Moralna neizvjesnost. Matematika moralnih odluka

Etičari danas puno istražuju i objavljuju, ali u javnosti nerijetko izazivaju zbrku. Možda zato što je etika teška, a možda zato što je javnost sklona zanemariti da je teška i izabrati prečac, piše Željko Ivanković u osvrtu na knjigu o moralnoj neizvjesnosti Williama MacAskilla, Kristera Bykvista i Tobyja Orda. Popularni autori primijenjene etike u knjizi nastoje različite etičke pristupe svesti u zajedničku shemu

• Naslovna fotografija: Naslovnica knjige Moral Uncertainty (William MacAskill, Krister Bykvist i Toby Ord; Oxford University Press, 2020.)

Etika je teška, ističu William MacAskill, Krister Bykvist i Toby Ord, već pri početku knjige o moralnoj neizvjesnosti (Moral Uncertainty, Oxford University Press, 2020.). To je, po njima, glavni razlog otkud uopće moralna neizvjesnost i zašto se tim pitanjem malo tko bavi. Ispitivanje i zauzimanje bilo kojeg korektnog moralnog pogleda zahtijeva senzibilnost za suptilne nijanse, sposobnost da se istovremeno uzme u obzir niz argumenata koji dolaze iz različitih pozicija, i da se usredotoči na distinkcije iz mnogih misaonih eksperimenata. Tu su i složena pitanja kako odmjeriti različite teorijske vrline kao što su jednostavnost i elegancija nasuprot intuitivnoj uvjerljivosti. Uz sve to etiku otežava moralno neslaganje koje nitko ne može zanijekati jer je jednostavno sveprisutno, kao i pristranosti, koje su posljednjih desetljeća jako popularizirane u znanstvenoj literaturi. Uzroci pristranosti su mnogi, posebno u moralnom području, no autori nastoje pokazati da je u okolnostima moralne neizvjesnosti moguće donositi argumentirane racionalne odluke. Moralnu neizvjesnost uspoređuju s epistemičkom i generalnom normativnom neizvjesnošću (teorija odlučivanja) te s teorijom društvenog izbora, ali ih ne izjednačuju.

No, da se vidi o čemu je tu zapravo riječ potrebno je za početak upoznati se s pojmom neizvjesnosti. Obično se počinje razlikovanjem rizika i neizvjesnosti koje je uveo ekonomist Frank Knight. Najjednostavnije rečeno, prema Knightu rizik je izračunljiv a neizvjesnost nije. Recimo, rizik od gubitka novca u kockarnici je izračunljiv. Meteorološke prognoze međutim neprestano potvrđuju da je već sutrašnje vrijeme nepoznanica, a posebno je neizvjesno kakva će biti ljetna sezona. Oštro će oko, naravno, odmah zapaziti da meteorologija napreduje i da je tu neizvjesnost sve manja. Razlika rizika i neizvjesnosti je dakle unekoliko arbitrarna i mnogi je teoretičari niječu. No, napominje Sven Ove Hansson[i], rizik je ‘izvjestan’ (zadovoljavajuće izračunljiv) jedino u umjetnim primjerima poput bacanja kocke: u realnim okolnostima odlučivanje ne može izbjeći neizvjesnost. S jedne strane dakle neizvjesnost je napretkom izračunljivosti sve manja, a s druge je strane neizbježna kolikogod napredovali statistika i vjerojatnost. No, ni u okolnostima rizika i neizvjesnosti ne mora se odlučivati ‘napamet’ i ‘bez razuma’. Vrlo je poznat primjer pravilo da se na burzi ne stavljaju sva jaja u istu košaru.

Ekonomist Frank Knight sa Sveučilišta u Chicagu uveo je razliku između rizika i neizvjesnosti u knjizi Risk, Uncertainty and Profit (1921., Boston: Houghton, Miffin).

Neizvjesnost se može razlikovati i od potpunog neznanja[ii]. U njoj se razlikuju nepoznanice koje se mogu pretpostaviti, zamisliti od  ‘nepoznatih nepoznanica’ (unknown unknowns). I ta je razlika vrlo tanka, apstraktna,  iako – kao i prethodna – može biti metodički korisna. Pitanje je, naime, radi li se u misaonom eksperimentu filozofa Johna Rawlsa iz njegove “Teorije pravednosti” o odlučivanju u okolnostima neizvjesnosti ili neznanja. Rawls onog koji odlučuje o društvenoj distribuciji stavlja iza “vela neznanja” (veil of ignorance) na koje će mjesto u hijerarhiji dospjeti i nastoji pokazati da je u tom slučaju racionalno izabrati raspodjelu koja maksimizira dobrobit onima koji će proći najlošije. Radi se dakle o trodimenzionalnom problemu: jedno je epistemičko pitanje (neizvjesnost – neznanje), a još su tu isprepletena pitanja racionalnog odlučivanja i pravednosti. U raspravama se te dimenzije često brkaju i bez svijesti o promjeni skače iz jedne u drugu.

MacAskill, Bykvist i Ord tvrde da je ispitivanje moralne neizvjesnosti zanemareno. Prije njihove knjige objavljeno je, pišu, tek dvadesetak znanstvenih članaka na tu temu i samo jedna knjiga. Ne ekspliciraju o kojoj je riječ, ali se kasnije može rekonstruirati da misle na Teda Lockharta: Moral Uncertainty and its Consequences (Oxford University Press, 2000). I jedan od osvrta na njihovu knjigu zaključuje da je riječ o narastajućem području moralne filozofije. Stoga se autori oslanjaju široko, na suvremenu etiku (knjiga je posvećena „mentoru i prijatelju Dereku Parfitu“), teoriju socijalnog izbora, epistemologiju, teoriju vjerojatnosti, matematiku. U spomenutom se osvrtu ističe da je knjiga dosta „tehnička“, no to se moglo i očekivati od analitičke filozofije. Ipak, ispunjena je primjerima, ne samo radi lakšeg praćenja, nego i radi dosezanja argumenata. Za razumijevanje o čemu je ustvari riječ možda je najvažnije uvesti razliku između epistemičke i moralne neizvjesnosti. Sasvim apstraktno, onaj koji odlučuje može se zateći u situaciji da su mu jasne (‘materijalne’) konzekvence opcija koje bira, ali oscilira između moralnih argumenata.

Knjiga započinje primjerom u kojem je Alice u dilemi da potroši 20 dolara na večeru ili da tim novcem kupi mreže kojima bi od komaraca koji prenose malariju zaštitila krevete osmero djece u sljedeće dvije godine. Ona uspoređuje koliko joj je dopušteno potrošiti 20 dolara na sebe (i eventualno svoje bližnje) u odnosu na to koliko je snažna njezina dužnost prema udaljenim strancima. Australski etičar Peter Singer argumentirao je tvrdnju da su utjecajni članovi društva (u razvijenim zemljama) moralno obavezni veliki dio svoga prihoda odvojiti za ekstremno siromašne, a propust da se to čini analogan je odluci da se pokraj djeteta koje se utapa jednostavno prođe dalje. Prema Singeru, ne radi se samo o dužnosti prema strancima naspram obaveza prema sebi bližnjima nego on puštanje nekog da se utopi ili umre od uboda komarca uspoređuje s ubojstvom. Ponovo je dakle u igri nekoliko isprepletenih pitanja.

Norveški filozof Stabell u svojem prikazu knjige nudi primjer izbora između mesnog i vegetarijanskog obroka, argumentirajući da ubijanje životinja i jedenje mesa može biti dopustivo iako je nanošenje nepotrebne patnje pogrešno. Autori različitim moralnim vrijednostima i moralnim teorijama između kojih se agent opredjeljuje pripisuju brojčane vrijednosti, ali ističu da su one samo indikativne. (Freepik)

Spomenuta moralna pitanja nisu ništa novo. Stvar je u tome kako im se u knjizi pristupa. Norveški filozof Espen Dyrnes Stabell prikaz knjige[iii] započinje primjerom izbora između mesnog i vegetarijanskog ručka. Onaj tko je „moralno osviješten“, tko vodi računa i o moralnosti svojih postupaka, po logici stvari uzima u obzir i zaključke nekih filozofa da je pogrešno jesti meso, piše Stabell. Autori knjige, dodaje, pretpostavljaju moralnu osviještenost, da oni koji donose odluke uzimaju u obzir i moralna pitanja (morally conscientious agent). Stabell dakle razmišlja da uz to što je izazivanje nepotrebne patnje životinjama pogrešno, ubijanje i jedenje njihova mesa još uvijek može biti dopustivo. Primjer Alice, koja dvoji što učiniti sa svojih 20 dolara i Stabellove dileme uzeti mesni ili vegetarijanski ručak, donekle su analogni, u oba se slučaja postavlja pitanje što je dopustivo a što je moralna obaveza (dužnost). Razlika je naravno u tome što moralni agent neke vrijednosti (dužnost prema strancima koji pate) zastupa snažnije a druge mu se čine slabije (zaštita životinja od nepotrebne patnje).

U knjizi se snazi tih opredjeljenja pripisuju brojčane vrijednosti (na primjer: 10 posto, 80 posto), ali autori ističu da je to samo indikativno, i samo zato što različite moralne teorije zaista uspostavljaju razlike među vrijednostima. Tako se u knjizi diskutira niz moralnih teorija: ukupni utilitarizam nasuprot utilitarizma prosjeka (kad se gleda da se podigne prosječna a ne ukupna korist), zatim srodnički (kinship) utilitarizam, kad se prvo vodi računa o onima koji su nam bliži. Jedna verzija prioritarianizma daje primat najsiromašnijima. (Nije loše već ovdje zapaziti da razlike među utilitarizmima proistječu iz uplitanja drugih vrijednosti u princip ukupne koristi: poštovanje drugog, solidarnost itd. Moralne teorije teško mogu biti čiste, utemeljene na jednom kriteriju.)

• Moralna logika

Bilo bi previše lako kad bi to što se neke vrijednosti zastupaju snažnije nego druge rješavalo problem moralne neizvjesnosti. I Jane iz knjige se našla u dilemi jesti vegetarijanski rižoto ili guščju jetru. Teorija da život životinja nema moralnu vrijednost za Jane je najuvjerljivija, ali respektira i teoriju da život životinja ima moralnu vrijednost. Što će dakle Jane odlučiti? Prema prvoj teoriji, prema kojoj život životinja nema moralnu vrijednost, svejedno je hoće li uzeti rižoto ili guščju jetru. Prema drugoj teoriji, prema kojoj život životinja ima moralnu vrijednost, neće jesti guščju jetru nego rižoto. Ako je dakle prema jednoj teoriji svejedno što će izabrati a prema drugoj bi trebala izabrati rižoto, onda je moralno uzeti rižoto. Jane se priklanja teoriji do koje joj je manje stalo jer je teorija do koje joj je više stalo u toj dilemi ravnodušna. Analogno, neke moralne teorije daju prioritet brizi za blagostanje vaših bližnjih u odnosu na blagostanje udaljenih stranaca, a nijedna ne daje prioritet blagostanju udaljenih stranaca u odnosu na vaše bližnje. Čak i ako vam se čini najvjerodostojnijom teorija koja jednako vrednuje bližnje i strance, blagostanje vaših bližnjih dakle ima osnovu prevladati u nekim situacijama. Postoji moralna logika.

Knjiga je ispunjena tablicama koje shematski prezentiraju mnoge slične moralne dileme ispod kojih se izvode zaključci. Umjesto slijepog slijeđenja moralnih teorija autori postuliraju maksimiziranje očekivane moralne vrijednosti izbora, maximising expected choiceworthiness (MEC). Skepticizam u pogledu moralnih teorija (koji se zna nazivati moralni relativizam) kod njih jednostavno ne igra, kao ni one teorije koje svim izborima daju jednaku težinu. Ti pristupi ne daju glas u okolnostima moralnog izbora i neizvjesnosti.

U dobrom dijelu knjige autori raspravljaju o matematičkoj (i logičkoj) prirodi moralnih teorija. Neke teorije između opcija uspostavljaju samo redoslijed a druge i razliku u snazi pojedinih izbora. Vjerojatno je općeprihvaćeno da je ubojstvo moralno veće zlo nego laž i veće zlo nego puštanje nekog da umre, ali je li razlika između (1) ubojstva i (2) puštanja nekog da umre veća ili manja od razlike između (2) puštanja nekog da umre i (3) laži? Neke su moralne teorije u tom pogledu ‘fanatičnije’ druge ‘razumnije’ (kao i u slučaju prije spomenutih razlika među konzekvencijalističkim teorijama). Veliki dio knjige analizira usporedbe između teorija i primjerenost različitih načina glasanja s obzirom na (matematičke) karakteristike teorija (Borda Rule, variance voting), a polazeći od načela da se svakoj teoriji da ‘jednaki glas’. To je taj tehnički dio knjige.

• Pobačaj

Potkraj knjige, u dijelu o praktičnoj etici, jedan je primjer abortus. Isobel je trudna 20 tjedana (!) i razmišlja o pobačaju. Drži prilično nevjerojatnim da fetus u toj dobi „ima pravo na život“, ali ako ima ona bi pobačajem počinila teško zlo. Izbjegla bi ga ako bi rodila i dijete dala na usvojenje, ali bi joj trudnoća, porod, i odvojenost od svojeg djeteta predstavljali ogroman teret i trošak. U prvi se mah čini da je logika odlučivanja analogna odlučivanju u slučaju vegetarijanizma: unatoč uvjerenju da fetus ne uživa pravo (kao ni životinje), moguća težina prijestupa je ogromna i nameće da Isobel rodi (odnosno da bira rižoto). Slično se zaključuje i u slučaju kad se Julia vozi na posao i u dilemi je da brzo skrene iza ugla gdje na pješačkom prijelazu praktički nikad nikog nema da izbjegne čak i minimalno kašnjenje na posao. Ako međutim automobilom naleti na pješaka počinit će veliko zlo. Iako je čvrsto uvjerena da pješaka nema, svakodnevna i upravo predstavljena moralna logika sugeriraju da Julia uspori.

Ako to vrijedi u svim analognim slučajevima onda je to Zlatno pravilo – „rješenje svih problema praktičke etike“, pišu autori. Zaključivanje u slučaju skretanja iza ugla, vegetarijanizma, abortusa i doniranja za gladne je analogno: čak i ako netko ne dijeli Singerovo uvjerenje da je ne donirati siromašnima jednako kao pustiti dijete da se utopi, opet je bolje pokušati izbjeći grešku. (Naravno, neki ističu da izbjegavanje zla/grijeha/greške još nije nužno moralno, kao što odlasci u crkvu ‘za svaki slučaj, ako bog ipak postoji’, ne čini nekog vjernikom u očima onih koji u boga istinski vjeruju.)

Iako ne vjeruje u ‘pravo fetusa’ Isobel bi počinila veliko zlo pobačajem. Da ga izbjegne – bolje da rodi. Ali …

No, autori knjige se u poglavlju o populacijskoj etici (Parfitova tema) vraćaju Isobel i pobačaju i baš s pitanjima (i) je li isto pustiti nekog da umre i ubiti nekog i (ii) je li onome tko odlučuje jednako vrijedan život nekog bliskog kao život udaljenog stranca. Pretpostavili su da Isobel do neke mjere prihvaća zaključak prema kojem nema moralno relevantne distinkcije između čina i propusta (prvo pitanje), da to igra ulogu u njenoj odluci. Također ističu da je u slučaju skretanja iza ugla i vegetarijanizma teret izbora manjeg zla beznačajan – neznatno kašnjenje na posao, odnosno odricanje od guščje jetre i zamjenjivanje rižotom. No, u slučaju da odustane od pobačaja Isobel se suočava s ogromnim teškoćama. Ubojstvo se s propustom da se donacijom spasi tisuću strane djece u udaljenoj zemlji može izjednačiti na dva načina (to se zove ‘normaliziranje’ moralnih teorija). U prvom je slučaju propust da se pošalje donacija puno gori od onoga što pretpostavlja svakodnevni moral, jednak je strašnom moralnom zlu – ubojstvu. Moralni apel da se pošalje donacija siromašnima najčešće se i tumači na taj način.

U slučaju druge ‘normalizacije’ ubojstvo je jednako beznačajno kao propust doniranja. Isobel može izabrati tu normalizaciju, i zapravo se abortus često smatra kudikamo manjim moralnim zlom od ubojstva, iako možda ne jednako beznačajnim kao izbjegavanje davanja donacije. Valja uzeti u obzir da Isobel pobačajem dobiva priliku više se pobrinuti za svoje najbliže. Možda već ima nekoliko djece koja bi bila teško zanemarena da rodi. A već je spomenuto da nijedna teorija ne daje prioritet strancima (s kojima je fetus u ovoj drugoj normalizaciji izjednačen), dok mnoge daju prioritet onima koji su nam bliže. Ako nijedna teorija ne prioritizira strance nego ih samo izjednačuje, a neke teorije prioritiziraju bliže, onda ‘moralna logika’ omogućava izbor ove druge logike. Napokon, autori su našli moralno opravdanje za pobačaj i teško je reći da su daleko od zaključivanja u stvarnosti.

Jedan od primjera pitanja praktične etike je pobačaj. Fiktivna Isobel drži da je nevjerojatno da fetus ima “pravo na život”, no ako griješi pobačaj bi bio teško zlo. Analogijom s vegetarijanstvom ispada da bi bilo uputno pokušati izbjeći grešku, no autori ipak pronalaze moralno opravdanje za pobačaj. (Freepik)

Etičari danas puno istražuju i objavljuju, ali u široj javnosti nerijetko izazivaju zbrku. Možda zato što je etika teška, a možda zato što je javnost sklona zanemariti da je teška i izabrati prečace. Poslovna etika često izgleda kao alibi na management studijima. Što službe za odnose s javnošću o njoj više govore to je manje primjenjuju. Ustvari, govorenjem pokrivaju to da je slabo primjenjuju. U jeku covid-krize Project Syndicate objavio je niz komentara Petera Singera (za i protiv lockdowna, o prioritetima cijepljenja itd), no u njima se moralna neizvjesnost ne razdvajaju uvijek jasno od epistemičke, što ne čudi s obzirom na okolnosti. I dvojica koautora ove knjige, MacAskill i Ord, uvrstili su se u zvijezde: uspjeli su u nastojanju da privuku pažnju javnosti raspravom o moralnoj odgovornosti današnjih generacija za buduće naraštaje (longtermism), a Goran Mihelčić je za Ideje.hr također pisao o dilemi je li učinkoviti altruizam, čiji su Singer, Ord i MacAskill, glavni zagovornici, zaista racionalna moralna obaveza ili tek alibi moda u Silicijskoj dolini.

Ova je knjiga potpuno teorijska i tim se temama ne bavi. Najčešći primjeri su iz konzekvencionalističke etike, iako je teorijski izbor puno širi. Uz ishod pojedinog čina u etičkoj se tradiciji raspravljalo i pitanje važnosti motiva (spomenuto u primjerima učinkovitog altruizma i alibi-izbora) kao i pitanje ‘tko govori’? Dosljednost i povjerenje su vrline i vrijednosti. Knjiga u uvodnom dijelu spominje kolebanje između hrabrosti/kukavičluka i ‘zatvaranja očiju’ (free riding), a koje se može razmatrati iz perspektive etike vrlina. I pitanje spašavanja djeteta koje se utapa može se promatrati iz perspektive kako utilitarne tako i iz kuta etike vrlina. Autori međutim etiku vrlina poopćuju na teoriju unutar koje se opcije u različitim slučajevima različito vrednuju (prema prioritetima ili prema intenzitetu zastupanja) i onda u okolnostima moralne neizvjesnosti uspoređuju s opcijama u drugim teorijama ili drukčije vrednovanim vrlinama.  Iz takvog matematičkog poopćavanje proistječe da su konzekvencijalistička etika, etika vrijednosti, etika vrlina, deontološka etika itd. tek različite dimenzije istog svemira.

Korisno je međutim postaviti pitanje kvalitativne razlike između etike vrlina i konzekvencionalističke etike (i drugih etičkih pristupa), umjesto njihove redukcije na razinu na kojoj se ti pristupi razmatraju tek kao teorije koje pojedinim opcijama daju različite prioritete ili ih zagovaraju različitim intenzitetom. Vrline poput povjerenja ili dosljednosti se stječu, čak i hrabrost, i to upravo  moralnim činom, dok se vrijednost života udaljenog stranca i vrijednost života rođaka odvaguju apstraktno, prije moralnog izbora. Ocjena moralnosti odluke hoće li netko donirati za mreže protiv malarije ili taj novac potrošiti na večeru ne ovisi ne samo o usporedbi korisnosti ishoda tih izbora, nego – u etici vrlina – i o tome je li se već profilirao kao filantrop, ili je tek izabrao taj put, a u etici dužnosti ocjena ovisi i o motivu. Čak i uz zaključak da se sve te opcije daju ‘normalizirati’ na apstraktnu skalu, pitanje je što time etička analiza dobiva a što gubi.

Ustvari, svaka se moralna odluka i moralni čin može promatrati iz skoro svake etičke perspektive. Za Aristotela je pravednost vrlina (iako je i vrijednost). U tradiciji, moralne dileme nisu uopće nešto novo, nego su praktički nezaobilazni početak svakog etičkog mišljenja i ustvari su ishod različitih etičkih pristupa. Novo je u knjizi samo to da su neizvjesnosti shematizirane ali ne tako da su etičke teorije analizirane s obzirom na njihove kvalitativne razlike. Na čitateljima je da ocijene koliko je to poopćavanje obogaćivanje analize a koliko etiku sužava. Onoga tko je zainteresiran za etička pitanja knjiga potiče da se njima disciplinirano i koncentrirano posveti.

• Bilješke

[i] Hansson, Sven Ove, “Risk“, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2022 Edition), Edward N. Zalta & Uri Nodelman (eds.)

[ii] Peres, Ramiro Ávila, “The Harsanyi-Rawls debate: Political philosophy as decision theory under uncertainty”, Manuscrito 44 (2):89-127.

[iii] Stabell, Espen Dyrnes, „Moral Uncertainty. W. MacAskill, K. Bykvist, and T. Ord, 2020 Oxford, Oxford University Press.” Journal of Applied Philosophy 38 (3) · April 2021