Nakon sunovrata trussonomike. Ima li London šansu uspostaviti kakvu-takvu stabilnost. Kaos

Nije dovoljno da budući britanski premijer ima potporu parlamentaraca, čak ni članova stranke a ni građana. Nužno uvažavanje reakcija tržišta na pojedine premijerske kandidate brutalno otklanja iluzije suverenista da samo sirova politička volja s demokratskim mandatom odlučuje o sudbini zemlje, piše Nataša Babić

• Naslovna fotografija: Liv Truss podnosi ostavku ispred rezidencije premijera. (Number 10)

• Nataša Babić je nekadašnja novinarka nekadašnjeg Radija 101; trenutačno živi u Londonu

Nakon 44 dana upravljanja državom, Liz Truss podnijela je ostavku. Posljednji dan mandata pratio je poslanički kaos dostojan kazališne predstave, ali ne parlamentarne dvorane. Njena je vlada izgubila svaki trag autoriteta. Konzervativci su u rasulu i međusobno nepomirljivo podijeljeni. Poput krhotina ogledala, desetke grupa, podgrupa i pojedinaca pokušava nametnuti dominaciju nad strankom i upravljanjem države. No, u jednom su jedinstveni. Iako oporba i mnogi glasovi iz javnosti traže prijevremene parlamentarne izbore, nitko ih iz Konzervativne stranke ne želi, jer je izvjesno da bi izbore katastrofalno izgubili. Strah od gubitka položaja najveći je među novim parlamentarcima iz 2019. berbe. Prema svjedočenju donedavnog konzervativca Rory Stewarta, nema ničeg žalosnijeg od bivšeg poslanika koji dijeli promotivne materijale i lobira za neku firmu među još aktivnim kolegama. Prema ustavnim odredbama, ako su u stanju sastaviti vladu, konzervativci uživaju još dvije godine vlasti.

Dakle, predstoji još jedna utrka za šefa stranke. Za razliku od ljetošnje kampanje koja je prebacila rad vlade na državnu administraciju dok je v.d. premijer Johnson liječio povrijeđeni ego na grčkoj plaži, ova bi odluka trebala pasti već koncem sljedećeg tjedna. Odredbom famoznog Komiteta 1922, koji ima funkciju svojevrsnog menadžera stranke, pretendenti za premijera trebaju tijekom ovog vikenda prikupiti podršku od mimimum stotinu poslanika stranke. Visoki prag potpore trebao bi eliminirati ‘sitne igrače’ i uštedjeti vrijeme. U ponedjeljak u dva popodne znat ćemo imena dvoje kandidata koji su osvojili najviši broj, a onda će stranačko članstvo on-line izabrati konačnog pobjednika.

U igri su tri imena – ako ne bude uvijek mogućih iznenađenja. Prvi je Rishi Sunak, glavni rival Liz Truss u ljetošnjem natjecanju, bivši kancelar iz Johnsonove vlade, koji je ispravno predvidio posljedice Truss-Kwartengovog mini-proračuna. Oko Sunaka stranka je žestoko podijeljena između pragmatičnih pristalica i strastvenih neprijatelja. Drugi je Boris Johnson koji se usred zasjedanja parlamenta odmarao na Karibima pa ga je drama prisilila da se navrat-nanos ukrca na avion i vrati u London. Johnson također drastično razjedinjuje stranku. Vjerna parlamentarna sljedba drži da ih samo njegov kampanjski šarm može spasiti od izborne kataklizme. Protivnici pak tvrde da je Johnson potrošena roba i činitelj kaosa koji će stranku i državu pogurnuti u još dublju krizu. Tu je i pravni ‘detalj’ da je bivši premijer pod istragom zbog obmanjivanja parlamenta pa ako ga proglase krivim može se oprostiti s parlamenarnim mandatom. Pristalice beskrupulozno zazivaju obustavu istrage, a Sky reporter tvrdi da je samo spominjanje Johnsonovog imena povisilo prihode državnih obveznica (što znači da im pada vrijednost, tj. da je Johnson loš za ekonomiju). Korelacija ne znači nužno uzročnost, stara je statistička istina, ali međunarodni su investitori ravnodušni na Borisov osobni šarm pa je sasvim vjerojatno da u njemu vide nastavak kaosa i nestabilnosti. Ako baš ne može biti kralj, Boris bi rado bio king-maker, tvrde Johnsonovi prijatelji što također ne sluti na dobro. Njegov bivši savjetnik Cummings tvrdi da je Boris ljetos gurao Truss samo da napakosti Sunaku. Dakle, Johnson ne razmatra dobro stranke ili države, već samo osobni probitak.

Treća kandidatkinja-favoritkinja je lijepa Penny Mordaunt, šefica Donjeg doma, koja je visoko kotirala u ljetošnjoj kampanji, ali za koju mnogi drže da nema dovoljno iskustva za preuzimanje kabineta. Njeni ljudi igraju na kartu da samo Mordaunt može preuzeti ulogu ujediniteljice stranke – Penny je jedina oko koje bi se okupili podijeljeni i isposvađani Toriji. U ponedjeljak ćemo znati je li ta marketinška poruka polučila željeni rezultat.

Mnogi bi na premijerskom mjestu vidjeli Ben Wallacea, ministra obrane, koji je najpopularniji član vlade, ali on odbija utrku za premijera. I Jeremy Hunt, sadašnji kancelar, odbija kandidaturu. Pitanje je hoće li zadržati mjesto kancelara u novoj vladi i kako će tržišta reagirati na njegovu moguću smjenu. Ovo nedavno naučeno uvažavanje reakcija tržišta na pojedine premijerske kandidate brutalno otklanja iluzije suverenista da samo sirova politička volja s demokratskim mandatom odlučuje o sudbini zemlje.

Nasljednik/ca Liz Truss bit će peti britanski premijer/ka u 12 godina otkako su konzervativci na vlasti, što je inspiriralo uredništvo The Economista da na naslovnici objavi političku himeru ‘Britaliju’ – kombinaciju Britanije i Italije – koju opisuju kao zemlju “političke nestabilnosti, niskog rasta i potčinjenosti tržištu državnih mjenica”. Komentator Daily Telegrapha plače da su konzervativci uništili svaku šansu da s Brexitom stvore energični Singapur na Temzi i da Velikoj Britaniji sad ne preostaje ništa drugo nego da se pokunjeno vrati pod europske skute i nastavi životariti kao dosadna socijaldemokracija.

Dok se ne razriješe pitanja vodstva, zemlja nastavlja teturati pod teretom pogrešnih odluka. U općoj nestabilnosti i ekonomskim teškoćama posebno su pogođeni bolesni (zdravstvo je na koljenima) i oni koji više ne mogu otplaćivati kredite za stanovanje. Javne kuhinje i donacije hrane po punktovima u susjedstvu svjedoče o visoko razvijenom civilnom društvu koje se samoorganizira za pomoć i društvenu podršku. Javne knjižnice, one koje su preostale nakon rezanja javnih izdataka, služit će kao svojevrsne ‘banke topline’ – dobrodošli su svi koji nemaju grijanja kod kuće.

U domaćem kaosu zaboravljamo rat u Ukrajini i zastrašujuću krhkost međunarodnog mira. Ruski vojni avion je 29. rujna ispalio projektil prema britanskom vojnom avionu u međunarodnom zračnom prostoru nad Crnim morem. Situacija je riješena diskretnim vojnim kanalima (Rusi su rekli da je došlo do pogreške), ali sad je jasno da se zemlja našla na rubu ratnog sukoba svjetskih razmjera dok su Kwarteng i Truss još inzistirali na svom studentskom proračunu, a mi mislili da je visina kreditne rate najstrašnija pošast.

Kriza ide naruku dvoje domaćih igrača. Prvi su škotski nacionalisti koji iščekuju odluku Vrhovnog suda ima li London pravo zabraniti novi škotski referendum o nezavisnosti. Ako odluka bude pozitivna, tj, moraju čekati na privolu iz Westminstera, Škotska nacionalna stranka iskorist će sljedeće parlamentarne izbore za izjašnjavanje o nezavisnosti. Velika većina podrške za SNP značit će DA – a što nakon toga, vidjet ćemo. Drugi mogući ‘pobjednik’ u ovom neredu je Nigel Farage i slični lovci u mulju s dna glasačke bare. Farage bi mogao prigrabiti dio birača s najradikalnijeg desnog krila Konzervativne stranke, ako umjereni konzervativci uspiju vratiti stranku na ideološke pozicije tzv. “konzervativizma jedne nacije”. Pod većinskim izbornim sustavom, Farage je birački nevažan, ali ako Laburisti u budućnosti pribjegnu reformi izbornog sustava koji mnogi zazivaju, ali malo nas u to vjeruje – mogao bi i on konačno ući u domaće parlamentarne klupe.

Kwasi  Kwarteng (desno) predstavio je mini-proračun bez pratećih projekcija. Odbio je razmotriti studiju nezavisnog Ureda za proračunsku odgovornost. (Number 10)

Kako se dogodio sunovrat Vlade Liz Truss? U petak, sudbonosnog 23. rujna, britanskom se parlamentu obratio kancelar Kwasi Kwarten. Predstavio je mini-proračun vlade – fiskalne odluke kojima će Truss i suradnici u mandatu usmjeravati ekonomsku sudbinu zemlje. Objavu punog proračuna očekivali smo u drugoj polovici studenog, a razlika između objave punog Budget-a i “fiskalnog događaja”, kako je nastup u parlamentu nazvao Kwarteng, nije slučajna. Objava punog proračuna podrazumijeva prateće fiskalne i ekonomske projekcije, tj. procjene budućih ekonomskih kretanja kako bi se predložena politika korigirala i/ili prilagođavala. Kwarteng je predstavio mini-proračun bez pratećih projekcija. Odbio je razmotriti studiju nezavisnog Ureda za proračunsku odgovornost koji tradicionalno analizira fiskalnu politiku zemlje. (“Da ih je imao, bilo bi mu neugodno” – otrovno je primijetio Paul Krugman, u komentaru za New York Times). Zaobilaženje tradicionalnih institucija i procesa vrlo je važno. Nacija koja je prije mjesec dana pokopala monarha nije ni slutila da će za koji tjedan svjedočiti po značaju usporedivim događajima.

Inzistirajući na “novom početku”, unatoč činjenici da Konzervativci već dvanaest godina upravljaju zemljom, Truss i Kwarteng najavili su radikalno novu ekonomski politiku zemlje. U Truss-ekonomici neće biti mjesta za “ortodoksnost”, ustaljena uvjerenja i praksu sitničavog brojanja kovanica po abakusu (abacus economics), kako su okarakterizirali rad prethodnih kancelara. Zemlji je potreban ekonomski rast koji se može osigurati samo radikalnim prekidom s tradicionalnom praksom. Da novi kancelar i premijerka ne namjeravaju slušati ustaljene autoritete i neistomišljenike bilo je jasno već pri samom Kwartengovom nastupu na položaj kada je bez puno pompe otpustio Tom Scholara, najviše rangiranog činovnika u državnoj riznici, koji je godinama upravljao ministarstvom i opsluživao mnoge prethodne vlade. Liz Truss je sa svoje strane odbila imenovati etičkog povjerenika koji po nepisanom zakonu, prati rad premijera. Ona umije razlikovati dobro od zla pa nema potrebe za etičkim povjerenikom, objasnila je. Svi koji prate rad britanske vlade, shvatili su da je još jedno institucionalno ograničenje izvršne vlasti izbačeno iz igre.

Kancelar je na početku obraćanja parlamentu najavio ukidanje prethodnih odluka o povećanju poreza na kapitalnu dobit (Corporation Tax) i Nacionalno osiguranje (socijalnu skrb), koje je pritisnut dugovima, samo pet mjeseci ranije najavio prethodni kancelar, Rishi Sunak. Onda je nastavio objavom rezanja poreza na dohodak i poreza na prodaju nekretnina, kao i ukidanje ograničenja iznosa bankarskih bonusa. Ove su mjere – kontroverzne ili ne – bile očekivane, ali onda je Kwarteng izvadio zeca iz šešira i slavodobitno objavio ukidanje posebne porezne stope za najbogatije, sve one koji zarađuju više od 150.000 funti godišnje! Sljedeći val rezanja poreza najavio je za studeni, a parlamentarni poslanici su ostali konsternirani, jer takvu preraspodjelu ne bi objavio ni legendarni Superhik, plutokracijski heroj koji oduzima sirotinji da udijeli bogatima! Tijekom duge ljetne kampanje u borbi za vodstvo Konzervativne stranke, britanska je javnost uglavnom upoznata s idejama i političkim namjerama Liz Truss i njenog najbližeg suradnika, Kwasi Kwartenga. Prisjetili smo se vremena kada su kao mladi poslanici 2010. prvi put zasjeli u parlamentarne klupe i kada su zajedno s još nekoliko kolega, objavili politički traktat “Britannia Unchained: Global Lessons for Growth and Prosperity”. U toj su publikaciji iznijeli ideje i prijedloge, selektirane iz uspješnih primjera u drugim zemljama, kojima bi britanski politički talent (u koje su autori valjda ubrajali sebe) omogućio domaćem poslovnom talentu da nesputano uzleti i ispuni pune profesionalne potencijale.

Funta je u proteklih šest mjeseci već bila na silaznoj putanji, no ovaj graf zorno prikazuje učinak Kwartengovog “mini-proračuna”, koji je vidljiv kao provalija na kraju prošlog mjeseca. (Google Finance)

Unatoč zavidnim obrazovnim kvalifikacijama (Oxford, Cambridge), mladi lavovi iz Konzervativne stranke u svome traktatu zapravo nisu ponudili nove i originalne prijedloge već su više-manje predstavili podgrijane ideje i ekonomske alatke iz arsenala tzv. supply side ekonomije s kojom su Ronald Reagan i Tori-ikona, Margaret Thatcher prije 40 godina pokrenuli neoliberalnu revoluciju. Naknadne spoznaje i kritike tih programa, kao i drastične promjene današnjih prilika, nisu ih pokolebali u uvjerenju da je po gospodarski rast najpogodnija tzv. trickle-down ekonomija, gdje u darvinističkom svijetu oštre konkurencije sposobni stvaraju bogatstvo koje onda kap po kap dopire do niže rangiranih, koji tim putem uživaju u blagodatima koje su stvorile alfe. Svjetonazorski dom i intelektualno ognjište Truss i ekipa našli su u libertarijanskim institutima (think-tankovima) koje financiraju radikalni prekoatlantski igrači poput braće Koch. U Londonu su njihovi uredi smješteni u blizini Westminstera (odličan pregled iznio je Jeremy Cliffe u The New Statesmanu)  i anegdotalno, imaju značajan utjecaj među Tori poslanicima. Pojedinci iz tih libertarijanskih instituta u velikoj su mjeri utjecali na formiranje javnog diskursa o Brexitu, a tamo rade i neki od najradikalnijih anti-europskih članova Konzervativne stranke.

Priča o smanjivanju poreza i poslovnoj deregulaciji s ciljem oslobađanja ekonomskog potencijala, dobro je odjeknula među starijim i dobrostojećim članovima Konzervativne stranke koji se s nostalgijom prisjećaju slavnih godina borbe protiv militantnih sindikata. (Doduše,  zanemaruju dijelove neoliberalne sage koji se tiču slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala, pa su većinski podržali Brexit). Nisu ih se dojmila upozorenja Rishi Sunaka, Lizinog rivala u izboru za šefa stranke, da će ‘Novi Reganizam’ imati ozbiljne posljedice. (Sunak je točno predvidio što će se dogoditi). Njegovi su argumenti bili prekomplicirani za izbornu kampanju gdje ionako svatko čuje ono što želi, a Truss je ponavljala drevnu ideološku mantru koju Konzervativci starog kova valjda upiju s majčinim mlijekom – niski porezi, deregulacija, individualna sloboda. Truss je bila u prednosti i zato što je Sunaka pratila fama “izdajnika” koji je Borisu “zabio nož u leđa” i natjerao ga na ostavku, dok mu je  Liz ostala lojalna. Odmogla mu je i navika, stečena po debatnim kružocima u privatnim školama, da se u javnim raspravama nametne i dominira pa je u debati s Truss zvučao kao agresivno-seksistički mansplainer koji joj nije dao da dođe do riječi. Nije pomoglo ni što se s njim složio Michael Gove, još jedan od “urotnika” koji su iznevjerili Borisa, koji je za njen ekonomski plan rekao – “Liz je otišla na odmor od stvarnosti”.

Kwartengov mini-proračun vidljiv je i na grafu prinosa na britanske državne obveznice – koji se naglo propeo uvis što znači pad vrijednosti obveznica, odnosno pad povjerenja u britanski dug. Još se nije oporavio. (Investing.com)

Odluke o ukidanju bankarskih bonusa i blagom oporezivanju turbo-bogatih usred najžešće krize životnog standarda u posljednjih pedeset godina, politički su nepopularne čak i među konzervativcima. Navodno nisu bile presudne ni po sam proračun – bankarski bonusi se odavno isplaćuju alternativnim putevima, a turbo bogati raspolažu vojskom savjetnika koji parkiraju zarade daleko od poreznika bez obzira na porezne stope. Iako je stranka vrlo disciplinirana, među konzervativnim zastupnicima ipak se čulo da Truss i Kwarteng nemaju mandat za tako drastičnu promjenu smjera. Johnson je 2019. izborio golemu većinu na temelju manifesta koji je biračima obećao “izvesti” Brexit, a onda se posvetiti ulaganju u manje razvijene dijelove zemlje čiji su mu birači “posudili” glas. Nitko nije glasao za radikalno rezanje poreza koje bogate obasipa parama, a obične građane ostavlja bez pristojne škole, ambulante ili javne knjižnice. Nova je vlada proračunom proglasila kraj društvenog konsenzusa koji tvrdi da smo u teškoćama ‘svi zajedno’, a koji je bio politički presudan za prevladavanje teških godina kada su Cameron, Clegg i Osborne drastičnim rezanjem javne potrošnje smanjili javni dug nakon bankarske krize.

Ali na stranu mandat, konsenzus i ostale trice – ni med cvetjem ni pravice! Milosrdna interpretacija Truss-Kwarteng budžeta bilo bi njihovo najiskrenije uvjerenje da je drastična promjena pravila igre najbrži put za ekonomsko zdravlje zemlje iz čega bi profitirali svi članovi polisa. Manje milosrdna interpretacija spomenula bi hubris, aroganciju i nekompetentnu brzopletost. Bez obzira na motive, Liz Truss je danas u gabuli – da parafraziram francuskog diplomata Talleyranda – ne zato što je počinila zločin, nego još gore, zato što je pogriješila! Financijska su tržišta već u petak, nakon objave mini-proračuna, zabilježila pad vrijednosti funte. “To je zbog dolara. Fed gasi inflaciju i podiže kamate, svi trpimo posljedice jakog dolara”, bilo je prvo objašnjenje koje su lojalni medijski glasovi ponudili kao objašnjenje – iako je funta nakon Kwartengovog proračuna pala i u odnosu na euro. Truss i Kwarteng nastavili su igrati hladnokrvno. Nije li čak 364 ugledna ekonomista davne 1983. uputilo otvoreno pismo Maggie Thatcher, kritizirajući njen proračun, a ona ih je sve porazila i pokazala da politički odvažni obaraju ekonomsku ortodoksiju? Kwarteng je drzovito povisio ulog kada je neformalno najavio nova rezanja poreza. Iste večeri pojavio se na nekom bankarskom domjenku gdje je naoko opušten i nezabrinut ispijao pjenušac u društvu s City igračima.

Spašavajući posrnuli financijski (mirovinski) sustav upumpavanjem 65 milijardi funti guverner Bank of England izazvao je poremećaje na tržištu nekretnina

U ponedjeljak rano ujutro funta je na azijskim tržištima zabilježila rekordan pad kada je dosegla paritet s dolarom od 1.035. Neki od Kwartengovih bivših kolega iz Cityja, oni s kojima je pio u subotu navečer, zaradili su ogromne profite (shorting the pound – prodaja funte za drugu valutu, kada funta padne s onom drugom valutom kupiš više funti, razliku pospremiš u džep). Mogućnost insider tradinga između bankara i kancelara nije ni doprla do medijskog skandala, jer je već istog dana ono poslovično g…o uletjelo u još veći ventilator kada su britanski mirovinski fondovi shvatili da nemaju dovoljno sredstava da namire tekuća dugovanja pa su masovno počeli prodavati državne obveznice čija je vrijednost na tržištu padala kako je panika među fondovima rasla, a želja investitora da kupuju obveznice britanske vlade opadala. Funta je i dalje teturala rekordno nisko i svi su strahovali od financijskog Armageddona ako dosegne paritet s dolarom 1 na 1.

Prema Financial Timesu, u srijedu 28.rujna ova je smrtonosna spirala povukla 90 posto britanskih mirovinskih fondova na sam rub opstanka. Kako bi izbjegli još jedan Lehman Brothers moment, ovaj put generiran fondovima a ne bankama, Bank of England bila je prisiljena intervenirati u tržište obveznicama. U pitanju je bilo osiguranje financijskog sustava zemlje i zaustavljanje prelijevanja domaće katastrofe u visokointegrirana svjetska tržišta! Guverner Andrew Bailey, najavio je pumpanje 65 milijardi u sistem i obavezao se na kupovinu državnih obveznica sve do petka, 14. listopada, u nadi da će vratiti povjerenje investitora i ugasiti požar na financijskom tržištu. Zbog upumpavanja novog novca u sistem, tržište je procijenilo da će zbog obuzdavanja inflacije, osnovna monetarna stopa do sljedeće godine skočiti na 6 posto. To je pak trgovce kreditima za nekretnine natjeralo da povuku tekuće ponude i rekalibriraju buduću ponudu. Svi koji su ovih dana dogovarali zajam za kupovinu kuće ili stana preko noći su ostali bez ponuda, krediti su povučeni s tržišta, sve je stalo. Oni koji već otplaćuju rate za stan očekuju drastičan porast rata od otprilike 500 funti mjesečno povrh dosadašnje svote. U kombinaciji s inflacijom, skupom energijom i generalnim rastom životnih troškovima, sasvim je izvjesno da mnogi više neće biti u stanju otplaćivati kredite. To znači – ključ u banku, a ti s djecom pod most.

Duncan Waldon, financijski novinar i autor “Two hundred years of muddling through” opisao je situaciju: “Zbog financijske krize 2008. i pandemije kovida, navikli smo se na dramatične intervencije Bank of England. Ali nikada ranije Banka nije morala reagirati na ovaj način kako bi spasila vladu od vlastite nepromišljenosti”. David Blanchflower, nekadašnji član monetarnog tima središnje banke, u nevjerici je izjavio da nikada u životu nije svjedočio tolikoj nekompetentnosti. Političke posljedice? Popularnost Konzervativne stranke pala je rekordno nisko, laburisti po svim procjenama dobivaju sljedeće izbore apsolutnom većinom, a Konzervativna stranka je u rasulu.

Oni koji već otplaćuju rate za stan očekuju drastičan porast rata od otprilike 500 funti mjesečno povrh dosadašnje svote. U kombinaciji s inflacijom, skupom energijom i generalnim rastom životnih troškovima, sasvim je izvjesno da mnogi više neće biti u stanju otplaćivati kredite.

Prije ‘mini-proračuna’, vlada je počinila prvi od programskih ‘zaokreta’ kada je suočena s ogromnim rastom cijena energije i vrtoglavim padom standarda, najavila ograničenje cijena energije u vrijednosti od 150 milijardi funti što je do sada nezabilježena državna intervencija koja zasjenjuje i financijsku pomoć tijekom pandemije (70 milijardi funti). Truss i njen ideološki krug principijelno ne podržavaju državnu pomoć, no rat u Ukrajini uzrokovao je energetsku krizu koju je politički nemoguće preživjeti bez snažne državne intervencije. Problem je što rat u Ukrajini i energetska kriza koincidiraju sa svjetskim inflacijskim trendom koji je posljedica, kraja Quantitative Easinga, rasta potražnje nakon pandemijskog lock-downa te problema sa svjetskim opskrbnim lancima za čiju se robu sada natječu igrači poput Indije i Kine. Poskupljenje energenata dodatno je potpirilo inflaciju koja u Britaniji momentalno doseže deset posto. Za obuzdavanje inflacije svuda je nadležna monetarna politika centralne banke (u Velikoj Britaniji to je Bank of England), koja kontrolira inflacijske trendove snižavanjem i podizanjem osnovne kamate. U Britaniji joj je zadaća doseći stopu od dva posto. Monetarna politika Bank of England nezavisna je od fiskalne politike i vladinih intervencija od 1997. kada im je Blairov kabinet osigurao operativnu nezavisnost kao dodatno jamstvo za kredibilitet financijskog sustava zemlje.

Središnje banke danas dižu kamate u borbi protiv inflacije, što je posebno bolna faza kraja politike jeftinog novca. Nova zaduživanja vlada više nisu bezazlena i današnje administracije moraju računati s ozbiljnim porastom zaduženosti u budućnosti. Procjene gospodarskog rasta iz kojeg se otplaćuje državni dug, krajnje je neizvjestan, posebno u današnjim izrazito nestabilnim prilikama. U Britaniji se dogodilo da dvije najvažnije institucije u ekonomskom upravljanju zemlje, vlada i središnja banka, istovremeno pritišću i gas i kočnicu. Truss je prvo najavila izdavanje 150 milijardi funti za pokrivanje energetske krize (koje za razliku od Europe neće financirati oporezivanjem energo firmi, već zaduživanjem), a odmah nakon toga njen je kancelar najavio nečuvena rezanja poreza koja su sama po sebi inflatorna. Nisu međutim, izdali nikakvo objašnjenje kako namjeravaju nadoknaditi razliku od 45 milijardi funti između nenaplaćenih poreza i potreba financiranja države. Sjetimo se – analizu Ureda za proračunski odgovornost odbili su kao prevladanu “ortodoksnost”.

Pozornosti investitora nije promaklo da nije došlo ni do kakvog pomaka u sklapanju ugovora o slobodnoj trgovini sa SAD-om. Susret Liz Truss i Joea Bidena na zasjedanju UN-a u New Yorku. (Number 10)

Čak i da zanemarimo moralnu stranu problema regresivne porezne politike u trenutku generacijske krize životnog standarda, oklada na fantastično brz ekonomski rast kakvu nudi ‘trickle-down ekonomija’ dokazano je podbacila ne samo u SAD-u i Velikoj Britaniji, već u šesnaest drugih razvijenih ekonomija. Studija iz London School of Economics pokazala je da je u zadnjih pedeset godina utjecaj rezanja poreza na gospodarski rast navedenih država “statistički nerazlučiv od nule”. Susret između Truss i američkog predsjednika na zasjedanju UN-a u New Yorku također nije umakao pozornosti investitora, pogotovo kada je premijerka po povratku izjavila da od ugovora za slobodnu trgovinu sa Sjedinjenim Državama i dalje nema ništa. Prije toga Biden je objavio znakovit tweet – “Muka mi je i umoran sam od trickle-down ekonomije. To nikada nije uspjelo. Mi gradimo ekonomiju odozdo, prema gore i prema sredini.”

U zanimljivom eseju u The New Europeanu, Jonty Bloom opisuje najbanalniju istinu koja je ovom prilikom izašla na vidjelo. Tržište je reklo: “Ne vjerujemo vam.”  (Bivši lider laburista, Ed Miliband, razveselio je stranačko članstvo kada je na godišnjoj konferenciji s govorničkog podija doviknuo – “Toriji vjeruju u tržište, ali tržište više ne vjeruje u Torije”! Ha, ha, ha!). Bloom priča da je karijeru počeo kao trgovac valutama u Bank of America i opisuje svoje bivše kolege kao “nemilosrdne, neemocionalne, pragmatične i gotovo uvijek ljubazne ljude”.

“Dealeri nisu nužno stručnjaci za ekonomiju ili politiku. Oni samo kupuju i prodaju valute u paketima koji vrijede milijune, desetke milijuna ili stotine tisuća milijuna funti i pokušavaju zaraditi profite na minutnim promjenama cijena. Međutim, iza te dnevne aktivnosti skriva se dublja istina. Milijuni kupaca i prodavača, svakodnevno trgujući bilijunskim vrijednostima u valutama, stvaraju kolektivnu sliku o vrijednosti nacionalne valute, koja se zasniva na procjeni budućnosti. Ako su pred vama svijetli usponi, vaša valuta raste. Duboki ponor očaja oko vas i vaša valuta pada poput kamena. Funta je pala deset posto nakon objave Brexita ne zato što su Remaineri prevarili dealere ili zbog nečega što su dealeri čuli na BBC-u. Hladnim i proračunatim pogledom, tržište je procijenilo britansku ekonomsku budućnost i zaključilo da su njene prilike lošije od prethodnog dana – deset posto lošije. Čak i da ste vjerovali da će Brexit pomoći rastu ekonomije, niste uložili novce u tu opciju. I dobro ste učinili.”

Ukratko – međunarodni investitori procjenjuju da Britanija više nije najpovoljnije mjesto za ulaganje. Truss i Kwarteng nisu jedini krivci u padu nacionalne reputacije, oni su samo posljednja epizoda u sagi “Kako je Britanija izgubila kredibilitet”, ona legendarna kap koja prelijeva čašu ili “slamka koja je slomila devina leđa”, kako ovdje kažu. Njihov mini-proračun i libertarijansko krilo Konzervativne stranke posljednja su inkarnacija kolektivne boljetice kroz koju prolaze i druga društva u različitim povijesnim varijacijama.

Svatko se češe gdje ga svrbi pa tako i ja, kao uostalom i većina promatrača, uzimam Brexit kao početnu godinu u ovom procesu. Zemlja vuče dugogodišnje podzemne i strukturalne probleme, ali oni su zbog historijskih i kulturnih razloga kulminirali u anti-europskom populističkom ustanku. Brexit je trenutak kada je politički vrh preuzelo najradikalnije krilo anti-europskih puritanaca. Neki su ideološki zeloti, a drugi oportunisti poput Johnsona, ali zajedničko im je da sasvim javno, arogantno i bez stida uništavaju reputaciju zemlje. Britanski problemi nisu ni počeli niti su okončani Brexitom, U nemogućoj misiji da se pomire sve želje, ambicije i lijek za frustracije čije je ostvarenje obećavala nacionalna fantazmagorija Brexita, trebalo je doći do ruba financijske katastrofe (koja još nije izbjegnuta), da se ova tema ponovo spomene na BBC-u odakle je urednički protjerana kao “riječ koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime”, da parafraziram Lorda Alfreda Douglasa. Truss i Kwarteng nastavili su Johnsonovu praksu eklatantnog zaobilaženja i podrivanja institucija kao da im Brexit mandat omogućava novi kalendar i prekid s tradicijom i nepisanim pravilima. Odbili su kontrolne procese koji prate odluke o državnom proračunu, a tjednima su uvijeno potkopavali kredibilitet središnje banke, dovodeći u pitanje njenu kompetentnost (tempo kontrole inflacije) i nezavisnost (koju je vlada dala, pa će je vlada i uzeti). Otpuštanje Toma Scholara, iskusnog tajnika državne riznice koji je preko povjerljivih City kanala mogao osjetiti puls međunarodnih financijskih tržišta moglo je spriječiti raspad sistema. Ekonomska abeceda podučava da su za gospodarski rast najvažniji stabilnost i povjerenje u institucije. Ironično je da su upravo Konzervativci uništili ono što su stvarale generacije prije njih.

Jedino je izvjesno da uvijek može biti gore. Britaniju očekuju teške godine štednje i siromaštva. S najvišim imovinskim razlikama u Europi razlike između sjaja i jada bit će posebno vidljive

Sljedeća vlada morat će donijeti odluke o rezanju javne potrošnje u zemlji gdje je ostalo vrlo malo za “odrezati”. Javne službe su pod strahovitim teretom, a država se iz problema ne može izvući dodatnim zaduživanjem, jer za njihove zajmove tržišta traže tzv. Moronsku premiju – onu koju plaća budala koja ulaže u britanske državne obveznice. Zaduživanja grčke ili talijanske vlade danas koštaju manje od zaduživanja vlade u Westminsteru. Jedino je izvjesno – situacija uvijek može biti gora. Britaniju očekuju godine štednje i siromaštva. S najvišim imovinskim razlikama u Europi razlike između sjaja i jada bit će posebno vidljive – jedan mi prijatelj kaže da ga Britanija sve više podsjeća na argentinski model. Bivši guverner Bank of England, Mark Carney upozorio je da države koje troše više nego što oporezuju moraju paziti da se ne nađu u situaciji da ovise o “ljubaznosti stranaca”, referenca na Blanche DuBois iz “Tramvaja zvanog čežnja”. Mene pak neoprezni libertarijanski dvojac više podsjeća na čarobnjakovog šegrta iz Disneyeve interpretacije kad neznalica Miki poplavi kuću dok je čarobnjak vani. U manje od mjesec dana uništi su ekonomiju i reputaciju Konzervativne stranke koja se do jučer hvalila da umije gospodariti državnim parama, za razliku od Laburista koji uvijek “potroše novac drugih ljudi”.

Ne dobija oporba izbore nego ih vladajući gube. Keir Starmer lider Laburista (Wikimedia Commons)

Dakle, sljedeći izbori su službeno za dvije godine iako su sve opcije otvorene. Situacija je i politički i ekonomski potpuno neizvjesna. U slučaju novih izbora, pobjedu s velikom većinom očekuju Laburisti. Keir Starmer pozvao je stranačko vodstvo na ozbiljne pripreme za preuzimanje državne vlasti. Vrh stranke ostaje oprezan prisjećajući se upozorenja Tony Blaira koji je blizinu još neosvojene vlasti opisao poput nošenja Ming vaze po klizavom podu (Blaire je zapravo citirao Roy Jenkinsa). Ovdje se među političkim komentatorima često ponavlja fraza da oporba ne pobjeđuje izbore, već ih vladajuća stranka gubi. Britanija danas prolazi kroz najveće međunarodno poniženje od Sueske krize, ali računati na suštinsku promjenu kursa još uvijek je poput Jenkinsove Ming vaze – blizu, ali neizvjesno, uzbudljivo, strašno.