Macron: Zakašnjeli reformator Trećeg puta ili ujedinitelj ljevice i desnice

Političke stranke Pete republike izrazito su personalizirane i ovise o vođama. Snažni političari (Mitterand i Chirac), značili su i snažnu socijalističku odnosno degolističku stranku. Slabi vođe (Sarkozy ili Hollande), doveli su do slabljenja stranaka i unutarnjih frakcijskih borbi.

Rezultat drugoga kruga francuskih predsjedničkih izbora čini se da nikoga nije iznenadio. Nedjeljni je krug glasovanja potvrdio sva predviđanja agencija za istraživanje javnog mnijenja, koje su predvidjele Macronovu sigurnu pobjedu s velikom razlikom u broju osvojenih glasova. Agencije mogu dakle biti izuzetno zadovoljne, njihova su predviđanja u velikoj mjeri bila točna i pokazala su se pozdanim osloncem za sve aktere koji su morali predvidjeti svoju reakciju na ishod izbora: političare, novinare, investitore, burzovne mešetare i druge. Glasovna razlika između Emanuela Macrona i Marine Le Pen bila je čak nešto veća od predviđanja posljednjih predizbornih anketa: Macron je dobio gotovo dvostruko više glasova od Le Pen, tj. 3-5 posto glasova više od predviđanja agencija.

No ako su istraživači javnog mnijenja pokazali visok stupanj podudarnosti rezultata i na njima zasnovanih predviđanja, manje je suglasnosti među političkim interpretima koji analiziraju posljedice ishoda predsjedničkih izbora u Francuskoj. Naravno, oko nekih sasvim općenitih ocjena lako se suglasiti. Sučeljavanje dvaju kandidata koji ne pripadaju tradicionalno najjačim strankama francuske ljevice i desnice u drugom krugu izbora jedinstvena je konstelacija u povijesti Pete Republike i svjedoči o slabosti socijalista i konzervativaca. Pobjeda eurofilskog Macrona dobra je vijest za budućnost Europske unije jer bi pobjeda euroskeptične Le Pen i njezino zagovaranje izlaska  Francuske  iz Unije nedvojbeno destabilizirao same njezine temelje. Ali koje su druge posljedice ishoda francuskih predsjedničkih izbora, što on znači za funkcioniranje institucija Pete Republike i za budućnost francuske politike?

Nedovršena Republika

Posljedice ovih izbora treba sagledati u kontekstu ukupnog iskustva francuske Pete Republike, koje je ipak drukčije od onoga što sugeriraju brojni komentatori. A bitno je obilježje tog sustava da je ostao nedovršen, nije se do kraja stabilizirao, njegova je politička dinamika bila u velikoj mjeri personalizirana, ovisila je o konkretnim osobama koje su bile njegovi ključni akteri. Drugim riječima, Peta Republika nije iznjedrila konsolidirane institucije koje bi bile usporedive s američkim, britanskim ili njemačkim.

Poznato je da su institucije Pete Republike, utemeljene u listopadu 1958., krojene prema željama njezina prvog predsjednika, Charlesa de Gaullea, koji je izravno biranog predsjednika (izravni izbori uvedeni su tek izmjenama ustava 1962.) s velikim ovlastima vidio kao samostalnu političku instituciju, oslonjenu na plebiscitarnu podršku građana, nasuprot slabom parlamentu i političkim strankama. No već je i de Gaulle morao  uvidjeti da mu je potrebna parlamentarna većinska stranka te ju je pod raznim nazivima gradio na temelju svoga karizmatskog autoriteta. Oslanjanje na plebiscitarnu podršku naroda na kraju se okrenulo protiv njega: kad je u travnju 1969. izgubio referendum kojim je htio smanjiti ovlasti Senata i provesti teritorijalnu reformu Francuske, de Gaulle je demonstrativno dao ostavku. Njegovi nasljednici nisu više pribjegavali referendumu kao sredstvu predsjedničke vlasti, a na referendumu koji nije mogao izbjeći, onome o prihvaćanju europskog ustava 2005. godine, Jacques Chirac je također doživio poraz.

Snaženje stranaka

De Gaulleovi nasljednici pokušali su konsolidirati institucije Pete Republike izgradnjom snažnih stranaka koje bi bile oslonac predsjednika u parlamentu. Francois Mitterand doista je uspio iz različitih socijalističkih frakcija stvoriti snažnu Socijalističku stranku, dok je Jacques Chirac, slijedeći de Gaulleov primjer, svojim osobnim autoritetom gradio degolističku stranku (RPR – Okupljanje za Republiku, kasnije preimenovanu u UMP – Uniju za narodni pokret, koja od 2015. nosi današnji naziv – Republikanci). Sedamdesetih godina su centristički liberali iskoristili slabost degolista i socijalista i s Valeryem Giscard  d’Estaignom osvojili predsjedničku vlast. Zato je formula snažnog predsjednika oslonjenog na desnu ili lijevu parlamentarnu većinu zaživjela tek od početka osamdesetih godina i funkcionirala je sve donedavno.

Dvostranačje i dvoblokovje

Ipak, i tu je potrebno spomenuti dva ograničenja: prvo, zahvaljujući francuskom izbornom sustavu apsolutne većine ovaj sustav nije bio dvostranački, nego dvoblokovski: degolisti su za osvajanje većine u Nacionalnoj skupštini trebali podršku liberala, a socijalisti podršku sve slabijih komunista. Drugo, čak tri puta ova formula nije funkcionirala na izborima, nego je u parlamentu formirana većina iz političkog tabora suprotnog predsjedniku: tako je socijalist Mitterand dvaput morao prihvatiti kohabitaciju s degolističkim premijerom (1986.-1988. i 1993.-1995.), a degolist Jacques Chirac čak je pet godina kohabitirao sa socijalističkim premijerom (1997.-2002.). U takvim uvjetima  glavne su francuske stranke ostale izrazito personalizirane i ovisile su o uspjehu svojih vođa: snažni političari, poput Mitteranda i Chiraca, značili su i snažnu socijalističku odnosno degolističku stranku.

Slabi politički vođe, poput Nicolasa Sarkozyja ili Francoisa Hollandea, doveli su do izrazitog slabljenja svojih stranaka i unutarnjih frakcijskih borbi.  Rezultati tog procesa na drastičan su način došli do izražaja na ovim predsjedničkim izborima.

Oscilacije u razvoju francuskog stranačkog sustava prikazane su na slikama 1 i 2, koje pokazuju da degolisti i socijalisti ni u jednom razdoblju nisu imali političku hegemoniju koja b, primjerice, bila usporediva s hegemonijom kršćanskih demokrata i socijaldemokrata u Njemačkoj.

Slika 1. Rezultati degolističkih i socijalističkih kandidata u 1. krugu predsjedničkih izbora 1965.-2017.

Slika 2. Rezultati centrističkih kandidata te kandidata krajnje ljevice i krajnje desnice u 1. krugu predsjedničkih izbora 1965.-2017.

Ekonomija

Političko slabljenje glavnih stranaka nije posljedica samo slabog vodstva i unutarstranačkih sukoba, nego i društvenih i političkih promjena u posljednje dvije dekade. S jedne strane je francuska ekonomija od početka devedesetih godina 20. stoljeća zbog  izostanka reformi, ali i relativno visoke razine socijalnih prava i visoke razine nadnica, počela zaostajati za vodećim ekonomijama svijeta, koje su se brže prilagodile neoliberalnom ekonomskom okruženju (poput američke, britanske ili njemačke), odnosno nije pronašla adekvatan odgovor ni na izazov novih ekonomskih sila poput „azijskih tigrova“ i Kine.Posljedica su bile niže stope ekonomskog rasta u Francuskoj i rastuće ekonomske i proračunske neravnoteže.

Imigracija

Istodobno se Francuska suočila s posljedicama sve većeg pritiska imigracije, porasta udjela imigranata i neuspjeha njihove integracije  u francuskom društvu. Osobito drastično su se ti problemi manifestirali u odnosu prema muslimanskoj imigrantskoj zajednici u Francuskoj. Također je vidljiva rastuća društvena polarizacija , koja pokazuje različitu prilagodbu francuskih regija i društvenih slojeva uvjetima globalizirane ekonomije. Najveći su gubitnici dijelovi tradicionalne radničke klase, nekadašnja industrijska područja koja su suočena s dezindustrijali­zacijom te općenito radnici, obrtnici i sitni poduzetnici niže razine obrazovanja. Upravo su ove skupine birača glavni rezervoar iz kojeg Nacionalna Fronta od početka devedesetih godina prošlog stoljeća crpi svoje birače.

Rezultati francuskih predsjedničkih izbora 2017. politički su izraz tektonskih poremećaja koji se događaju u francuskom društvu. Za birače su se akumulirani problemi prezentirali kao niz oprečnih političkih opcija, koje nude suprotne odgovore na aktualna pitanja razvoja francuskog društva: Treba li se osloniti na tradicionalne stranke, degoliste i socijaliste, ili se prikloniti novim političkim akterima? Treba li zadržati tradicionalne republikanske pretenzije na otvorenost i integraciju svih građana, uključujući imigrante, ili se zatvoriti za imigrante i promovirati antiimigracijske politike? Je li Europska unija sredstvo rješavanja problema ili je ona njihov izvor?

Izabrali tradiciju

Unatoč premoćnoj pobjedi Emanuela Macrona na predsjedničkim izborima, odgovori na ova pitanja nisu jednoznačni. Nedvojbeno je da su Francuzi većinski izabrali očuvanje liberalne i republikanske demokratske tradicije te europsku orijentaciju Francuske. No istodobno ima puno razloga za zabrinutost, jer je očigledno da je francusko društvo podijeljeno. Osvojivši trećinu glasova u drugom krugu izbora, Marine Le Pen je postigla povijesni uspjeh francuske krajnje desnice i potvrdila Nacionalnu frontu kao bitnog aktera francuske politike. U prvom krugu predsjedničkih izbora više od dvije petine birača dali su svoj glas antielitističkim političkim opcijama desnice i ljevice. Integracija tih birača u vlastiti politički projekt ostaje izazov na koji će pobjednik Emanuel Macron tek morati ponuditi odgovor.

Zakašnjele reforme

Naposljetku, što se može očekivati o predsjednika Macrona? Ono što je poznato o elementima njegova političkog programa izgleda kao zakašnjela  provedba reformi iz repertoara liberalizirane socijaldemokracije Trećeg puta (aktivne politike tržišta rada, naglasak na obrazovanju, smanjenje poreza uz istodobne javne investicije u pametne industrije i sl.). Da bi uopće dobio priliku ostvariti taj program, Macron mora osigurati parlamentarnu podršku. Budući da je izbornu pobjedu odnio na krilima širokog pokreta, on  se mora potruditi da se taj pokret na lipanjskim izborima za Nacionalnu skupštinu institucionalizira kao politička stranka.

Teško je zamisliti da takva novopečena organizacija može osvojiti većinu mandata. Stoga će Macron vjerojatno biti upućen na formiranje parlamentarne koalicije, koja bi mogla okupiti stranke i s ljevice i s desnice. To će biti stvarna inovacija Pete Republike, koja je dosad beziznimno funkcionirala na opreci ljevice i desnice i njihovu smjenjivanju na vlasti. Pođe mu li to za rukom,  Macron će dobiti šansu provesti  reforme i ući u povijest kao veliki politički reformator francuske politike. Ipak, po mom sudu, bit će to jedna pomlađena verzija Pete Republike, a ne njezin kraj.