Može li zapad ratovati a da ne uđe? Ispit na kojem padaju liberalne demokracije

Ruska agresija na Ukrajinu testira sve ono na što su se liberalne demokracije dugo oslanjale: društveni konsenzus, ekonomski kapacitet, moralnu jasnoću i stratešku ustrajnost, piše Domagoj Juričić. Pitanje nije samo može li se rat dobiti bez izravnog sudjelovanja, nego što takav rat otkriva o stanju demokracije danas. Može li se sigurnost graditi na principima, a ne samo oružju?

• Naslovna fotografija: Ilustracija Pravde ispred zastave EU, s modernim oružjem u ruci i novčanicama eura na vagi. (Midjourney v7)

• Domagoj Juričić je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Ruska invazija na Ukrajinu ne testira samo volju jedne nacije da opstane, već testira i sposobnost liberalnih demokracija da izdrže dugotrajni, posredni, visoko intenzivni sukob bez formalnog ulaska u rat. Povijest nam o tome nudi zanimljive uvide. Naime, liberalne demokracije su dobivale ratove kad su bile prisiljene transformirati se u ratne strojeve. Od Prvog svjetskog rata, preko Drugog, do Hladnog rata, pobjeda je dolazila tek nakon pune mobilizacije društvenih resursa, političkog konsenzusa i ekonomskog preustroja. To su svojim opsežnim radovima potvrdili autori kao Azar Gat u Democracy and Civil War te Michael W. Doyle kroz teoriju liberalnog mira. Prema njima, kada se liberalne demokracije suoče s autokratskom agresijom, iako pomalo spore ili trome, nisu bez moći, nego bez iluzija o brzoj pobjedi. I kad jednom krenu, ne staju.

U kojoj mjeri povijesne podatke možemo staviti u paralelu s današnjim zbivanjima? Za otpor ruskoj agresiji u Ukrajini Sjedinjene Države su dosad izdvojile više od 100 milijardi dolara, gotovo polovicu u vojnu pomoć. Europski saveznici zajedno su iskeširali 130 milijardi eura. Estonija i Danska, primjerice, izdvajaju iznadprosječan udio BDP-a. Ali to su brojke. Pitanje je: postoji li stvarna politička volja da se ide do kraja?

U igri percepcije, brojke znače više od retorike. (Pew Research)

Tu stvari postaju kompliciranije. Pew Research pokazuje kako je u SAD-u udio građana koji misle da se Ukrajini pomaže “previše” narastao sa sedam posto u 2022. godini na 30 posto u 2025. Među republikancima, čak 47 posto. U Europi, YouGov bilježi: u Ujedinjenom Kraljevstvu potpora nastavku rata do pobjede pala je na 36 posto, dok u Italiji 55 posto građana preferira pregovore. U Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj taj je trend još izraženiji. U Poljskoj? Još uvijek odlučni, ali i oprezni kada se spomene izravno sudjelovanje NATO-a.

U igri percepcije, brojke znače više od retorike. I zato povjesničar Timothy Snyder s Yalea zvoni na uzbunu: danas smo, kaže, u 1938. godini. Ukrajinci su kupili vrijeme, dajući Zapadu priliku da djeluje bez potpunog kaosa. Donald Tusk taj narativ uveo je i u politički mainstream. Ipak, usporedbe s Drugim svjetskim ratom traže oprez. Da, potpuno je točno da stanovnici Londona tijekom stalnih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu nisu tražili predaju. No, tada su branili vlastite živote, domove i obitelji. Danas se od europskih građana ne očekuje da izravno stanu pod bombe, nego da ostanu politički dosljedni dok se bore s rastućom inflacijom i visokim cijenama energenata. Ta vrsta otpornosti politički je i psihološki zahtjevnija. Prijetnja možda nije izravna, ali odricanje je stvarno i svakodnevno. Lakše je biti hrabar u trenucima očite opasnosti nego ostati odlučan kad je neprijatelj negdje drugdje, a žrtva dugoročna.

“Postoje gore stvari od američke hegemonije.”

Robert Kagan, jedan od vodećih glasova konzervativnog realizma u američkoj vanjskoj politici, podsjeća na neugodne istine koje europske demokracije često previđaju: “Postoje gore stvari od američke hegemonije.” Iza ove provokacije krije se važan argument: međunarodni poredak nije prirodno stanje koje opstaje samo od sebe, nego ga je nužno aktivno održavati, braniti i graditi. Bez takvog angažmana, poredak postaje ranjiv, a praznine koje nastaju vrlo lako mogu popuniti autokratski režimi s drugačijim vrijednostima i ciljevima.

Njegovo upozorenje potvrđuje i Edward Luttwak, ugledni vojni strateg poznat po realpolitičkom pogledu bez sentimentalnosti. Luttwak rat u Ukrajini vidi kao rovovsku, dugoročnu iscrpljujuću borbu s vrlo malo prostora za brze ili spektakularne pobjede. Iako je njegova kontroverzna ideja o plebiscitu u Donbasu odbačena, njegov utjecaj ostaje snažan upravo zato što prepoznaje ograničenja liberalnih demokracija u situacijama kad vojna moć sama po sebi nije dovoljna. Njegov pristup oblikuje rasprave u vojnostrateškim krugovima jer naglašava važnost dugoročnog političkog, ekonomskog i psihološkog planiranja.

Kaganova i Luttwakova promišljanja jasno pokazuju zašto Europa danas ne može pristupiti sukobu u Ukrajini kao običnom vanjskopolitičkom izazovu. Za razliku od prijašnjih razdoblja, današnji sukob zahtijeva stratešku ustrajnost u situaciji kada neposredna prijetnja nije vidljiva svima jednako jasno. Upravo zbog toga liberalne demokracije trebaju jasno artikulirati svoje interese, osmisliti održive politike i, najvažnije, zadržati stratešku strpljivost i politički konsenzus.

­
Demokracije danas sve rjeđe vode ratove duže od jednog izbornog ciklusa.

Ipak nijedna strategija ne funkcionira ako svi plešemo oko slona u sobi: nuklearno oružje. Bidenova izjava kako SAD neće voditi izravan rat protiv Rusije jer bi to bio uvod u novi svjetski rat nije tek diplomatska fraza. To je okvir unutar kojeg sve ostalo ima smisla. Zapad pomaže, ali s ograničenjima. I Rusija to zna. Za razliku od 1940-ih, danas nema vlada nacionalnog jedinstva, nema suspendiranih izbora, nema strateške tišine. Demokracije danas sve rjeđe vode ratove duže od jednog izbornog ciklusa. Informacijska buka i fragmentacija javnog prostora dodatno urušavaju stratešku strpljivost.

Odgovor na pitanje mogu li liberalne demokracije dobiti rat kojeg ne vode možda je manje važan od pitanja – trebaju li to uopće pokušati. Jer dok jedni još traže put do vojne pobjede, drugi već traže način kako da rat ne postane trajno stanje. Pitanje koje treba postaviti nije samo kako izdržati rat, već kako aktivno tražiti mir. U trenutku kad zamor raste, troškovi rastu, a povjerenje opada, jedini dugoročno održiv put je diplomatski. To ne znači popustiti agresoru, već osmisliti okvir u kojem će Rusija imati dovoljno razloga da sjedne za stol, a da Zapad ne izgubi politički kompas.

Europa tu mora prestati biti pasivni suputnik. Ako ne želi trajno ovisiti o američkoj volji, mora razviti vlastiti sigurnosni model. Ne u smislu militarizacije po uzoru na Hladni rat, nego kao sustav integrirane sigurnosti koji se temelji na gospodarskom rastu, inovacijama i strateškoj autonomiji. Upravo suprotno toj ideji, Europska komisija i pojedine članice sve više razmatraju zajedničko zaduživanje radi povećanja ulaganja u obranu. Ideja euro obveznica za naoružanje, slična modelu korištenom u pandemiji za fond oporavka, sve se više spominje u raspravama u Bruxellesu. Prema informacijama objavljenima u Financial Timesu i Politicu u ožujku i travnju 2025., Francuska, Poljska i baltičke države snažno guraju takvu ideju, dok Njemačka i Nizozemska pozivaju na oprez. Argument zagovornika glasi: bez zajedničkog duga nema brzog jačanja obrambene industrije. No to otvara ozbiljno pitanje: može li se sigurnost graditi na dugovima bez političkog konsenzusa i socijalne cijene?

­
Sovjetski Savez je, prema podacima iz CIA-ine analize iz 1990., ulagao između 15 i 20 posto svog godišnjeg bruto domaćeg proizvoda u vojne svrhe.

Zaduživanje za obranu može dugoročno narušiti fiskalnu stabilnost europskih država. Ako se paralelno ne pokrenu reforme za poticanje rasta, digitalne i zelene tranzicije te tehnološke konkurentnosti, tada će se sigurnosni troškovi pretvoriti u još jedan izvor unutarnje polarizacije i nezadovoljstva. Povijest nas podsjeća kako je Sovjetski Savez implodirao ne zato što je vojno poražen, već zato što je pokušavao pratiti utrku u naoružanju iscrpljujući se ekonomski. Tijekom Hladnog rata, Sovjetski Savez je, prema podacima iz CIA-ine analize iz 1990., ulagao između 15 i 20 posto svog godišnjeg bruto domaćeg proizvoda u vojne svrhe, što je bilo daleko više nego što je njegova ekonomija mogla održivo podnijeti. Poznati povjesničar Paul Kennedy to je sažeo riječima: „Vojna pretjeranost i ekonomska iscrpljenost, a ne vojni poraz, srušili su sovjetsko carstvo“.

Europa mora naučiti iz tog primjera. Danas, kada se europske zemlje suočavaju s pritiskom povećanih vojnih troškova zbog geopolitičkih napetosti, ključno je održati ravnotežu između sigurnosti i gospodarske održivosti. Prema podacima Stockholm International Peace Research Institutea (SIPRI) za 2023. godinu, europska izdvajanja za obranu skočila su za 13 posto u odnosu na prethodne godine, što stvara ozbiljne izazove za ekonomije koje se već bore s visokom inflacijom i usporenim rastom.

Ako Europa ne izbjegne zamku pretjeranih ulaganja u utrku u naoružanju, mogla bi se naći u sličnoj situaciji kao Sovjetski Savez krajem 20. stoljeća—osuđena na ekonomsko slabljenje koje ne dolazi zbog nedostatka vojne snage, već upravo zbog prekomjerne ambicije da održi vojnu superiornost pod svaku cijenu.

Put do mira prolazi kroz snagu. Ali ne samo vojnu. Već snagu političke volje, ekonomske otpornosti i diplomatske hrabrosti. U vremenu koje sad već polako zazire od geopolitike, povlačenje ne znači mir. Povlačenje znači da netko drugi puni vakuum. Netko kome otvoreno društvo nije cilj, nego prijetnja.

Zato liberalne demokracije trebaju početi činiti ono što najbolje znaju: ne boriti se zato što vole rat, već zato što znaju vrijednost mira. Vrijeme je da umjesto pitanja kako dobiti rat kojeg ne vode, postave novo: kako izgraditi mir koji će trajati. I kako to mogu učiniti sami, bez zaduženja koje će ih oslabiti iznutra, bez ovisnosti koja ih čini strateški nevidljivima i bez samozadovoljstva koje odgađa najvažniju transformaciju 21. stoljeća – onu koja povezuje sigurnost, razvoj i suverenitet.

Kako konkretno? Prvi je korak redefinirati sigurnost ne samo kao vojnu spremnost, već kao otpornost društava u cjelini. To znači ulaganje u energetsku samodostatnost, digitalnu infrastrukturu, kapacitete za civilnu zaštitu i industrije dvostruke namjene koje u miru donose inovaciju, a u krizi osiguranje. U brojkama, govorimo o dodatnih 100 do 120 milijardi eura godišnje do 2030. godine, što prema podacima Europske komisije i Bruegel instituta odgovara otprilike 0,7 posto BDP-a EU – razini koja ne traži odricanja od socijalne države, ali traži političku odluku i fiskalni prostor.

­
Potrebno je redefiniranje uloge Europskog vijeća i Visokog predstavnika, ali i jačanje Europske obrambene agencije.

Drugi korak je stvaranje europskog konsenzusa o vanjskoj i sigurnosnoj politici, uključujući jasnu strategiju prema istočnim susjedstvima i institucionaliziranu ulogu EU u mirovnim inicijativama. To znači redefiniranje uloge Europskog vijeća i Visokog predstavnika, ali i jačanje Europske obrambene agencije, čija je trenutna struktura i mandat manjkava za suočavanje s izazovima koji nadilaze puk koordinacijski okvir.

Treći je fiskalna reforma unutar EU, i to u kontekstu novog Višegodišnjeg financijskog okvira 2028–2034., koji se počinje pripremati već 2025. godine. Umjesto povećanja zajedničkog duga za vojnu industriju, EU bi mogla osmisliti model investicijske klauzule unutar Pakta o stabilnosti i rastu za strateške sigurnosne sektore, uz uvjet evaluacije učinaka i vremenskog ograničenja. Potrebni fondovi mogu se izgraditi djelomično iz ušteda u neučinkovitim politikama, djelomično iz poreznih instrumenata poput digitalnog poreza i proširenog ETS sustava, a ponajviše kroz sinergiju s nacionalnim planovima oporavka.

Je li to izvedivo? Jest – ali samo ako se odustane od kratkoročnog političkog horizonta i prigrli strateško razmišljanje koje u EU trenutno koče razlike među 27 država članica. Da bi se to promijenilo, potrebna je politička koalicija unutar Europskog vijeća između ključnih ekonomija (Njemačka, Francuska, Italija) i strateški izloženih članica (Poljska, baltičke zemlje), uz podršku Europske komisije. Takva inicijativa ne može nastati spontano – mora biti rezultat svjesnog liderstva. A tu dolazimo do ključne točke slabosti: Europska unija danas nema prepoznatljivog političkog lidera koji bi mogao artikulirati takvu viziju i oko nje okupiti većinu.

Emmanuel Macron, koji je pokušao igrati tu ulogu, nalazi se u silaznoj fazi svog mandata, a Njemačka je usred unutarnje koalicijske paralize. Italija, iako sve ambicioznija, još uvijek nema dovoljan kredibilitet među sjevernim članicama, dok Poljska politički oscilira između regionalnog samopouzdanja i europske lojalnosti.

Povijest europske integracije pokazuje da se ključne promjene nisu događale konsenzusom 27, nego inicijativama jezgre: od Schengena, preko eura, do obrambene suradnje

U takvoj situaciji, jedina realna opcija je formiranje strateške jezgre unutar Europskog vijeća – mini-koalicije od pet do sedam država koje će definirati smjer i preuzeti politički rizik. Povijest europske integracije pokazuje da se ključne promjene nisu događale konsenzusom 27, nego inicijativama jezgre: od Schengena, preko eura, do obrambene suradnje. Pitanje je tko je danas spreman preuzeti tu ulogu – i hoće li imati političku hrabrost da ostane dosljedan kada se konsenzus ne stvori odmah. Ako nitko ne povede, povući će nas inercija. A inercija u geopolitici nikad ne vodi na dobro. Liberalne demokracije mogu preživjeti ovaj sukob, ne tako da postanu slične autoritarnim protivnicima, već tako da budu bolja verzija sebe. Za to je nužna politička hrabrost da odaberu smjer povijesti i strateški promišljena vizija mira koji traje.

Ukoliko Europa ne uspije izgraditi strateški konsenzus, ne reformira svoj fiskalni okvir i ne redefinira sigurnost na temelju razvoja umjesto zaduženja, suočit će se s trostrukom prijetnjom. Prvo, povećat će se ovisnost o SAD-u u trenutku kada se američka politička scena naginje izolacionizmu i gdje buduće administracije možda neće dijeliti isti strateški interes za kontinentalnu sigurnost Europe. Drugo, unutarnje socijalno raslojavanje i fiskalna napetost mogli bi pojačati euroskepticizam i političku fragmentaciju iznutra. Treće, vanjskopolitički vakuum koji će nastati bit će ispunjen revizionističkim silama – ne samo Rusijom, već i Kinom, Turskom i drugim akterima koji već računaju s geopolitičkim umorom Zapada. Jednostavno, ukoliko Europa ne postane subjekt vlastite sigurnosti, postat će objekt tuđih planova. Vrijeme da se to spriječi još uvijek postoji – ali neće trajati zauvijek.