Na zabavi u susjedstvu o temi dana – nitko ni da pisne. Putopis s Otoka koji napušta Kontinent.

Nataši Babić tinejdžerski se san ispunio trideset godina kasnije. Preselila je u prijestolnicu punka u vrijeme kad drugi iz nje masovno sele. Što se priča u susjedstvu, a što u medijima

• Autorica je nekadašnja novinarka Radija 101, suvlasnica  Prague College, britanskog sveučilišta u Pragu; trenutačno živi u Londonu

Naša je kći u jesen 2018. dobila mjesto u prestižnoj umjetničkoj školi u Londonu pa smo nas dvije preselile u Englesku, a njen je tata postao počasni član Easyjet kluba na liniji Prag-London. Cijeli je događaj bio poprilično iznenađujući. Škola joj je poslala poziv na audiciju mimo redovnih termina, primljena je bez uobičajenog čekanja, odluku smo morali donijeti preko noći. Dogodilo se tako da sam s više od trideset godina zakašnjenja dočekala ispunjenje sna iz tinejdžerskih dana – život u prijestolnici Punka i Cool Britanije! Međutim, činjenica da danas sjedim i pišem u stanu u zapadnom Kilburnu, čija je mjesečna najamnina (bez režija) jednaka dobroj plaći srednjepozicioniranog hrvatskog managera, a da pri tome ne osjećam egzaltaciju dokazuje da i tinejdžerski sni imaju rok trajanja te da životni „tajming“, najčešće pogrešan, i dalje ostaje moja tajna super-moć!

No, vremena su ‘zanimljiva’ pa iz prve ruke promatram i učim društvo koje me se davnih godina onako duboko dojmilo. Iako sam često putovala i boravila na Otoku, ipak je moje poznavanje prilika vrlo površno i anegdotalno. Dobro bi mi došao neki upućeni, lokalni Vergilije da me prošeće po krugovima domaćeg pakla pa da opjevam Tko je Tko u ovdašnjem establishmentu. U međutku čitam novine, pratim inteligentne „protivnike“ na Twitteru (jedan od meni omiljenih pop-science autora Matt Ridley, uvjereni je Brexiter, baš kao i montipajtonovac, John Cleese), ponekad pogledam prijenos iz parlamenta (fasciniraju me govorničke vještine njihovih poslanika, očito se to umijeće trenira kroz školski sustav), prisluškujem razgovore po javnom prijevozu. Religiozno pratim BBC radio program, fascinira me ta moćna produkcijska kuća koja je, bez pretjerivanja, najjači adut u soft-power arsenalu vlade Njezinog Veličanstva!

Čuveni Montypaytonovac vatreni je zagovornik Brexita

Nedavno smo pozvani na party na kojem smo proslavili imenovanje naše susjede s broja 53, postarije dame Ruth Bush, na mjesto Lord Mayor od Westminstera. Ruth je dugogodišnja Labour-članica Westminsterskog vijeća, to je nešto kao općina za središnji i zapadni London, a Lord Mayor je počasna i ceremonijalna funkcija u trajanju od jedne godine. Dakle, Ruth nije politički značajna poput Sadiqa Khana, gradonačelnika Londona koji drži stvarnu moć i kasu, već se očekuje da prigodničarski hoda sa žezlima i lokotima oko vrata te proglašava ovo ili ono, zamotana u moljcima progriženi hermelin, sa smiješnom kapom na glavi.

Dakle, naša susjeda Ruth je na takvoj jednoj ceremonijalnoj funkciji i sljedećih je godinu dana čeka “wining & dining”, iće i piće, otvaranje novih knjižnica, posjete školama, proslave dana različitosti i tome slično. Ako bude sreće popit će čaj pod nekim šatorom gdje će je možda predstaviti prijestolonasljedniku Charlesu i Camilli. Svejedno, velika je to čast i puno nas se okupilo kod Hane na broju 5 da proslavimo Ruthino “promaknuće”.

Ruth Bush, Lord Mayor of Westminster, službena fotografija

Ruth je stvarno simpatična gospođa, žena iz naroda, ima krasnog crnog mačka Baghiru koji je u davnom okršaju s pit-bullom izgubio nogu pa sad šepa poput ratnog veterana. Susjed Duncan (s broja 7) održao je zdravicu i prepričao anegdotu kada je Ruth neustrašivo uletjela među dilere droge na ćošku i potjerala ih. Bilo je to prije tridesetak godina kada su starosjedioci grupno doselili u sadašnje kućice, bivši kraljevski ptičarnik za sokolove, koje je općina preuredila za sirotinju i/ili daljnju prodaju.

Sirotinje više nema, uglavnom su svi otkupili svoje kućice, neki su pridošli nešto kasnije i kupili veće i skuplje nastambe, ali sve u svemu, većina prisutnih danas je solidna srednja klasa. Neki su bogatiji (uglavnom poduzetnici i umjetnici bez djece), neki nešto manje bogati (nekoć samohrane majke, danas u mirovini), ali sve u svemu – tu su negdje. Pričalo se o svačemu, ali ponajviše o susjedstvu – koliko su se stvari promijenile u trideset godina i kako se nažalost izgubio davni osjećaj zajednice, jer u većini kućica danas stanuju podstanari koji već nakon pola godine sele dalje, ili još gore, Airbnb gosti koje nitko ne poznaje, vidiš ih samo kako koturaju svoje kufere i zure u telefonske mape.

Predstavili smo se prisutnima, tko smo-što smo-odakle smo i lijepo su nas primili, pridružili smo se razgovoru, ali o najvažnijoj temi – Brexitu – nitko ni piska. Možda su se na svoj engleski način trudili biti pristojni pa nisu spominjali temu pred novopridošlim strancima, a možda su samo umorni od cijele priče pa izbjegavaju Groundhog Day – iz dana u dan jedno te isto, a s novim jutrom nitko pametniji.

Kasnije smo se igrali pogađanja.

“Ruth je sigurno Remainer”, tvrdi muž. “Ona je Labour”.

“Pola starijeg Laboura su teški Brexiteri”, odgovaram mu. “Sam Corbyn je Exiter od pamtivijeka, njemu je to neoliberalni projekt međunarodnog kapitala. Sedamdesetih su Konzervatici gurali zemlju u Europu, a Labour je bio protiv jer je u otvorenim granicama i europskoj imigraciji vidio opasnost za britansko radništvo. Čak je i mladi Labour poslanik Tony Blaire 1985. rogoborio protiv Europske zajednice.”

“Londonski Labour je uglavnom Remain,” ne predaje se muž.

“Hana je vjerojatno Remainer”, nastavljam. “Pola godine živi u Španjolskoj, plus ima onog kraljevskog pudla s kojim non-stop putuje, London-Valencija. Ako opet uvedu karantene, pas mora u zatvor na šest mjeseci svaki put kad mrdne iz zemlje. A taj pudl joj je ko dijete.”

“Ništa ti to ne znači”, kontrira muž. “Roditelji od Roka su teški Brexiteri, stari pogotovo, a sad čujem da sele u Milano. Zbog njegovog posla.”

“Ma nemoj???” ljutim se. “Sad mu je slobodno tržište rada odjednom OK?”

“Znaš Britance”, nastavlja muž, “Kad oni odu živjeti u inozemstvo, oni su expati. Svi drugi su imigranti. Uostalom neki od ludih penzionera u Španjolskoj glasli su za Brexit. Kao – njih se to ne  tiče, oni uživaju zasluženu mirovinu pod iberijskim suncem. Ne znam jesu li stvarno glupi pa ne vide da su stranci u tuđoj zemlji ili su samo nevjerojatno arogantni…”

Muž je Kanađanin. Još je u drugom osnovne pjevao God Save the Queen za državne praznike i očigledno se i danas oporavlja.

“Richard je sigurno Remainer. Njemu je žena Indijka”.

“Ni to ništa ne znači. Silvijini susjedi, David i Krishna, glasali su za Brexit, a oboje su djeca useljenika.”

Liječnik kojeg je ostavila supruga Njemica jer je glasao za Brexit i Jacob Rees-Mogg (desno)

Channel 4 nedavno je emitirao seriju kratkih priloga o ljudima koji su protiv vlastitog interesa glasali za Brexit. Recimo, neki tip koji posluje s voćem. Ima ogromnu plantažu i kad počne sezona, trebaju mu jeftini radnici za branje. Kad je krenuo referendumski dernek, opijen  identitetom i zastavom Svetog Georga, tip je glasao za Brexit. Sad je u komi jer nema Rumunja i Bugara da mu beru jagode. Nije da ih nema uopće, ali od 2016. dolaze u daleko manjem broju, idu u Irsku, nema ih ni blizu koliko njemu treba. Da plati više, nema. Pitaju ga ovi s Channel 4, pa što ćete sad? Ne znam, odgovara i trepće. Bez njih ću propasti, ponavlja nekoliko puta. U kameru zuri sasvim prijazno lice; tip je vlasnik milijunskog biznisa, nije budala. Ali ni samom mu nije jasno što se dogodilo.

Ili bakice u staračkom domu. Jako vole Marianu, mladu medicinsku sestru, Rumunjku. Mariana je uvijek dobre volje, razgovara s njima i strpljivo sluša njihove priče iz mladosti. Nježno im masira artritične šake, donosi im kolače koje sama peče, s njima prati Coronation Street. Glasale ste za Brexit, pita mladi novinar, kako se sad osjećate pred Marianom?

“Šta Brexit ima s Marianom?” pitaju bakice. “Mi smo glasale protiv imigranata, ne protiv Mariane. Mariana je super, ona je nabolja sestra u domu.”

Ili kretenko, da prostite na izrazu, s Twitter feeda.

Prije par mjeseci svi se raspisaše o nekom doktoru-ginekologu, direktoru bolnice, koji plače što je glasao za Brexit. Bivši Blaireov glasnogovornik, Alastair Campbell objavio filmić gdje on i Jacob Rees-Mogg, tvrdi Brexitaš, zajedno u pubu sjede s doktorom i slušaju ginekologovu žalopojku. Ovaj doslovce plače. Kaže, vjerovao je da će nakon Brexita, NHS (National Health Service) i njegova bolnica dobiti tako silno potrebne sredstva koje im je obećao Boris Johnson i sve je napravio da njegovoj bolnici bude bolje. Ali nakon referenduma, napustila ga žena –  Njemica. Traži rastavu. I odrasle kćeri ljute se na njega. Alastair ne uživa u tuđoj nesreći, fakat mu je žao doktora, ne koristi ovu priču za vlastitu Remain agendu, a ljudi u komentarima raspravljaju da kakav je to brak kad te zbog Brexita ostavi žena. Iracionalni, osjećajni dio priče mnogima izmiče, ne razumiju u čemu je doktorov grijeh – ne vide što EU znači za jednu Njemicu, a što za pragmatičnog Britanca. Ali to je dio priče o Drugom svjetskom ratu i engleskom doživljaju ove historijske katastrofe koji se bitno razlikuje od općeg sentimenta u drugim zemaljama Europe. O tome drugom prilikom.

…

Za kraj – kratko izvješće o stanju nacije nakon ustoličenja moje susjede i Baghirine služavke na mjesto gradonačelnice Westminstera. Šest tjedana pregovora između Konzervativaca i Laboura okončani su bez dogovora. Ovisno čijem narativu vjerujete, razlog za izostanak kompromisa je razdijeljenost unutar samog Laboura (Tori narativ), ili pak izostanak garancije da bi  budući konzervativni premijer poštovao bilo kakav današnji deal (Labour narativ).

Konzervativci su podijeljeni na Remainere, Brexitere i turbo Brexitere koji žele da Velika Britanija istupi iz EU bez deala, što košta da košta. Labour su podijeljeni na tvrde, tzv. “radikalne” Remainere i Brexitere stare škole. Iz takve konstelacije snaga, pred europske izbore korist vuku Brexit Party Nigela Faragea i tri “Remain” stranke, Liberalni Demokrati, Zeleni i Change UK.

U međuvremenu dodatno jača i najmoćnija škotska stranka SNP – koja je Anti-Brexit i koja se zalaže za nezavisnost Škotske. Lider SNP-a Nicola Sturgeon, podsjeća da su i Škotska i Sjeverna Irska golemom većinom glasali za ostanak u Europskoj uniji, a da Škoti nisu napustili Ujedinjeno Kraljevstvo upravo zbog euro-članstva.

Zemlju su, prema mojim Twitter informantima, dosada napustile ili se spremaju na rezanje biznisa sljedeće firme: Nissan, Honda, Jaguar Land Rover, Dyson, Barclays, Airbus, Aviva, Credit Suisse, Ford, JPMorgan Chase, Michelin, Moneygram, Panasonic, Sony, P&O, Philips, Rolls-Royce, Lloyds of London, Bank of America Merrill Lynch, Goldman Sachs, HSBC, Moneygram, Schaffler, UBS, Unilever…

Dobra vijest za pridošlice je da padaju cijene nekretnina u Londonu pa ako imate keša za spekulacije, izvolite…