Ljubo Ćesić Rojs je pogriješio: tko je jamio, jamit će opet!

U sklopu uvođenja eura Vlada se obvezala prodati nekolicinu tvrtki i udjela u državnom vlasništvu. Provest će to prema Tuđman-Škegrinom modelu, prema kojem je provedena privatizacija devedesetih, smatra Ivo Bićanić, s ponavljanjem svih nepovoiljnih ishoda (kroni kapitalizam, nejednakost) umjesto da pokaže da smo naučili lekciju. I sve će biti po zakonu

• Naslovna fotografija: Grafit Ljube Ćesića Rojsa u Posušju (vrisak.info)

Drugi dolazak jamara

Gospodin general Ljubo Česić Rojs nema pravo. Njegova povijesna izjava, kojom je ušao u predaju, kriva je, loše je procijenio stvari, bio je kratkovidan, nije shvaćao složenost situacije, podcijenio je aktere i prilike. Ako bude po Plenković-Vujčićevom planu uvođenja eura, oni koji su već jednom jamili opet će jamiti. Samo što će ovaj put stvari biti još gore.

Tandem Plenković-Vujčić izabrao je put za uvođenje eura koji predviđa opsežan plan privatizacije s datumima, rokovima i stranim monitoringom. Cijeli paket je sada dio međunarodno prihvaćenih obaveza.  I upravo je u tome srž svinjarije koju su napravili. Nije stvar u tome što uvode euro, a ni samo u tome na koji način kane provesti opsežnu privatizaciju. Bezobrazluk je to što su oni svjesno izabrali određeni put kojim provode društveni inženjering i oblikuju političku ekonomiju mimo svih demokratskih normi primjerenih jednom tako važnom poslu, donose odluke na koje nemaju pravo, što je bezobrazluk bahatih koji smatraju da nikome nisu odgovorni i gdje se drugi “igraju demokracije”. Tome treba dodati da Plenković-Vujčićev plan ima i “Balkanski štih” jer su preuzeli rokove i monitoring a, ako je vjerovati savjesnoj i pouzdanoj novinarki Marini Klepo koja se time bavi, da još ne znaju kako će točno provesti stvar. Jedino je sigurno da se vraćaju korijenima i u duhu Tuđman-Škegrine privatizacije kane prodavati.

Kako se sada karte dijele, reklo bi se da je nakon akcije “Jamljenje tipa 1” sada sve spremno za akciju “Jamljenje tipa 2”, koju više nitko i ništa ne može spriječiti.

“Naime, kaj?” Ako na tržište kapitala morate brzo i bezuvjetno istovariti veliku količinu imovine i prodati je u određenom kratkom roku, onda je to ono što ekonomisti zovu “tržište kupaca”(buyers market), a ne “tržište prodavača” (sellers market). Na takvom tržištu tržišna moć je na strani kupaca i oni diktiraju uvjete, cijene, pa čak i pravila i vjerojatno segmentaciju tržišta jer dobro znaju kakva su ograničenja prodavača. Svaki seljak zna kako je to kada imate zrelo grožđe i suočeni ste s prekupcima i nakupcima.

Udjeli države u izabranim poduzećima, izvor CERP

Tržište kupaca predstavlja skup idealnih uvjeta za jamare. No ova njihova druga prilika donekle se razlikuje od one prve. Jamari će svoju drugu priliku dočekati iskusniji nakon prvog uspjeha, potkoženiji jer su već stekli svoj “prvi milijun”, osokoljeni jer su vidjeli da im nitko ništa ne može, i svakako će ovaj put biti bolje umreženi jer su već zarobili državu. Na snazi je politička ekonomija kroni kapitalizma koja više nije u nastajanju nego je već na čvrstim temeljima. U takvim okolnostima teško je zamisliti da bi ozbiljni jamari propustili priliku koja se sigurno više neće ponoviti. Treća je runda, naime, gotovo nezamisliva, u ovoj drugoj breša će se do kraja isprazniti.

No ne mora nužno biti tako.Uvijek postoji drugo rješenje, dapače vrlo dobro rješenje. Postoji barem jedna alternativa i o njoj će ovdje biti riječi.

Alternativa je vaučerska/kuponska privatizacija. Osnovna ideja je vrlo jednostavna: imovina koju treba privatizirati pravedno se svima podijeli, a što oni onda rade sa svojim dijelom kolača na sekundarnom tržištu, njihova je stvar. To samo na prvi pogled izgleda jednostavno, no provedba ove ideje zapravoje izuzetno složena operacija. Stoga prije svega treba razlikovati poželjnost takvog rješenja od načina njegove provedbe. Treba na samom početku priznati da je provedba komplicirana i tehnički zahtjevna, da bi se u provedbi javilo mnogo dilema i poteškoća i da bi svaki odabrani način provedbe u sebi sadržavao izvjesne nepravde. Ekonomska teorija zna da takozvani “potpuni ugovori” u stvarnosti ne postoje i to pravilo vrijedi i u ovom slučaju. No isto tako treba znati i da je ovakvo rješenje provedivo i da bi se u današnjim hrvatskim uvjetima moglo provesti (i sigurno bi ECB/EU dopustili produljenje roka).

Zato je prvo potrebno utvrditi zašto je upravo vaučerska privatizacija poželjno rješenje i ne smije modopustiti da poteškoće u provedbi na samom početku skrenu raspravu s osnovne zamisli.

Hrvatska je imala svojeg viteza vaučerske privatizacije u Draženu Kalogjeri

O vaučertskoj privatizaciji i njezinim prednostima i nedostacima, kao i o načinima njezine primjene postoji obimna ekonomska literatura koja raste od početka devedestih. Na početku transformacije mnogi su je predlagali kao najbolje rješenje. U to doba u prilog takvom modelu privatizacije isticali su se mnogi argumenti: brzina provedbe (u jednom velikom koraku privatizira se sve ili barem velik dio imovine, odnosno time se omogućava zahvat velikih razmjera), pravednost (svi dobivaju isto, Tedeschi i ja) i inkluzivnost (svi su uključeni, što bi se jako svidjelo gospođi guvernerici ECB-a Christine Lagard, koja bi nam zbog toga sigurno bila voljna u mnogočemu izaći u susret). Devedesetih se govorilo o stvaranju široke fronte interesa za razvoj kapitalizma (jer svi imaju imovinu i uključeni su u proces pa im položaj ovisi o ishodima), o tome da svi imaju interes u održavanju stabilnog sistema (jer vrijednost njihove imovine o tome ovisi), i tako dalje. Hrvatska je imala svojeg viteza vaučerske privatizacije u Draženu Kalogjeri. Iako je bio ministar privatizacije, ispostavilo se da nije bio dovoljno utjecajan i izabran je Tuđman-Škegrin model s Babićevim smokvinim listom koji je išao posve drugim putem. Umjesto vaučera za sve, imovina se prodavala pod čudnim uvjetima samo nekima.

Sada, nakon 30 godina kapitalizma, ovim se nabrojanim argumentima u prilog vaučerske privatizacije mogu dodati novi. Neki se od njih odnose na opće prednosti, a neki su hrvatske posebnosti.

Prva nova prednost tiče se iskustva. Danas svi imamo kolektivno iskustvo 30 godina kapitalizma, ciklusa, burzi i svega ostaloga što nam je donijela naša varijanta kapitalizma. Vlasnike vaučera ovaj bi put bilo daleko teže preveslati nego prošli put. Vlasnici vaučera danas su “kapitalistički obrazovaniji”, što obećava bolji ishod.

Udjeli države u još nekim poduzećima, izvor CERP

Naravno, do preraspodjele bi došlo vrlo brzo. Meni doista ne trebaju dionice, ali treba mi nova vešmašina, a ulagači i jamari (oni neće nestati, naprotiv biti će jako aktivni!) hoće kapital. No, za razliku od prve privatizacije, danas postoje uređena tržišta kapitala za takve operacije i vaučeri bi ih oživjeli. Ni razvoj sekundarnog tržišta nije problem jer i tu postoji jedna bitna razlika: trgovina iz druge ruke bila bi poštenija jer su prodavači obrazovaniji i za takvu razmjenu pripremljeniji. Osim toga, bolje se provodi i tržišna arbitraža, tako da ako se prodavači daju nasamariti, sami su si krivi.

Postoji još jedna prednost vaučerske privatizacije, specifična za Hrvatsku, ako bi se takva privatizacija sada provela, a odnosi se na nepravde iz prve Tuđman-Škegrine privatizacije. Ta je privatizacija bila nepravedna, institucionalno pristrana u korist pojedinaca, obilovala je diskrecionim odlučivanjem i to više-manje nije sporno (neki idu tako daleko da pišu o najvećoj pljački). Stvorila je nepovoljnu političku ekonomiju i kroni kapitalizam. Taj kotač ne može se vratiti unatrag, niti se te nepravde mogu ispraviti, ali sada se može pokazati da smo naučili lekciju i možemo spriječiti da se ista pogreška ponovi, kao i nepravda prema većini. Vaučerska bi privatizacija sada oživjela mnoge odmah uočene prednosti (inkluzivnost, egalitarizam, itd.). Homogenizirala bi interes stanovništva za uspjeh.

Uz dugoročne prednosti postoje i prednosti koje bi se ostvarile u kratkoročnim učincima. Osim što bi se pokrenulo tržište kapitala, u rukama stanovništva našao bi se i velik kapital. Podaci pokazuju da je osobna potrošnja glavni motor hrvatskoga rasta koji bi ovakvom vaučerskom privatizacijom dobio novi zamah. Prvo, zbog Paretovog efekta (jer osobna potrošnja ovisi i o vrijednosti imovine, a ne samo o dohotku) i drugo, zbog preraspodjele koja bi povećala likvidnost stanovništva. Ljudi bi trošili i bolje živjeli, a u uvjetima kada svjetsko gospodarstvo ide prema recesiji takav zamah potrošnji bio bi vrlo dobrodošao.

Tuđman-Škegrina privatizacija je bila nepravedna, stvorila je nepovoljnu političku ekonomiju i kroni kapitalizam. Taj kotač ne može se vratiti unatrag, ali sada se može pokazati da smo naučili lekciju. Vaučerska bi privatizacija sada oživjela prednosti (inkluzivnost, egalitarizam, itd.); homogenizirala bi interes stanovništva za uspjeh

Moguće je predvidjeti još jednu važnu povoljnu posljedicu vaučerske privatizacije. Imovina je u svim društvima vrlo nejednako raspodijeljena (čak je i jedna Švedska, koju svi doživljavamo kao vrlo egalitarnu zajednicu, zemlja s izuzetno velikim nejednakostima u raspodjeli imovine) i upravo se takva nejednakost sve više prepoznaje kao važan uzrok nezadovoljstva i glavni izvor percepcije o neprimjerenim razinama nejednakosti. Isto vrijedi i za Hrvatsku. Jamljenje koje nam slijedi bitno će povećati nejednakosti u raspodjeli imovine i moći, dok bi vaučerska privatizacija te nejednakosti smanjila.

Ovo su prednosti vaučerske privatizacije imovine koju u sklopu uvođenja eura država kani privatizirati. Nabrojane prednosti su danas, nakon 30 godina kapitalizma u Hrvatskoj, još veće nego prije. No, jasno je da se vaučerska privatizacija neće provesti. Plenković (jer u toj priči nije bilo Vujčića) još je u slučaju Borg razotkrio svoje preferencije za nastavak Tuđman-Škegrinog načina privatizacije. Naravno, taj će se model prilagoditi Plenković-Šavorićevim dodatkom “da sve bude po zakonu”, čime je Plenković pokazao u kojoj je mjeri voljan pravila privatizacije urediti kako bi se pogodovalo unaprijed izabranima. To je jamarenje. I ne samo to. Na ovakav način dodatno se jača kroni kapitalizam jer će se alokativna uloga tržišta kapitala smanjiti (nota bene: bitna odrednica kroni kapitalizma jest da alokacija kapitala ne ide prema oportunitetnim troškovima i da na tržištu kapitala ne postoji arbitraža, nažalost druge definicije to nedovoljno naglašavaju).

Kakav će biti ishod ove eurom inducirane privatizacije? Jasno je da vaučerske pivatizacije neće biti i da su jamari već spremni, država je njihova i prst im je na obaraču. Neće baš biti Oklahoma land rush, ali bit će nešto tome jako slično jer su u pitanju krunski dragulji (JANAF, Podravka i slični).

Barrowljeva racionalna očekivanja, utemeljena na već provedenoj privatizaciji, neuspjeloj braniteljskoj vaučerskoj privatizaciji, kao i na prirodi kroni kapitalizma koji u zemlji vlada, daju nam naslutiti kako bi se stvari mogle odvijati.

• Odbacit će se vaučerska privatizacija à la Kalogjera jer je komplicirana i napadno populistička (pri tom će se “lijevi populizam” proglasiti jednako pogubnim i neprimjerenim kao i “desni populizam”), a ozbiljni ekonomisti koji trezveno gledaju na svijet reći će da ne padaju na populizam. Time je vaučerska privatizacija i dobro rješenje uklonjeno bez diskusije. S tim u vezi samo jedna opaska: nikome nije palo na pamet da početkom devedesetih Leszeka Balcrerowicza, Václava Klausa, Lawrence Summersa ili Geoffreya Sachsa, da spomenem samo neke od zagovornika vaučera, optuži za populizam i podilaženje nižim strastima masa, no to su bila neka druga vremena.
• Obavljeno će se opravdati već spomenutim Babićevim smokvinim listom kojim će se dodati još jedan. Preuzet će se list s objašnjenjem da će se prihodi od privatizacije (zanimljivo je kako se šuti o tome što će se s tim prihodima dogoditi 2019., samo se govori o prodaji) koristiti za kompenzaciju gubitnika pojedinaca, grupa i regija i pripremu posrnulih i nezanimljivih poduzeća za sljedeći krug privatizacije. Dodat će se list s privatizacijom induciranim rastom proizvodnosti i BDP-a pa će svima biti bolje. Tim trikom će se pokušati dobiti šira potpora.
• Kod ozbiljne korupcije i ozbiljnog jamarenja uvijek je sve po zakonu (zakon krše kokošari). Bit će nova runda za jamiti u koju neće zalutati Gucići i Kutlei nego samo ozbiljni jamari. Postojat će tek privid tržišta kapitala, koji će prikriti obilje prostora za diskrecione odluke, čime će se kroni kapitalizam dublje ukorijeniti. Deformirane cijene kapitala imat će za posljedicu manji rast i velike kvazirente i rast svih oblika nejednakosti ali i dalji zaostatak za uspješnima. Što se kroni kapitalizma tiče biti će toliko ukorijenjen da će ga nakon Plenkovićevog društvenog inženjeringa biti moguće ukloniti samo silom. Zbog ovakve Plenković-Vujčićeve privatizacije možda će projekt uvođenja eura u ekonomskoj povijesti jednog dana biti loše ocijenjen, ne zbog eura nego zbog izbora koje su napravili Plenković i Vujčić.
• No u svakom zlu nešto dobro, a ono će iz novog jamarenja proizaći za otprilike jedno desetljeće. Nadu nam, naime, daje Rajić-Lactalisova završnica, prema kojoj će kvazirente i stečevine nove privatizacije jamari unovčiti i oprati i legalizirati prodajom nekom uglednom stranom proizvođaču. Jamari će dobiti vilu na Lac Lémanu a Lactalis će nastaviti ozbiljnu proizvodnju.