondiraju jasnoj promjeni ili izostanku promjene neke politike unutar 4 godine.

Broj građana koji podupire neku politiku dobar je prediktor za njezino usvajanje. Ali, ta generalna slika ne govori sve …

Agregirana slika je neiznenađujuće demokratska – broj građana koji podržava neku politiku je dobar prediktor za njezino usvajanje (ibid:75). No, društvena se moć može očitovati tek u sukobljenim preferencijama. Gilensa stoga zanima kako ekonomski slojevi utječu na javne politike kada su u međusobnom konfliktu. Devedeseti centil jasno dominira nad svima ostalima, čak i u slučaju istih preferencija ostalih slojeva koje su u konfliktu s najbogatijima. Dakle, u scenariju koalicije siromašnih i srednje klase protiv interesa najbogatijih i dalje će se najvjerojatnije provesti interes najbogatijih (ibid:84).

Siromašni i obrazovani su i dalje daleko manje utjecajni od bogatih i neobrazovnih

Gilens uspjeva donekle isključiti i učinak obrazovanja (prema ovom argumentu najbogatiji su najutjecajniji jer su i najobrazovaniji pa najbolje mogu artikulirati svoje argumente). Među najobrazovanijima u društvu korelacija s javnopolitičkom odzivnosti od 10. do 90. dohodovnog centila skače s 0,27 na 0,48; dok među najbogatijima korelacija od 10. do 90. obrazovnog centila skače s 0,41 na 0,48 (ibid:95).  Tako su najutjecajniji uistinu najbogatiji i najobrazovaniji. No, siromašni i obrazovani su i dalje daleko manje utjecajni od bogatih i neobrazovnih. Tako je pravi prediktor političkog utjecaja u ovoj usporedbi svakako dohodak, a ne obrazovanje.

Bez obzira na to koliko siromašnih podupire neku politiku, što je više bogatih podupire to je veća vjerojatnost da se implementira

Zatim, Gilens analizira i odzivnost politike prema specifičnim domenama javnih politika (vanjska politika, ekonomska politika, socijalna politika te moralno-vjerska pitanja). Preferencije najbogatijih su uvijek najzastupljenije u javnim politikama, no stupanj tog privilegija se ipak razlikuje. Moralna i vjerska pitanja pokazuju najsnažniju povezanost s općim preferencijama, a pitanja socijalne politike pokazuju najnižu povezanost s općim preferencijama, ali ujedno i najmanju nejednakost u odzivnosti među dohodovnim skupinama (ibid:97-100).

Gilens i ovdje provodi testove odzivnosti na specifične ekonomske slojeve, ako su preferencije među slojevima u konfliktu. Naravno, svaka od tri skupine slabije utječe na politiku, ako je u konfliktu s druge dvije. Zanimljiva su dva ekstrema. Prvi je kako na vanjsku politiku najsiromašniji utječu toliko beznačajno da je u slučaju konflikta preferencija – korelacija politika sa preferencijama najsiromašnijih zapravo negativna (ibid:103). Drugi je ekstrem kako je u pitanjima socijalne politike korelacija donesenih politika i preferencija najbogatijih u slučaju konflikta s ostale dvije skupine tek neznatno smanjena (ibid:104). Interes najbogatijih u ovom je pitanju zastupljen gotovo podjednako dobro, neovisno o protivljenju ostalih. No, najsiromašniji su u ovom pitanju mogli povijesno računati na obranu statusa quo pod zaštitom jedne od najmoćnijih interesnih skupina – AARP, odnosno organizacije za promicanje interesa umirovljenika (ibid:121). Ta je činjenica svakako utjecala na smanjenje utjecaja najbogatijeg dohodovnog sloja.

Ni srednja klasa nema utjecaja. Zato ni koalicija sirtomašnih i srednje klase nema šanse u konfliktu s bogatima.

• Lobističke skupine

To Gilensu služi kao uvod u otvaranje pitanja utjecaja interesnih skupina i političkih stranaka kao dvaju tipova političkih organizacija važnih za funkcioniranje demokracije. Aktivnost interesnih skupina Gilens kodira koristeći listu Power 25 kroz koju časopis Fortune redovito ocjenjuje koje su skupine politički najsnažnije, analizom mišljenja insidera, članova Kongresa i lobista. Kombiniranim listama iz više perioda Gilens je dodao i industrije sa velikim troškovima lobiranja koje ne djeluju kroz zajednička udruženja – pa ih sam Power 25 nije ni mogao uzeti u obzir (ibid:128). U svojoj bazi podataka Gilens analizira ukupno 43 tako zahvaćena entiteta. Gilens dakako nalazi vezu između angažmana interesnih skupina (konkretno, s koeficijentom 0,36), a zanima ga u kojoj mjeri ova veza korespondira s razlikama u preferencijama dohodovnih razlika. Primjerice, može li se tvrditi da sveukupno djelovanje interesnih skupina pojačava ili ublažava prednost najbogatijih? Zanimljivo, odgovor je da djelovanje interesnih skupina nema jednostavnu vezu s nijednom dohodovnom skupinom (ibid:136).

Učinak interesnih grupacija na moralno-vjersku grupu javnih politika je zanemariv, a u slučaju politika naoružanja, interesne grupacije djeluju suprotno preferencijama svih dohodovnih razreda

Dodavanje interesnih grupacija u regresije najviše smanjuje responzivnost na preferencije građana u pitanjima socijalne politike – za 0,12, nešto manje u pitanjima ekonomskih politika (uključujući porez) – za 0,07 – dok se međusobni odnosi veličine utjecaja po dohodovnim razredima ne mijenjaju (ibid:147). Učinak interesnih grupacija na moralno-vjersku grupu javnih politika je zanemariv, a u slučaju politika o nadzoru naoružanja, interesne grupacije djeluju suprotno preferencijama svih dohodovnih razreda. Sve u svemu, djelovanje interesnih grupa ima svoje učinke, ali je neovisno od djelovanja javnosti. Nekada djeluju u skladu s interesima najsnažnijih slojeva javnosti, a nekad suprotno. U svakom slučaju, raspodjelu moći među građanima ne mijenjaju značajno.

Zanimljiv je položaj sindikata, koji su povijesno tip interesnih grupa sklonih obrani interesa srednjih i nižih dohodovnih razreda. Osim što njihova moć, mjerena članstvom, opada desetljećima, njihovo djelovanje nailazi na protivljenje drugih interesnih grupa. Naime, dok je prosjek protivljenja za sve grupe tek 30% (u tom postotku se interesne grupe nalaze na obje strane političkog pitanja u Gilensovoj bazi podataka), za sindikate, vjerojatnost pojavljivanja suprotne interesne grupe iznosi čak 77% (ibid:158).

• Političke stranke

Kao i interesne grupe, političke stranke mogu biti shvaćene kao nositelji demokracije ili pak kao prepreke javnom nadzoru. U tom smislu Gilens upozorava na dvije perspektive. Prva vidi stranake kao koalicije karijernih političara čija je funkcija da budu izabrani. Očekivanja su da programima žele zahvatiti što više glasača, i da tragaju za programima i politikama koji će se svidjeti najvećem mogućem broju građana. U drugoj perspektivi stranke ne love glasove nego se povode za snažnim donatorima i lobistima. One namiruju sušti minimum koji je potreban glasačima, ali, čim je moguće, okreću se zadovoljenju partikularnih interesa koji su ih uistinu doveli na vlast (ibid:163).

Gilens uspoređuje odzivnost politika tijekom izbornog ciklusa. U neizbornim godinama odzivnosti na najsiromašniji i srednji dohodovni sloj potpuno izostaju.

Ili kompleksnijim rječnikom – koeficijenti logističke korelacije su u slučajevima neslaganja sa 90. centilom – 0,02 za 10. centil i 0,02 za 50. centil (ibid:171), s tek blago boljom situacijom tijekom izbornih godina za Kongres. Dakle, u uobičajenim političkim situacijama, preferencije najbogatijih su toliko važnije, da su preferencije ostalih uvažene samo ako se slučajno slažu s najbogatijima.

Tek godinama predsjedničkih izbora preferencije siromašnih i srednjeg sloja uzimaju se više u obzir

Tek u neobičnim političkim situacijama, a napose u predsjedničkim izbornim godinama, može se govoriti o značajnoj odzivnosti na javnopolitičke preferencije najsiromašnijih ili srednje klase. Iako je i tada odzivnost na 90. centil veća, razlike su tada najmanje. Ako su u konfliktu, iznose 0,54 za 10. centil, a 1,25 za 90. centil, što je mnogo bliže nego inače. Za konflikt srednjeg i najbogatijeg sloja iznose 0,63 za 50. centil i 0,95 za 90. centil pa su sveukupno godine poput 2020. periodi najveće političke egalitarnosti (ibid:171-173).

Povećanje odzivnosti u predsjedničkim izborima Gilens objašnjava prvenstveno većom pažnjom građana, dok su ostali izvori političkog pritiska konstantni. I povećanje odzivnosti neposredno nakon promjene vlasti prvenstveno je rezultat povećanja odzivnosti na najbogatije. Stoga, Gilens više potvrde nalazi za depresivniju perspektivu demokracije i stranaka prema kojoj izbori služe minimalnom namirenju glasača (ibid:174).

Razlikuje se i responzivnost stranke na vlasti, no zbog kompleksnog političkog sustava SAD-a Gilensa zanimaju pojednostavljene situacije maksimalne kontrole (dakle, Predsjednik i oba doma Kongresa) Demokratske ili Republikanske stranke (ukupno sedam godina za Demokrate i dvije za Republikance u Gilensovoj bazi podataka). S obzirom na svjetonazor, mogla se očekivati veća povezanost republikanaca i najbogatijih i demokrata i najsiromašnijih. Nije stoga iznenađujuće da je odzivnost republikanskog perioda na najbogatije značajno veća. Nešto je zanimljivije da je to slučaj i s odzivnosti na srednji sloj, a s iznimkom redistributivnih politika i s odzivnosti prema najsiromašnijima.

Može se dakle postaviti pitanje kako je Demokratska stranka uopće preživjela kao snažan politički akter ako ne odražava preferencije glasača izvan redistributivnih pitanja. Ovdje do izražaja dolazi ograničena priroda promatranog perioda koji nudi tek ograničeni broj godina u kojima se može govoriti o kontroli jedne stranke (ibid: 179) – moguće je da konkretne političke okolnosti značajno utječu na dobiveni rezultat.  S jedne je strane objašnjenje povezanost Demokratske stranke s izrazito vidljivim i popularnim programima poput Medicare-a ili socijalne pomoći – koji su ipak sitan dio uzorka (ibid:187). Dakle, koliko god ti programi bili značajni za glasače, zauzimaju neznatan udio u ogromnoj kvantificiranoj analizi. Odgovor na dilemu stranačke odzivnosti na neki način proizlazi i iz Gilensove analize specifičnih političkih okolnosti i njihovog utjecaja na odzivnost.

Gilens tako svoju proširenu bazu podataka stavlja i epizode izrazito snažne kontrole demokrata 1964-1968. i izrazito snažne kontrole republikanaca 2005-2006.

Gilens zatim nastoji ustanoviti kako se odzivnost mijenjala kroz vrijeme pa koristi proširenu bazu podataka u kojoj ga zanimaju i epizode izrazito snažne kontrole Demokrata 1964-1968. i izrazito snažne kontrole Republikanaca 2005-2006. Ključan je nalaz kako na odzivnost presudno utječu političke okolnosti. Kada je većina vrlo uska, a stranke su polarizirane, veća je ranjivost na gridlock, odnosno na politički zastoj (ibid:194).

U takvim uvjetima, naime, jedna od dvije dominantne američke stranke opstruira drugu pa u pravilu samo iznimno popularna rješenja imaju mogućnost proći kroz politički sustav i postati zakonima. Na taj se način, inače nepoželjan, politički zastoj pretvara u mehanizam filtracije kroz koji prolazi manja količina javnopolitičkih rezultata. No, oni koji prođu su demokratskiji, jer su više u skladu s preferencijama građana (ibid:209).

To je dodatna argumentacija u korist pesimističkog shvaćanja stranaka kao organizacija koje nisu orijentirane na glasače i njihove preferencije, već na određena javnopolitička rješenja (policy maximizers). Tek u slučaju prisutnosti političkog pritiska (sitne većine, zastoj), stranke se dodatno okreću zadovoljenju preferencija najbogatijih slojeva, a u slučaju dovoljno velikog pritiska, i općih preferencija glasača. Kroz promatrani se period odzivnost na najbogatije značajno povećala, a Gilens naznačava moguće razloge (veća ekonomska nejednakost, više anketiranja, rastući troškovi kampanja, promjene u medijskom okolišu i slično).

Međutim, u svemu tome Gilens optimistički vidi potvrdu mogućnosti reforme. Ako se u određenim političkim uvjetima može uočiti responzivnost prema svim slojevima (sitne stranačke većine, politički zastoj, blizina predsjedničkih izbora), to logički znači i da je trenutačna depresivna slika stranaka ipak promjenjiva (ibid: 223-233). Nezavisni nadzor nad formiranjem izbornih jedinica mogao bi tako primjerice stvoriti konkurentniji proces. Odzivnost bi se mogla povećati i kroz reforme usmjerene na smanjivanje utjecaja novca u političkim kampanjama ili barem značajnom ujednačavanju donatorskoga utjecaja bogatijih i siromašnijih. (ibid: 250).

• Velike teorije demokracije

Gilensova impresivna knjiga nije digla ni približno bure koliko jedan članak dvije godine kasnije. Istraživanje prezentirano u knjizi Gilens s pridruženim je autorom (Benjamin Page) postavio u bombastični okvir. Već na početku tekst obećava statistički test velikih teorija demokracije. Po prvi se put može kvantificirati uloga građana u američkoj demokraciji i ustanoviti tko uopće vlada. Gilens doduše već u knjizi zaključuje da je vjerojatnije da stranke jure javne politike, a ne glasače i da se zapravo često radi o plutokraciji a ne o demokraciji.

No, ovaj kasniji članak će imati mnogo šire ambicije. Postojeće je istraživanje tako poslužilo kako bi se testiralo četiri široke teorijske tradicije. Prva je većinska izborna demokracija (Majoritarian electoral democracy), koje će se Tocqueville pribojavati kao tiranije većine, Dahl imenovati populističkom demokracijom, a teoretičari racionalnog izbora poput Downsa opisivati kroz median voter theorem. U ovom potonjem se radi o ideji da će se u nadmetanju dvije stranke uspostaviti njihova ravnoteža pri sredini spektra – odnosno na stavovima koje preferira glasač na sredini distribucije političkih preferencija.

Takvo viđenje demokracije optimistično omogućava poveznicu između stranaka koje teže moći i demokracije koja zastupa interese građana. I prijašnji su podatci mogli donekle potvrditi takvo stajalište, pa se američka politika podudara s većinskim preferencijama u oko dvije trećine slučajeva (Gilens i Page, 2014:565).

Međutim, autori ističu kako se lako može raditi o lažnoj korelaciji, budući da na politiku mogu nezavisno utjecati elite ili interesne skupine – koje se mogu podudarati s mišljenjem građana (u tom slučaju politiku ne determinira glas većine).

Druga široka teorijska tradicija je dominacija ekonomskih elita (Economic elite domination) prema kojoj se javne politike formuliraju pod presudnim utjecajem elita, a ne većine građana (Mills, Beard, Domhoff, Winters…).

Treća tradicija je većinski pluralizam (Majoritarian pluralism), koji se fokusira na utjecaj organiziranih grupa (Madisonove frakcije, Bentley, Truman, Dahlova poliarhija…).

Konačno, autori u tradiciji pristranog pluralizma (Biased pluralism) očekuju presudnu ulogu poslovnih grupacija i korporacija (raznovrsni marksistički pristupi, Schattschneider, Stigler, Lindblom, Hacker, Pierson).

Provlačeći izvorno istraživanje kroz ovaj kontekst (uz jedan manji dodatak za specifično poslovne interesne grupe) autori su donijeli eksplicitne zaključke o prirodi američke demokracije. Manjkava odzivnost na preferencije 50. centila opovrgava teoriju većinske izborne demokracije. Iznimna odzivnost na preferencije 90. centila potvrđuje teoriju dominacije ekonomskih elita, a obje verzije pluralizma testiraju se kroz odzivnost na preferencije interesnih grupa (uz izdvajanje poslovno-orijentiranih u posebni indeks).

Sveukupno, autori decidirano odbacuju optimistička predviđanja većinske izborne demokracije i većinskog pluralizma i tvrde da je s time zapravo ugrožena istinitost opisa američkog društva kao demokratskog (ibid:575-577). U kombinaciji knjige i članka, Gilens i Page poprilično uvjerljivo i empirijski potkrijepljeno ustvrdili su da američki politički sustav zapravo nalikuje na oligarhiju (odnosno – dominaciju ekonomskih elita i moćnih poslovnih grupacija).

Gilens i Page u emisiji Jona Stewarta: Američki politički sustav nalikuje na oligarhiju.

Ti su zaključci bili dovoljno eksplozivni da izazovu lavinu popularno orijentiranih youtube videa i infografika. Za akademske autore je netipično i gostovanje u Daily Show iz travnja 2014. (kod tada još aktivnog Jona Stewarta). Reagirat će naravno i akademska zajednica (donekle je dodatna pozornost vidljiva i u podatcima o citiranosti – u trenutku pisanja Google Scholar vodi 1456 citata za knjigu i 1934 za članak). Pojavit će se i nekoliko znanstvenih napada, uglavnom metodološke prirode (Bashir, 2015; Enns, 2015) uz prilično uvjerljive odgovore autora (Gilens, 2015; 2016; Gilens i Page, 2016).

• Epilog

Gilens i Page 2017. godine objavljuju knjigu Democracy in America? Ista je tema ovaj put obrađena na angažiraniji način, s pogledom prema potrebnim reformama. Ako je Gilensova knjiga (2012) dala ovom projektu znanstveni legitimitet, a koautorski članak s Pageom (2014) podcrtao njegovu političku važnost, njihova je zajednička knjiga (2017) zaključila taj luk pitkim epilogom. Već postojeća analiza dominacije ekonomskih elita predstavljena je u kontekstu povijesnog pregleda demokracije i nejednakosti, cjelovitijeg pregleda američkog političkog sustava i opisa tendencija prema demokratizaciji.

Masovni prosvjedi te sve veća izborna odzivnost sugeriraju da je možda došlo vrijeme za široki društveni pokret u korist demokracije

Drugo izdanje knjige izašlo je u ožujku 2020. godine. Autori su dodali novi pogovor, primjeren novoj situaciji. Pišući u očekivanju novih predsjedničkih izbora Gilens i Page (2020) zauzimaju optimističan stav. Posljednjih je nekoliko godina obilježeno istovremeno protudemokratskim (disenfranchisement) i prodemokratskom reformama (pojednostavljivanje izbornog procesa). Autori sada vide priliku za kritičku razdjeljnicu (critical juncture) u korist demokratskih reformi američkog političkog sustava. Masovni prosvjedi te sve veća izborna odzivnost sugeriraju da je možda došlo vrijeme za široki društveni pokret u korist demokracije. Ako su u pravu, nedavno zaoštravanje političkih odnosa može pružiti priliku za reforme u korist ponovnog približavanja demokraciji, shvaćenoj kao odzivnosti politike na građane.

Ovdje je prikazan svojevrsni logički luk u literaturi u onoj mjeri u kojoj je naslonjen na ključno Gilensovo istraživanje. No, pitanje interakcije ekonomske nejednakosti i demokracije je toliko značajno da ne čudi pojavljivanje cijelog žanra istraživanja te teme. Postoji nekoliko knjiga koje mogu poslužiti kao kvalitetna popratna literatura, ali ovdje ću spomenuti samo tri. Prva je Oligarchy (2011) Jeffreya Wintersa koja smiješta ekonomske i političke elite u SAD u povijesni kontekst pa ih opisuje kao jedan u nizu slučajeva oligarhije. Ovaj je pristup spomenut kao recentni primjer dominacije ekonomskih elita u Gilens i Page (2014) – dakle autori ga smatraju relevantnim za opis političkog prostora kakvog kvantificirano potvrđuju. Druga je Democracy For Realists (2016) koju potpisuju Christopher Achen i Larry Bartels, a koja se također bavi demokracijom kao problemom odzivnosti – ali s pogledom prema samim glasačima i njihovim motivacijama. Treća je Billionaires and Stealth Politics (2019) u kojoj se Benjaminu Pageu pridružuju koautori Jason Seawright i Matthew Lacombe te žele pobliže ustanoviti prirodu političkog djelovanja stotine najbogatijih Amerikanaca.

Istraživanje odnosa nejednakosti i demokracije gotovo da je postalo žanr, a američka oligarhija samo jedan od niza povijesnih primjera dominacije elita u političkom životu

Zaključci ovdje prikazane literature mnogo se više tiču američkog političkog sustava nego praćenja ekonomske nejednakosti ili istraživanja zakonitosti odnosa između ekonomske i političke nejednakosti. Stoga je takvo izravno poopćavanje s ciljem analize europskih ili hrvatskih problema poprilično otežano. Međutim, političke donacije, lobiranje, raslojavanje političke elite od građana i rastuća ekonomska nejednakost ipak su stalnice razvijenog svijeta. Osim toga, američki politički sustav ima dugu povijest inspiriranja ostatka svijeta, usprkos očitom demokratskom deficitu. Radi se o političkom i ekonomskom predvodniku – dakako oslabljenom u rastućoj multipolarnosti posljednjeg desetljeća.

Neposredno prije predsjedničkih izbora, SAD se uistinu čini na prekretnici. Tip prekretnice koju evociraju Gilens i Page (kritička razdjelnica ili critical juncture) ima specifično mjesto u proučavanju institucionalne promjene. Radi se o trenutku neizvjesnosti u kojem je uobičajena tromost i stabilnost poremećena, a velike promjene su moguće. Ako su u pravu, u narednim mjesecima i godinama će manje važno biti sjedi li u Bijeloj kući Trump ili Biden. Važnija je činjenica izvanserijskog zaoštravanja političkih odnosa u SAD i svakodnevnog dovođenja u pitanje postoječih političkih institucija i normi. Ne znamo u kojem će smijeru zakoračiti američki politički sustav, ali Gilens i Page upozoravaju da bi idući korak mogao biti ogroman.

• Literatura:

Achen, C. H., & Bartels, L. M. (2017). Democracy for realists: Why elections do not produce responsive government (Vol. 4). Princeton University Press.

Bashir, O. S. (2015). Testing Inferences about American Politics: A Review of the “Oligarchy” Result. Research & Politics.

Enns, P. (2015). Relative Policy Support and Coincidental Representation. Perspectives on Politics, 13(4), 1053-1064.

Gilens, M. (2012). Affluence and influence: Economic inequality and political power in America. Princeton University Press.

Gilens, M., & Page, B. I. (2014). Testing theories of American politics: Elites, interest groups, and average citizens. Perspectives on politics, 12(3), 564-581.

Gilens, M. (2015). The Insufficiency of” Democracy by Coincidence”: A Response to Peter K. Enns. Perspectives on Politics, 13(4), 1065.

Gilens, M. (2016). Simulating representation: The devil’s in the detail. Research & Politics, 3(2), 2053168016654720.

Gilens, M. i Page, B. (2016, 23. svibanj). Critics argued with our analysis of U.S. political inequality. Here are 5 ways they’re wrong. Washington Post. https://www.washingtonpost.com/news/monkey-cage/wp/2016/05/23/critics-challenge-our-portrait-of-americas-political-inequality-heres-5-ways-they-are-wrong/

Page, B. I., & Gilens, M. (2020). Democracy in America?: What has gone wrong and what we can do about it. University of Chicago Press.

Page, B. I., Seawright, J., & Lacombe, M. J. (2019). Billionaires and Stealth Politics. University of Chicago Press.

Winters, J. A. (2011). Oligarchy. Cambridge University Press.