Najneobičniji izbori. Žestoko anonimno blaćenje Zelenih. U anketama pali na treće mjesto. Koalicija mora biti vrlo široka

Nakon prošlih izbora trajalo je 171 dan dok se nije formirala koalicija, a taj bi rekord lako mogao pasti, završava Anđelko Šubić članak o najneizvjesnijim parlamentarnim izborima u Njemačkoj koji će se održati potkraj rujna. Bit će potrebne barem tri stranke, od pet potencijalnih stranaka članica vlade, jer je krajnja desnica svima neprihvatljiva. Sve su matematičke kombinacije moguće

• Naslovna ilustracija: Anonimna negativna kampanja plakatima na kojima se slogani Zelenih:  ekološka – socijalna – demokratska, pretvaraju u različite protuslogane, na primjer : klimatski socijalizam – ekodiktatura – teror eksproprijacije (na doljenjm desnom od ovih plakata)

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Kölnu

Izbori za 20. saziv njemačkog parlamenta su zapravo već počeli: šest tjedana prije određenog termina 26.rujna počinje slanje izbornih listića za one koje žele glasovati poštom, isto tako je moguće ranije i glasovati u općini ako na dan izbora netko neće biti prisutan. Ali jedva se netko može sjetiti da je ishod izbora bio ovoliko neizvjestan, a cijelo je još mnoštvo elemenata koji ove izbore čine i važnim – i potpuno drugačijim.

Najprije je tu činjenica da mora doći do promjene. Njemačka nema granicu broja mandata za kancelara, ne samo zato što prvi poslijeratni njemački kancelar, Konrad Adenauer za tako nešto nije htio ni čuti i bio je samouvjeren kako će iz ureda kancelara ravno na groblje. Vječita favoritkinja izbora, Angela Merkel više nije kandidatkinja kršćanskih demokrata, a sad će birati i osobe koje uopće i ne pamte nekog drugog na njezinoj poziciji, jer su imali dvije godine kad je Merkel prvi puta postala kancelarka. Je li takav politički – kako se želi tumačiti – kontinuitet ili učmalost, nešto dobro ili loše za dinamiku demokratskog društva, o tome se sad ne raspravlja.

Drugu bitnu razliku čini korona: velikih predizbornih mitinga nema, niti će ih biti. Takva politička predstava se čini anakronizmom u naše doba mnoštva komunikacijskih kanala, ali je mnogim biračima još važno barem jednom vidjeti kandidata uživo i “osjetiti može li mu/joj se vjerovati”. Ne zvuči racionalno, ali privući i zadržati pažnju više tisuća osoba nipošto nije jednostavna zadaća i svakako je težak test za političare.

Ne vide se ni štandovi stranaka po gradovima gdje bi se moglo postaviti pitanje lokalnom kandidatu – i dobiti penkala ili neka sitnica, tako da na prvi pogled izgleda kako predizborna bitka protječe maltene neopaženo. No gotovo da nema obiteljskog ili susreta prijatelja koji ne klizne u pitanje politike – i u žestini rasprave, nerijetko završi odlukom da se s nekom osobom više nikad u životu ne progovori ni riječ.

Jer i to je nova karakteristika ovih izbora: postoji već mnoštvo tema gdje je bolje i ne potezati argument ‘istine’. Korona i mjere protiv pandemije, klimatske promjene i ‘klimatska katastrofa’ koja jest/nije nastupila u nedavnim poplavama…  Istina je zamijenjena tvrdnjama koje određene skupine prihvaćaju ili ih tumače na svoj način. Uz lock down i home office – dva nova anglizma koja su već na velika vrata ušla u njemački rječnik – često nije bilo ni uobičajene komunikacije s osobama koje možda imaju drugačije mišljenje, a već po inerciji se ta hermetičnost kod mnogih i nastavila.

Rasprave su utoliko žešće jer sva istraživanja mnijenja pokazuju kako će za bilo kakvu većinu u Bundestagu biti potrebna koalicija najmanje tri stranke: sadašnja velika koalicija kršćanskih demokrata (CDU/CSU) i socijaldemokrata (SPD) ne bi imala većinu i pitanje je hoće li se ta vremena ikad više vratiti. Neko je vrijeme izgledalo kako bi bila dovoljna koalicija Zelenih i CDU/CSU, ali, barem po trenutnim ispitivanjima, Zeleni više nisu na prvom, čak ni na drugom mjestu gdje ih je ipak prestigao SPD.

Desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) ne samo da nije poželjna nijednoj drugoj političkoj stranci kao mogući partner, nego i podrška toj stranci sustavno opada: trenutno su negdje oko 10% i nema nekih razloga očekivati iznenađenje na tom kraju političkog spektra. Čak i u njihovoj ‘domaćoj’ temi – otpor prema migrantima, u najnovijem slučaju stanja u Afganistanu, na izbjeglicama od talibana će teško zaraditi koji politički poen. Ne samo da je tih izbjeglica žalosno malo i da su daleko, nego i u ovoj zemlji prije prevladava osjećaj stida zbog uloge Zapada u Afganistanu. Utoliko nema velikog otpora primiti te nesretnike, prije svega one koji su pomagali Bundeswehru dok je bio tamo – to je rekao čak i zastupnik AfD-a u Bundestagu, Alexander Gauland.

Za svaku koalicijsku računicu tako ostaju još dvije stranke: Ljevica koju i dalje podržava oko 7% birača i Liberali (FDP) koji su, kao što je već tradicija, za mnoge pristaše kršćanskih demokrata alternativa ako im iz nekog razloga teško pada glasovati za ‘svoju’ stranku. A s obzirom na to da građani Njemačke još ne shvaćaju ozbiljno kandidata kršćanskih demokrata Armina Lascheta, tako i podrška FDP-u sustavno raste: trenutno je oko 12%.

Žestina emocija se uoči ovih izbora vidi čak i po plakatima: pored uobičajenih poruka stranaka, sredinom kolovoza su se po čitavoj Njemačkoj pojavili plakati akcije “Grüner Mist” (der Mist: đubre, smeće, glupost) gdje se tri temeljna stava Zelenih: ekološka – socijalna – demokratska, prikazuje kao “uništavanje blagostanja – klimatski socijalizam – ekološki teror”, “totalitarno – socijalistički – protiv domovine” ili “socijalizam – prisilno skrbništvo – zabrane”, uz sliku uvelog cvijeta suncokreta, simbola stranke.

Takva golema akcija protiv neke stranke se ne pamti i makar su mediji pokušali otkriti tko stoji iza te propagandne kampanje koja je koštala najmanje pola milijuna eura, nisu došli dalje od agencije Conservare Communications iz Hamburga koja je doduše prije radila i za AfD, ali kažu kako je ovu akciju platio “pokrovitelj koji želi ostati anoniman”. Različita su mišljenja je li akcija legalna, a ne pamti se ni toliko slučajeva vandalizma kao nad tim plakatima. Pristaše Zelenih su požurili potrgati ili plakate premazati bojom do nečitkosti. No isto tako je činjenica da se nečije mišljenje ne može promijeniti ni serijom plakata, ni kantom boje.

Nakon nedavnih poplava mediji su se upravo natjecali u procjenama kako će takva katastrofa, koja se može povezati s klimatskim promjenama, definitivno lansirati kandidatkinju Zelenih Annalenu Baerbock u ured kancelarke. No, podrška je Zelenima jako pala – od 28% početkom svibnja do 16% početkom kolovoza

Ta akcija nipošto nije razlog što je podrška Zelenima pala s preko 24% početkom lipnja na nešto preko 19%: posljednja ispitivanja su provedena prije nego što su se plakati pojavili. Od jednog do drugog ispitivanja se vide velike razlike u postocima podrške, ali zapravo jedva tko može reći pravi razlog takvih oscilacija. U nekim slučajevima možda ima racionalnih i stvarnih povoda za pad ili rast popularnosti, ali je još više slobodnih tumačenja – što ne mora biti jamstvo njihove točnosti. Nakon nedavnih poplava mediji su se upravo natjecali u procjenama kako će katastrofa, koja se može povezati s klimatskim promjenama, definitivno lansirati kandidatkinju Zelenih Annalenu Baerbock u ured kancelarke, što je zasad daleko od točnog.

Popularnost Baerbock je drastično pala (po Deutschlandtrendu: 28% podrške početkom svibnja, 16% početkom kolovoza), a od poplava je daleko više ‘profitirao’ sadašnji njemački ministar financija, kandidat SPD-a, Olaf Scholz, koji je došao s konkretnim programima potpore. Dapače: gotovo je neopaženo prošao pravi skandal koji je zakuhalo čelništvo Zelenih – u pokrajini Saarland građani neće ni moći birati tu stranku.

Naime, iz Berlina je došao Befehl da je tamo, u rotaciji, na redu da kandidatkinja u pokrajini bude jedna žena, no pokrajinsko je čelništvo stranke stalo iza svog izabranog kandidata – Huberta Ulricha, dakle muškarca. Odgovor centrale Zelenih je bila suspenzija čitavog pokrajinskog čelništva, na što je onda moralo reagirati njemačko Izborno povjerenstvo: to tako ne može ići. U demokraciji, jednom pokrajinskom čelništvu ne može netko drugi određivati kandidata, zato se u Saarlandu poništava izborna lista Zelenih na predstojećim izborima. Zeleni su u Saarlandu minorna stranka, a i Ulrichu bi se moglo naći mnoštvo zamjerki, ali i ta šačica glasova bi na koncu mogla biti važna.

Pikanterija ima nebrojeno i o kandidatu CDU/CSU, Arminu Laschetu. Bilo da je to snimka gdje se on slatko smije u poplavljenom području dok se predsjednik države Steinmeier potreseno obraća kamerama – naravno, Laschet ne se smije ni žrtvama, ni predsjedniku, nego nečemu što je rekao njegov sugovornik, ali golema medijska šteta je počinjena. Izvučen je i skandalčić iz 2015. dok je držao nastavu politologije na Tehničkoj visokoj školi u Aachenu i kad su se “zbog propusta u pošti” zagubili studentski radovi pa je podijelio ocjene čak i nekim studentima koji uopće nisu pisali klauzuru.

Treba li Njemačka takvog neozbiljnog kancelara? Jedni kipte od srdžbe već na spomen Lascheta, drugi pak mogu razumjeti i da jedan političar, na koncu konca, može biti čovjek koji možda nije san snova za kapetana svemirskog broda, ali s kojim će biti ugodno popiti pivo. Uostalom, kad je Njemačka posljednji put imala kancelara koji se znao srdačno smijati? A treba znati i da je Laschet predsjednik vlade u pokrajini gdje koalicija njegovog CDU i Liberala ima jednog jedinog zastupnika više u pokrajinskom parlamentu i još od kad je formirana u svibnju 2017. nije se ozbiljnije zatresla.

Iz pogrešne stranke. Scholz ima najvišu podršku, 40 posto, stranka SPD međutim nije u stanju izići iz sjene većeg partnera u velikoj koaliciji

Najveći problem pak Olafa Scholza se čini paradoksalan: iz pogrešne je stranke. Na pitanje, koga bi željeli kao kancelara kad bi ga se moglo direktno birati Scholz je daleko na prvom mjestu (preko 40%), ali socijaldemokrati teško uspijevaju  biračima predstaviti vlastiti profil i stavove – uobičajeni problem kako izaći iz sjene većeg partnera u vladajućoj koaliciji. Postotak se mijenja od ankete do ankete, mada će na kraju možda SPD – ali i CSU/CDU pomoći i svojevrsna apoteoza njemačkog biračkog tijela koja je sažeta još u izbornom plakatu Konrada Adenauera iz 1957. (a i tada su slogan ukrali iz predratnih parola stranke Centra): “Keine Experimente“.

Mnogi će se, u trenutku kad treba nešto zaokružiti na izbornom listiću, možda uplašiti vlastite hrabrosti optirati za Zelene ili nekog drugog od ‘malih’ u uredu kancelara. Malo pomaže to što su mlađi birači skloniji nečem posve drukčijem: Njemačka je zemlja staraca, prosječna životna dob je 44,5 godina. Sve stranke moraju prihvatiti da tu ništa ne prolazi bez sijedih glava.

A u glavama svih boja kao rijetko kad dosad očito postoji formirano čvrsto političko mišljenje, već i zbog tolikog zadiranja države u živote građana mjerama protiv pandemije. Jedini je problem što više od polovina upitanih ne misli da bilo koji političar ili stranka uopće nudi rješenje za probleme koji ih muče (kako list Focus citira istraživanje internetskog portala Civey). Oni koji uopće neće izaći na izbore prije su uglavnom bili oni koje politika ne zanima. Ovaj će put među njima, po svemu sudeći, biti i značajan broj onih koji ni od koga nisu čuli ‘istinu’ kako je oni razumiju.

Hoće li takva ‘istina’ biti razlog da se i aktivno usprotive demokratskom procesu izbora kao što smo vidjeli početkom godine u Washingtonu u okupaciji Capitola? Taj je događaj shvaćen vrlo ozbiljno u demokratskim državama: ta kombinacija smišljenih neistina i dezinformacija, hermetičnosti mišljenja mnogih na socijalnim mrežama povezana sa sve površnijim ‘službenim’ medijima devastiranimštednjom zorno je pokazala kamo može odvesti. Na Capitolu je sve razmjerno dobro završilo – ovaj put. Hoće li se to drugdje ponoviti? U Njemačkoj, barem za sad, gotovo sigurno neće: još vrijedi staro Lenjinovo mišljenje kako će Nijemci i u revoluciji najprije kupiti peronsku kartu pri osvajanju željezničkog kolodvora. A skupni posjeti Bundestagu još su zabranjeni zbog korone.

Što će biti objavljeno u noći 26. rujna još je potpuna zagonetka. A još je veća tko, kako i kada će uspjeti formirati buduću koaliciju. Bez AfD, pet je stranaka, a najvjerojatnije su potrebne barem tri… Gotovo sve matematičke kombinacije će vjerojatno biti moguće, ali su političke kombinacije u nekim slučajevima nezamislive – barem sad, uoči izbora. Sve u svemu: nakon prošlih izbora trajalo je 171 dan dok se nije formirala koalicija, a taj bi rekord lako mogao pasti.