Napoleonov nezasluženi trijumf. Žrtva koja je spasila karijeru legendarnog vojskovođe

Bitka je bila posve izgubljena, ali još je bilo vremena dobiti drugu, kazao je general Desaix Napoleonu kod Marenga, u sukobu s početka karijere francuskog vojskovođe. U članku o ovom sukobu Oleg Maštruko analizira pogreške koje su počinile obje strane, ali i pojašnjava kako je dotad beznačajno selo u Lombardiji preko noći ušlo u povijest ratovanja, kulinarstva, konja i boja za tkanine.

• Naslovna slika: Louis-François Lejeune (Strasbourg, 1775 – Toulouse, 1848.), Bitka kod Marenga, ulje na platnu, Francuska 1802. (Creative Commons)

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti

Kako je nedavno u distribuciju krenuo film Ridleya Scotta Napoleon, i kako isti izaziva dosta kontroverzi, možda je zgodan trenutak da se u ovom serijalu dohvatimo i neke Napoleonske bitke. Napoleon – za prijatelje Naps – ih je u karijeri skupio zavidan broj, pa se postavlja problem – koju odabrati? Ukoliko serijal potraje, čemu se nadam, sigurno ćemo se Napsu još vraćati, ali koju odabrati kao prvu?

Osnovni problem Napoleonskih ratova je što ih je bilo tako mnogo, i što gotovo nitko ne može shvatiti njihov povijesni kontekst, ili ga jednostavno nije briga. Waterloo, kao zadnja Napoleonova bitka, i zadnja bitka Napoleonskih ratova, službeno je bio dio Rata Sedme koalicije. Sedam koalicija je bilo formirano protiv Napoleona, i sedam su ratova vodile! S tim da su neke Napoleonske operacije, kampanje i bitke bile izvan okvira čak i tih sedam koalicija. Da i ne spominjemo sve one usputne ratove iz tog perioda, koji s Napoleonom i/ili Francuskom nisu imali veze ali su bili itekako veliki i značajni. Na primjer, Britanci i Amerikanci su imali uzvratni susret za američki Rat za nezavisnost. Ovaj drugi rat poznat je po bezličnom imenu Rat iz 1812 – barem se ne može desiti da na kvizu ne znate koje se godine desio. U Ratu 1812 Britanci su se uspješno iskrcali u američku pozadinu i čak zapalili Bijelu kuću!

No, za to vrijeme Naps je marširao uzduž i poprijeko Rusije, pa onda sa slomljenom vojskom nazad preko Njemačke doma, tako da su bitke na drugom kontinentu pale u sjenu.

I Balkan je vrio, u susjedstvu smo u tom periodu imali Prvi, pa i Drugi srpski ustanak protiv Turaka – nije direktno vezano s ijednim napoleonskim ratom, ali je itekako proizvod turbulentnog vremena. I Rusi su imali jedan lijepi rat sa Šveđanima 1808-09, također bez direktne veze s Napoleonom, ali plod vremena. Haiti je imao revoluciju protiv bijelih gazdi. I tako dalje i tako dalje. Sengoku Jidai, rekli bi braća Japanci, 戦国時代, “vrijeme zaraćenih strana”.

Napoleonski period je po mnogočemu bio i vrhunac nekih elemenata vojne vještine

Inače, prije nastavka dopustite mi još jednu digresiju. Zašto svi, od školovanih povjesničara i akademika do nas “war nerdova”, toliko vole Napoleonski period? Osim što je bio gotovo sigurno vrhunac pompoznosti, šarenila i razmetljivosti muške vojne mode, Napoleonski period je po mnogočemu bio i vrhunac nekih elemenata vojne vještine. Vojske su bile ogromne, ali još nije bilo radija i drugih sredstava brze komunikacije. Puno se toga oslanjalo na shvaćanje i percepciju srednjih i nižih zapovjednika, na njihovu inicijativu, inteligenciju i osobnu hrabrost. Jedan hrabar konjički juriš, dobro postavljena topnička baterija, inicijativa linijske pješačke regimente – mogli su odlučiti bitku. Pritom, bitke su bile izrazito fluidne, gustoća vojnika po kvadratnom kilometru bila je znatna, ali opet manja od rovovskih bitaka Prvog svjetskog rata. Izuzetan je bio značaj vojne doktrine – vratit ćemo se na to za moment.

Zapovjednici u napoleonska vremena imali su samo unaprijed naučenu doktrinu, te vlastitu inicijativu, inteligenciju i hrabrost. (Edouard Jean-Baptiste Detaille, 1883.)

Jednom, kada su bojnim poljem zavladali radio uređaji, narastao je značaj štabova, glavnih zapovjednika i njihovih ađutanata, ali srednji i niži časnici izgubili su samostalnost i potrebu za inicijativom. U mnogim slučajevima pretjerano razmišljanje svojom glavom moglo ih je i koštati. Jednostavno – naredbe dobivaš radiom ili poljskim telefonom i to je to. Ako nešto nije jasno, opet imaš mogućnost pitati nadređene gotovo trenutnom komunikacijom. Puno je manje toga ostavljeno inicijativi pojedinca ili nižeg zapovjednika.

Spomenuo sam doktrinu, što ta riječ uopće znači? Riječ je o unaprijed zadanom skupu načela djelovanja, nešto kao scenarij, skripta koje se držiš ako nema jasnih naređenja da radiš drugačije. Na primjer (izmišljam), konjica u francuskoj vojsci drži se 500 metara od neprijatelja i ako uoči topničku bateriju bez bliske zaštite protivničkog pješaštva, kreće u juriš. Dosta jasno? Da, ali u dimu, galami i kaosu bitke kako možeš biti siguran u išta od toga? Na primjer, u ili prije WW2 sve mornarice su doktrinu s prioriteta napada na protivničke bojne brodove kao najveće jedinice, prebacile u prioritet napada na protivničke nosače aviona. Ali u WW2 su svi imali radio, pa se svaka naredba ionako mogla momentalno modificirati “odozgo”. Imali su izviđačke avione, a kasnije i radare, pa je i uvid u situaciju bilo mnogo brži, a često i trenutan.

Zapovjednik topničke baterije ili konjaničkog eskadrona u napoleonska vremena nije imao taj luksuz – imao je samo unaprijed naučenu doktrinu, te vlastitu inicijativu, inteligenciju i hrabrost. Takav set zahtjeva na sve karike u lancu nije se ponovio ni u jednom kasnijem ratu, ili barem ne toliko intenzivno, i zbog toga mi ljubitelji ratova toliko volimo Napoleoniku.

Nakon ovog uvoda, bit će jasnije zašto sam za prvu Napoleonsku bitku ovog serijala odabrao baš Marengo.

Napoleonov prelazak Alpa motiv je njegovog najpoznatijeg portreta, kojeg je izradio Jacques-Louis David. U stvarnosti, Napoleon je jahao na muli, kao što je naslikao Paul Delaroche. (Creative Commons)

Bitka kod Marenga desila se sredinom lipnja 1800. Napoleon se u jesen prethodne, 1799, vratio iz Egipta, ostavivši francuske ekspedicijske snage da se tamo snalaze kako znaju i umiju. Nije direktno vezano s Marengom, no Francuzi su u Egiptu ostali do 1801, kada su se konačno povukli, odnosno bili potjerani. Napoleonova egipatska ekspedicija epski je pothvat, koji nam je ostavio puno toga u “amanet” – dešifriranje hijeroglifa s kamena iz Rozete, na primjer – ali nije tema za danas. Možda neki drugi put. Egipatska ekspedicija tek je manjim dijelom bila vojni, odnosno barem u jednakom omjeru je bila i politički, geostrateški i znanstveni pothvat.

Napoleon se vratio usred takozvanog rata Druge koalicije, u kojem su Francuzi bili kontra praktično cijelog ostatka Evrope. Neki od najvažnijih sukoba rata odvijali su se na terenu sjeverne Italije, gdje su Francuzima direktno bili suprotstavljeni “naši” Austrijanci. Napoleon je nakon povratka iz Egipta neko vrijeme proveo u Parizu, a zatim s Armijom Rezerve prešao Alpe i odlučio rasplesti talijanski čvor, kako bi se okrenuo drugim frontovima.

Napoleonov prelazak Alpa u svibnju 1800. motiv je možda i najpoznatijeg Napoleonskog portreta, onog na kojem je Naps u trijumfalnoj pozi, na propinjućem konju i u punoj uniformi, sa sabljom, plaštem i kapom. Titov Naprijed! U stvarnosti, Napoleon je prešao planinski lanac jašući na muli, u svom jednako legendarnom sivom šinjelu, ne bitno udobnije nego bilo koji običan vojnik njegove armije.

Odmah po dolasku u Italiju krenuo je kaos. Glavnina austrijske vojske bila je duboko na zapadu sjeverne Italije, kod Genove, Alessandrije pa čak i Nice, u samoj današnjoj Francuskoj. Upravo zbog toga je Napoleon prešao Alpe, umjesto da je upotrijebio lakši, obalni put zapadno od planina. Htio je iznenaditi Austrijance s leđa, presjeći im puteve opskrbe iz Austrije i time trajno riješiti talijanski problem kako bi se okrenuo drugim frontovima.

Genova je pala 4. lipnja, što je oslobodilo mnogobrojne austrijske snage za druge zadaće. (Creative Commons)

Upavši u Italiju sa sjevera, Francuzi osvajaju Milano 2. lipnja 1800., zatim Paviu i Piacenzu, čime presijecaju glavni put opskrbe austrijske vojske. Uslijedila su dva tjedna operativnog i taktičkog nadmudrivanja. Glavnina Austrijske vojske u Italiji, pod komandom starog generala Michaela von Melasa, bila je zauzeta opsadom Genove, koju je branio Massena, jedan od najsposobnijih francuskih generala (kasnije je postao Napoleonov maršal). Vojske zauzete opsadnim operacijama, pokazalo se više puta kroz povijest, često postaju fiksirane na taj cilj, i vrlo se teško od njega odlijepe. Napoleon se nadao da će to i ovdje biti slučaj, i da će Massena na sebe vezati glavninu Austrijanaca.

Genova je, međutim, pala 4. lipnja, čime se ogroman broj Austrijanaca oslobodio za druge aktivnosti. Napoleon je očekivao da će se Austrijanci pokušati probiti na istok, no kojim putem? Sjeverno, preko Milana, koji je vrlo važan centar, po sredini, ili južno, uz obalu? Špijuni i dvostruki agenti sijali su kaos u operativnom prostoru plasiranjem fake newsa. Napoleon je počinio jednu od najčešćih grešaka u povijesti ratovanja – umjesto koncentracije snaga, odlučio se na dijeljenje na nekoliko odvojenih komandi kako bi pokušao pokriti sve opcije Austrijskog marša na istok. Ovo će ga kasnije skupo koštati, a moglo je i još skuplje. Ipak, možemo donekle shvatiti ovu odluku, jer bez nje bi se lako moglo desiti da mu cijela Austrijska vojska umakne i da cijeli trik s teškim prelaskom Alpa time izgubi smisao.

Napoleon je poslao generala Louisa Desaixa s divizijom generala Jeana Boudeta na jug, da pokrivaju taj smjer mogućeg austrijskog napredovanja, a generala de la Poypea s oko 3.000 ljudi na sjever, dok je on sam s glavninom odlučio pokrivati centar, gdje je ipak davao najveću vjerojatnost odlučnog susreta s Austrijancima.

13. lipnja popodne, pokazalo se da je ta procjena više-manje točna, ali ne na način koji su Francuzi željeli. General Claude Victor-Perrin uz podršku konjice legendarnog Joachima Murata, dandyja u sedlu, izbacio je iz sela Marengo austrijsku prethodnicu, brigadu pod komandom O’Reilly von Ballinlougha, jednog od brojnih Iraca i Škota koji su zarađivali kruh i epolete kao generali u kontinentalnim vojskama (O’Reilly je bio Irac). Manja čarka koja još uvijek ne znači da je to glavni austrijski smjer akcije, mislio je Naps.

Ono na što Napoleon nije računao, bila je veličina austrijske vojske, glavnina Melasovih snaga

14. lipnja, stvari su bile dovoljno jasne da se obe strane spreme na – ako već ne odlučnu, onda svakako vrlo važnu bitku. Austrijanci su znali da trebaju prijeći rječicu Bormidu, napasti francuske položaje i počistiti put na istok. Francuzi su ih u tome željeli zaustaviti. Ono na što Napoleon nije računao, bila je veličina austrijske vojske, glavnina Melasovih snaga, 30.000 ljudi i 100 topova, protiv kojih je imao svega 22.000 ljudi i 20 topova. Kako bi mu sada dobro došlo onih 6.000 pod Desaixom koje je poslao na jug, ili detašman koji je poslao na sjever! Još jednom – najstarija vojna lekcija: koncentracija snaga u pravilu pobjeđuje razbacanost na više strana.

U pravilu, ali ne i uvijek.

Austrijanci su razmišljali o prelasku Bormide sjeverno od francuskih položaja i napadu s boka ili leđa, ali su se ipak odlučili za premošćavanje na jednom zavoju rijeke pred francuskim položajima i direktan napad. Inženjerija je postavila dva mosta, prijelaz samo prethodnice, pod O’Reilliyem i Frimontom trajao je par sati, nakon čega su francuski čarkaši brzo počišćeni.

Sljedeća prepreka za Austrijance bila je pješačka divizija generala Gardannea. Francuzi su na ovoj točki, sredinom jutra, pružili znatan otpor, ali Austrijski raspored je i širi i brojniji, i Francuzi ih mogu samo usporiti, ali ne i zaustaviti. Francuzi ubacuju novu diviziju, ali ona se vrlo brzo raspada i povlači.

Oko podneva, Francuzi još drže mjesto Marengo, ali brojniji Austrijanci sve jače pritišću. I oni čine grešku – Melas šalje eskadron Husara (konjice) i nešto topova nazad preko rijeke Bormide, da blokiraju dolazak francuskog generala Sucheta s juga i Austrijancima potencijalno s leđa. Suchet međutim nije bio ni blizu – opet fake news. Loše osmatranje, nečiji moment panike, par konja je diglo prašinu kao da ih prolazi stotine, ili je neki špijun posijao krivi podatak. To su izazovi ratovanja u eri golemih vojski, a bez radara, radija i osmatračkog aviona! Husari su potrošeni uzalud, a odlično bi došli na bojnom polju kod sela Marengo – po kojem će se bitka kasnije i zvati. U vrijeme samog odvijanja bitke, dakako, njeni sudionici ne samo što nisu znali tko će pobijediti, nego niti po čemu će bitka dobiti ime. Možda će biti samo jedna od desetaka manjih, koje povijest jedva bilježi?

Negdje oko ovog momenta, Napoleon, koji je jutro počeo u kampu udaljenom 10 kilometara, dolazi bliže i shvaća da je u pitanju puni i glavni austrijski napad, a ne samo diverzija, kako je mislio. Pješaštvo generala (kasnije maršala) Lannesa i teška konjica generala Kellermana privremeno zaustavljaju Austrijance. Bitka je u presudnoj fazi. Zapravo – tek prvoj od dvije presudne faze, ali naravno, sudionici to tada nisu znali. Napoleon šalje kurire da čim brže opozovu odrede koje je poslao na sjever i jug, primarno Desaixov odred od 6.000 ljudi, koji je i najbliže. Desaix, dolazi tako ti svega! La Poypeovih 3.000 ljudi je predaleko, ali Desaix ima šanse!

Pozicije austrijskih i francuskih postrojbi 14. lipnja 1800., prije povlačenja Francuza iz Marenga. (Atlas to Alison’s History of Europe, 1875.)

U ovom trenutku možemo obaviti analizu grešaka počinjenih dosad. Prvo Austrijanci, jer je to lakše. Kod njih nema bitnijih grešaka osim ove maloprije spomenute s Husarima, ali nema niti iskri genijalnosti, samo obavljanje vojničkog posla po bazičnim pravilima. Francuzi… kao prvo, učinjena je greška s dijeljenjem snaga, ali to se može opravdati nužnošću da se realizira glavni plan, a to je zaustavljanje Austrijanaca, u koju svrhu se treba pokriti više mogućih izlaza. Naredna greška je slanje divizija na Austrijance jedna po jedna, pri čemu je svaka bila premalena da pokrije cijelu širinu fronta i krila su im “visila u zraku”, što su Austrijanci iskorištavali. Treća je greška zasad slaba upotreba konjice da se Austrijance lupa po bokovima i ometa napredovanje. I Kellerman i Murat su već tada legende, kasnije će postati još i veće – ne nedostaje im hrabrosti, ali zasad još ne potežu inicijativu bez naredbe odozgo. Uz to, u ovoj fazi rata austrijska konjica smatra se superiornijom od francuske, zapravo austrijska se smatra jednom od najboljih u Europi. Poredak najboljih konjica će se, do Waterlooa i kraja Napoleonske ere, mijenjati, no ovo je stanje sada.

Austrijski pritisak donosi ploda oko 14 sati, i Francuzi napuštaju Marengo. Austrijske trupe ulaze u selo oko 14:30. Francuzi se pokušavaju pregrupirati i formirati novu liniju kod sela San Giuliano. Austrijanci tjeraju skoro razbijene Francuze širinom i dubinom bojnog polja. Stvar je riješena? Austrijski general Melas povukao se na spavanje, smatravši bitku dobivenom. Melas je bio u ozbiljnim godinama – 71. Čovjeku treba odmor. Komandu je preuzeo general Zach čiji nastavak napredovanja je bio mlak i Francuzima dozvolio previše uredno povlačenje.

“Bitka je posve izgubljena, ali još imamo vremena dobiti drugu!”

Desaix hita natrag, i… Pojavljuje se kod San Giuliana oko 14, 15 ili 17 sati. Zapisi oko tajminga ovog ključnog momenta se razlikuju, što je neobično za inače odlično dokumentirane Napoleonske bitke, no najvjerojatnije vrijeme je 15, odnosno tri sata popodne. Naps ga je pitao za mišljenje. Desaix je odgovorio jednim od najpoznatijih citata Napoleonskih ratova: “La bataille est completement perdue, il reste encore le temps d’en gagner une autre“, bitka je posve izgubljena, ali još imamo vremena dobiti drugu! Isti dan! Kakav epski moment!

Marengo se dogodio 14.6. blizu solsticija kad su dani jako dugi, još se moglo okrenuti tijek katastrofe, do zalaza sunca. Desaix je na brzinu reformirao pješaštvo i pokrenuo ono što kroničari smatraju jednom od najboljih tzv “combined arms” akcija Napoleonskih ratova uopće. Dakle, kombinacija grana ili rodova vojske. U Napoleonsko doba glavnih rodova je bilo samo tri – pješaštvo, konjica i topništvo.

Kellermanov juriš – detalj s Lejeuneove slike.

Kellermanova već umorna i gubicima oslabljena teška konjica okupila se na južnom dijelu bojišta, pridružilo im se nekoliko draguna iz drugih jedinica i, ohrabreni dolaskom Desaixa, izvode jedan od najlegendarnijih konjičkih juriša cijele epohe. Kellerman je sam prepoznao moment i pokazao inicijativu o kojoj smo govorili na početku teksta. Tri bataljuna austrijskih grenadira su razbijena, a zatim, nakon kraćeg odmora i odred austrijskih draguna. Draguni u bijegu prolaze kroz redove pješaštva izazivajući paniku i kompletno rasulo. Sve je potpomognuto pješaštvom Boudetove divizije iz Desiaxove komande, i svim topovima koje su Francuzi u ovoj fazi mogli skupiti, a kojih vjerojatno i nije bilo više od desetak (neki izvori govore o samo četiri topa), pod komandom artiljerijskog generala Marmonta, kasnije maršala i aktivnog i u našim krajevima.

Iščupavši pobjedu iz ponora poraza, Desaix je u tom kontranapadu poginuo. Dobio je kuglu iz muskete direktno u srce. Imao je 32 godine. Za njega osim povijesnih freakova malo tko zna.

Bitka kod Marenga desila se na početku Napoleonove karijere. Iako je na operativnoj razini prelazak Alpa bio genijalan, na taktičkoj razini Napoleon je kod Marenga skoro sve odigrao krivo – da je izgubio, Naps bi bio samo crtica u povijesti za koju nitko ne zna, kao što gotovo nitko ne zna za Louisa Desaixa ili Michaela von Melasa.

Smrt Desaixa posebno je potresla Napoleona – bio je jedan od rijetkih ljudi koje je smatrao osobnim prijateljima. (Jean Broc, Mort du général Desaix, 1806.)

Napoleonova karijera bila je spašena zahvaljujući Louisu Desaixu. Tu večer Boanaparte je jeo piletinu koju je improvizirao njegov kuhar Durnand od dostupnih sastojaka i koja je postala čuveni recept Poulet á la Marengo ili piletina Marengo. Sutra je prihvatio poziv Austrijanaca na pregovore, riješio stvar i za par dana se vratio za Pariz. I svog konja, inače kupljenog dok je bio u Egiptu 1799., je nazvao Marengo. Marengo je doživio za konja debelu starost od 38 godina i nadživio svog gospodara. Marengov kostur, dakle kostur konja, je sačuvan u nekom labosu ili muzeju, na webu možete naći fotografije. Boja Napsovog šinjela poznata je kao marengo boja, popularna kasnije u Sovjetskom Savezu za razne uniforme. Tako je selo za koje 13. lipnja 1800. nitko nije ni znao, a i danas je zemljopisno gotovo posve nebitno, dan kasnije ušlo u povijest ratovanja, kulinarstva, konja i konjske biologije, a i boja za tkanine.

Iako je Bonaparte uglavnom bio sociopatski hladan prema svim gubicima, i masovnim i pojedinačnim, smrt Desaixa ga je ipak posebno potresla. Desaix, s kojim je zajedno vojevao po Egiptu i poznavao ga niz godina, bio je jedan od rijetkih ljudi koje je smatrao osobnim prijateljima.

Nakon bitke, Napoleon je jednoj od karakterističnih mini-epizoda koje bi danas nazvali PR-om, uspjeh konjičkog juriša u odlučnoj, zadnjoj fazi bitke htio pripisati većinom konjici svoje osobne, Konzularne garde, kojom je zapovijedao Bessières, koja doduše i jest sudjelovala u jurišu, ali juriš je pokrenuo Kellerman i njegova jedinica. Prema izvoru na koji mi je pažnju skrenuo Ivan Fischer, Napoleon je Bessièresov juriš opisao kao ‘glorieuse’ (slavan); Kellermanov je bio samo ‘belle’ (lijep). Kellermanu ovo nije baš najbolje sjelo, pale su grube riječi, no Napoleon je znao izgladiti stvar pa Kellerman nije kažnjen, već unaprijeđen. Uz to, na Bessièresa se naljutio i general (kasnije maršal) Lannes smatrajući da ga nije dovoljno podržao svojom konjicom u ranijoj fazi bitke. Bessières i Lannes ostat će u lošim odnosima do daljnjeg. Ovakva nadmetanja u junaštvu bila su vrlo česta u svim vojskama Napoleonskih ratova, ali vjerojatno najživopisnija baš kod Francuza.

Nakon poraza, Austrijanci su na sjeveru Italije ostali bez realističnih opcija osim da uđu u pregovore s pobjednicima, koji su započeli niti 24 sata kasnije. Austrija se povukla istočno od Ticina i obustavila sve operacije u Italiji, omogućivši Francuzima da prikupe snage i pošalju ih na druge neprijatelje, uglavnom na teritoriju Njemačke. Ali, to je već neka druga epizoda…