Libertarijanski pogled na pitanje (manjinskih) religijskih uvjerenja. Nizozemsko rješenje

Postoji opasnost da upadamo u vrstu netolerancije prema kognitivnim manjinama, čiji se identitet sastoji od uvjerenja koja se ne mogu empirijski provjeriti, piše Jeremy Shearmur. Primjeri su ideje o Bogu i njegovim učenjima, o tome tko (ili što) bi trebao imati kakvu vrstu prava, a mogle bi se dodati i filozofske teorije koje mogu imati važnu ulogu u razvoju znanosti te ideje o tome hoće li u konačnici teorija evolucije moći objasniti sve fenomene kojima se želi baviti. U pogledu organizacije društvenih institucija Shearmur skreće pažnju i raspravlja o nizozemskom sustavu pilarizacije

• Naslovna ilustracija Youtube

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca na svijetu. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason University.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj i upravo mu je kod izdavača još jedna knjiga o Hayeku.

U Škotskoj je nedavno izbila kontroverza kad je gostujućem je evengelističkom američkom kršćanskom propovjedniku zabranjen najam velike dvorane u vlasništvu lokalne administracije u kojoj je trebao održati skup. Razlog je njegov potvrđeni kritički stav prema homoseksualizmu i pritužbe koje je o tome primilo gradsko vijeće. Govor se nije trebao posebno odnositi na homoseksualizam, a propovjednikovi stavovi, iako vrlo kritički, nisu bili oblikovani tako da bi potaknuli mržnju, nego da prenese poruku da, po njegovu mišljenju, Bog osuđuje prakticiranje homoseksualizma. To nije jedini takav slučaj. Isto se dogodilo i drugim konzervativnim evangelističkim propovjednicima, uključujući i sina Billyja Grahama.

Sam Billy Graham bio je vrlo poznat.  Odlazio je u ‘križarske pohode’ po cijelom svijetu, propovijedajući, kako se procjenjuje, pred ukupno 210 milijuna ljudi. Također je bio savjetnik nekolicini američkih predsjednika. Njegovi vjerski pogledi bili su vrlo konzervativni – iako je, kako je postajao slavniji, nastojao ublažiti izričaj. No, javno je bio kritičan prema homoseksualizmu, a 1973. je napisao: [i]’”Upuštajući se u homoseksualnost, izlažemo opasnosti našu duhovnost. Vaši su ljubavni osjećaji prema drugoj osobi istog spola izopačeni i porosuđivat će se prema svetim  Božjim mjerilima”. Nisu tu posrijedi samo  Grahamove osobne preferencije, budući da je navodio kao primjer Prvu poslanicu Sv .Pavla Korinćanima:[ii] “Zar ne razumijete da oni koji čine zlo neće baštiniti Božje Kraljevstvo? Ne obmanjujte se.  Oni koji se prepuštaju tjelesnom grijehu ili štuju idole ili počine preljub ili su muške prostitutke ili prakticiraju homoseksualizam ili su lopovi ili su pohlepni ili su pijanci ili su nasilni ili varaju ljude – nitko od njih neće baštiniti Božje Kraljevstvo.” Tumačeći te riječi iz poslanice, Graham je iznosio vlastite poglede.

Billy Graham (Facebook/Franklin Graham)

No zašto bi to pitanje zanimalo one od nas koji se ne osvrćemo na to što piše u Bibliji, a još manje na tumačenje Biblije koje nude američki konzervativni evangelistički propovjednici – osim iz puke radoznalosti? Zato što ovaj slučaj otvara nekoliko općih pitanja.

I

Prvo se odnosi na slobodu govora i prostora (stvarnog i virtualnog) u kojem se ona ostvaruje. To je pitanje unekoliko složeno. Nitko, recimo, ne očekuje da Katolička crkva unajmi dvoranu za svoj skup od militantnih ateista ili od ljudi koji Crkvi žele nanijeti štetu. Međutim, druga su stvar, čini se, prostori u vlasništvu države, na ovoj ili onoj administrativnoj razini. Ne može se očekivati da državne vlasti iznajme prostor ljudima koji zagovaraju ono što je protivno zakonu – na primjer, reviziju holokausta ako je to nezakonito kao u Njemačkoj (sasvim je druga stvar ako bi skup bio sazvan naprosto zato da se iznesu argumenti protiv takvog zakona). No, općenito gledano, slučaj ima stanovito značenje kad je riječ o politici neutralnosti, u smislu da ljudima ne bi trebalo braniti da govore pod izgovorom da se drugima ne sviđa ono što oni govore.

Istodobno,  valjani razlog za nametanje stanovitih ograničenja o tome kako i gdje se može govoriti, čini mi se da postoji. Klasični argumenti u ime slobode govora (nasuprot onome što ljudi mogu reći u vlastitoj kući ili kada se privatno nađu), odnose se na zaključak da čovjek nije nepogrešiv i na moguću dobro vođene rasprave u našem približavanju istini. Ideje o slobodi govora u SAD-u, po mojem mišljenju, postale su problematične jer dopuštaju ljudima da vrijeđaju druge na bučan i pogrdan način, protestirajući na vojnim pogrebima i na pogrebima homoseksualaca koji su stradali u zločinima iz mržnje.[iii]  Na tom tragu, Američka udruga za zaštitu građanskih sloboda pokrenula je pravni postupak kako bi osigurala marš skupine neonacista kroz Skokie u državi Illinois gdje je živio priličan broj onih koji su preživjeli holokaust. Općenito, nije jasno zašto bismo smatrali da ljudi imaju pravo izražavati mišljenje na način za koji, prema prosudbi prosječnog građanina, može biti odogovoran da ozbiljno vrijeđa druge. Doduše, sasvim je druga stvar ako imaju mogućnost sadržaj na kojemu se njihovo mišljenje temelji drukčije izraziti; recimo kao argument u časopisu ili kakvoj drugoj publikaciji ili na internetu.

Prosvjedi Westboro baptističke crkve (Twitter): Zašto bismo smatrali da ljudi imaju pravo izražavati mišljenje na način koji ozbiljno vrijeđa druge.

Naravno, upitno je hoće li ljudi uopće imati mogućnost objaviti svoje mišljenje. Savršeno je razumno da uredništvo nekog akademskog časopisa odbije tiskati članak koji poriče postojanje holokausta ako se autori jednostavno ne osvrću na primjedbe stručnjaka koji su svoje mišljenje iznijeli u već objavljenom članku sa sličnom tematikom. Također je moguće da skupina ateista u jako religioznoj zemlji primjerice ustvrdi da ne postoji mjesto na kojem bi oni mogli govoriti ili časopis u kojem bi mogli objavljivati jer su relevantne novine i časopisi u vlasništvu onih koji se s njima ne slažu te im je javni prostor nedostupan zbog političkog pritiska njihovih protivnika. Meni se čini da bi državne vlasti trebale imati obvezu osigurati im prostor. Dakako, u normalnim okolnostima nije jasno zašto bi se ljudima koji žele iznijeti svoje mišljenje, u zemljama snažno liberalnog karaktera, onemogućavalo da to učine.

Teoretski, oni bi mogli pokrenuti neko vlastito jeftino elektronsko izdanje. No, u doba u kojem dominiraju socijalne mreže, čini se da bi trebalo razmisliti o obvezi onih koji njima upravljaju da ograniče objave na one čiji način izražavanja nije uvredljiv. S obzirom na probleme koji se tu pojavljuju bilo bi razborito uvesti moderirane diskusije kojima bi se mogli priključiti elementarno razumni ljudi, a iz kojih bi se (kao u slučaju gore spomenutih akademskih časopisa) moglo isključiti priloge koji ne zadovoljavaju uređivačke standarde skupine, ne uzimaju u obzir i ne odgovaraju na suprotna stajališta ili samo naizgled prihvaćaju norme ali ustvari se na njih ne osvrću i krše ih.

II

Što se tiče drugog pitanja, protivnici američkih svećenika zastupali su mišljenje da su prava homoseksualaca bila povrijeđena već onime što su propovjednici govorili. Kritika se očito nije odnosila na to da je u postupanju svećenika bilo ičega nezakonitog. Problem je prije u osjećaju da su tvrdnje propovjednika osporavale prava homoseksualaca u određenom širem smislu. Ovdje se dakako u stvari bavimo čestim zahtjevima za poštovanjem prava, a za koje argumenti nisu jasni (u smislu koji ću kasnije opisati). Potpuno jest jasno da protivnici svećenika svojim zahtjevima izražavaju ono kako bi skupina o kojoj je riječ željela da se prema njoj postupa. Ali nije jasno zašto bi drugi smatrali da moraju tako postupati prema njima. Osobito konzervativni kršćani (i konzervativni židovi i muslimani) mogli bi reći da je prema njihovu shvaćanju homoseksualna spolna aktivnost Božji grijeh.[iv] U tom smislu prilično je jasno da ne postoji moralno pravo koje bi vjernicima branilo izricanje takvih tvrdnji.

Tome se često prigovara: ali zašto tradicionalni vjernici misle da ta vrsta njihovih prigovora ima težinu?[v]; tj. prigovori koji upućuju na to što piše u Bibliji, ili što je nauk Crkve. Oni koji kritiziraju vjernike mogu reći: jednostavno ne prihvaćamo da autoritet na koji se pozivate treba utjecati na naše ponašanje. No, problem je što vjernici mogu reći potpuno isto o pravima koja se koriste protiv njih i za koja njihovi kritičari tvrde da postoje (t.j. moralna prava homoseksualaca da stupaju u brak). To ne znači da ne može biti plodne diskusije o takvim temama. No budući da se ispravnost stavova ni na jednoj ni na drugoj strani ne može dokazati, čini mi se da je to jak primjer za politiku koja se naziva libertarijanskom. Iz takve bi politike proizašao zaključak da u navedenim pitanjima postoje velike razlike i priznala bi se prava objema skupinama da prakticiraju ponašanje koje preferiraju te se argumentima bore za njega, ali da istovremeno ne nameću svoje shvaćanje drugima.

Druga vrsta argumenta protiv konzervativnih vjerskih pogleda jest: vaše su ideje zastarjele i nisu u skladu s vremenom u kojem živimo. To, sociološki gledano, može biti točno.  Konzervativni vjernici mogu odbrusiti: branimo ono što mislimo da je istina, a na istinu ne utječu promjene u društvenim trendovima.[vi] Na to se može reći: ali mnogi teološki liberali imaju jednak stav prema homoseksualizmu kao i ostatak društva. To je istina. No, konzervativci  mogu uzvratiti: čini se da teološki liberali ne mogu za to ponuditi uvjerljiva obrazloženja. Savršeno je točno, mogu dodati konzervativci, da postoje argumenti koji bi nas, ako su ispravni, mogli navesti na promjenu našeg shvaćanja o autorstvu pojedinih dijelova Svetog pisma, o integritetu pojedinih tekstova ili o tome kako neke tvrdnje u Svetom pismu ili u učenjima treba tumačiti. To se i dogodilo, ali valja raspraviti koliko je utemeljeno.

Nije, međutim, jasno da takve diskusije imaju ikakvog značenja za ono o čemu ovdje raspravljamo – t.j. za to da teološki liberalizam ima neku nužnu vezu sa socijalnim liberalizmom. Teološki su se liberali zasigurno prilagodili duhu socijalnog liberalizma našega doba. Ali ovdje je pitanje jesu li pri tome izgubili svoj intelektualni integritet, s obzirom na povijest tradicije iz koje dolaze. Kakva je točno njihova teorija o promjenama u shvaćanjima i tumačenjima njihove tradicije. Ako vodilja u moralnim pitanjima treba biti rezultat promjena u svjetovnom senzibilitetu, koji je smisao njihove vlastite tradicije?  Religija se, povijesno, u pravilu uvijek bavila općim pitanjima o univerzumu. Postupno se iz toga povukla, ali i dalje govori o sposobnosti da nas vodi moralno. Ako im se to što je inače svojstveno religiji oduzme, a vodeća uloga prepusti promjenama u sekularnim društvenim običajima, liberalna religija koja se na neki način pokušava prilagoditi ostaje bez ikakve smislene svrhe. Intelektualno povlačenje bez suočavanja s prirodom vlastitih postupaka, normalno bi se smatralo znakom šarlatanstva.

III

Dopustite mi da se vratim široj političkoj raspravi. Temeljno je u ovome da se na stvari prečesto gleda kao na sukob s jedne strane onih koji hoće nametnuti svoje konzervativne autoritarne poglede i s druge strane socijalnih liberala, koji također žele svima nametnuti svoje poglede. Liberali se zalažu za prava manjina i nastoje im osigurati u svakom pogledu jednaki status kakav uživaju i ostali građani, čak i oni koji se zbog svojeg vjerskog uvjerenja s time ne slažu (doista je neobično koliko su socijalni liberali slijepi za prava tih manjina). U Konzervativnoj se stranci u Britaniji mogu u posljednje vrijeme naći ugledni  predstavnici obaju shvaćanja. U razdoblju kad je David Cameron bio premijer, konzervativci su se opredijelili za socijalni liberalizam.[vii] Iako osobno imam simpatije prema socijalno liberalnom shvaćanju kakvi bi naši osobni stavovi trebali biti,[viii] , njegov je postupak  izazvao mnoštvo problema kad je prihvaćen kao vladina politika.

Bivši britanski premijer Cameron, u čijem su se mandatu konzervativci opredijelili za socijalni liberalizam (foto: Wikipedia, službena fotografija)

Na to ukazuje i jedan drugi dugogodišnji problem u Britaniji: prosvjedi nekih konzervativnih roditelja muslimanske vjeroispovijesti protiv podučavanja o spolnom i rodnom odgoju u državnim školama. Obično su se takvi prosvjedi, koje su protiv uvođenja spolnog i rodnog odgoja predvodili konzervativni muslimani, mogli vidjeti ispred osnovnih škola (dok nisu nedavno proglašeni nezakonitima). Ti su predmeti postali obvezni i to ne samo u državnim školama nego i u neovisno financiranim  vjerskim školama. Čini se da su roditelji bili prilično loše informirani o tome što će se njihovu djecu podučavati, a za mlađu djecu su prosvjedi pred njihovim školama predstavljali problem. No u pozadini je uvođenja tih predmet upoznavanje šlolaraca s homoseksualnim i lezbijskim odnosima i ‘moderne’ ideje o rodu i obiteljima kao sastavnici normalnog života. Na jednoj razini to je u redu jer je važno podučavati djecu o postojanju raznolikosti u društvu, osvijestiti im da su takvi odnosi zakonski priznati i da nije u redu pokazivati nesnošljivost prema pojedincima koji su u njih uključeni kao ni prema njihovim obiteljima. Ali na drugoj razini postoji problem. Što da roditelji koji su prosvjedovali kažu o svojim uvjerenjima prema kojima takvi odnosi nisu prihvatljivi Bogu i svojoj želji  da odgajaju djecu u skladu s vlastitim vjerskim shvaćanjima?

Izgleda da je britanska Konzervativna stranka povukla krivi potez. Umjesto što je prigrlila socijalni liberalizam – koji direktno zadire u problem vjerskih manjina –  trebala je prihvatiti ono što se naziva socijalno libertarijanskom perspektivom. To bi omogućilo da se u tom području prepoznaju društvene razlike koje se ne mogu razriješiti raspravom (iako treba sve učiniti kako bi se ljude potaknulo na prijateljski razgovor).  U nekima od tih pitanja odgovarajući bi zakon trebao prepoznati razlike, poštovati da ljudi zauzimaju različite poglede, ponašaju se na različite načine i prihvatiti da odgajaju svoju djecu tako da to i ona shvate (a djecu bi trebalo na taj način podučavati i u školama). Ali takva vrsta tolerancije različitosti sasvim je drugačija od ideje da svi moraju sve jednako prihvatiti.

Prihvatljivo je da postoje stvari koje je ljudima zakonski dopušteno činiti – pa bismo trebali poštivati njihovo zakonsko pravo da to čine – a da pritom možemo savim legitimno smatrati da je ono što oni čine nemoralno ili da Bog to osuđuje. Postoje i drugi problemi – na primjer, pitanje dobne granice za stupanje u seksualne odnose ili zakonsko priznavanje poligamije –  u kojima uviđamo da ima različitih mišljenja, ali ipak inzistiramo na provedbi zakonskih odredbi čak i protiv ljudi koji su zajednički suglasni s drugačijim rješenjima. (Jasno, može se suosjećati s onima koji krše propise, ovisno o okolnostima)

IV

Neobično dramatična promjena dogodila se konzervativnoj crkvi u Britaniji, koja se od pozicije moći, u kojoj su se njezini članovi koristili velikim političkim utjecajem da nametnu svoje poglede onima koji se s njima nisu slagali, našla u položaju manjine. Dogodilo se to u relativno kratkom vremenu. Može se povući zanimljiva paralela s nastankom sveučilišta i koledža u Sjedinjenim Američkim Državama koje nisu samo osnivali Protestantski kršćani, nego su im dali izričito kršćanski pečat, ali se to prilično brzo urušilo.[ix] Postoji, međutim, rizik da upadamo u neku vrstu netolerancije koja izgleda osobito problematično – a to je netolerancija prema ljudima koji spadaju u skupinu što se ponekad naziva kognitivnom manjinom. To su manjinske skupine čiji se identitet sastoji od niza uvjerenja o svijetu [x] koja se ne mogu svesti na empirijske činjenice i ne mogu se podijeliti s većinom. Najočigledniji primjeri su ideje o Bogu i njegovim učenjima, a također i teorije o naravi svijeta koje se ne mogu empirijski provjeriti. Kao što sam već spomenuo, ona također uključuju uvjerenja  – na primjer, o tome tko (ili što) bi trebao imati kakvu vrstu prava. Ovdje bi se mogle dodati – iako to možda zvuči pomalo iznenađujuće – metafizičke ili filozofske teorije koje mogu odigrati važnu ulogu u razvoju znanosti i ideje o tome hoće li u konačnici teorija evolucije moći objasniti sve fenomene kojima se želi baviti.[xi]

To su složena pitanja. U pravilu o tim se stvarima može argumentirano raspravljati i čak  doći do tentativnih zaključaka o tome kako su se određeni argumenti do danas razvijali. Istodobno, to je područje u kojemu se rijetko dolazi do konačnog zaključka – tako da se ne može sa sigurnošću reći da su uvjerenja kognitivne manjine vidljivo neistinita. (Čak i ako jesu, i dalje ostaje pitanje bi li  ili ne bi roditeljima trebalo dopustiti da pokušaju odgojiti djecu u skladu s tim uvjerenjima: uzme li se u obzir do koje bi mjere roditelji odgajaju djecu vjerujući u sve moguće vrste povijesnih laži o prošlosti njihove nacije)[xii]. Može se pojaviti problem utoliko što se donekle uvjerenja kognitivne manjine mogu braniti, no način na koji se ona stvarno drži svojih uvjerenja i bori za njih, najčešće je neobranjiv.[xiii] Ali ako ljudi ustraju u takvim uvjerenjima, oni mogu s pravom osjetiti da se većina prema njima ne odnosi fer i da državne ‘liberalne’ institucije  definitivno nisu neutralne u odnosu na njihova uvjerenja. To je važno, posebice ako institucije o kojima je riječ – na primjer škole – financira država iz poreza koje i oni plaćaju.

V

Abraham Kuyper (foto: Reformacijski pogled)

Začuđujuće je da se takvo pitanje pojavilo u Nizozemskoj u devetnaestom stoljeću. Abraham Kuyper (1837-1920) bio je nizozemski teolog koji se školovao kao liberalni kalvinist. Bio je sjajan svestran čovjek. Iz niza razloga, od kojih nije bio zanemariv susret s jednostavnošću vjere nekih od njegovih župljana, preobratio se na tvrdi konzervativni kalvinizam. Gledajući na društvo iz novog kuta došao je do zaključka da država i njezine institucije nisu ni iz daleka neutralne, na tu je temu napisao akademski rad – također se bavio novinarstvom, osnovao je političku stranku – kako bi upozorio na problem. Organizirao je marginalizirane konzervativne kalviniste i inzistirao na sporazumima koji bi im omogućili odgoj u vlastitim institucijama, uključujući osiguravanje svih vrsta javnih usluga posebno skrojenih za njih. Ušao je u političko savezništvo s katolicima kako bi preuzeo staru liberalnu strukturu i smatra se ključnom figurom za razvoj onoga što se ponekad naziva ‘silo’ sustav u Nizozemskoj, unutar kojega su različite organizirane društvene skupine sklapale posebne sporazume s državom koji su se često temeljili na njihovim religijskim zahtjevima. Kuyper je bio neko vrijeme i premijer Nizozemske. Također je bio osnivač ‘Amsterdamskog slobodnog sveučilišta’ koje je osnovano  donacijama uglavnom siromašnih konzervativnih kalvinista koji su željeli svoje sveučilište i razvijati svoj specifični pogled na svijet u svim područjima znanja.

Usprkos Kuyperovom značajnom političkom uspjehu (i usprkos činjenici da i danas ponovno uživa ugled  u konzervativnim protestantskim vjerskim krugovima Sjedinjenih Država), njegov potez na kraju nije bio uspješan. Slobodno se sveučilište godinama vuklo kao institucija koja funkcionira u skladu s Kuyperovim nastojanjima.  Iako su na sveučilištu zapošljavali ugledne i stručne ljude koji su sa simpatijom gledali na kalvinističku perspektivu razvitka visoke znanosti, njihova vizija što to treba uključivati teško se mogla uskladiti s Kuyperovim specifičnim idejama. (Slobodno sveučilište je danas ugledna institucija, svjetovna institucija kao i sva druga sveučilišta, sa zanimanjem za Kuyperove u pravilu samo na odjelu za teologiju). Nadalje, ‘silo’ ili sustav ‘pilarizacije’ u Nizozemskoj polako je propao nakon Drugog svjetskog rata.[xiv]

Ne izgleda izvijesno da je riječ o pokušaju koji bi bilo preporučljivo ponoviti [xvi] bilo po nizozemskom modelu (s podjelom po stupovima, pilarizacijom uz potporu države) ili po modelu kognitivnih manjina koje se snalaze s vlastitm organizacijama. Separacija – na primjer u Nizozemskoj između konzervativnih protestanata, katolika i socijaldemokrata – kod mnogih je ljudi izazvala nelagodu, dok se za verziju ograničene  ‘pilarizacije’ u Sjevernoj Irskoj često smatra da je jedan od čimbenika permanentnih štetnih podjela među različitim društvenim zajednicama. No, postoji mogućnost da bi konzervativni muslimani u europskim zemljama tu ideju mogli smatrati privlačnom, a danas i konzervativni kršćani, a svaka od tih zajednica sigurno -i s opravdanjem – mogla bi se složiti s Kuyperovim mišljenjem da uspostavljeni načini funkcioniranja nisu nepristrani niti neutralni.

U pravilu, pripadnici liberalne većine ne vide problem i ne mogu razumjeti da se ideje koje oni smatraju tako neodoljivima mogu s punim pravom dovesti u pitanje. Doista, oni su skloni vidjeti samo vlastita stajališta kao očito ispravna, a one koji se s njima ne slažu smatraju zatucanim neznalicama. Mislim da bi oni koji su liberalno nastrojeni trebali dobro razmisliti koja bi politika danas bila prikladna, ne samo zato, što je po mojem mišljenju, odbacivanje brige za kognitivne manjine samo po sebi problematično za nekoga tko cijeni toleranciju nego i zato što bi se trebalo shvatiti da vlastite ideje mogu biti pogrešne. Dok bi svaki zaokret prema ‘pilarizaciji’ nužno imao ozbiljne posljedice stoga što stvaranje društvenih podjela vodi ka rađanju predrasuda prema drugima, i zato što bi na taj način postojala opasnost da sudbina pripadnika kognitivnih manjina padne u ruke oni koji su vjerojatno najfanatičniji članovi društva.

Prijevod: Nada Vučinić; urednički zahvati: Željko Ivanković; ovdje je dostupan i engleski rukopis Protestants, Gays and Cognitive Minorities

• Bilješke

[i] Lakeland Ledger, 23.rujan 1973. ‘Homosexual Perversion: A Sin that’s Never Right’, (Homoseksualna izopačenost: Grijeh koji se nikada ne može iskupiti). Vidi: http//news.google.com/newspapers?nid=1346&dat=19731120&id=AxNNAAAAIBAJ&sjid=evoDAAAAIBAJ&pg=7075,6381161

[ii] Citirao sam ‘New Living Translation’ vrlo čitak prijevod koji se može naći na: https://biblehub.com/nit/1_corinthians/6.htm

[iii] Skupina koja je vodila prosvjede pripadala je maloj baptističkoj crkvi Westboro sa sjedištem u Topeki u Kanzasu.

[iv] To je uobičajeno čin koji se osuđuje: postoje tekstovi konzervativnih kršćana koji su sami iskusili privlačnost prema ljudima istog spola. Oni tvrde da je, s teološkog gledišta, pravi put za njih celibat. Vidi primjerice, Ed Shaw, The Plausibility Problem, (Problem uvjerljivosti ) Nottingham: Inter-Varsity Press 2015.

[v] Drugi je način dokazivati da je u osnovi religijska osuda pogrešna prema onome što vjernici prihvaćaju kao svoja načela (t.j. čak ako netko prihvaća autoritet Biblije, pogrešno je danas davati težinu osudama homoseksualizma). Andrew Sullivan, na primjer, pokušava to dokazati u prvom dijelu Virtually Normal (Doslovce normalan), New York: Alfred Knopf, 1995.

[vi] Poznata protestantska pjesma počinje riječima: ‘Jučer, danas, zauvijek, Isus je isti’.

[vii] To je objašnjeno u Oliver Letwin, Hearts and Minds (Srce i um), London: Biteback, 2017

[viii] Iako je Frederich Hayek, u svojim tekstovima, Law, Legislation and Liberty (Zakon, zakonodavstvo i sloboda),  (London: Routledge, 1973-9) postavio neka zanimljiva pitanja o načinu na koji bismo trebali sagledavati ukupne posljedice društvenih pravila i običaja prije nego zauzmemo stav da je uvijek mudro promijeniti nešto što nam se ne sviđa.  Primjerice, prema mišljenju koje je u Australiji formulirao Barry Maley, liberalizacija stavova prema braku (npr. olakšana je procedura razvoda i postalo je društveno prihvatljivo da nevjenčani partneri s djecom žive zajedno)  i korištenju droga uopće nije pomogla. Naprotiv, kako kaže, imala je loše posljedice za siromašne koji posjeduju manje sredstava – financijskih i drugih – za rješavanje mogućih problema. Vidi, na primjer, njegovu knjigu Family on the Edge (Obitelj na rubu), St Leonards, NSW: CIS, 2009.

[ix] Vidi George M.Marsden, The Soul of the American University : From Protestant Establishment to Established Nonbelief (Od utemeljenja protestantsih institucija do utemeljenog nevjerovanja) New York and Oxford : Oxford University Press, 1994.

[x]  Iako ih je vrijedno spomenuti – a ne mogu se na ovome mjestu dalje time baviti – ta su pitanja u pravilu usko povezana s pitanjima društvene organizacije.

[xi] Usporedi  raspravu Karla Poppera ‘programi za metafizička istraživanja‘ (‘metaphysical research programmes’) u njegovoj knjizi Unendeed quest, (Nezavršena potraga), London: Fontana, 1976.

[xii]  Oslanjanje nacionalizma na lažne teorije se često može uočiti.

[xiii] Naveo sam argument zbog stajališta onih u Sjedinjenim Državama koji zagovaraju ‘inteligentni dizajn’. Vidi Jeremy Shearmur, ‘Why the “Hopeless War’?: Approaching Intelligent design,“ Sophia 49 (4), 2010, pp:475-88.

[xiv] Postoji koristan kratki pregled na Wikipediji: https://en.wikipedia.org/wiki/Pillarisation

[xvi] Postoje također pitanja koja se često nazivaju ‘consociational democracy’ (suradnja različitih društvenih grupa), Vidi https://en.wikipwdia.org/wiki/Consociationalizm ali ovo nije mjesto da se time bavimo