Na cijelom je svijetu hladan ostao jedino predsjednik Italije Mattarella. A to mu je i ustavni zadatak

Stranim je komentatorima talijanske politike oduvijek teško razlučiti fikciju od stvarnosti, pojavno od sadržajnog, jer su politički narativ i komunikacija izrazito teatralni, a nerijetko i krajnje neozbiljni, objašnjava Aleksandra Šućur. Iza te "buke i bijesa" stoji procedura odmjeravanja snaga i biranja politika, u kojoj je čak moguće da su stranke u vladi u koaliciji s oporbenim strankama. Nova talijanska vlada sastoji se od jakobinskog žara i diletantizma, a percipiraju je desnom

Naslovna slika: prisega predsjednika vlade Contea pred predsjednikom Mattarellom

Autorica je politička konzultantica i analitičarka u Milanu

Tjedan dana nakon našeg zadnjeg osvrta, novi talijanski Predsjednik Vijeća ministara (ovaj staromodni termin još je službeni naziv talijanske izvršne vlasti) i svi ministri prisegli su pred Predsjednikom Mattarellom „vjernost Republici, postupanje po Ustavu i zakonima te obnašanje funkcija u isključivom interesu naroda“. Nekoliko dana kasnije, 5. lipnja, dobivaju povjerenje u Senatu, a dan kasnije i u Domu zastupnika. Tema ovog produbljenja je nova talijanska vlada, njezini prioriteti te predviđanja mogućih utjecaja na europsku politiku i odnose.

Iako smo sve sadržajno-bitno o sastavljanju vlade koja se nazvala „vladom promjena“ istakli u prošlom tekstu (spajanje nespojivog, interesna kontrapozicija Sjever-Jug, anonimni premijer Conte s dva nepredvidiva mentora), baš kao što smo u prethodnim „epizodama“ ilustrirali teatralnost i hirovitost talijanske politike, ne možemo pristupiti temi bez osvrta na prošli tjedan u kojem se dogodilo „il tutto e il contrario di tutto“ („sve i sve suprotno od sveg“) i koji nam, između ostalog, ukazuje na važnost korektne komunikacije i informacije, a važan je i za širu sliku i zaključke.

Ni Centralni komitet KP SSSR nije mijenjao stav svakih pet minuta kao Lega i Pet zvjezdica: Fausto Bertinotti

I. Spektakl pod nazivom „Contrordine, compagni!“

Prošlotjedna događanja i – čak i za Italiju – nečuvene obrate, vjerojatno je najefektnije prokomentirao umirovljeni političar Fausto Bertinotti, nekadašnji predsjednik Doma zastupnika i bivši Glavni tajnik stranke Rifondazione comunista. Napade i optužbe, te njihova povlačenja, koji su izmjenično pljuštali u pravcu predsjednika Mattarelle i od 5 zvijezdi (M5S) i od Lege, te njihove stalne promjene mišljenja i komunikaciju Bertinotti je usporedio sa sovjetsko-staljinističkom parolom „Protunaredba, drugovi!“, uz ironičnu opasku da ni Centralni komitet Komunističke partije Sovjetskog saveza nije mijenjao stav svakih 5 minuta, kao što to čine Lega i M5S.

Financial Times, Der Spiegel a zatim i rating agencije formirali su negativnu percepciju Italije koja se odrazila na cijenu obveznica i dionica

Fitilj komunikacijskog kaosa koji je „u poluvremenu“ (u nedjelju, 27.5.) rezultirao vraćanjem premijerskog mandata od strane mandatara (prof. Giuseppe Conte), ali i divljanjem vrijednosnica na milanskoj i drugim europskim burzama te uvjetovao ponorski spread između vrijednosti talijanskih i njemačkih državnih obveznica – zapalio je britanski Financial Times prijenosom teksta prof. Paola Savone, koji je trebao postati ministar financija-ekonomije, objavljenog 2015. godine na jednom marginalnom „no-euro“ portalu u kojem hipotetski raspravlja o izlasku Italije iz eura top secret shemom tiskanja nacionalnog novca na koji bi se prešlo munjevito, tijekom vikenda, uz blokadu bankomata.

Ulje na vatru su dodali još neki europski mainstream mediji, među kojima i njemački Der Spiegel naslovnicom s uvredljivom karikaturom kamionete kojom se „žicari iz Rima“ stropoštavaju u ponor. Negativna percepcija Italije se zatim lančano prenijela na indikatore pouzdanosti rating agencija, a ovi na masovnu prodaju dionica još u petak 25.5. što je rezultiralo obustavom razmjene gotovo svih bankovnih dionica.

Prvi čin: Nedjelja, 27.5., niz nestvarnih, gotovo Fellinijevskih scena

Vruće je popodne na trgu ispred predsjedničke palače na Kvirinalu, Rimljani ga kolokvijalno zovu Brdo (il Colle). Nema hlada i gomila se domaćih i stranih novinara znoji riskirajući sunčanicu i dehidriranje. Prevrću očima, čuli su da je u palači Di Miao (zašto Di Maio?), neki tvrde da je unutra i Salvini, nitko nije vidio mandatara koji je najavio da će biti „odvjetnik Talijana“, propituju jedni druge što se zbiva, neki greškom i turiste, kojih je, rimskim žargonom rečeno, također „una cifra“ na trgu …

Je li se upravo u ovom trenutku ušuljao predsjedniku?

Iznenadna strka i metež, prekidaju se izravna izvještavanja i sva ta gomila prelazi na jednu stranu trga. Čuju se policijske sirene, trube, zaglušujuća vika. Ne, nije mandatar, već biciklistička utrka u završnoj dionici Giro d’Italia. Novinari se naginju preko ograda u agonističkom pokušaju da si naprave selfie s biciklistima u pozadini.

Da li se mandatar baš tad ušuljao u zgradu Kvirinala, nije poznato. Malo kasnije, novinarima je dozvoljen ulaz da bi čuli kratku izjavu Giuseppe Contea da je vratio mandat predsjedniku. Šok je pojačao i sam predsjednik Mattarella govorom u kojem je podsjetio da je „poduzeo sve što je mogao“ da se vlada sastavi (opisujući dinamiku o kojoj smo govorili u prethodnom tekstu), da je pristao na sve uvjete političkih snaga koje su izišle relativne pobjednice, počevši od prihvaćanja predsjednika vlade bez izbornog legitimiteta (govor i počinje rečenicom koja će sigurno ući u neki antologijski filmski scenarij: „ho superato tutte le perplessità…“), ali da ne može imenovati ministrom ekonomije – inače uvaženog profesora – osobu za koju domaća i strana javnost smatra da bi izvela Italiju iz eura. Dodajući da sam izlazak iz eura nije tabu tema, već je tema, obzirom da se radi o poštivanju međunarodnog ugovora koji je u rangu Ustava, trebala biti dubinski prodiskutirana u samoj izbornoj kampanji.

Nešto kasnije, obratio se novinarima s najavom da će za novog mandatara imenovati prof. Carla Cottarellija, uglednog ekonomista koji je revidirao troškovnike velikom broju talijanskih vlada različitih političkih predznaka.

Utisak da se ne radi o stvarnosti, već o grotesknim scenama iz Fellinijevih filmova dosegnuo je vrhunac kasnije navečer na drugom trgu na kojem su se okupili birači M5S. Okupljanje je bilo organizirano radi proslave nove talijanske vlade ali se pretvorilo u fantazmagoričku scenografiju unutar koje su se teoretizirale globalne financijske zavjere i udari na demokraciju i državu, lansirale optužbe i zahtijevao impeachment predsjednika.

Drugi čin: Tko laže? Salvini prisiljen na promjenu strategije

Obrat je ponovo stavio talijansku politiku u udarne vijesti europskih medija, a prijenos informacija je sličio na igru „pokvarenih telefona“ koji je generirao fake news, špekulacije o „udaru na demokraciju“ (kojeg si je utvarao široki spektar komentatora: od „kafićkih analitičara“ pa do ruskog predsjednika Putina), svrstavanja u tabore „pro“ i „kontro“ Mattarella, ukratko, besmislice su prozujale Europom, a i šire, uglavnom zbog nepoznavanja talijanskog ustavnog poretka, ali i zbog strasne ljubavi medija za „frke“.

Predvođene Milanom, burze su nastavile divljati. Partito democratico i Forza italia su se stavile na stranu ustavne predsjedničke ovlasti veta na određenog ministra, baš kao i većina ustavnih stručnjaka (a i većina „normalnog naroda“, 66%). I premda je Salvini zaprijetio Berlusconiju (koji je branio Mattarelline ovlasti) da će revidirati svoj savez (na lokalnoj razini) s Forza italiom, ojačan i dernjavom koju je podigla Giorgia Meloni iz Fratelli d’Italia (čije su nesuvisle optužbe o Mattarellinom „državnom udaru“ i „veleizdaji“ prenijeli i neki hrvatski mediji), volja za impeachmentom predsjednika je potpuno splasnula već u utorak, kad je Kvirinal objavio transkripte razgovora s čelnicima stranaka a koji su dokazali da nikakve „urote“ nije bilo, jer je Predsjednik tijekom tih razgovora jasno stavio do znanja svoju rezervu isključivo spram predloženog ministra ekonomije i tražio da se njegovo ime zamjeni bilo kojim drugim. Čak je pitao Salvinija: „Zašto ne bi bio Giancarlo Giorgetti, vaš ekonomist iz Lege?“, na što mu je Salvini odgovorio da se „Giorgetti ne osjeća preuzeti takvu odgovornost“. Tad je i široj javnosti postalo jasno da se u takvom kontekstu ni Mattarella „nije osjetio“ preuzeti odgovornost imenovanja 82-godišnjeg profesora, bez ikakvog izbornog legitimiteta. Salvini je shvatio da je „Brdo uzvratilo udarac“ i da bi, bez obzira na konstantni rast rejtinga Lege, mogao skupo platiti svoje inzistiranje na Savoni i izazivanje prijevremenih.

Paralelno, novi mandatar Cottarelli najavio je da će njegova „neutralna vlada“ stručnjaka – u slučaju povjerenja u parlamentu – svakako biti privremena, te će novi izbori biti raspisani već početkom 2019., izbori na kojima njegovi ministri neće biti kandidati, dok će – u slučaju nepovjerenja – izbori biti raspisani nakon ljeta. Obzirom da je PD najavio da će biti suzdržan prilikom glasanja o povjerenju, Salvini je zatražio prijevremene izbore za 29.7., što je tehnički neizvedivo (jer mora proći ustavni rok od raspuštanja parlamenta), što je u Di Maiu (za kojeg smo već rekli da je politički „potrošiv“) ponovo probudilo nadu da bi se moglo naći novo rješenje za „političku vladu“. Tako su oprezno započeli novi pregovori, prvo s Cottarellijem, koji je rado prihvatio neobičnu ulogu „emisara“ Salvinija i Di Maia kod predsjednika.

Srijeda je prošla u duhu „contrordine, compagni!“, više se ne napada Predsjednik, nego, ako je moguće, mora ga se pohvaliti za čelične živce i hladnokrvnost, a suspence je prekinut u četvrtak navečer u 21,00 h, kad je na Kvirinal pozvan prof. Giuseppe Conte kako bi ponovo prihvatio mandat. Cottarelli je sve do tog trena držao u džepu popis svojih ministara, čija imena nije želio objaviti dok ne bude siguran da je i taj politički pokušaj propao.

Upozoravala sam u ranijim tekstovima da je stranim komentatorima talijanske politike oduvijek teško razlučiti fiction od stvarnosti, pojavno od sadržajnog, jer su politički narativ i komunikacija izrazito teatralna, a nerijetko i krajnje neozbiljna. U drugim zemljama je nezamislivo da premijer „drži roge“ drugim šefovima vlada i država dok poziraju za službene fotografije

Treći čin: Uskrsnuće

I tako, 24 sata nakon pressice na kojoj se živ i zdrav pred novinare u Kijevu pojavio Arkadij Babčenko, i iz Rima su izvjestitelji mogli posvjedočiti veliko “uskrsnuće”, političko, doduše. Nakon presice koja je potvrdila novi obrat, novinari su jednoglasno zaključili da su „svi bili izgubili busolu. Osim jedne osobe. Kakva sreća da postoji Mattarella“. A taman je iz Sjedinjenih Država u Rim bio sletio glavom i bradom Steve Bannon (trebao se sastati i sa Salvinijem), da on objasni sav taj cirkus, financijske špekulacije i velike globalne zavjere protiv sirote Italije. Vjerojatno je vidio da nema dovoljno domaćih freakova koji bi „tu napravili reda“. I da fali netko kao on. Slično valjda misli i Željka Markić kad dolazi u Rim.

Upozoravala sam u ranijim tekstovima da je stranim komentatorima talijanske politike oduvijek teško razlučiti fiction od stvarnosti, pojavno od sadržajnog, jer je politički narativ i komunikacija izrazito teatralna, a nerijetko i krajnje neozbiljna. U drugim zemljama je nezamislivo da premijer „drži roge“ drugim šefovima vlada i država dok poziraju za službene fotografije. Skroz suprotno, talijanski komentatori zamjeraju predstavnicima Pet zvjezdica, a posebno Di Maiu – nedostatak humora. Smatraju da se uzimaju „previše ozbiljno“ i da je to zapravo jako opasno.

A nove tehnologije, društvene mreže i kontekst sveopćeg globalnog sela, podigli su talijanski politički „njuzbar“ na još višu razinu, pomiješali ga čak i s komercijalnim marketingom. Iste večeri Netflix Italia je „uskrsnuće mandatara“ (designated prime minister) komentirao tweetom, kojim ironizira situaciju ali ujedno reklamira i vlastitu seriju Designated Survivor, sa didaskalijom:

„U ovom političkom thrilleru koji će vas potpuno obuzeti, sudbina Italije je u rukama jednog 76-godišnjaka, dok se zemlja nakon devastantnih izbora pretvorila u Državu bez vlade.

U glavnim ulogama: Sergio Mattarella, Carlo Cottarelli, Enrico Mentana

Žanr: politički triler, talijanska tv serija

Obilježja: zavodljiv, suspence, temeljen na istinitoj priči“

II. Kapelanovo jaje na talijanski način

Sve iznad navedeno nije stilsko „oneobičavanje“ iz književne teorije Danila Kiša. Koliko god komični i groteskni izgledali (definitivno scenarij super filma), ovakvi elementi utječu na percepciju i interpetaciju stvarnosti, ali i na konstrukciju stvarnosti. Talijansku političku konstrukciju bi zapravo trebalo prepustiti Talijanima. Oni to bolje i kreativnije rade od Financial Timesa, koji i dalje bespoštedno bombardira kolumnama u kojima objašnjava zbog čega će sve krenuti naopako s ovom novom talijanskom vladom.

Predsjednik može odbiti supotpisati bilo koji zakon i vratiti ga u parlament na novu diskusiju i glasanje, tražiti pokrića za svaku vladinu odluku i mjeru, pa i kroz polugu „propitivanja ustavnosti“. Članak 81 talijanskog Ustava propisuje ravnotežu prihoda i rashoda, tako da proračunska disciplina nije samo „EU zahtjev“, već je to u prvom redu stvar koju zahtijeva i talijanski ustavni poredak.

Premda u tim tekstovima ima puno točnih stvari i realnih upozorenja, naročito kad govore o talijanskom dugu (132% BDP-a) i koji bi daljnim budžetskim deficitom još više porastao, pukim financijsko-analitičkim pristupom nije moguće obuhvatiti big picture, a kamoli nuditi „spasonosna rješenja“. Novoj vladi sigurno fali „organicističke vizije“, fali troškovnik „popisa lijepih želja“ kojeg su nazvali „ugovorom o vladi“, jer je obećala puno i puno stvari koje koštaju, ali u životu jedne države ne postoji samo vlast, postoji i oporba, postoje institucije a iznad svega, postoje građani.

Ne znam što bi europskoj javnosti bolje od iznad opisanih događanja dokazalo da je Predsjednik Mattarella savršeno u stanju „hendlati“ i iskusne i neiskusne elemente ovog postizbornog saveza – a za tako nešto ima sto načina na raspolaganju: Predsjednik može odbiti supotpisati bilo koji zakon i vratiti ga u parlament na novu diskusiju i glasanje, tražiti pokrića za svaku vladinu odluku i mjeru, pa i kroz polugu „propitivanja ustavnosti“. Članak 81 talijanskog Ustava propisuje ravnotežu prihoda i rashoda, tako da proračunska disciplina nije samo „EU zahtjev“, već je to u prvom redu stvar koju zahtijeva i talijanski ustavni poredak.

I drama oko duga je također pretjerana, jer je taj dug prvenstveno talijanski dug. Dvije trećine tog vrtoglavog duga drže talijanski štediše, talijanski mirovinski fondovi, talijanske banke, osiguranja itd. Uostalom, baš zato što država 2/3 ukupnog zaduženja duguje talijanskim subjektima, Mattarella je i stavio veto na imenovanje prof. Savone, jer bi u prvom redu zbog prašine koja se digla oko njega – stradali talijanski subjekti.

Vlada Conte je kao kapelanovo jaje, mućak, ali treba se praviti da su mu neki „dijelovi“ ipak ok, a ako nekom i „prisjedne“, tegobe će proći u vrlo kratkom vremenu, nisu smrtonosne.

Važnim svjetskim mainstream medijima bi vjerojatno bila bliskija jedna stara anglosaksonska duhovitost. Kapelanovo jaje (The Curate’s Egg) vic je s kraja 19. stoljeća. Jedan biskup pozvao je na ručak kapelana i, primjetivši da je jaje u kapelanovom tanjuru pokvareno ali ga kapelan svejedno jede, kaže: „mislim da ste dobili loše jaje“. Kapelan, u nastojanju da ne uvrijedi biskupa i njegov ručak, odgovara: „Uvjeravam Vas, monsinjore, da su mu neki dijelovi vrlo ukusni“. Vlada Conte je kao kapelanovo jaje, mućak, ali treba se praviti da su mu neki „dijelovi“ ipak ok, a ako nekom i „prisjedne“, tegobe će proći u vrlo kratkom vremenu, nisu smrtonosne.

„Vlada promjena“

Još u prošlom tekstu istakli smo da je broj „tehničkih“ profila, barem u tom prvom ministarskom ešalonu neobično visok za ovako političku (i ispolitiziranu) vladu. Dok netehnički ostatak čine uglavnom diletanti. Iako je još rano za detaljni insight, jer još nisu dogovorili ravno 349 fotelja, tj. „drugoešalonskih“ pozicija koje, osim viceministara i tajnika podrazumijevaju i 8 direktora „authorities“ tj. javnih i pravobraniteljskih agencija, zatim 83 direktora javnih tvrtki tipa RAI (javna tv), Sogei (informatika), Gse (uprava energetikom), Cdp (glavna državna investicijska banka)… često su pozicije važnije od samih ministarskih fotelja. Popunjavanje tih mjesta neće proći bez problema. Naime, kad su došli kod Mattarelle na prisegu, čak se ni neki ministri nisu međusobno poznavali, a obitelji koje su došle uveličati svečani čin raspitivale su se kod poznate tv voditeljice Marte Merlino tko je tko (jer je bila jedina čije im je lice bilo poznato), ali im je i ona otvoreno priznala da nema pojma.

Iz neorganicistički sastavljenog programa („ugovora“) se isto ne može puno shvatiti, a od pomoći nije bio ni sam neo-predsjednik vlade. Dapače.

Giuseppe Conte: odnos prema Rusiji

– rekordno dugim govorom i u Senatu i u Domu zastupniku prije izglasavanja povjerenja, više je odmogao nego pomogao u razumijevanju na što će se koncentrirati njegova akcija. 74 minute govora dokazuju samo profesorsko-odvjetničku govorničku kondiciju, ali od onog što je u premijerskoj nadležnosti – javnost je razabrala samo da će se u Europskom vijeću i NATO-u zalagati za ublažavanje i/ili ukidanje gospodarskih sankcija Rusiji. Bit će zanimljivo vidjeti idući vikend kako će ovaj nepolitički premijer biti prihvaćen na sastanku G7 u Kanadi.

Giancarlo Giorgetti: drugi čovjek

– tajnik Vijeća ministara, druge po važnosti funkcije u Vladi. Iskusni i lukavi političar iz Lege, funkcionirat će kao Salvinijeva produžena ruka i most prema politici i poduzetništvu, naročito sa Sjevera.

Luigi Di Maio: nacrt univerzalnog dohotka

– osoba kojoj je prvo zanimanje i rad u životu bilo zastupničko u prošlom mandatu, kao ministar bi se mogao naraditi. Pored što je jedan od dva mentora premijera, pod sobom je koncentrirao čak četiri ministarstva: energetike, poduzetništva, rada i socijalne politike, koji su smješteni u dvije različite zgrade, te se po dva puta dnevno javi izravnim Facebook prijenosom iz svakog od dva ureda, pričajući tisućama followera o idejama koje ima za svaki. Nejasno je da li su Lega i M5S razdvojili resore ili će za zamjenike i tajnike uzeti naizmjenično jedan od drugih, kao što je dosad bio slučaj u koalicijskim vladama. Ovo megaministarstvo bi trebalo izroditi nacrt univerzalnog dohotka. I donijeti novu reformu mirovinskog.

Matteo Salvini: incidenti

– glavni tajnik Lege, pored što je drugi mentor premijera (uz Di Maia, ili kako su ih već počeli zvati: dva „associated PM“), novi je ministar unutarnjih poslova. Još prije izglasavanja povjerenja uspio je napraviti međunarodni incident, optuživši Tunis da Italiji šalje samo bjegunce od pravde i zatvora. Tunis je jedna od onih rijetkih zemalja s kojom Italija ima sporazum o repatrijaciji ilegalnih imigranata i bespogovorno prihvaća charter letove kojim joj Italija vraća državljane bez talijanskih papira. Pored što je sjevernoafrička zemlja s kojom postoji najintenzivnija antiteroristička i intelligence suradnja. Talijanski veleposlanik u Tunisu je uspio nekako izgladiti, građani obje zemlje su se počeli zezati da je Italija „prva počela“ sa slanjem bjegunaca od pravde u Tunis (aluzija na Bettina Craxija), a Salvini će morati shvatiti da je funkcija šefa Lege, s koje može reći svaku populističku besmislicu nespojiva s ozbiljnim autoritetom kojeg mora posjedovati ministar unutarnjih poslova. Koji još misli repatrirati pola milijuna migranata, reformirati Dublinski sporazum (što sigurno neće biti u kratkom roku, obzirom na propast pregovora o reviziji), izgraditi zatvore itd.

Giovanni Tria: flat tax

– manje poznati profesor ekonomije/financija, blizak Berlusconijevom ekonomisti Brunetti. Uskočio je kao zamjena za Savonu, a ono malo izjava koje je dao novinarima je dijametralno suprotno od tvrdnji Di Maia i Salvinija. Tria tvrdi da se može povećati PDV, da se može otići u deficit itd. Ali, ono što bi mu trebao biti glavni zadatak je uvođenje flat tax, zapravo dvojne flat tax od 15% i 20% iako je vjerojatno da će odugovlačiti s tajmingom uvođenja. Zapravo, pokrića za ambiciozna obećanja nema, a kako Lega nije isturila svog čovjeka za utrku između univerzalnog dohotka i flat tax, prof. Tria će vjerojatno odrađivati samo običnu redovitu administraciju.

Elisabetta Trenta: sukob interesa

– ministrica obrane. Stručni profil, nezavisna, predložena od M5S, bit će prvi ministar nove vlade koji je već pozvan u parlamentarnu radnu skupinu za sukob interesa, jer je navodno odmah nakon imenovanja zaposlila supruga u sektoru nabave. Ispitivanje je predviđeno nakon NATO summita za koji dan.

Enzo Moavero Milanesi: da se Italija ne sramoti

– ministar vanjskih poslova, poznati diplomat, ministar europskih poslova u tehničkoj vladi Monti i vladi Letta, stručni profil i Mattarellina garancija da se Italija ne sramoti po svijetu. Bit će interesantno gledati odnos sa Savonom, kojem je povjereno ministarstvo europskih poslova.

Sergio Costa: razbio mafiju

– ministar okoliša. General Karabinjera, stručni i nezavisni, uspješno je vodio veliki broj kaznenih istraga protiv eko-kriminaliteta, jedan je od najprikladnijih profila za ovaj resor u državi. Razbio mafiju u Terra dei Fuochi. Jedan je od autora „Agende održivog razvoja 2030.” U ministarstvo dolazi s već razrađenim planom i strategijom zaštite okoliša. Navodno je pomogao papi Franji u pisanju enciklike Laudato sì. Izvrstan izbor.

Giulia Grillo:  nije za obavezno cijepljenje

– ministrica zdravstva. Liječnica, M5S (nije ništa u rodu Beppe Grillu). Ona bi mogla izazvati napetosti, jer nije za obvezno cijepljenje djece.

Solidna iščekivanja budi i „ministrica za Jug“ Barbara Lezzi (M5S), malo manja njena „sjevernjačka kontrofigura“, Erika Stefani iz Lege, ministrica za regije i autonomije. A ministar obitelji Fontana iz Lege se čini neka vrsta ovdašnjeg „obiteljaša“, samo što su takvi profili u Italiji nepoznati široj javnosti. Utješno, obećao je da neće ništa poduzimati izvan „ugovora“, a srećom nije predviđeno ukidanje nikakvih postojećih obiteljskih i ženskih prava, kao ni pravo na životno partnerstvo homoseksualaca.

Kako će na „vladu promjena“ reagirati oporba?

Kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, Conteovo „kapelanovo jaje“ doista ima i „dobrih dijelova“, možda se ističe čak većim brojem tehničkih profila od same vlade Monti. Ali, vidljive su i slabosti, pojačane dobrom dozom diletantizma, propagande i nerazumijevanja politoloških i politekonomskih odnosa i dinamika, a koji su izraženi naročito kod pripadnika M5S.

Njihov jakobinski žar zna biti neugodan, a naivnost smiješna, ipak, pedeset godina nakon ’68., živo podsjećaju na „revolucionare“ iz tog razdoblja. Najveće otrežnjenje će im biti kad shvate da je „postideološka politika“ i vjera u realističnost postideološkog pokreta veća iluzija od samih ideologija

U nekom budućem tekstu ćemo produbiti njihovu digitalnu demokraciju i internet komunikaciju baza-predstavnici, ali zasad je neophodno „registrirati“ i uvažiti njihov mladalački entuzijazam, te volju za aktivacijom i mijenjajem okoštalih društvenih deformacija. Iako njihov jakobinski žar zna biti neugodan, a naivnost smiješna, ipak, pedeset godina nakon ’68., baš živo podsjećaju na „revolucionare“ iz tog razdoblja.

Najveće otrežnjenje će im biti kad shvate da je „postideološka politika“ i vjera u realističnost postideološkog pokreta veća iluzija od samih ideologija. Dok god živimo i privređujemo u kapitalizmu, politikom će dominirati različiti interesi, interesi koji su u međusobnoj kompeticiji ili konfliktu. Zato kategorije lijevo i desno ne mogu nestati. Kao ni centar, kao jedino mjesto usklađivanja konkurentnih zahtjeva interesnih skupina.

Zbog Lege, koja je za razliku od njih, vrlo strukturirana stranka ova je vlada percipirana izrazito desnom, komplimente je dobila od Le Pen, Orbana i sličnih desnih političara. Kao i od Trumpa i od Putina. Također, u M5S zasad još nije jasno da populizam vremenom postaje naporan, a da odušljevenje splasne u vrlo kratkom vremenu. Sa svoje strane, Lega intenzivno i neovisno od njih radi na svojoj vlastitoj agendi „suverenizacije“ i propagandnom narativu „europskih suverenista“, što je moderni naziv za današnje nacionaliste. Mnoge mogu uvjeriti u izvedivost europske „internacionale nacionalista“, ali kod obrazovanije i politički iskusnije populacije taj je narativ teško prijemčiv. Jer je naprosto – oksimoron.

Najinteresantniji detalj je da Lega nije razvrgla svoju predizbornu koaliciju s Forza italiom i Fratelli d’Italia, s kojom će i iduće nedjelje na brojne lokalne izbore. Od partnera Berlusconija je tražila i dobila dozvolu za sastavljanje vlade. Zauzvrat je Forza italia dobila predsjedavanje Senatom i brojnim odborima, koncesije na tv neće dolaziti u pitanje, a Salvini će sigurno čuti i što misli Berlusconi prije skorog odabira novih direktora RAI. Kako nekom vani objasniti da drži koalicija, čija je prva stranka (Lega) u vladi, kolektivno glasala za povjerenje, da je druga stranka (Forza italia) odlučno i kolektivno glasala protiv povjerenja vladi Conte (pored što se Mariastella Gelmini, predsjednica kluba zastupnika Forza italia, žestoko obrušila na Salvinija), a da se treća (Fratelli d’Italia) suzdržala od glasanja (iako je Giorgia Meloni iskritizirala Conteov dugi govor jer nije ni jednom spomenuo riječ „domovina“)? Ukratko, nitko od partnera nije glasao jednako kao druga dva. Na ovoj će liniji izbiti najviše frikcija između partnera u vladi, a jasno, i te kako je moguć i raspad jedinstvenog centra-desnice.

Neraspoloženje zbog „ideološke nesvrstanosti M5S“ koja se prodaje pod „pragmatizmom“ posebno iskazuju intelektualci koji su podržali fenomen Pet zvjezdica. Neki se sad od pokreta ograđuju, drugi optužuju PD da nije ni pokušao naći dogovor s njima.

Još je uvijek rano za prognoziranje kojom će se putanjom uputiti PD. Da li će se okrenuti vrijednostima ljevice, kao što se čini da je pozicija trenutnog v.d. glavnog tajnika Martine, ili će se – onaj dio uz Renzija – pokušati spojiti s Berlusconijevim Forza italia u „partito nazionale“ na centru, a onda svi skupa u neku republikansku frontu kakvu zagovora ex ministar ekonomije Carlo Calenda pod vodstvom Paola Gentilonija… sve to momentalno nije moguće predvidjeti. Test će biti izbori za europski parlament. Svi igraju na sve karte, fino je primljen i Janis Varoufakis u Milanu s prijedlogom da sve progresivne snage (čak i desnog centra) pristupe kreaciji transnacionalnih lista za europske izbore. Do te kampanje, više nitko neće moći držati noge u različitim „postolama“, a drže ih svi, čak i Pokret Pet zvjezdica. Ne treba zaboraviti da je Italija po definiciji terra humanismi, a taj aspekt otpornosti humanizma kroz stoljeća ćemo nekom drugom prilikom produbiti. Uglavnom, Italija je tek započela s novim političkim laboratorijem, a svi počeci izgledaju nezgrapno, vrlo često i komično.