Legalizacija isplate na ruke – ključna razlika hrvatskih i slovenskih plaća

Počelo je od umornog ministra Piletića, koji je tvrdio da hrvatski učitelji zarađuju bolje od slovenskih. Sada desna oporba u Sloveniji, uoči izbora, pokušava plasirati istu tezu. Umjesto uspoređivanja krušaka i jabuka, Ljubica Gatarić analizira najveći problem hrvatskih plaća, kao i kratkoročne i dugoročne posljedice takvog pristupa i za građane i za sustav.

• Naslovna fotografija: Dvije ruke razmjenjuju svežanj novčanica, brojači novca. (Nano Banana Pro, Igor Kralj / PIXSELL)

• Autorica je diplomirana politologinja, u novinarstvu od prve polovice 1980-ih.

Posljednjih desetak godina postupno se oblikuje model rasta primanja zaposlenih koji se sve više temelji na neoporezivim naknadama. Takva se praksa često predstavlja kao oblik poreznog rasterećenja rada i poticanja zapošljavanja, no njezine dugoročne posljedice sve su vidljivije u mirovinskom sustavu i u urušavanju socijalne države.

Trend se može jasno pratiti od 2016. godine, kada su neoporezive naknade činile relativno mali dio ukupnih primanja. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), u veljači 2016. njihov je udio u fondu svih isplaćenih bruto plaća u pravnim osobama iznosio oko 8,5 posto, da bi u prosincu te godine dosegnuo 22 posto. Do 2025. godine udio se, ovisno o mjesecu, popeo na 10 do čak 33 posto, što znači da se kroz neoporezive isplate zaposlenima godišnje isplate iznosi koji odgovaraju dvjema ili više mjesečnih plaća. U razdoblju od 2016. do početka 2025. iznos isplaćenih naknada koje je pratio DZS se utrostručio, a u pojedinim mjesecima i učetverostručio. Prema podacima vladina portala Porezna konkurentnost, deset najnovijih ili bitno povećanih naknada lani je dosegnulo gotovo tri milijarde eura godišnje. Među njima dominiraju topli obrok, nagrade za radne rezultate, regres i božićnica, koje prima između milijun i 1,4 milijuna zaposlenih, a njihova visina odgovara vrijednosti jedne i pol prosječne mjesečne neto plaće.

Hrvatska ima 60-ak različitih neoporezivih naknada, većina ih vuče korijene još iz socijalizma, ali nekoliko je i novih, pridodanih u mandatu Plenkovićevih vlada. Prosječna bruto plaća od 2023. do 2025. porasla je za oko 25 posto, dok su neoporezive isplate rasle gotovo 40 posto. Postojao je, dakle, financijski prostor za još jači rast plaća, no on je suspregnut jer se plaćanje radnika sustavno usmjerava prema oblicima isplate koji ne generiraju doprinose. Na taj su problem upozorili i Nezavisni hrvatski sindikati u priopćenju iz veljače 2026. godine. Sindikat ističe da neoporezivi primici formalno povećavaju primanja, ali ne jačaju stvarni položaj radnika jer ne ulaze u osnovicu za mirovinska i zdravstvena prava. Posebno problematična praksa vidljiva je kod poslodavaca bez kolektivnih ugovora, gdje se naknade često dodjeljuju netransparentno i selektivno, čime se dodatno produbljuju razlike među radnicima.

• Rast neoporezivih naknada

Iz podataka s Porezne konkurentnosti proizlazi da naknadu za topli obrok ne prima gotovo 40 posto zaposlenih, svaki peti nikada nije dobio regres ili božićnicu, a svaki treći nije vidio bonus za dobre rezultate. Javni sektor nema bonuse, a isplata toplog obroka tek se nedavno našla na njihovu pregovaračkom stolu. Sindikati su dosad bili obazrivi u kritiziranju prakse isplate neoporezivih naknada te su uglavnom kritizirali netransparentna pravila isplate, sitne ucjene poslodavaca (“ne smiješ na bolovanje”) ili situacije u kojima platne liste služe samo za izvlačenje novca iz firme, a od radnika se traži da isplaćene naknade vrate poslodavcu u gotovini. Poslodavci se konstantno žale na poreznu presiju, a posebno opterećenje srednjih i visokih plaća, no Ministarstvo financija opovrgava te navode usporedbama s drugim članicama EU. Ipak, rast neoporezivih naknada nije spontani tržišni fenomen, već je u velikoj mjeri rezultat državne politike. Uvođenjem novih i proširivanjem starih neoporezivih stavki Vlada je svjesno omogućila tvrtkama da legalno smanjuju bruto osnovicu rada. Uz to, od 2024. godine država subvencionira mirovinske doprinose za plaće ispod 1300 eura bruto, čime dodatno potiče održavanje niskih prijavljenih plaća. Tu je olakšicu u prvoj polovici 2025. godine koristilo gotovo 900 tisuća radnika, a trošak za proračun mjerio se stotinama milijuna eura. Neoporezive naknade dižu životni standard jer povećavaju svotu koja sjeda na račun primatelja, ali s ekonomskog stajališta riječ je o privremenom i nestabilnom obliku dohotka. Radnik s 1200 eura neto plaće i 200 eura neoporezivih dodataka dugoročno je u lošijem položaju od radnika s 1400 eura neto plaće jer mu se doprinosi obračunavaju na manju osnovicu. Razlika se ne vidi odmah, ali postaje važna u mirovini, pri bolovanju, kreditnoj sposobnosti, nezaposlenosti ili invalidnosti.

Jedna od vidljivijih posljedica tog modela plaćanja radnika jest stalno povećanje broja primatelja najnižih mirovina, posebno među novim umirovljenicima. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, čak 37 posto novih umirovljenika završilo je tijekom 2025. godine u kategoriji najniže mirovine. Najniža mirovina kreće se oko 450 eura (za prosječnih 28 godina staža), te je postojeći broj primatelja preslika svih tranzicijskih grijeha: prijevremenih umirovljenja, isprekidanog staža, malih plaća i neuplaćenih doprinosa. Najnovija praksa zbijanja bruto plaća oko minimalca i prebacivanja isplata na neoporezive naknade svoj će učinak na mirovine pokazati kasnije, kada vojska zaposlenih sa subvencioniranim mirovinskim doprinosima dospije u mirovinu. Prema procjenama stručnjaka za mirovinski sustav Danijela Nestića s Ekonomskog instituta Zagreb, ali i bivšeg saborskog zastupnika Silvana Hrelje, najniža mirovina “smiješi” se svima čije su plaće tijekom radnog vijeka bile do desetak posto ispod prosječnih. Preneseno na sadašnje vrijednosti, to znači da najnižu mirovinu može očekivati polovica zaposlenih koji zarađuju do medijalne plaće. Podsjećamo, najniža mirovina zakonski je minimum koji država jamči po godini staža, a za drugu polovicu 2025. godine iznosila je 15,32 eura za starosnu, odnosno umanjena do 12 posto za prijevremenu mirovinu. Prema tome, za 35 godina staža država jamči 536 eura starosne mirovine. Istu će mirovinu tako imati radnik koji je bio prijavljen na minimalac i plaćao minimalne doprinose kao i netko tko je životario s medijalnim primanjima, ali je plaćao veće doprinose.

Neoporezive naknade ne ulaze u izračun prosječne bruto i neto plaće Državnog zavoda za statistiku, ali ulaze u metodologiju Eurostata o plaćama i troškovima rada (Wages and Labour Costs). Hrvatska zbog toga u europskim statistikama ima znatno viši trošak rada nego što se vidi u domaćim podacima. Prema Eurostatu, cijena sata rada u Hrvatskoj tijekom 2024. godine iznosila je 16,5 eura, dok je prema DZS-u bruto satnica bila 10,28 eura, a neto 7,44 eura. Otkud razlika od gotovo 60 posto? Jedan se dio odgovora krije u neoporezivim isplatama, ali i u različitoj metodologiji.

• Bruto plaća i ostale naknade

Kako objašnjava Marko Krištof, bivši ravnatelj DZS-a, u Eurostatove troškove rada ulaze svi izdaci povezani sa zaposlenikom – plaće, doprinosi, porezi, bonusi, naknade bolovanja, edukacije i ostali benefiti – koji se potom dijele s brojem stvarno odrađenih sati. Nasuprot tome, DZS računa samo bruto plaću podijeljenu s brojem plaćenih sati, u koje ulaze i bolovanja, godišnji odmori i blagdani, ali bez ostalih dodatnih troškova poslodavca kao što su neoporezive naknade. Zbog toga dva pokazatelja slove kao dva različita proizvoda, iako govore o istome!

Eurostat navodi da njihova bruto zarada obuhvaća svu novčanu naknadu koju poslodavac isplaćuje radniku prije poreznih odbitaka i doprinosa zaposlenika, uključujući bonuse, 13. i 14. plaću, podjelu dobiti, naknade za neiskorišteni dopust i povremene provizije. Prosječna satnica u EU iznosila je 33,5 eura, pri čemu je oko 25 posto otpadalo na troškove koji se ne smatraju plaćom. U Hrvatskoj je taj udio iznosio 11,7 posto, odnosno nešto manje od dva eura po satu, što uglavnom odgovara zdravstvenom doprinosu i ograničenom krugu drugih troškova poslodavca.

Slovenska satnica iznosila je 27,1 euro, uz oko 14 posto troškova koji se ne smatraju plaćom. Ugrubo, proizlazi da su različiti dodaci, naknade i benefiti hrvatsku prosječnu satnicu povećali za oko četiri eura. No prosjek je varljiv pokazatelj, jer su mnogima i prosječna primanja i visoke neoporezive naknade nedostižni.

Na upit o izvoru razlika između domaćih i europskih podataka, DZS je odgovorio da se Hourly Labour Costs sastoje od troškova plaća i nadnica uvećanih za ostale troškove, poput doprinosa, dok zavod objavljuje bruto plaće po plaćenom satu rada, zbog čega podaci nisu usporedivi. Zavod pritom ne navodi koliki dio razlike otpada na pojedine komponente, već ističe da se europski podaci odnose na djelatnosti od B do S, bez javne uprave, što za ukupnu sliku ima sporedan značaj. Iako DZS od 2020. objavljuje podatke o 17 vrsta neoporezivih naknada, njihova prezentacija ostaje nejasna većini korisnika statistike.

Slično kao i hrvatski DZS, slovenski je statistički ured također zadržao praksu objavljivanja podataka o prosječnim mjesečnim neto i bruto plaćama, no Slovenci jasno razdvajaju podatke o neto i bruto plaćama javnog sektora, sektora opće države, privatnog sektora i obrtnika, što je u nedostatku službenih podataka čest predmet prijepora u Hrvatskoj. Za mjesec studeni prosječna bruto plaća u Sloveniji bila je oko 2600 eura, a neto nešto jača od 1600 eura. Hrvatski je pak bruto otprilike 500 eura niži od slovenskog, ali je razlika u neto plaći pala na svega stotinjak eura. Razlog je taj što Slovenija nije poticala prebacivanje u isplate koje su oslobođene plaćanja doprinosa i tako rastakala socijalnu državu. Božićnica u visini prosječne plaće u Sloveniji je neoporeziva, ali je plaćanje socijalnih doprinosa obavezno! Stoga i prosinačka neto plaća u Sloveniji neproporcionalno raste u odnosu na ostale mjesece. Regres u Sloveniji, koji slovi kao obavezna 13. plaća, ne može biti manji od minimalca, a oslobođen je plaćanja doprinosa do prosječne plaće.

• Legalizacija isplata na ruke

Hrvatska vlast smanjila je trošak rada tako što je, na neki način, legalizirala isplate na ruke, a manjak doprinosa kompenzira redistribucijom iz središnjeg proračuna prema mirovinskom i zdravstvenom sustavu. Problem tog pristupa je manjak transparentnosti, ali i demokratičnosti; zdravstvo se sanira bez prestanka, no sustav puca na sve strane, a javni se novac pretače u privatne zdravstvene ustanove. Kad je riječ o mirovinskom sustavu, u njemu su stvoreni brojni izuzeci i kompenzacije, čime se gubi veza između plaćenih doprinosa i visine mirovine.

Kad se uključe obrti, slobodne profesije i poljoprivredni osiguranici, oko 70 posto zaposlenih zarađuje manje od prosjeka. O primicima izvan sustava socijalnog osiguranja više je puta javno govorio i poduzetnik Mirko Habijanec, vlasnik križevačkog Radnika i predsjednik HUP-ove Udruge poslodavaca graditeljstva, inače, veliki zagovornik reguliranja plaća kolektivnim ugovorima. Habijancu, doduše, smeta što službena statistika smješta zaposlene u sektoru građevine u slabo plaćene radnike, dok u stvarnosti naknade koje tvrtke knjiže kao “ostale troškove zaposlenih” dosežu i do pet tisuća eura godišnje po radniku. To, naravno, osjetno popravlja primanja građevinara dok rade i u punoj su fizičkoj snazi, no kada odu u mirovinu, vraća im se kao bumerang.

Jasno je da model rasta primanja temeljen na neoporezivim naknadama pogoduje poslodavcima jer smanjuje trošak rada. Donosi kratkoročne koristi i zaposlenima, ali dugoročno proizvodi niz negativnih posljedica: slabljenje mirovinskog i zdravstvenog sustava, rast proračunskih transfera za socijalne naknade, povećanje rizika od siromaštva u starijoj dobi, jačanje nejednakosti među radnicima, smanjenje transparentnosti tržišta rada i slično. Prema podacima DZS-a, stopa rizika od siromaštva za osobe starije od 65 godina iznosi oko 37 posto, što je izravno povezano s niskim doprinosima tijekom radnog vijeka. Bez zaokreta prema jačanju osnovne plaće, Hrvatska riskira da današnji “rast standarda” sutra preraste u masovno siromaštvo starijih osoba i trajnu fiskalnu nestabilnost mirovinskog sustava.