Nama u rukama vjerovnika. Budućnost nekadašnje robne kuće Kastnera i Öhlera

Robna kuća nije i ne može biti trgovački centar, piše Marina Pavković u tekstu o povijesti Name i aktualnoj inicijativi za njezino očuvanje, u kojoj i sama sudjeluje. Sve europske metropole, od Pariza i Londona do Beča i Berlina, čuvaju svoje robne kuće u centru grada. Ima li Gradska uprava volje i vizije pronaći način kako bi se priča o najstarijoj robnoj kući na našim prostorima završila sretno?

• Naslovna fotografija: Pročelje Narodnog magazina u Ilici 4-6. (NAMA monografija, 1997.)

• Autorica je diplomirana ekonomistica i doktorica arhitekture, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding, te nekadašnja direktorica Zagrebačkog velesajma. Politički je djelovala unutar stranke START, a kasnije kao čelnica inicijative Obnovimo Zagreb. Gošća-predavačica je na katedrama za projektiranje i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu

“NAMA pripada nama!” – Naziv je peticije pokrenute početkom ove godine, nakon što se proširila vijest o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom se stečajnom upravitelju Nama d.d. – u stečaju, nalaže prodaja imovine u svrhu namire razlučnog vjerovnika. Konkretno, radi se o pojedinačnom zahtjevu “Croatia osiguranja” za suđenje u razumnom roku, a kojim se utvrđuje da se vjerovnik ima pravo namiriti novcem od prodaje nekretnina u Ilici 4 – 6 i Radićevoj 1, te na Kvaternikovom trgu.

Peticiju za spas i očuvanje Name, pokrenula je volonterska zajednica stručnjaka i znanstvenika “Obnovimo Zagreb”, neformalno okupljena nakon zagrebačkog potresa s idejom stručne pomoći pri obnovi Zagreba.

U peticiji se od Vlade RH, kao većinskog vlasnika i najvećeg razlučnog vjerovnika, traži da:

Poduzme sve zakonske radnje da do prodaje robnih kuća u Ilici i na Kvaternikovom trgu ne dođe, te da na Odboru vjerovnika umjesto donošenja ‘Odluke o prodaji imovine’ preuzme potraživanja stečajnih vjerovnika koji žele biti isplaćeni, a zajedno sa stečajnim vjerovnicima koji žele nastavak poslovanja izradi ‘Plan poslovanja’ i tako omogući poduzeću nastavak poslovanja, uključujući investicije i dotok kapitala što im je punih dvadeset tri godine uskraćeno.

Alternativno, da u slučaju donošenja ‘Odluke o prodaji imovine radi namirenja stečajnoga duga’, sudbinu poslovanja i tri stotine radnika NAMA d.d u stečaju, sukladno Zakonu o stečaju, zaštiti ‘Izjavom o kupovini nekretnina i prijebojem svoje tražbine s protutražbinom stečajnoga dužnika po osnovi cijene u visini utvrđene vrijednosti nekretnine’, tako stekne vlasništvo i upravljačka prava nad poduzećem, te omogući nastavak tržišnog poslovanja bez stečajnih okova.

Odaziv javnosti je bio promptan i značajan. U svega nekoliko dana, peticiju je potpisalo pet tisuća ljudi, među kojima sadašnji i bivši Namini radnici. Iz brojnih komentara građana, iščitava se jasna motivacija i želja da se stečeni identitet očuva kako arhitektonski, tako i zadržavanjem trgovačke djelatnosti na obje lokacije.[1]

Neposredno po pokretanju peticije i odazivu javnosti, žurnom reakcijom Grada Zagreba i Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika grada Zagreba, preventivno je zaštićena robna kuća u Ilici (arhitektonski i kao djelatnost). [2]

Načelnu zaštitu od građevinske i sadržajne promjene, s obzirom da se nalazi unutar okvira Urbane povijesne cjeline, ima i vrijedna suvremena arhitektura robne kuće na Kvaternikovom trgu.[3]

Organizatori peticije, međutim, nisu stali samo na peticiji. Obavljeni su razgovori sa stečajnim upraviteljem i Naminim menadžmentom koji dobro poznaju procese poslovanja, kao i sve otegotne okolnosti u kojima i unatoč kojima, Nama uspješno posluje i nakon 23 godine stečaja. Čitavo to vrijeme kvalitetno je opskrbljena robom, te posluje pozitivno usprkos stečajnim restrikcijama investiranja u opremu i razvoj poslovanja. Prebrodila je i pandemijsko zatvaranje. Kako se čini, čuvaju je lojalni kupci i tržištu orijentirani menadžment.

Zbog velikog interesa javnosti, u istraživanje Namine prošlosti uključili su se i mediji.

Kako su se, zbog velikog interesa javnosti, u istraživanje Namine “slavne i manje slavne” prošlosti uključili i mediji, bilo je prilike prisjetiti se i doznati detaljnije o dramatičnim događajima koji su prethodili stečaju, kao i o prilici da se to sada ispravi.[4] Te da se Namu, bačenu u stečaj bez restrukturiranja i držanu u stečajnim okvirima dvadeset tri godine, sada oslobodi uz nastavak zdravog tržišnog poslovanja.

Shodno tome, 4. ožujka ove godine upućeno je pismo tadašnjem ministru Gospodarstva i održivog razvoja, gospodinu Damiru Habijanu, sa zamolbom sastanka kojemu su u ime “Obnovimo Zagreb” trebali nazočiti dr.sc. Marina Pavković, kao inicijatorica i koordinatorica, prof, dr. sc. Jesenko Horvat, arhitekt i urbanist, te književnica Sanja Pilić, stanarka centra Zagreba.

S obzirom da odgovor nije stizao, poslana je požurnica 13. ožujka, na koju je 22. ožujka zaprimljen odgovor državnog tajnika, gospodina Ive Milatića, kojim decidira “razlučno pravo Republike Hrvatske kao vjerovnika čija tražbina u iznosu od 8.717.412,34 EUR je priznata kao razlučno pravo. Navedeno razlučno pravo osigurano je upisom založnog prava na nekretninama koje se nalaze u stečajnoj masi dužnika, tj. na robnoj kući u Zagrebu na adresi Ilica 4 – 6 i Radićeva ulica 1.” Jednako tako u dopisu se obrazlaže da RH kao razlučni vjerovnik nije poduzimala postupke radi prisilne prodaje nekretnina, te da će “ako Trgovački sud u Zagrebu u predmetnom stečajnom postupku donese rješenje o prodaji nekretnina, Republika Hrvatska kao razlučni vjerovnik namiriti svoju tražbinu iz vrijednosti prodane nekretnine.”

Do traženog sastanka u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja nije došlo tada, niti iza toga.

Potraživanje Croatia osiguranja minorno je u odnosu na potraživanja ostalih vjerovnika, primjerice RH. (Inicijativa NAMA pripada nama!)

U međuvremenu je došao i mjesec rujan, presudom Trgovačkog suda određen kao krajnji rok za donošenje Odluke o prodaji imovine Nama d.d. – u stečaju. Tragom toga, za 18. rujna je zakazana Skupština vjerovnika. Prikladno je napomenuti da potraživanje razlučnog vjerovnika “Croatia osiguranje” iznosi 9 milijuna kuna glavnice (cca 1, 2 milijuna eura), te je minorno u odnosu na potraživanja ostalih vjerovnika. Primjerice RH, koja je također razlučni vjerovnik, potražuje 70 milijuna kuna glavnice, dok ostali vjerovnici potražuju cca 100 milijuna kuna.[5]

Ministarstva gospodarstva koje je, u ime države kao većinskog vlasnika, najveći razlučni (stečajni) vjerovnik u rukama drži ključeve raspleta. Ono može sačuvati Namu od nestanka i može spriječiti da Zagreb ostane bez dviju klasičnih robnih kuća, u punom smislu riječi. Može. Ali, hoće li?

Jer, moglo se to napraviti već na početku stečaja 2000. godine kada je odlučeno da se umjesto restrukturiranjem, vjerovnici naplate iz prodaje imovine.

Moglo se to napraviti tijekom protekle 23 godine u bilo kojem trenutku. Ali, nije. Umjesto toga Nama je puštena da pluta na vodi poput splavi, bez pogonskog goriva, bez investicija, bez kredita, bez mogućnosti bankarske garancije za nabavu robe, bez trajnih ugovora o radu za radnike, koje je ionako teško naći. Bez mogućnosti investiranja u centralno skladište. Čak i bez web prodaje. A kada se na sve to doda činjenica da je Nama puna robe, da posluje pozitivno i ispunjava sve tekuće obveze, da u njoj radi uredno i redovito plaćenih 300 ljudi, te da direktori uspijevaju držati u funkciji čak i pokretne štenge iz šezdesetih godina prošloga stoljeća (!), mada dijelova i majstora koji ih znaju popraviti ima sve manje, preostaje samo zapljeskati.

Zašto se Namu, koja dvadeset tri godine pozitivno posluje, nije odavno restrukturiranjem iščupalo iz te situacije?

Moglo je Ministarstvo gospodarstva reagirati i tijekom ove godine, sve od lanjske presude Trgovačkog suda, pa do ovogodišnjeg rujanskog roka za donošenje Odluke o prodaji Namine imovine u rujnu ove godine. Ali, nije. Zašto je tomu tako? Zašto se Namu, koja dvadeset tri godine pozitivno posluje na tržištu, premda je pod stečajnim restrikcijama, nije odavno restrukturiranjem iščupalo iz te situacije i predalo tržištu bez stečajnih okova?

U prilog tomu idu i brojke. Dvije preostale robne kuće, Ilica i Kvaternikov trg, prošle su godine napravile promet od 18,5 milijuna eura. Za pretpostaviti je i očekivati, da menadžment, koji u stečajnim uvjetima napravi promet ovakvog opsega, ima potencijala da ga podeblja i umnoži u vanstečajnim prilikama. Nema, stoga, niti ekonomskog razloga domaći, 80 godina stari brand, koji rentabilno posluje, lakonski predati u ruke nekom drugom poslovnom subjektu koji će pobrati vrhnje na ove dvije top lokacije. Brand, koji je ujedno identitet grada Zagreba u arhitektonskom i trgovačkom smislu, a za čiji opstanak su se građani u velikom broju i rekordno kratkom vremenu izjasnili peticijom.

Koliko je oportuno, secesijski dragulj u Ilici, koji posluje 142 godine i suvremeni na Kvatriću, aktivan 56 godina, prenamijeniti u hotelske krevete, stanove ili poslovne prostore, u duhu sustavnog pretvaranja djelatnosti i imovine u rentijerstvo, razumno je pitanje.

S druge strane, ako ostane trgovačka djelatnost, zbog čega bi uprava Name, njezini direktori nabave i prodaje, kojima poslovni rezultati rastu unatoč stečaju i nemogućnosti investiranja pune 23 godine, bili manje sposobni od predstavnika neke druge kuće koja bi sjela na leno? I zbog čega bi neki drugi brand paušalno gradu Zagrebu dao više?

• Povijest branda

Malo koja kuća u Zagrebu ima tako istaknutu prepoznajnicu, takvu kolektivnu memoriju, kao što je to Ilička Nama. Ima ga bez sumnje i Nama na Kvaternikovom trgu. Imale su ga i ostale Name, nestale pretvorbom, među kojima Dragomanovićeva u Trnskom ostaje i zaštićeni pojedinačni spomenik kulture, premda joj se ime promijenilo. Trešnjevačka Nama ili Nama u Dubravi promijenile su također vlasnika i logo. Odvojene od krunskog branda gube kolektivni identitet, a njihov sadašnji i budući značaj ne zrcali se u sjeni nekadašnjeg branda, već u jakosti novoga. Pojedine doživljavaju i fizičke transformacije i preinake, čime im se zatire arhitektonski kod. Slično “nasilje” trpi nekadašnji Slovenijales paviljona na Savskoj cesti, arhitektonski biser Luje Schwerera, a danas svaštara “ugušena” reklamama.

Valja, stoga, zaploviti u prošlost, razgrnuti njezine slojeve, te makar u grubom krokiju, doći do korijena Naming branda koji je tema teksta.

Kastner i Öhler odabrali su Zagreb za svoj dom i poslovni život krajem 19. stoljeća. (K&Ö)

Krajem 19. stoljeća Zagreb su za dom i poslovni život odabrali austrijski trgovci Carl Kastner i Herman Öhler. Svoju prvu trgovinu otvorili su 1879. godine. Tek godinu po otvorenju, dijele sudbinu ostalih Zagrepčana pogođenih velikim potresom 1880. godine. Ostaje zabilježeno da su, u znak solidarnosti, gradu ponudili šatore za smještaj ljudi u potrebi.

Početkom 20. stoljeća na prestižnoj lokaciji, uza sami glavni gradski trg, u nekadašnjem hotelu “K’ caru austrijanskom”, udaraju temelje prestižne robne kuće za dame i gospodu. Kupca i njegove potrebe stavljaju u središte uslužne logistike. Vodeće poslovno načelo bilo je “posjet bez obveze za kupnju”, dok se filozofija trgovanja sažima u knjižici “Kućni red”, svojevrsnom priručniku za osoblje.

Početkom 1930-ih K&Ö nadograđuju treći i četvrti kat u Ilici 4, a susjedni “Grand hotel” u Ilici 6, kupuju 1937. godine. (NAMA monografija, 1997.)

K&Ö u Zagreb uvode samoizbor i samoposluživanje. Katalozi s robom, ekskluzivno proizvedenom za njihovu trgovinu, tiskaju se četiri puta godišnje, a narudžbe isporučuju poštom. Jačanju prometa pridonosi otvaranje kreditnog odjela. Sve se to događa paralelno s pojavom i razvojem Zagrebačkog zbora, preteče Zagrebačkog velesajma, koji u Zagreb dovodi domaću i internacionalnu ponudu i potražnju. Početkom 1930-ih K&Ö nadograđuju treći i četvrti kat u Ilici 4, preoblikovani su izlozi prema zamisli Stjepana Planića, a susjedni “Grand hotel” u Ilici 6, kupuju 1937. godine.

Početak Drugog svjetskog rata mijenja sve. Umjesto luksuzne robe police se pune elementarnim potrepštinama. Ustaška vlast razvlašćuje Franju Öhlera, koji tragično skončava u koncentracijskom logoru Buchenwald, dok njegov udio preuzima izvjesni Josip Grgić. U svoj strahoti toga vremena i režima, događa se i “odluka” koja u bitnome utječe na “buduću” Namu. NDH, naime, proglašava i provodi zabranu otuđivanja u cijelosti ili djelomično robne kuće u Ilici 4-6. Upravo ta zabrana sačuvala je robnu kuću za vrijeme rata, te je sačuvanu u cijelosti isporučila na upravljanje poslijeratnoj vlasti.

• Narodni magazin

Po završetku rata, imovina se nacionalizira i konfiscira u korist Federativne Narodne Republike Jugoslavije, te robna kuća u Ilici 4-6 postaje sastavni dio novo osnovanog jugoslavenskog trgovačkog poduzeća “Narodni magazin”, koje svoju podružnicu u Hrvatskoj dobiva u lipnju 1945. godine. Čisti prihod je odlazio na obnovu zemlje, s dodatnom zadaćom regulacije cijena i suzbijanja špekulacije. Predratno bogato trgovačko iskustvo i obučenost zaposlenika, izdvaja zagrebački Narodni magazin od ostalih sredina, te on ubrzo postaje logistički centar osnivanja novih prodajnih mjesta po Hrvatskoj.

­­

Narodni magazin se 1947. godine opet svodi na početni prostor robne kuće u Ilici 4-6. (NAMA monografija, 1997.)

U to vrijeme zagrebački Narodni magazin ima i zahtjevnu zadaću distribucije UNRRA-ine pomoći po cijeloj Hrvatskoj. Paralelno otvara i restorane društvene prehrane i prodavaonice na drugim lokacijama u Zagrebu, koje potom dekretima preuzimaju novoosnovana gradska poduzeća. Posljedično, Narodni magazin se 1947. godine opet svodi na početni prostor robne kuće u Ilici 4-6, kojemu se pridodaje podržavljena susjedna trgovačka zgrada u Radićevoj 1.

U uvjetima poslijeratne oskudice, inovacije i inicijative ne nedostaje. Zagrebački Narodni magazin osniva vlastitu ekonomiju kod Generalskog Stola, sa zadaćom bolje opskrbe robne kuće prehrambenim proizvodima, koja im dekretom također biva oduzeta i predana vojnom poduzeću u Karlovcu. Nekoliko godina robu Narodnog magazina prevoze dobro opremljeni autobusi, u službi pokretne trgovine, a s obzirom da među prvima dolazi do najsuvremenijih proizvoda, 1952. godine uvodi potrošačke kredite, te prvi u bivšoj državi organizira katalošku prodaju.

• NA-MA

Zaslužan za te poteze, kao i za Namine zlatne godine je njezin direktor, legendarni Franjo Balen, koji kormilo preuzima 1952.godine, iste godine kada Narodni magazin dobiva status samostalnog poduzeća. Rukovoditi je započeo s jednom robnom kućom u Ilici i 300 zaposlenih, da bi u mirovinu otišao dvadeset dvije godine kasnije (1974. Godine) za sobom ostavivši najveće trgovačko poduzeće u državi, s lancem od 12 robnih kuća i 3.500 zaposlenih.

Direktor Balen je prvi uveo obvezno isticanje cijena na proizvodu, samoposluživanje, te gore spomenuto kreditiranje kupaca i katalošku prodaju. Na prvi kat Name uvodi takozvani “Tunel jeftinoće”, u vidu stalne rasprodaju, te besplatnu dostavu na širem prostoru grada. Na obuku u Beč (nečuveno za to doba!) šalje zaposlenike, osniva ekspedit za udaljene adrese, dok paralelno pazi da Nama drži najjeftinije cijene.

Pod Franjom Balenom, NA-MA je postala najveće trgovačko poduzeće u državi, s lancem od 12 robnih kuća i 3.500 zaposlenih. (NAMA monografija, 1997.)

Sve to provodi u Iličkoj robnoj kući, koja je bila jedina robna kuća Narodnog magazina, sve do 1960. godine, kada se gradi robna kuća na Trešnjevci. Prvi zagrebački supermarket nasuprot Trešnjevačkog placa. Slijedi gradnja robne kuće u Kumrovcu 1962. godine, pa u Kustošiji, također uz tržnicu. Potom Volovčica, naselje u razvoju s velikim potencijalom potrošnje. I tako dalje. Sve dok 1965. godine kada Trgovačko poduzeće Narodni magazin mijenja ime i postaje NA-MA Zagreb. I ostaje, sve do danas.

Za vrijeme direktora Balena sagrađena je druga, od jedine dvije danas preostale Namine robne kuće. Nama na Kvaternikovom trgu. Otvorena je u veljači 1968.godine. s vlastitom trafostanicom, dizalima osobne i teretne namjene, restoranom i kafeterijom, te supermarketom u podrumu. Radila je non-stop do večernjih sati, te nedjeljom prije podne. Projektirali su je Josip Hitil i Slobodan Jovičić. Zdanje izuzetno uspjele suvremene arhitekture, svojevremeno je krasila i svjetlosna instalacija Vladimira Bonačića, koje tamo odavno više nema. Kao i jedan dio ostalih Naminih robne kuće, smještena je u blizinu tržnice, prostora velike dnevne frekvencije. Nama je sama uspjela isfinancirati, za tadašnjih 25 milijuna dinara, izgradnju površine 12.800 m2, u kojoj je posao našlo 450 ljudi.

• Nama d.d.

Zlatne godine prestaju početkom 1980-ih kada Nama vodi borbu s galopirajućom jugo-inflacijom i posljedičnim bijegom kupaca na zapad. Slabljenje kupovne moći odražava se ne samo na krajnjega kupca, već i na nabavnu moć poduzeća, koje za duplo veće ulaganje dobiva manje robe. No, spretnim baratanjem zalihama, Nama ipak, bilježi dobre poslovne rezultate, sve do 1992. godine kada joj promet pada na jednu trećinu prethodne godine.

Početak Domovinskog rata poklapa se sa sveopćom privatizacijom društvene imovine, pa tako i Name. Vrijednost poduzeća procijenjena je na 260, 80 milijuna DEM. Međutim, već razaranjem Vukovara nastaje šteta rušenjem Namine robne kuće “Dunav”. Hrvatski fond za privatizaciju vrijednost Namine imovine procjenjuje na 230, 42 milijuna DEM, koja biva raspodijeljena manjim dijelom radnicima, a većim dijelom ostalim dionicima, redom državnim institucijama, uz rezervaciju bivših vlasnika.

Dileme nastaju pri donošenju odluke hoće li se Namin sustav privatizirati u cjelini ili će se objekti prodavati pojedinačno. Raskol prate negativne medijske naslovnice i tekstovi, sukob sindikata s upravom, pad kupovne moći stanovništva, te posljedično pad prometa. Gledajući iz današnje perspektive, sa stečenim iskustvom proteka vremena i popriličnog broja štetnih privatizacija, izvjesno je da Nami utege nije stavljalo poslovanje, već privatizacijski apetiti.

Prvi Namin gubitak, od početka poslovanja, zabilježen je 1993. godine, kada Nama s 21% udjela, kojega je 1970. godine imala u ukupnom trgovačkom prometu Hrvatske, pada na svega 5.45 %. U takvim uvjetima dolazi do promjene strukture vlasništva iz društvenog u dioničko društvo Nama. d.d. Zagreb.

Nama u Vukovaru porušena je u ratu. (NAMA monografija, 1997.)

Godine 1994. Privredna banka Zagreb kupuje 41, 23% vlasničkog udjela od Fonda za privatizaciju. Preuzima u ruke sudbinu, elaboratom utvrđenih, 18 robnih kuća, od kojih 12 u Zagrebu, dvije u Sisku, te po jednu u Bjelovaru, Kumrovcu, Vinkovcima i Vukovaru, porušenu u ratu. Radilo se o ukupno korisnoj površini od 135.000m2, od čega 60.000m2 prodajnog prostora, 18.000m2 skladišnog prostora, centralno skladište od 16.000m2, 35.000m2 uredskog prostora, te 6.000m2 odmarališta i prostora druge namjene.

Financijski su brojke također bile značajne, ali u negativnom smislu, jer je dug procijenjen na 29, 52 milijuna DEM, odnosno više od 100 milijuna kuna. S obzirom da Nama nije bila komitent Privredne već Zagrebačke banke, PBZ je akviziciju obrazložio stvorenom mogućnošću naplate spornih potraživanja raznih komitenata, potencijalnim inozemnim ulaganjima u poduzeće kada se popravi investicijska klima, te povoljnom prodajom kada se za to stvore uvjeti.

Sljedećih nekoliko godina Nama pod novom upravom, koju postavlja PBZ, nastavlja poslovati s gubitkom, te pada odluka o davanju u najam pojedinih prodajnih prostora. Stvar funkcionira kraće vrijeme, zbog praktičnih poteškoća se od najma odustaje, te se ponovo aktualizira prodaja dijela nekretninskog portfelja.

Nama na Kvaternikovom trgu (lijevo) i Nama u Ilici (desno) renovirane su 90-ih godina prošlog stoljeća. (NAMA monografija, 1997.)

Paralelno, ulaže se u uređenje dviju vodećih Naminih robnih kuća (Ilica i Kvaternikov trg) čiji se udjel u općem poslovanju tijekom godina kretao između 30 i 60% ukupnog prometa. Ukupno je uloženo 35 milijuna kuna, od čega na Ilicu otpada 23 milijuna kuna, a na Kvaternikov trg 18, 5 milijuna kuna. Nama na Kvaternikovom trgu uređena je prema projektu austrijske tvrtke “Umdasch”, dok je Nama u Ilici renovirana prema projektu talijanske “La Fortezza”. Svim većim i važnijim dobavljačima ponuđen je ekskluzivan prodajni prostor, čime su i sami participirali u realizaciji obnove.

Robna kuća na Kvaternikovom trgu zadržala je koncept od “igle do lokomotive”, što s izuzetkom samoposluživanja ima i danas. Uz novu opremu i koncept prodaje, obavljeni su i instalacijski radovi, protupožarna zaštita, te prateći građevinski radovi. U Ilici je instalirana nova oprema na 6.500m2 prodajnog prostora, te je, uz suradnju službi za zaštitu spomenika, obavljena nužna sanacija cijeloga objekta površine 13.000m2.

PBZ državi vraća dionice Name 1998.godine, a država ih prepušta privatizacijskim fondovima. Tako sve do 2000.godine kada se za vrijeme Račanove Vlade i tadašnjeg ministra financija Linića, nad Namom proglašava stečaj. Prodaje se deset od dvanaest robnih kuća, dok poslovati nastavljaju Ilica i Kvaternikov trg. Tako ostaje do danas.

• Budućnost Name

Nakon dvadeset i tri godine stečaja bez poslovnog plana restrukturiranja, Rješenjem Trgovačkog suda o prodaji imovine radi namirenja razlučnog vjerovnika, stečaj nad Namom se prisilno i konačno bliži kraju. Koliko bi još trajao, da “CO” nije sudski požurio rasplet – ne znamo, ali znamo da je Nama čitavo to vrijeme pozitivno poslovala. Znamo i da je puna robe. Znamo i da u njoj radi 300 ljudi i da ju vodi odgovorna uprava i menadžment. Znamo i da ima dvije arhitektonski i urbanistički vrijedne nekretnine. Znamo i da je Namin brand dostigao i prestigao nekadašnji K&Ö brand, veličinom i 80 godišnjim trajanjem, kao i povijesnim značajem poduzeća. Znamo i da pune dvadeset tri godine sve dosadašnje Namine uprave i radnici trpe jalovost državnog aparata.

Jedino što ne znamo su sadašnji planovi većinskog vlasnika, tog istog državnog aparata. Ne znamo postoji li “novovjeki Franjo Balen”, koji će od bisera napraviti dijamant. Ili će biser završiti negdje drugdje, kao i većina hrvatskog privatizacijskog portfelja.

Znamo i da Zagrepčani žele zadržati Namu, baš takvu kakva jest. Žele robne kuće u Ilici i na Kvaternikovom trgu, u kojima mogu namiriti sve svoje potrebe. Robna kuća nije trgovački centar. Nije bila. Neće niti biti. To znaju sve europske metropole koje ih imaju i čuvaju. Od Pariza i Londona do Beča i Berlina.

I, konačno, dolazimo na dionicu Grada Zagreba. Može li sadašnja Gradska uprava, osim što je opravdano preventivno zaštitila promjenu arhitekture i djelatnosti (doduše, na svega četiri godine), napraviti više od toga da sačuva gradski brand i vlastite građane od (ne)izvjesne promjene djelatnosti?  Želi li zadržati uhodanu i respektabilnu trgovačku praksu koja bi bez stečajnih okova visoko poletjela? Ima li zagrebačka Gradska uprava vizije i snage da se izravno uključi u ovu najnoviju pretvorbu i happy endom po Zagrepčane i Namu završi ovu sramotnu stečajnu trakavicu? Jer, znamo, gdje ima volje – ima i načina.

• Bilješke

[1] https://www.peticijeonline.com/nama_pripada_nama_potpii_peticiju_za_spas_robnih_kua_u_ilici_i_na_kvaternikovom_trgu

[2] https://forbes.n1info.hr/aktualno/grad-zagreb-odlucio-kupcu-name-u-centru-onemoguciti-prenamjenu-prostora-tu-ostaje-robna-kuca/

[3] https://forbes.n1info.hr/aktualno/hrvatska/kakva-je-sudbina-name-na-kvatricu-imamo-odgovor-grada-i-analizu-sto-zastita-objekata-znaci-za-prodaju/

[4] Vida TV: https://youtu.be/SSO8GK_GD4M?si=saNX5J_Yy6ttfevW

[5] Izvor: https://forbes.n1info.hr/aktualno/hrvatska/stecajni-upravitelj-prodajom-imovine-nama-ce-vjerojatno-prestati-postojati-a-o-sudbini-radnika-odlucit-ce-novi-vlasnici/

• Izvori

NAMA monografija,1997.

https://forbes.n1info.hr/aktualno/zgrade-name-vec-su-na-meti-investitora-legendarne-robne-kuce-mogli-bi-zamijeniti-hoteli-uredi-i-stanovi/

https://forbes.n1info.hr/aktualno/hrvatska/strucnjakinja-za-urbani-razvoj-o-slucaju-nama-zabrinjava-sto-drzava-i-grad-sute/

https://forbes.n1info.hr/aktualno/hrvatska/skupstina-vjerovnika-na-kojoj-se-odlucuje-o-prodaji-nekretnina-name-zakazana-za-18-rujna/