Moraš li trčati da bi ostao na mjestu!? Darko Polšek o prošloj i očekivanjima za sljedeću godinu

Manirom 'nepouzdanog gotičkog kroničara' Darko Polšek u prvom dijelu pregleda 2024. godine bilježi tko nas je sve napustio, obljetnice značajnih događaja i osoba, dobitnike prestižnih nagrada u svijetu i u nas, najznačajnije knjige, tehnološka dostignuća i prirodne katastrofe. Drugi je dio politički i komentatorski. Iako po vlastitim riječima nesklon 'filozofiranju' kroniku završava riječima: Očekuj nevjerojatno!

• Naslovna fotografija: Prvi svemirski hod jednog civila (Jared Isaacman), u sklopu SpaceX-ovog komercijalnog programa Polaris. (Polaris Program / SpaceX / CC BY-NC-ND 2.0)

• dr. sc. Darko Polšek redoviti je profesor na Studiju antropologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Fotografija autora Žarko Bašić/PD/PIXSELL)

Zadnjih nekoliko godina Ideje.hr daju mi priliku da nastupim u modernom obličju Tome Arciđakona, nepouzdanog gotičkog kroničara iz 13. stoljeća, kako bih se osvrnuo na zbivanja protekle godine. Nadomak mirovine, pri ostvarenju tog zadatka, doista se i osjećam ‘gotički’: svećenički, i prilično nesklon filozofiranju. (Čitateljima kratkoga daha, koje ne zanima obična kronika, predlažem da odmah skoče na drugi dio, na komentatorski dio.)

Godinu gospodnju 2024. po gregorijanskom kalendaru razni su narodi slavili drukčijom numeracijom. Armenci kao 1473., Asirci kao 6774., Bahaisti kao 180., Balinežani kao 1945, Bengalci kao 1431., Berberi kao 2974., Budisti kao 2668., Burmanci kao 1386., Kinezi kao 4721. (ili 4514.). Po bizantskom kalendaru bila je to godina 7532., po koptskom 1740., po etiopskom 2016., po hebrejskom 5784., po juche kalendaru 113. po korejskom 4357., po Tai kalendaru 2567. Hinduisti raznih denominacija slavili su je kao 2080. ili 5124. ili 1945., Iranci kao 1402., muslimani kao 1445., Javanci kao 1957., a Tibetanci kao 2151., ili 1770., ili 998.

Premda godina (po gregorijanskom kalendaru) još nije posve prošla, pa ne znamo hoćemo li dobiti predsjednika za predsjednika, većina se važnih stvari u trenutku pisanja ovih redova (nadam se) dogodila. U godini 2024. proslavili smo godišnjice rođenja i smrti Marka Pola (700), Immanuela Kanta (300), Lenjina (100), Bedricha Smetane (200), Houdinija (150), Marlona Branda (100), Seljačkih ratova (500), osnivanja NATO-a (75), Byrona (200), Kafke (100), Petrarce (650), Hitchcocka (125), Trumana Capotea (100), Antona Brucknera (200), Caspara Davida Friedricha (250!), Anatolea Francea (100), Chopina (175), Faurea (100), Puccinija (100), Churchilla (150), Vasca da Game (500), i Marka Marulića (500), a bila je to i stogodišnjica objavljivanja Mannova Čarobnog brijega, Bretonova Nadrealističkog manifesta i Foresterovog Puta u Indiju.

U protekloj godini preminuli su Paul Auster, Alice Munro, Ismail Kadare, Norman Jewison, Paolo Taviani, Jan Assmann, Robert Badinter, Seiji Ozawa, Daniel Kahneman, Maurizio Pollini, Abdulah Sidran, Frans de Waal, Jerome Barkow, Josip Manolić, Luciano Sušanj, O. J. Simpson, Veljko Bulajić, Luko Paljetak, Daniel Dragojević, Petar Krelja, Tomislav Kurelec, Frank Stella, Vera Horvat Pintarić, Donald Sutherland, Anouk Aimee, Pero Kvesić, Nikša Gligo, Nenad Miščević, Hans Lenk,  Predrag Matić, Ratomir Tvrdić, Alain Delon, Helen Fisher, Kris Kristofferson, Maggie Smith, Vesna Butorac, Bora Đorđević, Budimir Lončar, Ševko Omerbašić, Philip Zimbardo, David Miller, Colin Renfrew, Ivica Krajač, Quincy Jones, Michael Ruse, William Labov, Loren Graham, Shelley Duvall, i naravno – Aleksej Navalni.

U 2024. godini preminuli su i Shelley Duvall i Josip Manolić

Bila je to prijestupna, olimpijska godina i godina ekipnih natjecanja u kojima smo dobri, pa su važna odličja i godišnje nagrade dobili i hrvatski sportaši: Donna Vekić, Barbara Matić; Miran Maričić, Hrvatska karate reprezentacija, naši vaterpolisti, veslači Martin i Valent Sinković i treneri Vladimir Preradović (judo), Nikola Bralić (veslanje) i Ivica Tucak (vaterpolo). Rukometaši su razočarali, nogometaši su bili OK, a Dinamo je u jednom trenutku na europskoj tablici bio bolji čak i od Reala!

Od pedesetak kulturnih nagrada koje se svake godine dodjeljuju u našoj domovini, spomenimo da je Fritza osvojio Kristijan Novak, Ujevića Stanko Krnić, BOOKtigu Olga Savičević Ivančević, Nazora –  Mladen Machiedo, Zoran Juranić, Branko Schmidt, Boris Ljubičić, Damir Bartol Indoš, Marijan Hržić, Šenou je osvojio Aralica, Viteza su osvojili Zoran Pongrašić, Andrijana Grgičević, Jasminka Tihi-Stepanić, Ana Salopek, Maja Biondić i Nataša Ozmec, Kamova Tea Tulić, a Šibla Danijela Trbović i Nina Miličić Vukosavić. Večernjakovu ružu dobili su Radio Istra, Miljenko Cvitković, Miach, Sabina Tandara Knezović, Slavko Sobin, Tihana Lazović, Gibonni, Miroslav Lilić i TV emisija Superpotjera.

U Lisinskom su među brojnim drugim zvijezdama nastupali Julian Rachlin, Daniil Trifonov, Stefan Milenković, Viktorija Mullova, Jose Carreras, Philippe Herreweghe sa Slovencima, I virtuosi del Teatro alla Scala s Darijom Auguštan, Miloš Karadaglić, Mariza, Glenn Miller Orchestra… Na InMusic festivalu nastupali su (među brojnim drugima) Hozier, National, Smashing Pumpkins, Paolo Nutini, Royksopp. U Areni su nastupali Sting, Gipsy Kings, Andre Rieu, Nick Cave, Bajaga, i narodne pjevačice koje neću spominjati. U  Tvornici su nastupali Jesus and Mary Chain i Bob Geldof. U pulskoj Areni nastupali su Dua Lipa, Avril Lavigne, Smile, Simple Minds, Lenny Kravitz, Duran Duran, Anrea Bocelli, a u Opatiji Tommy Emmanuel, Morcheeba, Bocceli, Mariza, Anna Oxa… Na Zagreb Jazz Festivalu i NO Jazz festivalu nastupili su (među ostalima) Billy Cobham, Gregory Porter, Anat Cohen, Keyon Harrold, The Necks i David Murray…

Sve to spominjem kako bih vas (možda uzalud) uvjerio da je 2024.– na prvi pogled – to jest iz domaće, kulturne tj. provincijalne perspektive, bila još jedna „obična“, normalna, pa čak i dobra godina. Inflacija je nastavila grickati naše ušteđevine, ali smo po predbožićnoj potrošnji, u usporedbi s ranijim godinama među najrastrošnijima u Europi.

Nebojša Slijepčević dobio je Zlatnu palmu i Europsku nagradu za kratki film Čovjek koji nije mogao šutjeti

Nastavimo u kroničarskome tonu. Oscare su dobili filmovi Oppenheimer, Uboga stvorenja, Zona interesa, pa čak i Barbie, režiser Nolan, glumci Cillian Murphy, Emma Stone, Robert Downey Jr. i Da’Vine Joy Randolph. Naš režiser Nebojša Slijepčević dobio je Zlatnu palmu i Europsku nagradu za kratki film Čovjek koji nije mogao šutjeti. Književnu nagradu Booker dobila je Samantha Harvey, a najveću njemačku književnu nagradu – njemačkih izdavača – dobila je Martina Hefter za knjigu Hey Guten Morgen, wie geht es Dir?, uz burne proteste drugog nominiranog autora, Clemensa Meyera, koji u svojoj knjizi Die Projektoren, na 800 stranica, uz pomoć Karla Maya i filmova o Winnetouu snimanih na Velebitu, opisuje rat u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, a posredno želi reći nešto i o suvremenoj Njemačkoj.

Književnog Nobela dobila je Koreanka Vegetarijanka Han Kang, mirovnog Nobela dobila je Japanka Nihon Hidankyo, za ekonomiju su Nobela dobili poznati institucionalisti Darron Acemoglu, Simon Johnson i James Robinson (Zašto narodi prosperiraju i propadaju); za fiziku John Hopfield i Geoffrey Hinton (za „fundamentalna otkrića i izume koji omogućavaju strojno učenje pomoću umjetnih neuralnih mreža“), za kemiju: David Baker, Demis Hassabis i John Jumper („za komputacijski dizajn proteina“ i za „predviđanje strukture proteina“), za fiziologiju i medicinu Victor Ambros i Gary Ruvkun („za otkriće mikroRNA i njezinu ulogu u post-transkripcijskoj regulaciji gena“).

U 2024 godini zabilježena je intenzivna aktivnost Sunca, zahvaljujući kojoj je aurora borealis bila vidljiva i u Hrvatskoj.

U svijetu znanosti New Scientist izdvaja četiri ovogodišnja događaja. „Svemir se privatizira, a broj privatnih vanzemaljskih letova se množi“, piše New Scientist. U veljači je po prvi put, zahvaljujući Muskovoj SpaceX Falcon 9 raketi i modulu Odisej na Mjesec sletjela privatna teksaška kompanija Intuitive Machines. U rujnu je pak u misiji Polaris Dawn po prvi put na Mjesec kročio ‘civil’. Muskove rakete su naime ‘obnovljive’ – mogu se vratiti na svoje lansirne rampe. I Japanci su po prvi put sletjeli na Mjesec. Druga Muskova kompanija – Neuralink obavila je u siječnju, a potom i u kolovozu dvije operacije s tzv. BCI (brain-computor interface) programom – prvog implantata na mozgu. Ideja istraživača i kompanije jest da omogući paraliziranim osobama da mislima pokrene kompjutorske programe. Istraživači su zadovoljni rezultatima. A sve-u-svemu zadovoljni su i liječnici iz Massachusetts General Hospital koji su u ožujku po prvi put transplantirali genski modificirane svinjske bubrege, prvo pacijentu Richardu Slaymanu, a potom Lisi Pisano – unatoč činjenici da su nedugo potom pacijenti preminuli. Od ostalih vijesti: zahvaljujući jakoj sunčevoj aktivnosti aurora borealis ove se godine mogla vidjeti na najnižim geografskim širinama, čak i kod nas…

Od knjiga objavljenih ove godine koje krajem godine preporučuju Economist, Financial Times, Wall Street Journal i drugi, izdvojio bih Richard Overyjevu Why War?, Gladwellovu Revenge of the Tipping Point, Godfrey-Smithovu Other Minds, Paul Cooperovu Fall of Civilizations, Vertigo. Rise and Fall of Weimar Germany Haralda Jähnera, How the World Made the West Josephine Quinn, Stranger than Fiction Edwina Franka, Golden Road. How Ancient India Transformed the World Wiliama Dalrymplea, Autocracy, Inc. Anne Applebaum; a od lijepe književnosti jako hvale novu knjigu Sally Rooney Intermezzo; meni je pak za oko zapela knjiga Rachel Kushner Creation Lake o američkoj agentici koja se u ruralnoj Francuskoj ubacuje u grupu radikalnih environmentalista.

Neke od hvaljenih knjiga objavljenih u 2024. godini.

U svijetu celebritiesa, o kojem sam posebno loše informiran, vidim da je i središtu, uz nezaobilaznu kraljevsku obitelj, ponovno poduzetnica, pardon pjevačica, Taylor Swift; ponovno su se razveli JLo i Ben Affleck, kao i Natalie Portman,  odnosno Sasha Baron-Cohen. Djecu su, od meni poznatih, dobili Justin Bieber kao i Gal Gadot. Udale su se Lana Del Rey i Saoirse Ronan (za Jack Lowdena!), a oženili su se Eddie Murphy i Rupert Murdoch – u svojoj 93.-oj. (Supruga i ja proslavili smo 40-godišnjicu braka, hvala na pitanju!). Good for them, good for us!

Godina 2024. bila je ponovno najtoplija godina u recentnoj povijesti. Po mnogima, posebno prema Atlas Magazinu, koji prati odštete zbog prirodnih katastrofa, to je glavni razlog što su iznosi šteta ove godine najviši u povijesti. Prema procjeni švicarske kompanije Re, one su donijele gubitke od preko 310 milijardi dolara. (Čini mi se da je taj iznos premalen!) A o ljudskim štetama, tj. o broju žrtava da i ne govorimo. Ciklon Chido poharao je središnju Afriku, tajfun Man-yi poharao je Filipine, tajfun Kong-rey Tajvan, tajfun Yagi ostavio je pustoš u Aziji, tajfun Beryl pogodio je Jamajku i ostatak Kariba. Ciklon Belal pogodio je Mauricius i brojne druge otoke u Indijskom oceanu. Uragan Milton, Helene i Idalia, poharali su Sjedinjene Države. Oluja Boris poharala je srednju Europu, a niz snažnih oluja pogodilo je Australiju. Goleme poplave zabilježili su južni krajevi Kine. Velike poplave dogodile su se u Indoneziji, Indiji, Pakistanu, Tajlandu, Nepalu, Japanu, Maroku, Alžiru, Libiji, Brazilu, Tanzaniji, Keniji, dok se cijelo područje Sahare od Malija do Sudana „pretvorilo u ocean“.

Nas je najviše pogodio strašan događaj u Donjoj Jablanici u BiH kada je u odronu kamenja iz ilegalnog kamenoloma poginulo 19 ljudi, dok je u susjednim selima, te u središnjoj Bosni u poplavama i bujicama nestalo još 7 ljudi.

Dosad nezabilježene poplave poharale su Dubai, Oman, Bahrein i Katar. Velike poplave zabilježila je i Francuska, a od poplava u Španjolskoj preminulo je 217 ljudi. Nekontrolirani požari harali su Kalifornijom i Texasom. Snažni potresi pogodili su Maroko, Tajvan, Tursku. U Japanu ih je zabilježeno 155. A u snažnim odronima zemlje 2000 ljudi bilo je živo zakopano u Papui Novoj Gvineji.

Kako bismo mogli živjeti dalje, prizvat ću ljude u crnom, agente K i J (Tommy Lee Jonesa i Willa Smitha): Stavite crne naočale i aktivirajte neuralizere da sve to što prije zaboravimo!

­­

Za filmske neznalice, neuralizer je fleš kojim se instant-inicira zaborav. (Sony Pictures, 2012)

Ali ni politička slika svijeta u 2024. nije bila takva da bismo se smjeli lišiti neuralizera. (Za filmske neznalice, neuralizer je fleš kojim se instant-inicira zaborav!) Prema kolumnistu časopisa TIME, godinu bismo mogli sažeti porukom: „Ako Vam optimizam sada izgleda blesavo, pokušajte s nadom“.

Godina 2024. bila je najveća izborna godina u ljudskoj povijesti, godina u kojoj je preko 4 milijarde ljudi (uključujući i nas) imao prilike glasati na izborima. I kakvi su rezultati? Mnogi će biti skloni prisjetiti se riječi Giovannija Lampeduse: „Želite li da sve ostane kako jest, stvari će se morati promijeniti!“ Ili možda riječi Crvena Kraljice iz Alise u zemlji čuda: „Moraš trčati da bi ostao na mjestu“? Ustvari, protekla je godina spomenute imperative i riječi upozorenja pretvorila u činjenice. Stvari su se u mnogo čemu promijenile, ali je opći dojam da je stanje ostalo isto. Naime, unatoč činjenici da se u 80 posto zemalja u kojima su održani izbori – vlast promijenila. U Rusiji, Turskoj i Venezueli stvari su (po očekivanju) ostale posve iste. U Indiji, Europskoj uniji i lijepoj našoj vladajući su samo promijenili koalicijske partnere. Izbori su više ili manje dramatično promijenili vlast u Južnoj Africi, Senegalu, Bangladešu, Šri Lanki, Brazilu, Meksiku, Indoneziji, Japanu i Velikoj Britaniji, a navodno su bili namješteni u Pakistanu. Bilo je i nekih neobičnih, ali iz svemirske perspektive nebitnih stvari, poput proglašenja izbora nevažećima nakon pobjede (u prvome krugu) Calina Georgescua na predsjedničkim izborima u Rumunjskoj. Ili nakane našeg Predsjednika Republike da postane kandidat za predsjednika vlade. U Francuskoj se sastav parlamenta stubokom promijenio, ali izvršnu vlast i dalje sastavlja Macron. U Njemačkoj se vladajuća koalicija raspala. I zadnje, ali najvažnije: vlast se promijenila u Sjedinjenim Državama. I kada bismo sudili isključivo na temelju izbornih rezultata te ‘super-izborne godine’ u svijetu, jedino pobjeda Trumpa i republikanaca oslikava – i bitno pojačava – onaj dojam o nemiru i uneređenosti svijeta. Premda još nije stupio na funkciju, Trump je već zaprijetio Panami da će joj (neizrečenim sredstvima) oduzeti nadležnost nad kanalom. Ponovio je ponudu za kupnju Grenlanda. Priprijetio je članicama NATO-a da će izdvojiti Sjedinjene Države iz Atlantskog saveza. A svima ostalima priprijetio je raznim prohibitivnim stopama zaštitnih carina. Iz čega su neki optimisti zaključili kako je to „šansa za Europu“ jer će Europi carine vjerojatno biti manje nego ostalima!

­
Još nije stupio na funkciju a Panami je Trump već zaprijetio da će joj (neizrečenim sredstvima) oduzeti nadležnost nad kanalom.

Ukratko: ishodi političkih izbora nisu, čini mi se, najbolji pokazatelj turbulentnog stanja u svijetu. Zadržimo li se još na trenutak na američkim izborima: dva neuspješna atentata na Trumpa, na „najvažnijim ovogodišnjim svjetskim izborima“, uz neuspješni pokušaj atentata na predsjednika Slovačke, ubojstva opozicijskog kandidata i objavu „izvanrednog stanja“ u Koreji – u „demokratskim zemljama“  zasigurno ne pridonose slici o stabilnosti u svijetu. Gruzija je neposredno poslije izbora službeno odustala od kandidature za članstvo u EU, što je bio povod novom valu protesta. A rumunjsko poništenje predsjedničkih izbora moglo bi destabilizirati i taj dio našeg susjedstva.

Freedom House, koji prati slobode u svijetu i ove je godine smanjio rejting sloboda, čime se nastavio silazni trend, sada već devetnaestu godinu zaredom. Naslovi njegovih recentnih izdanja glase: „Sve veća šteta od neregularnih izbora i vojnih sukoba“, „Globalna ekspanzija autoritarnih poredaka“, „Demokracija pod opsadom“, „Demokracija uzmiče“, „Demokracija u krizi“, „Populisti i autokrati: dvostruka ugroza globalnoj demokraciji“. Slike iz Gruzije nakon izbora, dramatični izbori u Moldaviji, neredi u Britaniji, „okupljanja“ u Srbiji, ishodi lokalnih izbora u njemačkim saveznim pokrajinama Saskoj  i Tiringiji samo su začini sve dramatičnije opće slike stanja demokracije u svijetu.

Ali, čak i takve relativno istaknute slike o stanju demokracije u svijetu nedovoljno oslikavaju razmjere nereda. Na samom početku godine Gorski Karabah (ili Artsakh) prestao je postojati. Sličnim Blietzkrieg-om pala je krajem godine i Asadova vlast u Siriji. Unatoč trenutnom veselju Sirijaca (i Zapada), posve je upitno kako će izgledati budućnost Sirije, a time i buduća karta Bliskog istoka, jer su za organizaciju nove vlasti i za njezine resurse osim raznih muslimanskih i inih denominacija i pokreta, zainteresirani Izraelci, Turci, Kurdi, i naravno – Rusi i Amerikanci.

Ratovi su se vodili na tri kontinenta. Ruska invazija na Ukrajinu se nastavila, a sada, pred kraj godine, čini se da se i intenzivirala. U trenutku pisanja ovih redova, na Božić, udarna je vijest ruska ofenziva na Ukrajinu, posebno na Harkiv i Kijev. Neki komentatori misle da je riječ o zauzimanju strateških položaja za realizaciju Trumpove najave o „sređivanju tog rata u jedan dan“. Na ruskoj su se strani počeli boriti unajmljeni sjevernokorejski vojnici. Građanski rat u Miyanmaru se nastavio. Najpogubniji po broju ljudskih žrtava bili su ratovi u Sudanu i Sahelu.

A tu je potom i najveća neuralgična točka svjetskog poretka – Bliski istok. Izraelski napadi na Gazu i ‘Hamas’ proširili su se na Libanon, Siriju i ‘Hezbolah’. Sinkrono su eksplodirali razni mobiteli (wokitokiji) terorističkih organizacija. U Kermanu i Teheranu ubijeni su vođe Hamasa, a predsjednik Irana poginuo je u helikopterskoj nesreći. Bili smo svjedoci raznih napada raketa(ma) i dronov(im)a i na širem bliskoistočnom području: na području Jordana, Jemena i Roga Afrike. Crveno more postala je dodatna, proširena neuralgična točka (jer se 80 posto svjetskog pomorskog prometa odvija preko Sueskog kanala), pa su se intenzivirale razne borbe, ali i „intenzivni diplomatski pregovori“ s afričke strane: između Sudana, Etiopije, Eritreje, Djibutija, Somalije i jedne nove, međunarodno nepriznate države – Somalilanda. Ispod našeg radara prolazili su i brojni pučevi i teroristički napadi na području Sahela.

Bilo je raznih pokušaja da se zaustavi sukob na Bliskome istoku i izraelska ofenziva na teritorijima izvan i unutar njegove jurisdikcije. Međunarodni sud pravde u Haagu optužio je za ratne zločine, uz vođu Hamasa Mohammeda Deifa, i Benjamina Netanyahua i bivšeg izraelskog ministra obrane Yoava Gallanta:

„Netanyahu i Gallant snose kriminalnu odgovornost za sljedeća zlodjela… za ratni zločin izgladnjivanja kao metodu ratovanja, za zločine protiv humanosti, za ubojstva, progone i druga neljudska djela.“

Opća skupština Ujedinjenih naroda objavila je samo u ovoj godini 17 rezolucija protiv Izraela. Papa Franjo je prije nekoliko dana ponovio svoje optužbe na račun postupaka izraelske vojske, nakon što je u studenom pozvao međunarodne institucije da ispitaju je li u postupcima Izraela riječ o genocidu. „Prema nekim stručnjacima, ono što se događa u Gazi ima karakteristike genocida,“ objavila je Papine riječi La Stampa. Efekti tih riječi i odluka međunarodnih institucija bili su, posebno u javnosti Zapada, mlaki i proturječni. Izraelske su vlasti, naravno, reagirale vehementno i posprdno. Ali i mnoge „civilizirane“ zemlje potpisnice Povelje UN-a kojom se 1945. utemeljio Međunarodni sud pravde, zemlje koje priznaju jurisdikciju tog suda, reagirale su mlako, nemušto i kontradiktorno.

Prema nekim stručnjacima, ono što se događa u Gazi ima karakteristike genocida. Papa Franjo. (Christoph Wagener / CC BY-SA 3.0)

Po mom sudu to nije važno samo zbog trenutne situacije na Bliskome istoku ili zbog (ne)učinkovitosti optužnica Međunarodnog suda pravde. Situacija je mnogo složenija i dramatičnija. Naime 2. prosinca 2024. predsjednica Međunarodnoga kaznenog suda u Haagu Tomoko Akane izjavila je kako su postupci i izjave svjetskih velesila, kao i 124 zemalja članica Suda, imajući na umu moguće sankcije SAD-a zbog optužbi protiv Netanyahua, kao i ruski nalog za uhićenje glavnog haškog suca Karim Khana (kao odgovor na tjeralicu protiv Vladimira Putina), „doveli Međunarodni kazneni sud u situaciju koja ugrožava samo njegovo postojanje… Sud je bio izložen napadima, prisilnim mjerama, prijetnjama, pritiscima i sabotažama kojima se nastoji potkopati njegov legitimitet i sposobnost da provodi pravdu i ostvaruje međunarodno pravo i temeljna prava”, rekla je Akane, dodajući da je protiv zaposlenika suda izdano više optužnih naloga. A europske zemlje, inače stožerne zemlje za održanje i postojanje Suda pravde, poput Francuske, Britanije, Njemačke i Italije (a o minornijim zemljama da ne govorimo) davale su nejasne izjave hoće li priznati odluke suda i djelovati u skladu s optužnicama. Situacija s bojkotom rezolucija UN-a i s odlukama Haaškoga suda pravde, tj. s njihovom (ne)djelotvornošću, u mnogo čemu podsjeća na neučinkovitost i faktični raspad Lige naroda 1939. godine. (Kada je Liga naroda kritizirala Mussolinijeve ratne „podvige“ u Africi, on je izjavio: „Međunarodne su organizacije dobre kada slavuji pjevaju, ali ne vrijede ništa kada se zavade orlovi“.) Svi znamo kako se TA priča završila!

Međuovisnost svjetskih konflikata (otkako odnos snaga na jednome frontu utječe na odnos snaga na drugome) i višestruka upletenost velesila u „lokalne ratove“, navela je mnoge komentatore da izjave kako je Treći svjetski rat već počeo. Takve izjave, koje su dosad uglavnom objavljivali poslovni magnati i ekonomski komentatori, smatram neodgovornim, zlogukim proročanstvima. Proročanstva naime ljude često sklanjaju na očekivanja i aktivnosti što dovode do posljedicama koje naposljetku doista realiziraju ono što je nekoć bilo samo – proročanstvo. (Ako ljudi povjeruju u proročanstvo da će banke propasti, ljudi će iz njih izvlačiti novac, pa će banke doista i propasti!) Ali utrka u naoružanju koja se zahuktava, kao i brojne nediplomatske izjave sa svih strana, kao i aktivnosti inače miroljubivijih zemalja svijeta, ne daju mi za pravo. To jest, daju za pravo upravo zlogukim prorocima.

***

Što očekivati u Novoj 2025. godini? Urednik posebnog izdanja časopisa The Economist – „World Ahead 2025“ Tom Standage spominje 10 trendova koje bismo morali pratiti i očekivati. Većinu smo spomenuli: povećanje napetosti zbog politike „America First“, povećana očekivanja (i razočaranja) od novo-uspostavljenih vlasti, širenje nereda u međunarodnome poretku, perspektiva ekonomskog zatvaranja i obnova carinskih prepreka, bolne ekonomske odluke (redukcija dugova i deficita, povećanje poreza, povećanje vojnog proračuna), starenje populacije i posebno njihovih vođa, krah booma umjetne inteligencije, povećanje broja komercijalnih i općenito putničkih prepreka, … Standageov zadnji „trend“ jest „Očekuj život pun iznenađenja. Uz brojne pokušaje atentata, komunikacijske sprave koje eksplodiraju, lekcija iz 2024. jest – očekuj ono nevjerojatno!“ Pritom nije mislio isključivo na politiku i ekonomiju, već i na zdravlje (mogućnosti novih pandemija), na eventualno pojačanje solarne aktivnosti, na senzacionalna arheološka i znanstvena otkrića i slične stvari. Ali nema sumnje da ćemo od svih „nevjerojatnosti“ najpozornije pratiti one političke! Politika se vratila u igru s „dodatnom udarnom snagom“, i premda su to mnogi zazivali, čini se da je takvo novo-uspostavljeno stanje politike kao glavne krojačice naših sudbina mnogo gore od onog u kojima je vladala „puka trgovina“.

Situacija u Europi po mnogim je komentatorima „izvan njezine moći“. Doista, po mnogo čemu, Europi su sukobi u Ukrajini i na Bliskome istoku ‘izvanjski’ stvorili probleme za koje ona nije bila, i još uvijek nije spremna. Pod reflektore su iskočili minorniji igrači, poput Orbana i Fica, otvoreno koketirajući s Rusima, i bojkotirajući odluke Vijeća Europe i Haškoga suda. A ni drugi narodi, uključujući i nas, ne izgledaju kao da znaju što im je činiti i kako se ponašati u sve turbulentnijoj realnoj, pa i ideološkoj situaciji. A ni stanje europske ekonomije nije blistavo. Izgubljena su brojna tržišta za industrije, poput automobilske koje su bile  njezini nositelji. Za neke disruptivne tehnološke inovacije u Europi već dugo nisam čuo. Poziv za financijsku pomoć ‘europskoj kreativnosti’ radi konkurentnosti europske ekonomije u rujnu ove godine uputio je Mario Draghi. Mi, obični smrtnici, taj smo vapaj protumačili kao još jednu potencijalno golemu rupu u europskome proračunu, usred svih ostalih kratkoročnih imperativa i turbulencija.

The Economistov komentar situacije u Europi. (The Economist)

A što smijemo očekivati mi, u našoj lijepoj našoj, maloj i provincijalnoj domovini? Premda je Hrvatska po brojnim parametrima čini se u pristojnom stanju (državni dug i inflacija su u „granicama normale“, potrošnja je velika, rast je u usporedbi s drugima u Europi pristojan, rezultati Freedom Housea su OK, dobili smo čak i Moody’s kreditni rejting niskog kreditnog rizika – „A“), dovoljno je poslušati „glasove naroda“ naših istočnih susjeda kako bismo vidjeli koliko je krhak pokrov stabilnosti (i civilizacije). Dovoljna je jedna – od politike možda neovisna katastrofa – poput ubojstva školarca, čedomorstva kojeg je počinio neki religiozni lunatik, neko neočekivano i katastrofalno urušavanje krova poput onoga u Novome Sadu, ili možda još jedna koruptivna afera, da dođe do još dramatičnijeg pada povjerenja u institucije, ili ne-daj-bože do neke bjesomučne narodne reakcije. Ali neovisno o takvim „istočnim“ usporedbama, za nas će svakako vrijediti karikatura koju je nedavno objavio The Economist: Vozač transportera njemačkih registracija, koji prevozi kamion na kojem piše Europska unija, pokušava popraviti motor koji je po svemu sudeći – zakazao. Držimo stoga palčeve da Nijemac popravi mašinu, i da u sljedećoj godini možemo ostati razmjerno pasivni promatrači turbulentnih događaja u svijetu (kakvi smo bili i dosad), kako bismo se mogli baviti „pametnijim stvarima“. Brojni su geniji svoja najbolja otkrića i svoja najvažnija djela objavljivali upravo u najturbulentnijim vremenima. Tko zna, možda i nas zapadne jedna takva „nevjerojatnost“.