Narativi služe da se u protok vremena unese smisao. Na kraju, svi postanemo priče.

Čitajuči publicistiku, učimo kroz informaciju, a čitajući priče - kroz imaginaciju. Ljudska vrsta svoj napredak ne zahvaljuje samo znanju i obrazovanju, nego i maštanju, izlaženju iz okvira, zamišljanju novih svjetova, piše Marija Ott Franolić u svojoj priči o pričama, u kojoj preporučuje cijeli pregršt knjiga vrijednih čitanja

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice slikovnice Tminice, ilustratorica Klasja Habjan (klasja.hr)

• dr. sc. Marija Ott Franolić  je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja. S Andom Bukvić Pažin je napisala popularnoznanstvenu knjigu “Velika važnost malih priča: zašto i kako čitati djeci?“

Stvarni je svijet prepun čarolije, pa je onda lako moguće da su i čarobni svjetovi stvarni.

Salman Rushdie: Harun i more priča (prev. Igor Grbić)

Nedavno sam čitala Bajke Karela Čapeka (prev. Mirko Jirsak) i njegove rečenice kao da su otvorile neki prolaz kojim godinama, desetljećima nisam prolazila – a opet mi je svaki njegov centimetar dobro poznat, njime koračam sigurno, znam da se ne mogu izgubiti, naime, već jesam kod kuće. Pred očima su mi opet oživjeli poštari-patuljci koji se kartaju pismima i onaj jadan drvosječa koji se našao u neprilici kad je morao izliječiti sultanovu kći (jer su ga prozvali Dr. Vosječom!). Kad sam bila mala, često su nam čitali prije spavanja, prekidajući priču na najzanimljivijem mjestu, držeći nas tako stalno u laganoj napetosti, i uključujući nam priče u svakodnevicu. Likovi iz tih priča i romana uvijek su lebdjeli negdje uz nas – tko zna, kad otvoriš prozor, hoće li se na okviru pojaviti Petar Pan pa poletjeti, posut vilinskim prahom? Hoće li pas kojeg susretneš na cesti progovoriti, baš kao onaj u Doktoru Dolittleu? Vjerujem da me to uopće ne bi iznenadilo. Djeci koja se naviknu na priče zauvijek je važna ta tanka linija između stvarnog i izmišljenog.

Ali priče nisu važne samo djeci. One su organski dio života. Pripovijedamo oduvijek, samo što su se pripovijedanje priča oko vatre i narodni epovi pretvorili u ukoričene knjige, ali i Facebook i Instagram statuse. Djeca, tinejdžeri, pa i odrasli ljudi satima igraju video-igre u kojima grade alternativne svjetove, pričaju priče povezujući se s drugim igračima diljem svijeta. Gledamo Jamesa Bonda, pitamo se tko je ubojica u još jednom nastavku Ubojstava u Midsomeru, smijemo se uz Monty Python ili se raznježimo uz neku tupavu romantičnu komediju, čitamo romane ili stripove – sve su to načini da iz svakodnevice pobjegnemo u svijet mašte, te dokazi da su priče sveprisutne i itekako potrebne. Alternativni nas svjetovi vraćaju u stvarnost promijenjenima, možda i spremnijima da se s njome suočimo. Priče nas uz to povezuju s ljudima različitima od nas, ali dovoljno sličnima da ih možemo razumjeti.

­­

Kad kažemo priča, prvo pomislimo na “Crvenkapicu”, “Šumu Striborovu” ili “Rat i mir”.

Pomislite samo na onog čovjeka koji je u pećini prvi nacrtao životinju – nije li to bila priča koju je poželio podijeliti s drugima? Bilo da je u tom trenu bio okružen ljudima kojima je crtao, bilo da je taj zapis napravio kao odraz vlastite kreativnosti kojem ne treba publika – danas je taj crtež svakako moguće čitati kao priču. Richard Kearney knjigu O pričama (prev. Martina Čičin-Šain) započinje tvrdnjom da su nam priče svojstvene i potrebne jednako kao i hrana, samo što jedemo da bismo se održali na životu, dok nam priče život obogaćuju, čineći ga vrijednim življenja. Zato one neće nestati, koliko god svijet tehnološki napredovao.

Kad kažemo priča – prvo pomislimo na “Crvenkapicu”, “Šumu Striborovu” ili “Rat i mir” – jer cijela se svjetska književnost, od Gilgameša i Homera pa sve do Zadie Smith, sastoji upravo od zapisanih priča. No pojam “priče” puno je širi od fikcije. Mi stalno pripovijedamo – koga smo vidjeli, što smo ručali, pričamo viceve, anegdote, tračeve, pa i kad nas netko pita kako smo: ispričamo priču! Osim toga, svatko je od nas dio nečije priče. Našu je potrebu za pričama dobro iskoristio i svijet marketinga – ne prodaje nam bilo kakav proizvod, nego nas pokušava s tim proizvodom povezati, najviše pamtimo onu reklamu koja nam je “prodala” najbolju priču. Nije li Coca-Cola bezlično, ljepljivo, pre-preslatko piće koje cijeli svijet pije zbog dopadljivih, kič reklama koje pričaju klišeizirane priče?

• Zašto su priče toliko važne?

Čovjek oduvijek priča priče da bi si razjasnio temeljna pitanja: tko sam ja, tko su drugi, kako funkcionira svijet – dakle da bi u svoju rascjepkanu egzistenciju unio neki viši smisao. Čak i priče koje se događaju na drugim planetima, o vanzemaljcima, zapravo progovaraju o životu i smrti, ljubavi i ljubomori, ljudskim odnosima, karakterima, određenim vrstama ponašanja i društvenih struktura. Zato nije čudno da se u njima prepoznajemo. Kao što piše psiholog Mark Freeman u članku “Life and Literature: Continuities and Discontinuities” život se sastoji od sredina, bez jasnih početaka i završetaka – a te početke i završetke mogu nam osigurati upravo priče.

Čovjek oduvijek pripovijeda i čita da bi bolje razumio sam sebe. Fenomenolog Paul Ricoeur smatra da su naši identiteti zapravo neka vrsta narativa. Za njega postoji jaka veza između stvarnog života i znakova kojima je prikazan, razumijevanje samog sebe posredovano je simbolima i tekstovima, a razumijevanje zapravo proizlazi iz tumačenja povezanog s tim posredovanjem. Moglo bi se reći da s vremenom postajemo priče koje si pričamo o sebi. Možda smo danas liječnici i liječnice, biciklisti i biciklistice, matematičari i matematičarke baš zato što smo nekad u mladosti pričali da nas baš to zanima, pa u te priče i sami povjerovali. Da ljudi vole koristiti priče za razumijevanje samih sebe, drugih ljudi i svijeta oko sebe,  najbolje se vidi po planetarnoj popularnosti argentinskog pisca i psihoterapeuta Jorgea Bucayja koji se proslavio zapisivanjem jednostavnih priča u kojima se većina ljudi može pronaći.

I sva se naša sjećanja pretvaraju u priče – kao što ćemo i mi svojim potomcima jednom biti, kako kaže Margaret Atwood: Na kraju, svi postanemo priče. Život je kratak, smrtni smo, svatko zna da je smrtan, a dijeleći priče o sebi i drugima, o vlastitim precima – ostavljamo koliko-toliko trajni trag u svijetu. Recimo ja rado pričam o svojim bakama i djedovima, iako ne znam baš jesu li to samo priče koje sam zamislila o njima ili imaju neko uporište u stvarnosti i njihovim osobnostima. Istovremeno mi je jasno da je to pitanje zapravo nevažno jer me priče koje pripovijedam i kojih se sjećam snažno povezuju s njima.

Pričama prikupljamo znanje, shvaćamo kako svijet funkcionira. Antropolog i etnolog Claude Lévi-Strauss i povjesničar Mircea Eliade su pokazali da su šamani ili vračevi ljudima pričali priče ne bi li im pomogli da si objasne pitanja koja nisu mogli empirijski dokazati – je li čovjek životinjskog ili božanskog porijekla? Što su to munje, otkuda sunce i što znači smrt? Već se mala djeca u pričama susreću s razlikom između dobra i zla, života i smrti, ljubavi i mržnje, pravde i nepravde. Bajke, pripovijetke, filmovi i serije, sve to svjedoči da se stvari stalno ponavljaju, da je život svuda sličan i da možemo prepoznati njegove obrasce. Upozoravaju nas istovremeno da kroz te obrasce prolaze i individualci koji će razbiti kalup i tjerati priču dalje na svoj način. I popularnoznanstvene knjige su pune priča, sjetite se samo Carla Sagana ili pak knjige o matematici za djecu Brojko vragolko Hansa Magnusa Enzesbergera (prev. Kristina Lovrić).

Kad želimo nešto novo naučiti, lakše nam je razumjeti priče nego apstraktne ideje, odvojene činjenice od kojih se nažalost sastoji većina naših školskih udžbenika. Naime, kad pred sobom imamo informacije koje nisu spojene u priču, aktivira nam se manji broj moždanih funkcija, a kad slušamo priče, mozak se ponaša kao da stvarno i proživljava ono o čemu u tom trenutku sluša ili čita. Znanstveno je dokazano da nam se, kad čitamo o svilenoj suknji Eme Bovary, aktiviraju područja mozga zadužena za dodir. Dakle izmišljene priče imaju stvarne posljedice. Mogli bismo čak reći da čitajući publicistiku, učimo kroz informaciju, a slušajući ili čitajući priče – kroz imaginaciju. A ona nam je itekako potrebna. Jer ljudska vrsta svoj napredak ne zahvaljuje samo znanju i obrazovanju, nego i maštanju, izlaženju iz okvira, zamišljanju novih svjetova. U tome nam također pomažu priče.

­­

Djeci (kao i odraslima) trebaju prave bajke, umjetničke priče, nešto što će ih nasmijati, rasplakati, pomaknuti s mjesta. Ilustracije Wolfa Erlbrucha iz slikovnice Patka, smrt i tulipan (https://www.ibis-grafika.hr/proizvod/patka-smrt-i-tulipan/)

U praktičnom, materijalnom i pragmatičnom svijetu koji je sve više okrenut rezultatu, odmičući se od “nepotrebnog filozofiranja”, maštanje postaje sve važnija tema. Na radionicama poticanja čitanja često susrećem mlade ljude koji fikciju shvaćaju pretjerano doslovno. Primjerice, nakon čitanja romana Neila Jordana Utopljeni (prev. Damir Biličić) neki su učenici postavili pitanje je li glavni lik šizofreničar jer razgovara s duhom? To me zateklo, pa sam se pitala jesu li im roditelji čitali i pričali bajke kad su bili mali? Jesu li oni čitali (ili barem gledali) Gospodara prstenova ili Harryja Pottera koji su prepuni čarolije? Uvjerena sam zato da s djecom otpočetka treba puno čitati i pripovijedati – i pustiti ih da sami pripovijedaju – da bi jednom zauvijek naučili razlikovati realnost od priča, prebacivati se iz koda u kod, ali i život preliti u strukturu priče.

Iako pouzdano znamo da mnoge životinje komuniciraju na razne načine, ipak možemo reći da ljude od drugih životinjskih vrsta razlikuje vrlo sofisticirani jezik s kojim razmišljamo, pišemo, intelektualno napredujemo, s kojim se svijet mijenja – na bolje, ali i na gore. Upravo nam elaborirani, fino nijansirani vokabular sadržan u pričama omogućuje da iz stvarnosti izdvojimo ono neuhvatljivo, nematerijalno, neobjašnjivo. Uz to, jezik kojim govorimo i pišemo – jezik kojim mislimo – zapravo je vrlo fleksibilan. Pravila pisanja i govorenja moraju postojati da bismo se razumjeli, ali možemo i proširiti svoj jezik, spajajući već postojeće riječi ili pak izmišljajući posve nove. U slikovnici Tminice Igora Rajkija i Klasje Habjan tmine se sudaraju na vrlo poseban način, a trenutak njihova spajanja opisan je izrazima tminanje, gasilučiti, mračidba ili kmicanje. Nije li riječima tminice ili kmicanje naš svijet pomalo proširen? Te riječi dolaze u jezik u kojem se čini da rječnici već pucaju po šavovima, da ništa novo a kamoli uzbudljivo više nije moguće jer je sve već poznato, a onda naglas izgovorite kmicanje i imate dojam kao da je netko naglo otvorio prozor u inače vrlo zagušljivoj prostoriji.

Da bismo se dobro razumjeli, svi bismo trebali znati što znači da je netko otvorio Pandorinu kutiju, da ima Ahilovu petu ili kako je ženi koja “živi kao Pepeljuga”

Uz širok vokabular, našu realnost proširuje i metaforičko razmišljanje. Neuroznanstvenica Maryanne Wolf u knjizi Čitatelju, vrati se kući (prev. Anita Peti-Stantić i Vedrana Gnjidić) piše da današnja kultura teži osiromašivanju jezika i da je za sporazumijevanje i razmišljanje jako važno da razumijemo zajedničke metafore. Metafora zapravo označava prijenos značenja s jedne riječi na drugu po načelu sličnosti. U začudnoj slikovnici Ovo je pjesma koja liječi ribe Jean-Pierrea Siméona i Oliviera Talleca (prev. Vanda Mikšić) o dječaku koji pokušava saznati što je to pjesma naići ćete na metaforu “pjesma je poj u krletci”, a moja možda najdraža metafora dolazi iz pjesme “Bilježnica” Andriane Škunce: “Papir na stolu, tihi svijet”.

Nije li u metaforičkom smislu prazna stranica zaista novi, tihi početak, ulaz u razne svjetove prepune mogućnosti? Osim metafora, priče su pune detalja i fraza koje postaju dio našeg zajedničkog znanja koje je izgradilo ovu civilizaciju. Da bismo se dobro razumjeli, svi bismo trebali znati što znači da je netko otvorio Pandorinu kutiju, da ima Ahilovu petu ili kako je ženi koja “živi kao Pepeljuga”.

• Upućenost na Drugoga

Pričanje priča povezuje pripovjedače s onima koji ih slušaju. Slušanje priča je vježba koncentracije, strpljenja i obraćanja pozornosti na nešto što govori netko drugi – a u doba brzine, površnosti i velike uloge ekrana i društvenih mreža u našim životima – to su sve vrlo važne vještine. Bliskost s onim tko pripovijeda važna je za odrasle, a posebno za djecu. Naša poznata pripovjedačica Srebrenka Peregrin u knjizi Umijeće pripovijedanja citira istraživanja koja pokazuju da se, dok slušamo priču, naši moždani valovi usklađuju s moždanim valovima pripovjedača. Naime, pokušavamo shvatiti ono što shvaća osoba koja pripovijeda i na neki način se s time uskladiti. Takvo nam je ponašanje usađeno jer su ljudi društvena bića koja ovise o drugima kako bi dobili životno važne informacije. Tako, primjerice, već kao mali  možemo prepoznati emocije na licu druge osobe pa ih čak i zrcaliti da bismo uspostavili kontakt (bebe primjerice na smiješak odgovaraju smiješkom). To zrcaljenje je preduvjet empatije jer omogućuju poistovjećivanje s drugima.

Susret s drugim. Ilustracija Klasje Habjan iz slikovnice Tminice.

U pričama možemo upoznati vrlo živopisne i zanimljive pojedince s kojima bismo rado razgovarali, od Homerova Odiseja preko Sherlocka Holmesa pa sve do Grge Čvarka ili Pipi Duge Čarape. Likove iz priča često poznajemo bolje, dublje od onih s kojima u stvarnom životu samo površno razgovaramo. Zato nije čudno da neki od njih postaju trajni dio našeg života – na blagajni možemo pomisliti “ova se ponaša kao Pipi Duga Čarapa”, u banci možemo nabasati na Molièrova Škrtca a neka nas asocijalna mršava djevojka na cesti može podsjetiti na Lisbeth Salander. Njihovi se svjetonazori mogu posve razlikovati od naših, pa ipak možemo razumjeti njihovu perspektivu, iako je nismo doživjeli. Aristotel je u Poetici još u 4. st. pr. n. e. napisao da umijeću pripovijedanja dugujemo osjećaj da svijet dijelimo s drugim ljudima. Nitko ne živi dovoljno dugo da bi proživio više života, više perspektiva, a slušanjem i pričanjem priča postajemo svjesni da i drugi pate, da razmišljaju o sličnim stvarima kao i mi, da su smrtni.

• Priče nas suočavaju s teškim temama

Ponekad o onome o čemu ne možemo govoriti – čitamo ili pričamo priče. Primjerice, kad nam netko umre, u potrazi za odgovorima možemo posegnuti za Godinom magičnog razmišljanja Joan Didion ili pak Dnevnikom korote Rolanda Barthesa. U pričama postoji i nešto utješno – upoznajući protagoniste u njima, bili oni fiktivni likovi ili junaci nekih stvarnih priča, osvještavamo da se nekome naša situacija već dogodila, da ne počinjemo ispočetka. Život je pun izazova i s njima se lakše nositi ako znamo da se s njima netko već susreo. To je važno i za djecu. Zato se ne slažem s novim trendom helikopter roditeljstva koji u sprezi s političkom korektnošću nameće stav da se djeci što manje pripovijeda o teškim temama. Naravno da se djeca međusobno razlikuju i da za njih trebamo birati sadržaje po dobi i senzibilitetu. Ali valja imati na umu da postoji velika vjerojatnost da će djeca temu koju mi držimo strašnom posve drugačije doživjeti. Osim toga, u današnjem ih je svijetu nemoguće posve izolirati i zaštititi jer oni sve već znaju ili barem intuitivno predosjećaju. O toj uzaludnosti pokušaja da se djeca zaštite pisao je jedan od najvećih dječjih pisaca Maurice Sendak u knjizi Caldecott & Co.: notes on books and pictures.

Primjerice, kad umre netko tko je djetetu bio blizak, možete mu pročitati slikovnicu Patka, smrt i tulipan Wolfa Erlbrucha (prev. Krešimir Krnic) i iskoristiti je za konstruktivan razgovor. Djeci (kao i odraslima) trebaju prave bajke, umjetničke priče, nešto što će ih nasmijati, rasplakati, pomaknuti s mjesta, kako bi doživjeli moć umjetnosti – njezinu moć da nas zabavi, zapita, da nam postavi velika pitanja na koja nećemo uvijek imati jednoznačan odgovor. I to je normalno – jer većina stvari u životu nije crno-bijela.

Poneke priče zaista sadrže strašne dijelove, ali djeca kojoj se puno čita i pripovijeda znat će da je to samo priča, i upravo će uživati u činjenici da su ušli u drugi svijet i da on ima neka svoja pravila. Priče za djecu – osobito bajke – mogu biti oslobađajuće, jer su pune hrabrih likova koji proživljavaju uzbudljive avanture. Neil Gaiman u dječjem romanu Coraline primjećuje da su bajke više nego istinite, i to ne zato što ćete u njima otkriti da zmajevi postoje, nego ćete spoznati da ih možemo pobijediti!

A da fikcija može biti spasonosna pokazuje i primjer iz stvarnog života iz Drugog svjetskog rata, koji zvuči poput neke izmišljene priče. Kao mlada djevojka, Helen Fagin je bila zatvorena u poljskom getu, gdje je pod izlikom da vodi tečaj šivanja organizirala školu za djevojčice i podučavala ih jedan sat dnevno matematici i latinskom. U getu su knjige bile strogo zabranjene. No Helen je jednoga dana došla do poljskog prijevoda romana Margaret Mitchell Prohujalo s vihorom i potajno ga čitala. Narednih je dana djevojčicama prepričavala što je protekle noći pročitala. Kad su je kasnije pitali zašto je toliko riskirala samo zbog priča – jer takav je neposluh mogla platiti životom – rekla je da bi se u tih sat vremena učenicama raspoloženje promijenilo, oči bi im ponovno postale sjajne od maštanja i nade, nakratko bi zaboravile da su u getu i osjećale bi se kao da su na američkom Jugu. Kad se s malobrojnim preživjelim učenicama srela mnogo godina kasnije, jedna drugoj su se obratile imenima iz romana – Melanie i Scarlett – toliko im je značio bijeg u taj svijet mašte.

• Na pričama se temelje čitava društva

Cijela se povijesna znanost sastoji od priča. Prošlost se dogodila i neće se vratiti, a ono što o njoj ostaje za buduće generacije su priče – više ili manje zasnovane na stvarnim dokumentima, svjedocima i sl. Narativi nam oduvijek pomažu da u protok vremena unesemo neki smisao, da vrijeme pripovijedanjem činimo ljudskom kategorijom. Pričama prenosimo vjerovanja i običaje sljedećim naraštajima, gradimo zajednicu i njezine članove podučavamo moralnim vrijednostima. Pripadanje je važna ljudska potreba – dijete otpočetka želi pripadati užoj ili široj obitelji, vrtićkoj skupini, razredu, školi i sl. Kasnije se ljudi osjećaju pripadnima svome gradu, radnom mjestu, državi ili jeziku.

Međutim u toj želji za pripadanjem i zajedništvom krije se i jedna zamka o kojoj govori nigerijsko-američka književnica Chimamanda Ngozi Adichie u TED talku The danger of a single story: priče ne smijemo pričati kao isključivu istinu nego kao jednu od mogućnosti (ta znamo da se i veliki sukobi i ratovi ne vode zbog teritorija nego priča koje o tim teritorijima jedni drugima pričamo). Poznavanje premalog broja priča kod mnogih ljudi rezultira “tunelskim vidom” koji nalazimo kod teorija zavjera i zatvorenih društvenih mreža koje nam nude ljude istih svjetonazora kao što je naš. U romanu Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju Olga Tokarczuk (prev. Mladen Martić) takve je ljude nazvala “ljudima iz bunara” koji su u njega pali prije puno vremena i sada na njegovu dnu uređuju svoj život, misleći da je bunar cijeli svijet. Te su rečenice pravi primjer za detalj jedne priče koji često možemo prepoznati u različitim životnim situacijama. Nasuprot ljudima iz bunara, oni ljudi koji će znati puno različitih priča i svjetonazora koje one nose sa sobom, bit će intelektualno skromniji – znati koliko toga ne znaju i što bi sve još mogli i trebali upoznati.

Zamislite samo koliko bi različitih priča učenici čuli kad bi im svaki nastavni dan završavao pričanjem ili čitanjem priče?

A za kraj – jedna istinita priča. Prije nekoliko godina putovala sam vlakom (a tu počinju najbolje priče!). Nakon što je po putu dugo stajao i dobrano kasnio, bez puno objašnjenja sve su putnike iskrcali na jednoj stanici, da čekaju drugi vlak. I tako smo se na vrlo uskom peronu gurali s dosta ljudi, prtljage i djece, neki su psovali a drugi se smijali, kad se odjednom odnekud pojavio debeljuškasti željezničar, dobrano pod gasom, i rekao otprilike, ništa ne brinite, sad će doći brzi vlak i odvest će vas dalje. Zauvijek sam zapamtila tu sliku – crven je u licu, lagano se ljulja dok govori, uski peron vrvi ljudima – nije li to idealni početak nekog ruskog debelog romana, ili barem sadržaj koji bi se glatko mogao pretočiti u nadrealističnu pripovijetku Daniila Harmsa?

Nažalost, Harmsa više nema da tu situaciju zapiše. A ja sam krenula dalje, u potrazi za nekim novim pričama.