Napukline u autoritarnoj vlasti. Tržište rada prijeti Orbanu

Kad se suprotstavio politikama štednje Orban je privukao i mnoge ljevičare. No, istodobno je koncentracijom vlasti ukinuo tripartitni dijalog, a Mađarska je danas i jedina zemlja u EU bez ministarstva rada i socijale. Napokon, koncentracija vlasti naišla je na otpor u prosvjedima protiv 'ropskog' radnog zakonodavstva

• Naslovna fotografija: lutka koju su u povorci 5. siječnja u Budimpešti nosili prosvjednici protiv zakona o radu

• Autor je mađarski ekonomist. Članak je izvorno objavljen na Social Europe, a preveo ga je i priredio za Ideje.hr Matija Kroflin

Mađarska politika je u prosincu 2018., relativno neočekivano, ušla u jednu novu fazu. Nakon travanjskih izbora, koji su Fidesz i Viktora Orbán doveli do treće uzastopne većine, vjerojatnost nekih promjena bila je relativno mala. No serija demonstracija na kraju prošle godine sugerira da politička opozicija i društveni otpor u Mađarskoj oživljavaju.

Dva važna zakona koja su tijekom prosinca progurana kroz parlament djelovala su kao defibrilatori mađarskog društva. Jedan je slavni „robovlasnički zakon o radu“, koji poslodavcima dopušta ekstremnu fleksibilnost – do 400 prekovremenih sati godišnje (sada je granica bila 250) te mogućnost da te sate ne plate odmah, nego unutar tri godine. Drugi se zakon tiče uspostavljanja tzv. administrativnih sudova, koji će imati gotovo sve funkcije kao i normalni sudovi, samo što će biti pod kontrolom ministra pravosuđa.

Iako je ovaj drugi zakon, koji dovodi do razgradnje vladavine prava, možebitno i važniji, upravo su izmjene zakona o radu u svega nekoliko dana potaknule cijelu društvo na reakciju.

Perverzne politike

Pretpostavlja se da su izmjene radnog zakonodavstva tražile multinacionalne kompanije, odnosno barem neke od njih, posebno one iz auto-industrije. Zakon je promovirao Lajos Kósa, član parlamenta iz Debrecena, blizu kojeg je BMW prošle godine odlučio izgraditi milijardu eura vrijedno postrojenje. Investitori, uključujući ostale njemačke proizvođače u tom sektoru, pronalaze u Mađarskoj povoljno okruženje za svoje poslovanje, no manjak kvalitetne radne snage zadaje sve više problema i njima i mađarskoj vladi.

Dok se manjak radne snage može pripisati i snažnom rastu te niskoj nezaposlenosti, on je svakako potaknut potezima koje vukao premijer Orbán:

• izmjene radnog zakonodavstva iz 2012 oslabile su položaj radnika u odnosu na poslodavce, dovele do stagnacije plaća i potaknule iseljavanje;
• masovne mjere javnih radova držale su dugotrajno nezaposlene osobe u aktivnostima koje nisu u skladu s njihovim obrazovanjem i vještinama, daleko od tržišta rada i adekvatnog treninga;
• rano umirovljenje žena s 40 godina staža dovelo je do povlačenja tisuća žena iz radne snage;
• snižavanje razine traženog obrazovanja kod mladih ljudi dovelo je do poticaja za ranije napuštanje školovanja i poduprlo deinvestiranje sekundarnog i tercijarnog obrazovanja;
• opiranje imigraciji radne snage prema potrebama ekonomije, kao i opiranje izgradnji adekvatne infrastrukture za rješavanje nepodudarnosti na tržištu rada također je direktno djelovalo na stanje na tržištu rada.

U protekle dvije godine vlast je pokazala svijest o preoblemima nedostatka radne snage što je postalo glavno ograničenje rasta. Međutim, potpuni odmak od ovih gore štetnih politika ipak bi bio previše:  za neke od njih je vlast vezana ideološki, dok bi napuštanje nekih drugih jednostavno bilo previše nezgodno prije izbora.

S obzirom na takvu situaciju, vlada premijera Orbána se trudi natjerati dostupnu radnu snagu da radi više. To je, u nedostatku strategije za diverzificiran razvoj temeljen na inovacijama, dodatno poduprto snažnom Fideszovom pristranošću prema auto-industriji i ostalim radno-intenzivnim proizvodnjama.

Anti – socijalno ponašanje

Brutalnost novog radnog zakonodavstva i način kako je ono doneseno, može biti šok za neke. No, Mađarska je na ovom putu postupnog, ali kontinuiranog odmaka od europskog socijalnog modela još od 2010., od dolaska Fidesz-a na vlast.

Na početku to nitko nije očekivao. Orbán je osvojio vlast na krilima borbe protiv austerity politika – uključujući i rezanja mirovina i plaća – u kriznim godinama te je barem inicijalno privukao i mnoge bivše lijeve glasače koji su očekivali bolje materijalne uvjete. No, maska je pala vrlo brzo nakon 2010.

Mađarska je danas jedina EU zemalja bez ministarstva rada i socijale. Čak je i UK zadržala „rad i mirovine“ na razini kabineta. S obzirom da je tripartitni oblik socijalnog dijaloga koji je funkcionirao 20 godina napušten 2010., socijalni dijalog u Mađarskoj je jedan od najslabijih u EU. Otpuštanje je postalo lako i jednostavno, i u javnom i u privatnom sektoru.

Mađarska se izdvaja i po najkraćem trajanju naknada za nezaposlene u EU od svega 90 dana. Sve ostale zemlje imaju barem šestomjesečne sheme za otpuštene radnike, većina duže od jedne godine. Mreža socijalnih prava za siromašne u međuvremenu je dramatično oslabila. Naknade za djecu u nominalnom su iznosu zamrznute osam godina čime je povećan rizik od siromaštva za obitelji s više djece. Beskućništvo je kriminalizirano.

Za Orbána je socijalna politika uvijek bila prijetnja ekonomskoj konkurentnosti. Stoga, nije čudno što je bio najneodlučniji vođa neke zemlje kad je bilo u pitanju potpisivanje Europskog stupa socijalnih prava. Kako je taj dokument postao neobvezujuća deklaracija principa, na kraju se ukrcao na vlak, no ne osjeća nikakvu obvezu slijediti načela iz Stupa. Mnoge odgovornosti iz domene socijalne zaštita država je prebacila na lokalnu razinu gdje je distribucija prava postala instrument za građenje političke potpore vladajućoj stranci.

No, kada je u pitanju radno vrijeme, postoji EU zakonodavstvo. Oni zahvaćeni ili samo zaprepašteni novim radnim zakonodavstvom mogu očekivati EU intervenciju u smjeru provjere da li su nova rješenja u skladu s Direktivom o radnom vremenu. Neki eksperti vjeruju da nisu no na Europskoj je komisiji da to procijeni i istakne. Ako nema dogovora između EK i države članice, spor može završiti na Europskom sudu pravde.

Slučaj pri Sudu pravde može trajati vrlo dugo. No, za članove sindikata u Mađarskoj, kao i mnoge druge nezadovoljne pojedince, to nije samo pravno pitanje i izdvojen slučaj. To je kap koja je prelila čaša i razlog zašto su prosvjeti protiv Orbána tako eruptirali.

Prosvjed protiv ‘ropskog’ radnog zakonodavstva

Put u pobunu

Nezadovoljstvo ne bi izbilo uz toliko ljutnje i političke žući da razvoj situacije nakon izbora u Mađarskoj nije bio u snažnoj suprotnosti s predizbornim sloganom Fidesz-a: „Mađarska funkcionira bolje.“

Prije izbora u travnju, stvorena je impresija kako mađarska ekonomija ostvaruje bolje rezultate od mnogih drugih zemalja: godišnji rast od 4 posto i jednokratno povećanje plaća trebali su potvrditi kako Orbánova politika funkcionira. No, od prošlog proljeća postalo je jasno kako su kritike opozicije bile utemeljene i kako Fidesz-ova ekonomska politika nije održiva.

Nakon izbora Fidesz je počeo s politikom prilagođavanja koja je dovela do toga da cijenu stabilizacije plate radnici, a lokalne su sredine izgubile prilike za investicije. Došlo je do otpuštanja u javnoj administraciji, neke povlastice za zaposlene, kao i subvencije za stanovanje su povučene, a predodobrenja za planirane EU investicije su povučena.

Raspoloženje javnosti je dodatno potkopano novim otkrićima o korupciji  – uključujući i pronevjere EU fondova – kao i činjenicom da je Rumunjska pretekla Mađarsku po domaćoj potrošnji, što je sugeriralo nastavak relativnog zaostajanja na EU ekonomskoj ljestvici. Orbán je u međuvremenu ubacivao novac poreznih obveznika u mađarski nisko-kvalitetan nogomet i u inozemstvo te je pripremio skupo službeno premještanje u Buda dvorac – dok je Srednjoeuropsko sveučilište prisiljeno na premještanje u Beč. Stoga su i radnici i studenti imali razloga prosvjedovati protiv opresivnog režima.

Zajedništvo i sindikati

Novina trenutne situacije je zajedništvo među akterima i oko problema. Prvo, jedinstvo se pojavilo među političkim strankama: ljevica, centristi i umjerena desnica (koja danas uključuje i bivše ekstremiste Jobbik, koji su posljednjih godina zamijenili mjesta s Fidesz-om na političkom spektru). Drugo, jedinstvo se pojavilo između političkih aktivista i aktivista civilnog društva. Treće, i možda najvažnije, zahtjevi za obranu vladavine prava stopili su se sa zahtjevima za obranu socijalnih standarda.

Nacionalno nezadovoljstvo, zajedno s razumijevanjem kako u autokratskim sustavima političke stranke imaju ograničene kapacitete, dovelo je do rasta interesa za sindikalnim udruživanjem i potencijalnog preokreta negativnog trenda  prisutnog još od ranih 1990-ih. Nerazvijeni istok bi mogao konvergirati zapadnim modelima po pitanju uvjeta rada i socijalne države

Od pet ključnih zahtjeva iz prosinačkih prosvjeda, dva su se ticala radnog vremena (povlačenja spornih izmjena radnog zakonodavstva i uvođenje radnih sati za policiju). Ostala tri zahtjeva bila su ukidanje administrativnih sudova, pristupanje Uredu europskog javnog tužitelja (i spašavanje integriteta kada je u pitanju postupanje s EU sredstvima) te osiguravanje političke neutralnosti javnih medija. Opozicijske stranke su se obvezale boriti za svih pet ciljeva.

Nacionalno nezadovoljstvo, zajedno s razumijevanjem kako u autokratskim sustavima političke stranke imaju ograničene kapacitete kojima mogu djelovati na vladajuće elite, dovelo je do rasta interesa za sindikalnim udruživanjem i potencijalnog preokreta negativnog trenda  prisutnog još od ranih 1990-ih. To je potpuno novi fenomen koji ima značaj i izvan samih granica Mađarske.

Konvergencija ili divergencija?

Srozavanje socijalnih standarda u Mađarskoj ima ozbiljne implikacije za ostatak istočne i središnje Europe, ali jednako tako ima i novi val prosvjeda i sindikaliziranja. Više ne postoji željezna zavjesa, no ostao je jaz između dohodaka koji odvaja istok od zapada. Ako napredak bude inkluzivan, nerazvijeni istok bi mogao konvergirati zapadnim modelima po pitanju uvjeta rada i socijalne države. To bi moglo potrajati no velika je razlika između spore konvergencije i potpuno suprotnog smjera.

U posljednjim godinama, oni koji promatraju situaciju u Mađarskoj fokusirali su se na srozavanje demokracije i vladavine prava, no socijalna divergencija je jednako važna kao i politička. To opravdava pristup EK da Europski stup socijalnih prava, iako neobvezujuć, pokriva sve zemlje, uključujući i one na istoku. S druge strane, EK se posljednje četiri godine više fokusirala na situaciju u Poljskoj što je razočaralo one koji su se nadali da će EK pomoći u obrani demokratskih institucija i vladavine prava u Mađarskoj. Takva očekivanja oko zajedničke obrane socijalnih prava su mnogo manja, no nadolazeći izbori za europski parlament pružaju priliku da se socijalni standardi i njihova primjena vrate u srž europske debate.

Zadnjih godina liberali i umjereno lijevi političari u zapadnoj Europi govore, ponekad vrlo oštro, o devijantnom političkom ponašanju u Mađarskoj. No, oni mađarski radnici i studenti koji su odlučili djelovati, rade to ne samo zbog sebe i svoje zemlje, već zbog Europe, i oni zaslužuju solidarnost.