Na 30. obljetnicu Baršunaste revolucije prosvjed 250.000 Čeha. Protiv čega? Demokracija bez demokrata

Nama su dragocjena ostavština  i vrijednosti 1989. Protiv smo kroćenja pravosuđa i medija, i uzurpacije moći nekoliko oligarha. Demokracija je krišom ukradena od nas, izjavio je student teologije Benjamin Roll  jedan od organizatora demonstracija. Sofija Kordić piše o tenziji kapitalizma i demokracije, radi li se u Baršunastoj revoluciji o pobjedi komunističkih tehnokrata ili je uspon oligarha i populista napuklina u modelu koji su nakon 1989. preuzele nove demokracije

• Naslovna fotografija prosvjed 16. studenoga (posredstvom organizatora Građanske inicijative Milijun trenutaka za demokraciju)

• Autorica je novinarka koja živi u Pragu

Samo polovica Čeha misli da je demokracija najbolji oblik vladavine. Prema istraživanju Češkog radija pod nazivom „Podijeljeni slobodom“ skoro četvrtina smatra da bi u određenim okolnostima bio bolji autoritarni oblik vladavine, a petini je  svejedno. Druga istraživanja pokazuju da više od polovice ljudi s najnižim obrazovanjem smatra da je u socijalizmu bilo bolje. Češka ima najnižu stopu nezaposlenosti u Europskoj uniji, u listopadu je bila 2,6 posto. Smatra se jednom od najsigurnijih zemalja u svijetu, vrlo liberalnom, s dostupnim i razvijenim zdravstvom, u nekim oblastima vrhunskim, i u mnogim aspektima uspješnom zemljom gdje se prosječno gledano vrlo dobro živi. Ali, što je s onima koji su nezadovoljni i nostalgični su za jednim od najrigidnijih režima u sovjetskom bloku? Što to govori o češkom društvu 30 godina od Baršunaste revolucije?

Stavi li se na stranu da se ljudi prisjećaju mladosti s ružičastim naočalama, prema mišljenju političkih komentatora masa nostalgičara znači da je posljednjih 30 godina nešto pošlo krivo što predstavlja rizik za budućnost. Dok neki govore da slobodu mogu iskoristiti samo oni koji u njoj vide mogućnosti, drugi kažu da je društvo potpuno okrenulo leđa određenoj skupini ljudi  kojoj se nikakve mogućnosti nisu ni mogle otvoriti. Kada se govori o prednostima života nakon 1989. najviše  bijesa izazove tvrdnja o mogućnosti putovanja, jer mnogi za to nemaju novca. U Češkoj živi 10, 6 milijuna ljudi,  pod ovrhom je oko 800 tisuća građana, a milijun živi ispod granice siromaštva.

Sociolozi  objašnjavaju nepovjerenje u političare i tradicionalne političke stranke  time što je češko društvo  u prošlosti bilo egalitarno, većina je živjela na sličan način. Poslije revolucije  neki su se jako obogatili, neki su jako osiromašili, neki su kao pripadnici romske manjine završili u socijalno izoliranim područjima, što je politički korektan izraz za geto.

Pobjednici Baršunaste revolucije su komunistički tehnokrati, tvrdi Miroslav Vaněk (Wikipedia)

„Na privatizaciju se gleda kao na krađu usred bijela dana. Nelegitimnost ekonomske transformacije značajno je utjecala na to kako češko društvo gleda na ljude koji su se obogatili, pa bilo to  i poštenim radom, sposobnostima i dobrim idejama“, komentirao je sociolog Ivan Gabal Češkom radiju spomenuto istraživanje. Povjesničar Miroslav Vaněk primjećuje da se mnogi koji su bili pobjednici prije 89. osjećaju pobjednicima i sada, da su to bili uglavnom komunistički tehnokrati i ostali  koji su zahvajujući društvenom položaju akumulirali kapital i oplodili ga nakon pada komunizma. „Mislili smo da taj kapitalizam neće toliko boljeti, da će to nekako ići samo od sebe. Premda se o Češkoj i dalje govori  kao o socijalnoj državi, mnogi ljudi ne osjećaju podršku od države i mrzovoljni su. Osjećaju se ostavljenima.“

U nedavnom eseju o krizi liberalizma u britanskom Guardianu Ivan Krastev i Stephen Holmes podsjećaju na opservaciju mađarskog sociologa Elemera Hankissa: „Ljudi su shvatili da će u nadolazećim godinama biti odlučeno tko će biti bogat a tko siromašan; tko će imati moć a tko ne; tko će biti marginaliziran, a tko u centru. I tko će biti u mogućnosti da stvara dinastije, a  čija će djeca patiti.“ Krastev i Holmes spominju i Amerikanca Johna Feffera autora knjige Aftershock: A Journey into Eastern Europe’s Broken Dreams, koji primjećuje da je za generaciju Drugog svjetskog rata komunizam bio ‘god that failed’ a da bi za sadašnju generaciju u srednjoj i istočnoj Europi bog koji je zakazao bio liberalizam. Ističu da je  nastojanje bivših komunističkih država da stignu Zapad poslije 1989. nazivano raznim imenima – amerikanizacija, europeizacija, demokratizacija, liberalizacija, proširenje, integracija, harmonizacija, globalizacija, ali je to uvijek značilo samo „modernizaciju preko imitacije i integraciju preko asimilacije“.

U prvim godinama nakon 1989. liberalizam je bio povezivan s idejama slobode kretanja, slobodnog tržišta, slobode govora i vladavine prava. U naredna dva desetljeća srednjoeuropske i istočnoeuropske verzije liberalizma neumoljivo su bilježile rast socijalne nejednakosti, korupcije i moralno upitne distribucije javne imovine u ruke malog broja ljudi.

Odjednom je postalo očigledno da zapadne elite ne znaju što čine: Krastev i Holmes (youtube)

„Reputacija liberalizma u regiji nikad se nije oporavila nakon financijske krize 2008. Pouzdanost da je politička ekonomija zapada model za budućnost čovječanstva bila je povezana i s uvjerenjem da zapadne elite znaju što čine. Odjednom je bilo očigledno da ne znaju. Zato je 2008. imala razorni ideološki, a ne samo ekonomski efekt“, pišu Krastev i Holmes. „Konačna osveta srednjoeuropskih i istočnoeuropskih populista zapadnom liberalizmu nije puko odbacivanje ideje o imitaciji zapada. Mi smo pravi Europljani, ponavljaju stalno Orban i Kacszinsky, i ako Zapad želi da se spasi, morat će imitirati istok. Orban je u govoru 2017. rekao: Prije 27 godina ovdje u srednjoj Europi smo vjerovali da je Europa naša budućnost; danas osjećamo da smo mi budućnost Europe.“

Premijer Češke Andrej Babiš, oligarh u svakodnevnom sukobu interesa je, kako zapaža Timothy Garton Ash u eseju  ‘Time for New Liberation’, blaža verzija Orbana i Kacszinskog. U Češkoj je, ironično rečeno, više antiimigrantskih stranaka nego imigranata.  Na čelu zemlje je predsjednik Miloš Zeman, populist, provokator, koji je okrenuo leđa Zapadu, okružio se s ljudima povezanim s ruskim i kineskim kapitalom i otvoreno koketira s ruskim i kineskim režimom. Razdoblje prije 1989., rehabilitira simboličkim gestama poput udjeljivanja državnih priznanja ljudima povezanih s komunističkim režimom i zloglasnom tajnom službom StB.

Demokracija će izdržati ispit povijesti samo kada građanin bude smatrao izbor parlamentarnog zastupnika jednako važnim kao i izbor liječnika, i naravno kada izabrani zastupnik bude osjećao istu odgovornost kao kada kirurg operira na živom tijelu

Činjenica da 30 godina nakon pada komunizma u Zastupničkom domu češkog parlamenta zajedno većinu imaju tri nedemokratske stranke: populistički pokret  ANO na čelu s autokratskim vođom premijerom Babišom,  i dvije neliberalne stranke, ekstremne ljevice (nereformirani komunisti, KSČ)  i ekstremnog desničara Tomija Okamure (SPD) navodi politologa Jiříja Pehea na zaključak da je, usprkos tome što većina ne žali za vremenima prije 1989.,  identifikacija s vrijednostima koje predstavlja liberalna demokracija u velikom dijelu društva vrlo niska. Postavlja se pitanje koliko je građana uistinu željelo slobodu koja iziskuje i puno veću individualnu odgovornost. Pehe smatra da je za veliki dio građana novi demokratski sistem sa slobodnim tržištem prvenstveno predstavljao brže poboljšanje životnog standarda, a sloboda i demokracija prizivana koju su prizivale nove elite  su za njih bile sporedne. „Čini se da tiha većina u komunističkim državama nije bila duboko nezadovoljna vladajućim režimom dok god im je režim pružao primjereni životni standard i sigurnost. Nove elite su nakon 1989., izgleda, tu tihu većinu mogle puno prije pridobiti poboljšanjem životnog standarda nego apstraktnim geslima o slobodi,“ ističe Pehe.

„Novi institucionalni okviri i mehanizmi dugo vremena su u mnogo čemu bili samo fasade iza kojih se odigravala serija patoloških pojava poput korupcije, krađe imovine tokom privatizacije ili nastanak mafijaških struktura“, piše Pehe dodajući da su te pojave diskreditirale sistem liberalne demokracije a time i zapad kao uzor, što je okrenulo veliki dio društva ka jednostavnim, populističkim rješenjima. Andrej Babiš, izdanak komunističke elite, vlasnik poljoprivredno-kemijskog koncerna Agrofert, koji je uzjahao na valu nezadovoljstva građana korupcijskim aferama i lijevih i desnih vlada, najprije je uspješno mobilizirao razočarane birače desnog centra, a onda je  vrlo brzo shvatio da se realna politička moć nalazi među starijim postkomunističkim biračima i da je Češka u velikom dijelu, kako ističe Pehe,  demokracija bez demokrata. Stoga je na neki način Babiš  obnovio nepisani ugovor iz razdoblja takozvane normalizacije nakon sovjetske okupacije: ja ću vam jamčiti sigurnost i pristojni životni standard, na uštrb nekih sloboda, a vi ćete me pustiti da vladam.

„Demokracija će izdržati ispit povijesti samo kada građanin bude smatrao izbor parlamentarnog zastupnika jednako važnim kao i izbor liječnika, i naravno kada izabrani zastupnik bude osjećao istu odgovornost kao kada kirurg operira na živom tijelu.“ To je još početkom tridesetih godina prošlog stoljeća napisao češki novinar i političar lijeve orijentacije Josef Macek, a prenio novinar i publicist Erik Tabery u knjizi  „Napušteno društvo, češki put od Masaryka do Babiša“. Tabery primjećuje da je Macek preduhitrio svijet za nekoliko desetljeća zapažajući u godini Hitlerova dolaska na vlast kako je pogrešna teza da su Nijemci nedemokratski narod. Totalitarizam se može dogoditi svakom društvu gdje  ljudi na politiku gledaju kao na nešto  daleko što ih se puno ne tiče.

Neki problemi s kojima se danas srećemo su posljedica arogancije zapadnog demokratskog kapitalizma

Češka je jedna od najskeptičnijih zemalja prema EU. Prema istraživanjima Pew Research Center samo nešto preko 50% ispitanih osjeća se građanima EU. Velike razlike su između Praga i provincije. U prijestolnici  je 85% ljudi zadovoljno svojim životom, samo 57%  u ostatku zemlje. Sociolog Gabal smatra da su građani iznimno nezadovoljni politikom, političarima, institucijama. „Većina nas voli demokraciju,  pluralizam, ali ne vjerujemo političarima i to nas razdire. Imamo osjećaj da političari ne zastupaju  nas, već sebe, nekog drugog ili strane interese. Prestali smo primjećivati da imamo zajednički interes, ne mislim samo češki u smislu države i društva, već šire u smislu Evrope. Moramo se pozabaviti time zašto imamo u javnom prostoru toliko netolerancije.“

U politiku je ušlo najjednostavnije oruđe – zastrašivanje. Manipulira se strahom od Brisela, izbjeglica, migranata. U svakodnevni politički mainstream ušla je retorika i stajališta, kako kaže filozof Václav Němec, iz najnižeg političkog suterena: mobiliziranje protiv vanjskih neprijatelja, proizvodnja straha, učvršćivanje kolektivnih stereotipa i predrasuda prema određenim skupinama, oživljavanje ideje etničke  i kulturne  homogenosti  tipične za nacionalizam 19. i prve polovice 20. stoljeća. Nakon  globalnog financijskog kraha 2008. i potom kulminacije izbjegličke krize 2015.  bilo je vidljivo da su demokratski instinkti češkog društva vrlo slabi.

Mi smo pravi Europljani, ponavljaju Orban i Kacszinsky, i ako Zapad želi da se spasi, morat će imitirati istok. Orban je 2017. rekao: Prije 27 godina ovdje u srednjoj Europi smo vjerovali da je Europa naša budućnost; danas osjećamo da smo mi budućnost Europe

Timothy Garton Ash u razgovoru za češki tjednik Respekt upozorava kako je zapad, uključujući i Češku oko 2000. preuzeo osjećaj  samozaljubljenosti i samozadovoljstva. „Svi smo mislili da se historija odigrava po našoj želji. A onda smo 2008.  naišli na zid. Neki problemi s kojima se danas srećemo su posljedica arogancije zapadnog demokratskog kapitalizma. Jedan od velikih problema današnje Češke i Slovačke su oligarsi s prilično velikom količinom novca i moći, uključujući i političku. Ukoliko su se na brutalan način uvodili tržišni principi, uz to je bila potrebna daleko robusnija socijalna politika. Bilo je nužno učiniti nešto puno više za ljude koji su se  našli na marginama. To je bila velika greška“, izričit je Ash.

Izravni predsjednički izbori 2013., podijelili su Češku na dva tabora; postkomunistički, sastavljen uglavnom od starijih koji nisu pružali otpor komunističkom režimu, s oprezom su podržavali novi sistem da bi se u njega brzo razočarali, a drugi čine mlađe generacije koje su odrasle u novom sistemu i usprkos kritičkom pogledu na mnoge društvene i političke pojave još nisu otpisali demokraciju i počinju se angažirati u građanskom društvu. O njima, uvjeren je Pehe, ovisi budućnost demokracije u Češkoj.

Organizator prosvjeda Benjamin Roll (youtube): Demokracija nam je ukradena

„Ne izvodimo revoluciju. Nama su dragocjeni ostavština  i vrijednosti 1989. Ne pozivamo na promjene već upozoravamo na promjene koje uvode Babiš i Zeman.  Protiv smo kroćenja pravosuđa i medija, i uzurpacije moći nekoliko oligarha. Upozoravamo da je demokracija krišom ukradena od nas“, izjavio je student teologije Benjamin Roll  jedan od organizatora demonstracija.

Kapitalizam se tvrdi o sebi da je neodvojivo spojen s vrijednostima demokracije i ljudskim pravima. Pokazalo se da mu najbolje ide u zemljama koje nisu demokratske

Timothy Garton Ash primjećuje da pored ekonomske i društvene nejednakosti veliki broj građana u postkomunističkim društvima pogađa i to što se osjećaju zapostavljenima i nepoštovanima od strane liberalnih elita iz metropola, ali da su podjele po klasnoj, obrazovnoj i zemljopisnoj liniji karakteristične za populizam u bilo kojem dijelu svijeta. Jedan od glasnih  kritičara kapitalizma u Češkoj je režiser Petr Zelenka. Svojedobno je izjavio kako je češko društvo pasivno proživjelo komunizam, a tako proživljava i kapitalizam. „Kapitalizam se predstavlja kao bogom dani sistem koji nema alternativu. Tvrdi o sebi da je neodvojivo spojen s vrijednostima demokracije i ljudskim pravima, što je laž. Pokazalo se da mu najbolje ide u zemljama koje nisu demokratske, kao na primjer u Kini, i da se učvršćuje uglavnom u razdobljima različitih kriza.“

Filozof  Němec kaže da je na mjestu postaviti pitanje je li uspon oligarha i populista kako u istočnoj Evropi tako i u nekim zapadnim zemljama znak slabosti zapadnog modela kojeg su nakon 1989. pokušale preuzeti nove demokracije, uključujući i češku. „Ahilova peta tog modela predstavlja sudbonosni spoj političkog sistema demokracije sa socijalno-ekonomskim sistemom kapitalizma. Tim je spojem u srce demokratskog sistema unesena trajna napetost između ekonomsko-privatnog i političko-javnog, pri čemu se granice među objema oblastima trajno brišu. I na zapadu možemo primijetiti kako privatni interesi prevladavaju nad javnim a privatne ekonomske skupine takoreći koloniziraju javne institucije. Zapadne demokracije su, međutim, od istočnih  otpornije jer imaju funkcionalnu pravnu državu, nezavisne medije, jako građansko društvo i uopće razvijeniju demokratsku kulturu.“