Ledeno žarište novog multipolarnog svijeta. Hladni rat za arktičke rute i bogastva

Uz iznimku Tajvana, Arktik je vjerojatno najopasnije mjesto na planetu, na kojem bi moglo doći do direktnog sudara velesila, piše Nataša Babić u analizi geopolitike arktičkog kruga. Globalno zatopljenje izaziva očekivanje otapanja leda, koje donosi prilike poput otvaranja novih pomorskih puteva, te pristup naftnim i mineralnim resursima trenutačno ispod ledenog pokrova. Strateški interesi zemalja arktičkog kruga u izravnom su sukobu, u tijeku je novi proces militarizacije, a područje je dodatno interesantno i zbog sadašnjih i potencijalnih ruta komunikacijskih kabela.

• Naslovna fotografija: Mapa arktičkog kruga. (CC0)

• Autorica je nekadašnja novinarka Radija 101, suvlasnica  Prague College, britanskog sveučilišta u Pragu; trenutačno živi u Londonu

“Kraj odmora od povijesti”, jedan je od češćih novinarskih klišeja otkako je prije samo nekoliko mjeseci vlast preuzela nova američka administracija. Neki će sitničariti pa će reći da je kraj nastupio aneksijom Krima ili osam godina kasnije, ruskom invazijom na Ukrajinu. Možda je prijelomna točka bila financijska kriza 2008. koja je svom snagom razotkrila metastazirani stadij neoliberlanog kapitalizma. Spašavajući financijski sektor, elite su tada pokazale biračima da je trulež uzela maha i da sistem iz temelja valja rušiti pa kvragu i kolateralne žrtve! Revolucija ne jede samo vlastitu djecu, već u pravilu proguta i tuđu!

Sjedinjene države više nisu jedni šerif u gradu. Kina je globalna sila, Rusi su opet u igri, ali s opadajućom demografijom, danas su tek “mlađi partner“ u savezu s Kinezima. Globalizacija je na stand-byeu – neću reći mrtva, jer je barem već jednom umrla da bi opet oživjela i vratila se kroz sporedna vrata (od Gavrila Principa do “kraja povijesti” – 1989.).

Ozbiljnim čitateljima historije dosada je jasno da u ljudskim i društvenim stvarima nema “kraja”, “pobjede” i bože sačuvaj, “konačnog rješenja”. Čak i nakon nuklearne kataklizme, u nekom zakutku planete preostat će dva-tri primata koji će i dalje razglabati tko je prvi pritisnuo crveno dugme i je li za to imao dovoljno razloga. A uvečer, kada im neka genijalna duša osigura plamen i ognjište, budućim će naraštajima spjevavati epove o mitološkoj prošlosti, “da se ne zaboravi”. Dakle, dok nas ima, bit će i povijesti, a kako stvari stoje, sada nam nastupa doba multipolarnosti. Geopolitika se vraća na velika vrata – vrijeme je da otprašimo stare atlase i spustimo pospremljene globuse natrag na radni stol.

­
Tajvan je danas najznačajnija točka geopolitičkog žarišta, gdje je najveći rizik direktnog sudara dvaju velesila.

Ako na trenutak zanemarimo američke prijetnje Panami i NATO partnerima, Kanadi i Danskoj, najznačajnija točka geopolitičkog žarišta danas je Tajvan, gdje je najviši rizik direktnog sudara dvaju velesila. Slijede ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku.

Bliski istok posebno je kompliciran, jer se tamo susreće gomila ideologija i još više igrača: Palestinci, Izrael, Iran, Sjedinjene države, naftne monarhije, arapske republike, Turska, Rusija, Kurdi, kako direktno tako i preko tzv. proksija – jemenskih Hutija, libanonskog Hezbollaha, raznoraznih sunitskih i šijitskih terorističkih grupa, itd. Efektivno genocidni ratovi vode se u Sudanu i DR Kongu, rat traje u Burmi, ponovno su zaratili Indija i Pakistan u Kašmiru, a stanje ni rata ni mira već desetljećima traje na rogu Afrike. Opet je napeto na Himalajama, u Etiopiji te u dijelovima srednje Azije.

Međutim, daleko od očiju međunarodne javnosti, od dolaska Vladimira Putina na čelo Ruske federacije traje zanimljiva geopolitička igra na dalekom sjeveru, pri samom “vrhu” Zemljine kugle. Već dugo slušamo o promjeni klime koja će otopiti dijelove Arktika, no daleki i pusti sjever ne proizvodi dnevne vijesti iako se upravo tamo direktno susreću dvije najmoćnije nuklearne sile, a napetosti rastu iz dana u dan. Uz iznimku Tajvana, Arktik je vjerojatno najopasnije mjesto na planeti gdje bi moglo doći do direktnog sudara velesila.

Zainteresiranih strana i susjedskih odnosa je mnogo u trenutku kada se arktičko tlo doslovce pomiče pod nogama

Klimatske promjene, globalno zatopljenje i otapanje leda omogućuju nove plovne puteve i pristup potencijalno golemim rudnim i mineralnim nalazištima. Procjenjuje se da arktički led pokriva čak 25 posto neiskorštenih nalazišta nafte i plina. Zainteresiranih strana i susjedskih odnosa je mnogo u trenutku kada se arktičko tlo doslovce pomiče pod nogama. Potencijalne zarade i geopolitička moć koja proizlazi iz ovih promjena su enormne.

Glavni igrači na području Arktika članice su međunarodnog Arktičkog vijeća, a čine ga osam država koje geografski pripadaju regiji – SAD, Kanada, Rusija, Norveška, Danska (Grenland), Island, Švedska i Finska.

Među 13 država-promatrača, najznačajnija je Kina koja se samoproglasila “blisko-arktičkom” zemljom i uključila Arktik u projekt: “Polarni Put svile”. U službenom dokumentu, Bijeloj knjizi iz 2018., Peking planira izgradnju “Polarnog puta” uz koji će izgradi luke i infrastrukturu, baš kao uz prvi, originalni “Belt and Road” projekt. Polarni put grade duž ruske arktičke obale, a planiraju i dvije luke u Norveškoj te jednu na Islandu. Bijela knjiga izdvaja norveško otočje Svalbard kao područje od posebnog interesa zbog specifičnog pravnog statusa ovog arhipelaga, o čemu malo kasnije.

Kinesko “samoimenovanje” bliskom arktičkom zemljom kritiziraju SAD i Kanada kojima se ne sviđa širenje kineskog utjecaja te inzistiraju da se arktičkim zemljama mogu nazivati samo države s arktičkim teritorijem. Kina, međutim, strpljivo gura vlastitu politiku suradnje s Rusijom i pri tome traži nove mogućnosti za ulaganje i potvrdu statusa globalne velesile.

­­

Procjenjuje se da arktički led pokriva čak 25 posto neiskorštenih nalazišta nafte i plina. (EEA)

Koje su glavne teme oko kojih se vrti arktička priča? Novi pomorski putovi, nafta i minerali, militarizacija i podvodni kablovi.

Većinu Arktika čini led ili voda. Sve češći slučaj je ovo drugo: Arktik se otapa tri puta brže od globalnog prosjeka, led opada iz godine u godinu. Minimalni pokrov u 2020. bio je gotovo milijun četvornih milja manji od prosječnog minimuma između 1981. i 2010. godine.

Globalno zatopljenje i otapanje arktičkog leda utječu na plovnost najsjevernijih mora. Danas je dva-tri mjeseca godišnje otvoren pomorski koridor od Beringovog tjesnaca do Barentsovog mora. Posrijedi je tzv. Sjeverno-morski put (Northern Sea Route) koji se prostire od sibirsko-aljaškog prolaza do rusko-norveške granice. Za teretne brodove iz zapadnoeuropskih luka na putu za sjeveroistok Azije, kraći je za 40 posto u odnosu na duljinu rute preko Sueza.

Moskva se aktivno upustila u razvoj Sjeverno-morskog puta od 2011. kada je počela graditi kontrolne punktove i nove luke s carinskim postrojenjima. Razvojni plan do 2035. predviđa investicije od 19 milijardi dolara u infrastrukturu, a očekivani dobici premašuju zaradu Sueza za 25 posto. Koridor zasada najviše koriste Kinezi, a unatoč sankcijama, ni Japan ne izbjegava Sjeverni put, jer kažu – ekonomski dobici nadvladavaju političko uvažavanje.

Brodarska industrija trenutno je u velikim teškoćama. Napadi Hutija u Crvenom moru natjerali su sedam velikih brodarskih tvrtki da mijenjaju rute, što je rezultiralo smanjenjem prometa kroz Suez. Istovremeno je suša u Panami također dovela do pada prometa u tom kanalu. U zadnjih godinu dana cijena kontejnera na liniji Kina – sjeverna Europa porasla je za 280 posto!

Moskva se aktivno upustila u razvoj Sjeverno-morskog puta od 2011. kada je počela graditi kontrolne punktove i nove luke s carinskim postrojenjima. (AJMOA)

Sjeverno-morska ruta mogla bi uštedjeti i do četiri dana tranzita konvencionalnom rutom. Teoretski bi to trebalo iznositi oko 200,000 dolara, a uz pola milijuna dolara koliko košta tranzit kroz Sueski kanal, ušteda bi dosegla 700,000 dolara. Tijekom dva-tri ljetna mjeseca dijelovi Arktika nisu okovani ledom, što podrazumijeva dodatnu uštedu od 300,000 dolara, koliko košta unajmljivanje ledolomaca. Pa ipak, frekventnost prometa Sjeverno-morskim putem stagnira. Zašto ga ne koristi više brodova?

“Nezaleđeno more ne znači da leda nema, on je i dalje tu, samo nije trajni, nepomični led”, objašnjava Jennifer Spencer, direktorica Arktičke inicijative na Harvardskom Kennedy-Belfer centru za znanost i međunarodne odnose, u razgovoru za podcast “The Red Line”.

Spencer izlaže logističke i operativne teškoće s kojima se susreću brodske kompanije i vojni brodovi kada plove Arktikom tijekom ljetnih mjeseci. “Kada nema leda, povećava se aktivnost valova i zaleđivanje na samom brodu. To su strahovito teški, hladni i opasni uvjeti za plovidbu.”

Brodska industrija ovisi o izvjesnosti da će brod s posadom i teretom stići od točke A do točke B. Sigurnost i predvidljivost plovidbe u svom matematičkom izričaju čini formulu po kojoj operiraju osiguravajuće kuće, golemi financijski biznis koji pokriva sigurnost posade, tereta i plovila, a bez kojeg nema brodarske industrije u suvremenom izdanju.

­
Problem s arktičkom rutom prema Spencer je cijena osiguranja, koje košta znatno više od cijene za konvencionalnu rutu.

Spencer iznosi sljedeći podatak: “Za plovilo koje prevozi teret od otprilike 250 milijuna dolara, premija osiguranja na konvencionalnoj ruti obično se kreće oko 500.000 dolara.” Osiguranje arktičke rute, prema njoj, koštalo bi daleko više. Sjevernomorsku rutu gotovo u potpunosti kontrolira Rusija. Ako na trenutak zanemarimo eventualne političke peripetije i arktičke vremenske uvjete, na ovom ogromnom prostoru živi vrlo malo ljudi i evidentan je nedostatak infrastrukture za potragu i spašavanje. Operativni rizik je previsok. “Otapanje leda nije dovoljno. Puno toga se još mora promijeniti da Arktička ruta postane isplativa”, tvrdi Jennifer Spencer.

Konvencionalna pomorska ruta iz Azije za Europu, od Šangaja, preko Tajvanskog tjesnaca, Singapura, Indijskog oceana, kroz Suez do Mediterana – prolazi pored mnogih velikih luka (Ho Shi Minh, Singapur, Mumbai), čime brodari dodatno zarađuju na istovaru i utovaru robe dok je Arkitk praktička pustara. “Nema ni jedne značajne luke od trenutka kada napustite sjever Japana”, tvrdi Spencerova. Tradicionalne rute također prolaze pored opasnih mjesta, tzv. “točaka geopolitičkih nestabilnosti”, no uz njih su već desetljećima raspoređene zapadne vojne baze koje u slučaju potrebe uskaču u pomoć. Za razliku od njih, na arktičkoj ruti uglavnom ovisite o ruskoj Obalnoj straži pa ti čekaj dok te nađu. Za osiguravatelje su čak i južni vjetrovi, monsuni i oluje, predvidljiviji od arktičkih nevera. Stvar dodatno komplicira i to što je Rusija počela donositi nove zakone za plovidbu sjevernomorskom rutom pa npr. nalažu upotrebu isključivo ruskih ledolomaca. Novi zakon predviđa da od 2040. njihovom rutom prolaze samo brodovi proizvedeni u Rusiji.

Otapanje leda potencijalno otvara još dva pomorska puta. Prvi je mitski sjeverozapadni prolaz na čijem su istraživanju ostavili ledene kosti brojni američki pustolovi. North-Western passage spaja Atlantski ocean s Pacifikom, a suverenitet na njega polaže Kanada. Međutim, SAD nije potpisnik UN-ove Konvencije o pravu mora pa Washington smatra da je sjeverozapadni prolaz međunarodni tjesnac, te kroz njega redovito šibaju američke podmornice i nikome ništa.

Druga potencijalna morska ruta bila bi Transpolarna ruta, koja doslovce sječe Sjeverni pol, no ona do daljnjega ostaje u domeni fantastike, jer je pokrivena ledom i nema GPS.

­­

Čak tri države – Kanada, Danska i Rusija polažu pravo na Lomonosovljev greben, podvodni planinski lanac koji se proteže ispod Sjevernog pola. (Mike Norton / CC BY-SA 3.0)

Arktičke države natječu se i za kontrolu nad morskim dnom. Nestanak leda omogućuje pristup mineralnim nalazištima i novim naftnim i plinskim poljima. Da bi položile pravo nad nalazištima izvan teritorijalnih voda, zemlje moraju dokazati da je morsko dno produžetak njihovog kontinentalnog pojasa, dakle dio iste kopnene mase kao i njihov teritorij. No, čini se da je i geologija subjektivna. Čak tri države – Kanada, Danska i Rusija polažu pravo na Lomonosovljev greben, podvodni planinski lanac koji se proteže ispod Sjevernog pola. Da bi dokazali da su svoji na svome, Ruska je podmornica 2007. postavila trobojnu zastavu od titana na morsko dno ispod samog pola, na što je kanadski administrativni genij uzvratio izdavanjem kanadske putovnice Djedu Mrazu (adresa: Sjeverni pol).

Koliko je važna arktička nafta za američku ekonomiju postalo je jasno kada je 2006. procurio aljaški naftovod u Prudhoe Bayu, upravo u trenutku zaoštravanja odnosa između SAD i Irana. Prudhoe Bay je tijekom 2000-tih pokrivao osam posto proizvodnje domaće američke nafte, a privremeno zatvaranje naftovoda i međunarodni rast cijena uzrokovali su rast troškova na američkom domaćem tržištu od tri posto. Nakon toga pokrenuta je ubrzana politika energetske neovisnosti, a uz inicijative vezane uz energetsku tranziciju, usavršavane su i prljave tehnologija frackinga i iskorištavanja nafte iz škriljaca. Unatoč otporu ekologa, Trumpova prva administracija izdala je zakupnine za bušenje na više od 400 000 hektara aljaškog Nacionalnog rezervata za divlje životinje. S novim mandatom intenzivira se “Drill Baby Drill” politika prioritiziranja fosilnih goriva.

Direktorica Arktičke inicijative s Harvarda, Jennifer Spencer i po ovom pitanju iznosi sumnje prema optimističkim najavama za iskorištavanje nafte i plina s novih nalazišta. Vađenje nafte iz Arktika koštalo bi između 100 i 250 dolara po barelu, što u usporedbi s trenutnom cijenama na međunarodnom tržištu od oko 70 dolara, čini arktičku naftu neisplativom. Iznimke su norveška i neka škotska nalazišta na Sjevernom moru, kao i ruska nalazišta gdje već postoji infrastruktura pa nema potrebe za novim investicijama. Nova arktička nalazišta zahtijevaju opsežnu infrastrukturu s vrlo specijaliziranom opremom i osobljem, a sav posao treba obavljati u ekstremnim uvjetima s visokim troškovima osiguranja. Za poslovne igrače to jednostavno predstavlja prevelik trošak, no ti bi se projekti mogli realizirati uz državnu potporu.

Ako se američko-ruski prijateljski odnosi obnove, ruski depoziti i američka tehnologija omogućili bi da razvoj arktičkih resursa postane održiv biznis

Najjači globalni igrač u tom poslu je ExxonMobil sa svojim tehnologijama za ekstrakciju u dubokim vodama i iskustvom na Aljasci. Oni su 2011. potpisali ugovor s ruskim Rosneftom o zajedničkom istraživanju i razvoju naftnih i plinskih resursa duž ruskog Arktika. Sporazum je posredovao osobni prijatelj Vladimira Putina i dobitnik ruskog Ordena prijateljstva, budući Trumpov državni tajnik, Rex Tillerson. Taman kada su ExxonMobil I Rosneft proveli istraživanje arktičkih naftnih polja Pobjeda, Rusi su anektirali Krim, a zbog sankcija Obamine administracije, ExxonMobil je bio prisiljen na povlačenje iz Rusije, uz gubitak od milijardu dolara. Rosneft je pak ostao bez partnera i zapadne tehnologije. Ako se američko-ruski prijateljski odnosi obnove, ruski depoziti i američka tehnologija omogućili bi da razvoj arktičkih resursa postane održiv biznis.

Kina je do sada uložila 90 milijardi dolara u projekt “arktičkog Puta svile”, kupujući udjele u infrastrukturi i imovini u različitim projektima eksploatacije arktičke nafte i plina. Peking je potpisao tridesetogodišnji ugovor s Rusijom o uvozu plina sa sibirskog polja Yamal, a planiraju i izgradnju plinovoda Snaga Sibira 2. Kineska nacionalna naftna korporacija drži 20 posto udjela u Yamal LNG-u, a investirali su i u izgradnju duboke luke u Arhangelsku. Poučeni zapadnim sankcijama, Rusi sve više usvajaju kinesku tehnologiju za izgradnju tankera i uvoze drugu opremu iz Kine, zamjenjujući zapadne partnere.

I u arktičkom rudarstvu dominiraju pitanja održivosti i isplativosti. Čitav je niz novih nalazišta rijetkih zemnih minerala na mjestima poput Grenlanda, a ipak praktički nijedna privatna rudarska tvrtka nije se upustila u fazu istraživanja konkretnih projekata. Interes su pokazali Kinezi koje strateški podupire država, no Danci su ih pod američkim pritiskom odbili. I u rudarstvu troškovi igraju presudnu ulogu, a Arktik je klimatskim promjenama unatoč, izrazito neprijateljska i neugodna okolina za život i rad.

­
Rusija je modernizirala i ponovno otvorila bivše sovjetske arktičke vojne baze i proširila svoju Sjevernu flotu.

Razvoj biznisa i potencijalne buduće zarade neminovno prati i ubrzana militarizacija regije. Tijekom proteklog desetljeća, Rusija je modernizirala i ponovno otvorila bivše sovjetske arktičke vojne baze, proširila svoju Sjevernu flotu, rasporedila obrambene projektile i nadogradila podmorničku flotu. The Economist tvrdi da je samo u posljednjih šest godina Rusija otvorila više od 475 novih vojnih baza na Arktiku. S vojnog stajališta, otvaranje Sjeverno-morskog puta dvosjekli je mač za Rusiju. Led je bio bastion koji je štitio njezinu sjevernu obalu, a unatoč svim potencijalnim gospodarskim prednostima, nestanak leda otežava obranu zemlje.

Militarizacija arktičkog dijela ruske obale dio je napora predsjednika Putina da potvrdi status Rusije kao svjetske velesile. Veliki dio posla obavili su u “debelim godinama”, kada je cijena nafte bila iznad 100 dolara po barelu. Njezine sjeverne vojne baze koncentrirane su uglavnom oko Murmanske oblasti, ali posljednjih godina proširili su i modernizirali vojne instalacije na otoku Kotelny, rtu Schmidt i otoku Wrangel, u blizini Beringovog tjesnaca i američkog teritorija.

Sva ruska infrastruktura ima dvojaku namjenu – gospodarsku i vojnu. Na Arktiku su smješteni najvažniji resursi o kojima ovisi nacionalno gospodarstvo, a vojna infrastruktura ključni je dio njihove ekonomije. Asertivni vojni stav ruski je odgovor na prisutnost NATO-a u regiji. Bivši zapovjednik Sjevernoatlantskog saveza, admiral James Stavridis napominje da je Arktik danas “zona natjecanja“ s velikim potencijalom da se pretvoriti u “zonu sukoba“.

Na temelju izvješća Simons Foundation Canada, koja pruža informacije o nuklearnom razoružanju, međunarodnom pravu i sigurnosti, Rusija ima 32 “kontinuirano nadzirana vojna mjesta” u arktičkoj regiji od 2024. godine. Norveška ih ima 15, SAD deset, Kanada osam, Danska tri (na Grenlandu), a Island jedno (pod američkom kontrolom). Za razliku od 40 ruskih ledolomaca, Amerikanci ih imaju samo dva, Kanađani – četiri.

Nakon desetljeća utrošenih na angažmane u srednoj Aziji i Bliskom istoku, nova američka administracija pokazuje obnovljen interes za Arktik. Prema Monroeovoj geopolitičkoj doktrini, Sjedinjene države moraju biti apsolutna i jedina sila u zapadnoj hemisferi, a provlačenje Kineza na zapadnu stranu Arktika (pokušaji investiranja na Grenlandu), nedopostivo je.

Mimo očekivanog, predsjednik Trump raskida s geopolitičkom logikom svojih prethodnika i odmah se u prvim danima novog mandata obrušava na dosadašnje saveznike – Dansku i Kanadu. Mnogi su stručnjaci i nestručnjaci utrošili prva tri mjeseca predsjedništva na otkrivanje skrivenog smisla različitih Trumpovih politika i sve su prilike da će na isto utrošiti još barem tri, no što god mislili o historijskim vezama SAD-a s Kanadom i Europom, povjerenje je izgubljeno i ovaj je odnos ozbiljno poljuljan.

Danas su upravo dva odvojena NATO teritorija potencijalne krizne točke na Arktiku – Grenland i norveški Svalbard.

Prvo kratko o Grenlandu. Ovaj ne stoji istočno od sjevernoameričkog kopnenog masiva od jučer. Predsjednik Truman pokušao je kupiti taj strateški važan teritorij od danske krune još na samom početku Hladnog rata, no prijedlog nije prošao pa su Amerikanci uz danski blagoslov tamo otvorili znanstveno-vojnu bazu. Grenland je od najveće važnosti za kanadsko-američki NORAD – Sjevernoameričko zapovjedništvo za zračnu obranu, koji nadzire zračni i pomorski prostor, kontrolira zračne luke i izdaje upozorenja za američki sustav raketne obrane na sve što dolazi iz Rusije. Kontrola Grenlanda od životne je važnosti za sigurnost cijelog sjevernoameričkog kontinenta.

Kritičari Trumpove politike prema Dancima tvrde da se Americi više isplati surađivati sa saveznicima, a pažnju valja usmjeriti na Aljasku i investirati u izgradnju novih luka za izvoz nafte u Aziju. Trumpa obično predstavljaju kao poslovnog čovjeka koji se obogatio u biznisu s nekretninama (iako je zapravo nasljednik poslovnog carstva koji je osobnu slavu i novac stekao u show-biznisu kao TV-zvijezda), pa možda i Grenlandu pristupa kao unosnoj nekretnini koju valja otkupiti ili oteti. Kako će se razvijati grenlandska priča pratit ćemo u nastavku Trumpovog mandata baš kao i druge poteze Bijele kuće koje logikom televizijskog serijala histrionski skaču od jednog do drugog zapleta, uz performativne sukobe i dramatične preokrete. Ovo su stvarno zanimljiva vremena i neka nam dragi Bog bude na pomoći.

Norveški Svalbard današnja je Casablanca, gdje je smješten valjda najveći broj “obavještajnih radnika” po metru kvadratnom na planeti. (Christoph Strässler / CC BY-SA 2.0)

Osobno mi je puno draža tema daleki Svalbard gdje se radnja odvija po familijarnoj John Le Carre shemi pa znam kakav film gledam. Kada na primjer zamišljam tajne agente i obavještajne službe, trudim se istjerati iz glave tehno-inžinjere s MIT diplomama i satelitske tanjure velične Ritza, već svoje junake smještam u ledenu egzotiku gdje u polartec outfitima slušaju “As Time Goes By” kod nekog arktičkog Ricka. Smileyjevi ljudi u ledenojj vijavici, slika je koju ne mogu izbrisati iz glave otkako sam čula da je norveški Svalbard današnja Casablanca gdje je smješten valjda najveći broj “obavještajnih radnika” po metru kvadratnom na planeti.

Međunarodnim ugovorom iz 1920. Kraljevini Norveškoj priznat je suverenitet nad Spitsbergenskim arhipelagom, koji su Norvežani kasnije preimenovali u Svalbard zbog vlastitih jezično-povijesnih razloga. Otočje se spominje već u vikinškim sagama, a Svabald na staronordijskom znači – “Hladni greben”. Ugovor dakle, dodjeljuje suverenitet norveškoj kraljevini, no ovaj je limitiran time što je teritorij demilitariziran, a svim građanima država-potpisnica dopušteno je naseljavanje i poslovanje na arhipelagu. U stvarnosti to izgleda tako da Norvežani npr. ne mogu naplaćivati carine za uvoz ili izvoz robe pa stranci-gospodarski subjekti neometano posluju s državom-majkom. Dojam da je riječ o svojevrsnom međunarodnom teritoriju dopunjuju i znanstveno-istraživačka središta s međunarodnim timovima klimatologa i drugih istraživača koji operiraju na otočkim lokacijama. Na Svalbardu je, između ostalog, smještena i svjetska banka sjemenja – u slučaju da uslijed neodređene kataklizme čovječanstvo ostane bez biljaka, tamo su pohranjena sva sjemenja svijeta.

Unatoč ekonomskim i imigracijskim slobodama, daleko od toga da je na Svalbard nasrnuo useljenički val – arhipelag se nalazi na pola puta između Norveške i Sjevernog pola, oko 700 km od skandinavske obale, a nemilosrdna arktička klima, udaljenost i izolacija odstranjuju interes svakome tko nije spreman na doista težak život.

Donedavno su Svalbard naseljavali najbliži susjedi, prilagođeni ledenom okolišu – Norvežani i Sovjeti. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, sovjetska firma Arktički Ugol zapošljavala je oko tisuću Rusa i Ukrajinaca u rudnicima ugljena u Barentsburgu, Pimeridenu i Kramantu. Danas su rudnici i naselja uglavnom napušteni, neke se jame iskorištavaju unatoč ekonomskim gubicima pa je naseljen još jedino većinsko ruski Barentsburg u kojem obitava oko 400-500 ljudi. U taj su broj uključeni i naučnici iz njihovog centra za izučavanje klime, koji su do aneksije Krima surađivali s kolegama iz drugih centara, no zbog sankcija ta je suradnja prekinuta. Nekoć, u doba SSSR-a, otočko je stanovništvo činilo gotovo 60 posto Sovjeta, no demografija se u skoro pola stoljeća promijenila pa je današnja većina norveška, a Rusa ima deset do 20 posto. Ukupan broj otočnog stanovništva broji oko 2500 duša.

Svalbard je obavještajcima zanimljiv prvenstveno zbog geografsko-strateškog položaja i neposredne blizine ruskih vojnih baza. Na Koljskom poluotoku, nedaleko norveške i finske granice, raspoređene su najvažnije ruske sjeverne baze sa snagama koje čine srž ruske obrambene doktrine. U Murmansku i Sjeveromorsku smještena je Sjeverna flota, najveća od sveukupno šest ruskih pomorskih flota, s pratećim zračnim i raketnim bazama te arktičkim i mehaniziranim brigadama. Koljski kompleks mjesto je odakle isplovljavaju ruske nukleane podmornice koje iz relativno toplog Barentsovog mora (ne ledi se zbog utjecaja Golfske struje), prolaze pored Svalbardskog arhipelaga na putu za sjeverni Atlantik (gdje ih u tzv. GIUK prostoru dočekuje NATO, no to je već druga priča). Na arhipelagu je smještena i satelitska postaja Svalsat, koja je civilni objekt, ali je važan za mnoge europske obrambene agencije. Kineski obevještajci vjerojatno operiraju u kineskom istraživačkom centru – Yellow River Station.

Za Rusiju je Svalbard očito strateški važan. Na otoku se nalazi zračna luka sposobna za podršku zrakoplovnim operacijama, kao i lučka infrastruktura pogodna za različite vrste plovila.

Kada je Vladimir Putin pokrenuo agresiju na Ukrajinu, Zapad je uveo sankcije, a NATO se proširio na Finsku i Švedsku. Susjedski odnosi na sjeveroistoku Europe su se pogoršali, a trzavice između Rusa i Norvežana postale su toliko ozbiljne da je Moskva službeno kvalificirala Norvešku kao neprijateljsku državu. Rusi protiv susjeda vode “hibridni rat niskog intenziteta”, s time da rezanje kabla u Baltiku vjerojatno ne potpada u kategoriju niskog intenziteta. O konkretnom hibridnom ratu protiv Norvežana jesenas je pisao The New Yorker u fantastičnoj reportaži Bena Tauba – ”Ruski špijunski rat na Arktiku”. Meni najdraži detalj tiče se norveškog šefa lokalne policije koji čita Sun Tzua i “Umijeće ratovanja” u nekoj arktičkoj zabiti s pola godine mraka i pola godine neprekinutog dana, poput norveške verzije “Života na sjeveru” ili “Twin Peaksa”, ako volite tamniju atmosferu.

Internet i društvene mreže danas omogućuju da uz vlastite, pratimo i tuđe “korisne idiote”, nimalo bezopasne, pa tako u kontekstu zaoštravanja odnosa na Svalbardu spominjem ruskog parlamentarnog zastupnika Sergeja Mironova, šefa stranke “Pravedna Rusija – Za istinu”, koji predlože da se arhipelag preimenuje u “Pomorske otoke”, prema nazivu drevnih ribara i lovaca koji su obitavali duž ruske sjeverne obale, a prema povijesnim zapisima, Svalbard su posjećivali ​već u 18. stoljeću. Mironov također predlaže da se Arktički ocean preimenuje u “Ruski Arktički ocean”, a arhipelag Zemlja Franje Josipa – u “Lomonosovljevu zemlju”. Ako može Američki zaljev, zašto ne i Ruski ocean?

NATO je 2018. prvi put u 27 godina poslao nosač zrakoplova u Arktički krug. (Johannes Bærhaugen / Forsvaret)

Ruski resantiman uzrokovan je prvenstveno širenjem NATO-a, koji je 2018. prvi put u 27 godina poslao nosač zrakoplova u Arktički krug, a onda su britanski i američki ratni brodovi provokativno uplovili u Barentsovo more, prvi put od 1980. Na samom Svalbardu zakuhalo je kada su Rusi postavili sovjetske zastave u Barentsburgu i Pyramidenu kao odgovor na blokiranje ruskih brodova i ometanje ruskih ribara što Norvežani pravdaju provođenjem zapadnih sankcija. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u jesen 2024. izjavljuje da je Rusija spremna na (nuklearni?) rat na Arktiku, jer “Arktik ne pripada NATO-u.”

Najozbiljniji incident, međutim, dogodio se neposredno prije ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. kada je Nepoznati Netko prerezao podvodni komunikacijski kabel koji povezuje Svalbard s norveškim kopnom. Ne samo da je kabel prerezan na dva mjesta, već je pet kilometara kabla netragom nestalo – netko ga je doslovce pospremio i odnio sa sobom! Ozbiljnost incidenta potencijalni je casus belli u nervoznijim vremenima, jer se upravo na Svalbardu spaja gotovo svaki zapadni satelit, bilo komercijalni ili vojni. Globalni internet funkcionira putem podvodnih kabela, a oštećenje fizičke infrastrukture interneta ne eliminira samo TikTok, Facebook, Bolt i Uber, već prekida bankovne transfere, avionske letove i ono najvažnije, onemogućuje ili barem ometa navođenje projektila, jer svo raketno navođenje funkcionira preko satelita.

Arktik je važna lokacija za tzv. globalnu “podatkovnu infrastrukturu”, koja uz sve tehničke i izvedbene teškoće, najviše ovisi o milosti geopolitike. Optički kabel preko Arkitka skratio bi transfer podataka između Europe, Azije i Sjeverne Amerike, no s neprijateljskom Rusijom u susjedstvu – neće ići. Previsok je rizik od fizičkog oštećenja i hakiranja podataka.

Zaoštravanje odnosa vodi podjeli kibernetičkog prostora, a budući projekti polaganja podvodnih kabela potvrđuju i moguću podjelu fizičke infrastrukture interneta. Moskva planira masivni “Polar Express” čiji je cilj povezati cijelu arktičku obalu Rusije. Puštanje u rad očekuju sljedeće godine, a optičke kablove isporučuje kineski partner.

Drugi planirani projekt je “High North Express”. Riječ je o zajedničkom ulaganju finske tvrtke Sinai, američkog Subcoma i japanske tvrtke NEC. Povezat će Japan s Aljaskom, a imat će dvije točke u Europi – jednu u Norveškoj, a drugu u Irskoj. Prolazit će kroz kanadski Sjevero-zapadni prolaz čime izbjegavaju glavobolju zvanu Rusija.

• Zašto Arktik?

Riječ arktik dolazi od grčkog artikos, što znači blizu medvjeda, a tiče se sazviježđa Ursa major i Ursae minoris (Veliki i Mali medvjed) čije dvije zvijezde Dubhe i Merak koristimo za orijentaciju prema Sjevernjači – Polarisu i Sjevernom polu. Ova su sazviježđa od davnina prisutna u životu i kulturi naroda sjeverne polutke i prate ih brojni kreacijski mitovi. Nama najbliža vjerojatno je grčka priča koja tumači da su Velika medvjedica i Mali medvjed zapravo majka i sin, nimfa Kalisto i vanbračni Arkas, uzneseni na nebo kao kolateralne žrtve partnerske krize seksualno nezasitog Zeusa i ljubomorne mu žene Here. U dugačkim noćima prije elektrike i Netflixa ljudstvo je milenijima promatralo nebeska tijela i pokušavalo domisliti svemir i naš položaj u njemu. Na noćno su nebo iscrtavali zemaljske priče, životinje, ljude, ratnike, majke i djecu. Bilo bi šteta da oni primati s početka teksta, koji uz vatru jedan drugome pričaju priče o nebesima, bogovima, ljudima i drugim životinjama, jednom stvarno i umuknu.

­

• Izvori

“Svalbard – NATO’s Arctic ‘Achilles’ Heel’”, James K. Wither,

Copyright © RUSI Journal. Reprinted by permission of Taylor & Francis Ltd, http://www.tandfonline.com on behalf of RUSI Journal

https://www.marshallcenter.org/sites/default/files/files/2021-09/PC_V11N3_Svalbard.pdf

“Russia targets Svalbard in Arctic Power Grab, Plans to rename it Pomor Islands”, Illia Kabachynskyi, United 24 Media, 25/3/2025

https://united24media.com/world/russia-targets-svalbard-in-arctic-power-grab-plans-to-rename-it-pomor-islands-7008

“Hybrid Warfare at Sea? Russia, Svalbard and the Arctic”, Cecilie Juul Stenstrud, Andreas Osthagen, Scandinavian Journal of Military Studies, Volume 7, Issue 1, 2024

https://sjms.nu/articles/10.31374/sjms.233

“Greenland today, Svalbard tomorrow? Arctic shivers at specter of Trump and Putin”, Ketrin Jochecova, Politico, 10/1/2025

https://www.politico.eu/article/greenland-svalbard-norway-arctic-security-donald-trump-vladimir-putin-russia-geopolitics/

“Extremist lawmaker wants to rename Svalbard”, Atle Staalesen, The Barents Observer, 3/2/2025

https://www.thebarentsobserver.com/news/extremist-lawmaker-wants-to-rename-svalbard/424048

“Who controls the Arctic?”, The Economist, 14/6/2021

https://www.economist.com/the-economist-explains/2021/06/14/who-controls-the-arctic

“Russian Arctic military basis”, Nicole Franiok, American Security Project, 22/4/2020

https://www.americansecurityproject.org/russian-arctic-military-bases/

“Map reveals growing military presence of Nato and Russia in the Arctic”, News.AZ International, 3/2/2025

https://news.az/news/map-reveals-growing-military-presence-of-nato-and-russia-in-the-arctic

“Rising tensions and shifting strategies: The evolving dynamics of US Grand Strategy in the Arctic”, Kiel Pechko, The Arctic Institute, 7/1/2025

“NATO’s and Russia’s militarisation of Arctic”, Anna Fleck, Statista, 24/1/2025

https://www.statista.com/chart/33824/military-bases-in-the-arctic-belonging-to-nato-and-russia/

https://oilprice.com/

“Russia’s espionage war in the Arctic”, Ben Taub, The New Yorker, 9/9/24

https://www.newyorker.com/magazine/2024/09/16/russias-espionage-war-in-the-arctic

The Red Line Podcast

Arctic Circle Podcast

Polar Geopolitics Podcast

“Prisoners of geography”, Tim Marshall, Elliot & Thompson, London, 2015.

“The revenge of geography”, Robert D. Kaplan, Random House, New York, 2013.