Ne, ne znate sve o Trumpu, i ne, on nije prošlost nego naprotiv, državnik novog doba. Ni sam Woodward nije mogao vjerovati

Bob Woodward novinar je koji pretpostavlja da će sugovornici zbog svojeg osobnog integriteta izbjegavati očite laži ili iskrivljavanja istine. Trump mu je potpuna suprotnost i utjelovljenje novog doba u kojem istina nije važna, već samo mačo-ponašanje, osjećaji i plemenska pripadnost, piše Goran Mihelčić. U Woodwardovu svijetu još postoje koncepti poput odgovornosti i dužnosti, no u Trumpovom svijetu jedine konstante su ono što on želi i što drugi osjećaju.

„U ljudi budim bijes. Probuđujem bijes. Oduvijek sam ga budio. Ne znam je li to prednost ili nedostatak. Ali što god jest, to činim,“[i] izjavio je Trump u telefonskom razgovoru sa novinarom Bobom Woodwardom 22. lipnja 2020. godine. Time je predskazao napad 6. siječnja 2021. godine, kad je rulja njegovih pristaša nasilno zauzela dio američkog Kongresa radi prekida pravomoćne potvrde njegova poraza na predsjedničkim izborima (i poticanja konačnog početka QAnonovske oluje), čin na koji ih je svojim govorom naveo sam Trump s vejrojatnim planom da prisili svog potpredsjednika da promijeni ishod izbora. Događaji su izazvali smrt šest osoba. Više medijskih platformi Trumpu je zabranilo ili ograničilo pristup u strahu da u ljudi opet ne pobudi bijes, a SAD su se za inače mirnije prijenos moći morale pripremiti očekujući moguća krvoprolića.

Bijes je gotovo proročki naslov druge knjige novinara Boba Woodwarda posvećene Trumpovoj administraciji. Objavljena u rujnu 2020, mediji su tada najviše pridavali pozornost posljednjoj trećini knjige u kojoj Woodward opisuje Trumpovo (ne)vođenje borbe s koronom. Iako knjiga nije pisana kao analiza Trumpove administracije iz nje je moguće naučiti zašto je došlo do ove situacije. Trump je huškač, onaj koji u ogorčenih i nezadovoljnih potiče bijes.

• Narcisov neuspjeh

Prva Woodwardova knjiga o Trumpu u Bijeloj kući, Fear: Trump in the White House, opisala je Trumpa kao nepredvidljivu, impulzivnu i emocionalno preopterećenu osobu koja je stvorila krizu u vođenju i „živčani raspad izvršne moći najmoćnije zemlje na svijetu.“ Protivno očekivanju, Trump je reagirao zaključkom da je bila pogreška što Woodward nije imao priliku razgovarati s njime i čuti njegovu stranu priče. Očito je narcisoidno očekivao da će svojom karizmom impresionirati Woodwarda, koji je karijeru započeo otkrivši s Carlom Bernsteinom aferu Watergate koja je izazvala povijesnu ostavku američkog predsjednika, koji je napisao 21 knjigu te je nagrađen s dvije Pulitzerove nagrade. U svojem prikazu Woodwardove knjige, LA Times opisao je autora riječima da ako moć teče žilama Washingtona, Woodward je njegov kardiolog.

Boob Woodward potpisuje Strah, prvu knjigu o Trumpu (Publishing Perspectives)

U knjizi Bijes Trump u više navrata pokušava impresionirati Woodwarda, bilo otkrivanjem razvoja supertajnog nuklearnog oružja,[ii] bilo pokazivanjem javnih fotografija i privatne korespondencije. Uzaludno. Woodward uporno ispravlja krive Trumpove navode, a kasnije u knjizi i izravno se suočava s njime i pokušava ga podučiti nečemu.

Woodward i Trump imali su 17 privatnih razgovora[iv] čime je Rage u prednosti nad Fear jer se oslanja na izravne Trumpove izjave, a ne samo na informacije od Trumpovih suradnika. Razgovori su započeli sastancima u Bijeloj kući u prosincu 2019., no ubrzo su se pretvorili u nenajavljene telefonske pozive Woodwardu što je u skladu sa Trumpovim nenadanim pozivima jutarnjim televizijskim emisijama ili noćnim ispadima na Twitteru. Rezultat je knjiga koju je pisala 2020. godina, što je očito iz njezina vrludajućeg toka. Ujedno je i iznenađujuće oprezna u ocjeni Trumpa, iako je zadnja rečenica epiloga zaključak da je Trump nesposoban za posao predsjednika.

• Neusmjerena knjiga o neusmjerenom predsjedniku

Woodward je knjigu započeo kao nastavak na prvu, želeći ponovno proučiti tim za nacionalnu sigurnost koji je Trump stvorio nakon pobjede na izborima 2016. godine. Dok se u prvoj knjizi više usredotočio na sastav Trumpovih ranih suradnika –  prodavača magle i huškača, poput nedavno pomilovanog Stevea Bannona, druga je usmjerena na ljude poput Trumpova prvog državnog tajnika Rexa Tillersona, čelnika obavještajnih agencija Dana Coatsa i generala Johna Mattisa. Očito su oni Woodwardovi „anonimni“ izvori. U pogovoru ih laskavo naziva „nesavršenim ljudima koji su se odazvali zovu javne službe.“ Nisu skrivali da rade za SAD, a ne za predsjednika i nastojali su ga zaobići kada je god bilo moguće. Međutim, njihova imena i Trumpove izdaje njih u javnoj svijesti su zaboravljene. Iznenađuje li ikoga da se čelna osoba američkih obavještajnih službi ozbiljno bojala da Putin ucjenjuje Trumpa zbog sustavnog odbacivanja obavještajnih izvješća? Trump je odbacivao stvarnost koja mu nije odgovarala kao što je odbacivao svoj izborni poraz. Profesionalcima, ma kakva bila njihova politička orijentacija, takva psihotičnost bila je nepojmljiva. Negdje mora postojati crta između javne ličnosti i racionalne osobe, no u Trumpa se pokazalo da je on upravo takav kakav je u javnosti. Nema skrivene dubine.

Upravo je taj dio knjige najkoherentniji jer prati nastojanja dijela Trumpove administracije da riješi problem nuklearnog naoružanja Sjeverne Koreje. Jim Mattis primjećuje da su usprkos najagresivnijem ponašanju SAD prema Sjevernoj Koreji u povijesti od Korejskog rata i američki i korejski mediji ignorirali provokacije.[v] Znali su da je jedini čimbenik koji je bitan Trumpov ego. Narcisoidni Trump je ljubomoran na kult ličnosti Kim Jong Una, naziva ga „prijateljem“ i „vrlo pametnim“[vi] te mu je bitno da može ustvrditi da imaju jedinstven odnos. Kim mu „govori sve. Rekao mi je sve. Znam sve o njemu. Ubio je ujaka i postavio njegovo tijelo na stepenište koje koriste [korejski] poslanici. Odrubljena glava je postavljena na torzo.“[vii] Komentirajući njihov susret u Singapuru Trumpu je najbitnije „da je bilo najviše kamera. Mislim da sam vidio više kamera nego bilo koje ljudsko biće u povijesti.“[viii] Istim tonom Trump govori i o drugim autoritarnim vođama. Xi Jinping je „vrlo, vrlo pametan. Vrlo je lukav. S njime se slažem fantastično dobro.“[ix] Mnogim američkim političarima može se zamjeriti licemjerje u pogledu ljudskih prava i nevinih života, no vidljivo je da je Trump iskreno impresioniran diktatorima jer su pravi muškarci.

Negdje mora postojati crta između javne ličnosti i racionalne osobe, no u Trumpa se pokazalo da je car gol – on je upravo takav kakav je u javnosti. Nema skrivene dubine.

Knjiga se bavi i drugim događajima poput pada pojedinih članova administracije, pregovora s Kinom i prvim opozivom, no iako događaje često prati kronološki, neke, poput izbora za Kongres 2018., potpuno zanemaruje. Zapravo su prvi opoziv i odnos s Korejom jedini iz druge i treće godine mandata, a u drugoj polovici knjige i početkom razgovora s Trumpom počinju dominirati događaji iz 2020. godine. Knjiga je ponajviše o prvoj i zadnjoj godini mandata, no s obzirom na količinu afera i skandala teško je zamjeriti Woodwardu što je sredina slaba. O njegove četiri godine ispisat će se knjižnice.

• Tko je bjesonošac?

Umjesto Woodwardova uzaludnog pokušaja donošenja pregleda određenih napora administracije mnogo bitnije su izjave Trumpovih suradnika o njegovom stilu vođenja ili točnije o njegovu nepostojanju. „Nije bilo koherentnog toka misli, nikakve logičke ili organizirane prezentacije problema, alternativa ili mogućih posljedica. Nikakvog trenutka zaključka – ovako će biti donesena odluka – kamoli ‘evo odluke’ […] Predsjednikovi monolozi su se nastavljali u svakom smjeru osim u ravnoj liniji.“[x] Woodward opisuje kako je Jim Mattis jednom izjavio da „predsjednik nema moralnog vodiča“, na što se Dan Coats složio „da njemu laž nije laž već samo ono što misli. Ne zna razliku između istine i laži.“[xi] Ovo opažanje je pogotovo bitno za razumijevanje Trumpa. Trump ne laže kada tvrdi da nije izgubio izbore jer laganje podrazumijeva znanje istine. Njegov um jednostavno odbija stvarnost što je patološki način razmišljanja.

General Mattis je drugom prilikom istaknuo da nikad nije mario za to što Trump govori jer su njegove naredbe bile nasumične, brzoplete i nepromišljene, poput „obilaznice koja vodi nigdje“. Jedine upute koje bi katkad dobio bio bi koji Tweet. Mattis se pokazao osobom koja je dala vjerojatno najbolji objašnjenje Trumpovih sljedbenika i suradnika:  „. Nitko mu  ne vjeruje – čak i ljudi koji vjeruju u njega nekako vjeruju u njega bez da vjeruju što govori.“ [xii] To je rečenica koju treba zapamtiti jer ne postoji bolji način da se opiše srž i paradoks trumpizma.

Trumpu laž nije laž već samo ono što misli. Ne zna razliku između istine i laži. Dan Coats, bivši čelnik obavještajnih agencija

Woodward na vlastito iznenađenje smatra da je osoba koja najbolje razumije Trumpove prednosti njegov zet Jared Kushner, inače predmet sprdnje u javnosti. Prema Kushneru Trumpova nedosljednost nije nepromišljenost već rezultat njegove karijere u građevini. „Dogovoriš posao. No ima još mnogo detalja koje treba razraditi. Uvijek se možeš predomisliti ako se stvari ne poslože.“[xiii] Drugom prilikom komentira da Trump vjeruje da ništa nije gotovo dok stvar nije potpisana.  Zato je lako razumjeti zašto Trump nije prihvaćao poraz do 6. siječnja. Naviknut je da dok se tinta ne osuši, stvar nije gotova. I izbori nisu gotovi ako se još mogu teoretski pregovarati u druge dvije grane vlasti.

Ako bi iz knjige trebalo izdvojiti samo jedno poglavlje koje vrijedi pročitati onda bi to bilo 33. u kojemu je Kushnerova detaljna analiza Trumpa. Po njemu Trump je Republikansku stranku, koja je bila tek skupina plemena (kao i Demokrati), ujedinio oko sebe. „Mislim da to nema veze s programom, već sa stavom.“[xiv] To je potpuno očito u najzagriženijih Trumpovih pristaša – pozivanje na emocije, ne na program. Tko danas spominje zid s Meksikom? Za samih izbora tisuće stručnjaka napale su Trumpov ekonomski program, no usprkos tome ankete javnog mišljenja za čitavog mandata pokazivale su da Amerikanci u ekonomskim pitanjima više vjeruju Trumpu nego drugima. Pokazivao je zube svijetu i imenovao krivce – Kinu, elite, Demokrate iako su i njegovi suradnici bili zgroženi njegovom glupošću i nerazumijevanjem osnovnih pojmova u ekonomiji.

Woodwardu je zastrašujuće što Kushner idolizira i vjeruje puncu kojega je pohvalno opisao kao „ludog, besciljnog, tvrdoglavog i manipulativnog.“ Drugom prilikom[xv] Kushner je komentirao da je veliki uspjeh administracije bilo to što je u početku 20% administracije smatralo da Trump spašava svijet, a 80% da spašava svijet od Trumpa, no 2020. se taj odnos obrnuo. Woodward zgroženo naglašava da se Kushner hvali da trenutno „samo“ 20% Trumpove administracije misli da spašava svijet od Trumpa.

Vjerojatno najdojmljiviji dio Kushnerove analize je njegov odabir četiri teksta za razumijevanje Trumpa. Jedan od njih je Alisa u zemlju čudesa. Parafrazira jedan od likova, Chesirsku mačku „Ako ne znaš kuda ideš, bilo koja staza ćete tamo odvesti.“[xvi] „[Trump] je nepredvidiv što je velika snaga. Nitko ne zna gdje je crta koju Trump neće prijeći. Ni sam to ne zna.“[xvii] To objašnjava koliko Trumpovo besciljno vođenje, toliko i tijek događaja koji je doveo do napada na Kongres 6. siječnja. Trump je želio svoju pobjedu, ali nije znao kao preokrenuti rezultate. Nakon pustih hohštaplerskih tužbi i očajničkih poziva guvernerima da preokrenu rezultate, Trump je potaknuo svoje pristaše da krenu na Kongres i zastraše ostatak vlasti da promijene ishod izbora. Ubijena napadačica Ashli Babbit ponosno je bila uvjerena da je dio marša od 3 milijuna domoljuba.

Woodwardu je zastrašujuće što Kushner (s Trumpovom rukom na ramenu) idolizira i vjeruje puncu kojega je pohvalno opisao kao „ludog, besciljnog, tvrdoglavog i manipulativnog.“ (Službena fotografija Bijele kuće)

• Woodward protiv Trumpa

Za knjigu o Trumpu, stječe se dojam da je on tek sporedni lik. Dijelom do toga dolazi zbog njegove isprazne ličnosti, no dijelom zato što Woodward zauzima mnogo aktivniju ulogu nego inače. Woodward uživa široko povjerenje američke političke elite jer će ih uvijek saslušati i dati im priliku da sami obrazlože svoju stranu priče, pazeći da ih ne uvrijedi (zbog čega je posprdno nazivan „stenografom bogatih i moćnih“). Jedan je od posljednjih živućih novinara starog kova koji pretpostavlja da će drugi zbog svojeg osobnog integriteta izbjegavati očite laži ili iskrivljavanja istine. Trump, od Woodwarda mlađi tek tri godine, njemu je potpuna suprotnost i paradoksalno je utjelovljenje novog doba u kojem istina nije važna, već samo mačo-ponašanje, osjećaji i plemenska pripadnost.

Woodwardov tip istraživačkog novinarstva cvao je osamdesetih i devedesetih kada bi vladajući s novinarima trgovali povlasticu osobnog kontakta zauzvrat za prenošenje njihovih stavova i misli. Zato je Woodward optuživan da piše puke nekritične kronike pa je samo alatka za tuđu političku rehabilitaciju. Problem je što je Trump nesposoban da stvori ili održi bilo kakav dugoročni plan, a kamoli dosljednu sliku o sebi. Stoga su u početku vidljiva mjesta na kojima Wooodward nastoji Trumpa tretirati ako ne kao normalnog predsjednika, onda kao potencijalno iskupljivog predsjednika i daje mu svaku priliku da bude introspektivan o svojoj ulozi, ličnosti i neuspjesima. Uzalud.

Woodward je u tome toliko uspješan koliko i drugi novinari. U prvoj godini Trumpova mandata novinar CBS-a pokušao je doprijeti do Trumpa citirajući riječi prethodnog republikanskog predsjednika, George W. Busha, o tome kako „u Ovalnom uredu nema kutova u koje se možeš skriti“ što je predsjednik propustio prepoznati kao metaforu. Slični primjeri u knjizi su brojni, te je lako prepoznati Woodwardovu frustraciju. Pitanja poput „što Vam je u srcu,“ „što su Vam prioriteti“ i druga ne daju nikakav duboki odgovor. Woodward je u svojim portretima političara uvijek naglašavao ličnost, no Trump je preplitak i nezainteresiran za bilo što osim svojeg ega, čak i da lažira neku dubokoumnost. U knjizi ima točno dva trenutka introspekcije. Jedan je iskorišten za naslov, drugi za predgovor.

Razgovori Woodwarda i Trumpa stoga su odraz sukoba dva svijeta, jednog na odlasku i jednog u zenitu. Woodward je uvjereni republikanac, no republikanac starog umjerenog kova, struje koju je do osamdesetih potisnula neokonzervativna. Trump je prvak nove republikanske većine, besramnog populizma koja je silom potisnula neokonzervativnu. U Woodwardovu svijetu još postoje koncepti poput odgovornosti i dužnosti, no u Trumpovom svijetu jedine konstante su ono što on želi i što drugi osjećaju. Osjećaji, a ne činjenice. Woodwarda zabrinjava što ti osjećaji nisu nada i suosjećanje već zavist i bijes – najprimitivniji osjećaji.

Trump, od Woodwarda mlađi tek tri godine, njemu je potpuna suprotnost i paradoksalno je utjelovljenje novog doba u kojem istina nije važna, već samo mačo-ponašanje (Video o knjizi u emisiji 60 minuta)

Jedan od razloga zašto se Nixon nakon početne averzije okrenuo snimanju svih predsjedničkih aktivnosti bila je koliko njegova paranoja, toliko i njegova ogorčenost historiografskom divinizacijom njegovog ubijenog suparnika Johna F. Kennedya. Da bi osigurao da će povijest biti pravedna prema njemu odlučio je dokumentirati sve. Woodward, čija je istraga pokrenula lanac događaja koji je doveo do Nixonova pada, uzalud upozorava Trumpa da su njihovi razgovori „za ozbiljnu povijest,“ prizivajući time duh Nixona. S druge strane Trump opetovano komentira da „ne zna zašto gubi vrijeme na njega,“ ali ga nastavlja nazivati. Njegovi pozivi očito imaju cilj utjecati na Woodwarda, ali Trump nema nikakav plan kako to napraviti. Kushner je bio u pravu – Trump je poput Chesirske mačke.

Netipično za Woodwarda, tijekom svojih razgovora sa Trumpom pokušao je izravno utjecati na samu politiku, pogotovo nakon što dolazi do pojave koronavirusa (30. poglavlje). Primjerice u 38. poglavlju opisuje kako je za razgovora sa Trumpom namjerno prolazio program od 14 točaka koje je smatrao bitnim za američko suočavanje sa koronakrizom. U kasnijim razgovorima počinje izravno ispravljati Trumpa te mu držati predavanja. Njihov sukob najočitiji je u pogledu koronavirusa jer Woodward pokušava uzaludno navesti Trumpa da shvati da se radi o epohalnom događaju.„Dok je vodio naciju kroz krizu Trump nije pokazivao znakove introspekcije. Pitao sam ga: „Da li je postojao trenutak u posljednja dva mjeseca kada ste si rekli – budeći se ili u bilo koje drugo vrijeme – ah, ovo je test vodstva kakav se pojavi jednom u životu?“ „Ne.“ odgovorio je.“[xviii] Najpamtljivije je Woodwardovo predavanje Trumpu da će tri najvažnija postignuća njegove administracije biti koronakriza, koronakriza i koronakriza, dok Trump uzaludno priziva visoke brojeve na burzi. Jaz između Trumpa i stvarnosti je predubok.

Autor do samog kraja nastoji navesti Trumpa da bude introspektivan o svojim ograničenjima kako bi naišao na zrnce dobra. Jedan od tih pokušaja urodio je netipično pronicljivim trenutkom koji je Woodward iskoristio za prolog. Trump je opisao vođenje zemlje „punim iznenađenja. Dinamit je iza svakih vrata.“ Woodward podsjeća da je njegova osnovna misao u pogledu novog predsjednika 2017. godine bila „Molimo se Bogu da nemamo krizu.“ Na kraju knjige zaključuje da je Trump bio dinamit.

Ako ne znaš kamo ideš svaki će te put tamo odvesti. Chesirska mačka

• Bijes i narcizam

Woodward izravno pita Trumpa kako  objašnjava to da u Americi ima mnogo bijesa dok je on u Ovalnom uredu? Trumpov odgovor odmah skreće u hvalisanje koliko je bolji od demokratskih političara. „Znaš kako govore o elitama. Pravim elitama. Ah, imaju lijepe kuće. Ne. Imam mnogo bolje od njih. Imam sve bolje od njih, uključujući obrazovanje.“[xix] U istom razgovoru Woodward pokušava dobiti odgovor što Trump smatra da je njegov posao ili koja je njegova strategija za izbore 2020. ili za zemlju. „Kako sam slušao odgovor, pogodila me neusmjerena i nesadržajna priroda komentara. Bio je predsjednik nešto manje od tri godine, no nije mogao artikulirati strategiju ili plan za zemlju.“[xx] U kasnijem razgovoru Trump Woodwardu demonstrira da ga mrze Demokrati kroz montažu kadrova publike iz njegova govora o Stanju nacije. „Mržnja! Vidi mržnju! Vidi mržnju!“[xxi]

Woodward uzalud pokušava navesti Trumpa da shvati kako umjesto da smiruje SAD, on potpiruje sukobe. Gotovo ga kori zbog njegova govora na posljednjem Danu neovisnosti. „Predsjednici obje stranke uvijek daju ujedinjujuće i nadahnujuće govore 4. srpnja –znak dobre volje. Na Mounth Rushmore ste govorili o novom fašizmu krajnje ljevice. Rekli ste da postoji ‘nemilosrdna kampanja da se izbriše naša povijest. Bijesne rulje pokušavaju srušiti kipove naših osnivača’ i da je ‘ljevičarska kulturna revolucija osmišljena da zbaci Američku revoluciju’.“[xxii] Razgovor koji je uslijedio je bio tragikomičan. Trump je uzaludno tvrdio da je puno učinio za crnu zajednicu, no ne vole ga, dok Woodward pokušava objasniti da je Amerika jedna zemlja, „jedna obitelj“ i da se vodi i srcem. Na koncu ga pita što će mu biti cilj i Trump ne povezuje to pitanje sa prethodnim razgovorom i odmah počinje govoriti o broju radnih mjesta. „2021. godina će biti fantastična godina.“[xxiii]

U Trumpovu shvaćanju svijet je podijeljen na one koji koriste druge i one koji su preglupi da iskoriste druge. Sebe smatra dobrim samo ako ga drugi smatraju superiornim. Zato se i divi diktatorima

Eponimni bijes konstanta je Trumpova razmišljanja. U njegovom primitivno-vulgarnom darvinističkom shvaćanju svijet je podijeljen na one koji koriste druge i one koji su preglupi da iskoriste druge. U većine ljudi takav paranoidno-bijesni način razmišljanja prirodna je reakcija u nejasnim ili opasnim situacijama – u Trumpa je to normalno stanje. Odrastao je nikad ne napustivši takav način razmišljanja i vjerojatno je ta njegova karakteristika dvosjekla. Osjeća bijes, jal i zavist koji osjećaju mnogi njegovi pristaše i zato se čini emocionalno iskren. U psihologiji postoji koncept emocionalne istine odnosno uvjerenja koja nisu zasnovana na činjenicama i istini, već na snažnim emocijama. U političkoj promidžbi poznato je da se stavovi ljudi mogu mijenjati putem razumijevanja ili putem emocija, no Trump je izniman po tome što on potpiruje najgore u ljudima – osjećaje nepravde, nemoći, želju za osvetom elitama i strah od drugačijeg. Nije to makijavelijanska politika, to je iskreno uvjerenje da svaki problem ima jasnog krivca koji koristi nekoga. Knjiga donosi riječi jednog od suradnika u kojoj Trump napada vojsku: „Moji j****** generali su hrpa p******. Više se brinu za njihove saveze nego za trgovačke sporazume.“[xxiv] Trumpova opsjednutost binarnim shvaćanjem svijeta vidljiva je kroz čitavu knjigu. Prilikom posjeta Južnoj Koreji nezadovoljan je što korejska vlada plaća „samo“ 92% troškova zajedničke vojne baze.

Svakome tko ne živi ispod kamena poznat je javni Trump. Knjiga otkriva da je nasamo mnogo, mnogo gori. „Svatko tko je gledao Trumpove konferencije za novinare zna kako izbjegava probleme, cijepa dlake i ne želi se baviti teškim pitanjima. Ovo je samo pojačano u jedan na jedan okruženju. Takvo izluđujuće komplicirano izbjegavanje je otjeralo Mattisa, Tillersona, Coatsa i druge u ludilo.“[xxv]

Druga konstanta Trumpa je narcizam. Samopoštovanje i narcizam su povezani no narcizam je krnji dio pozitivnih uvjerenja o sebi. Samopoštovanje podrazumijeva zabrinutost za agentske (agentic, npr. status i dominacija) i društvene (communal, briga, bliskost) ciljeve, no narcizam je okrenut samo na agentske ishode. Osoba je uvjerena da je dobra samo ako je drugi smatraju superiornijom. Trumpov je narcizam poput crne rupe koja prisvaja svako postignuće. U knjizi je opisano više prilika kada Trump psihotično prisvaja zasluge za svaki dobar potez.

„Imam ljude. Stvaraju ideje. No ideje su moje, Bob. Ideje su moje. Želiš li znati nešto? Sve je moje. Moraš znati da je sve moje.“[xxvi] Kod koronakrize, „Usprkos neoborivom dokazu da je bar petero ljudi htjelo ograničenja […] Trump mi je rekao da zaslužuje isključive zasluge za ograničenja putovanja iz Kine. ‘Imao sam 21 osobu u mom uredu, u Ovalnom uredu, i od njih 21 samo jedna osoba je rekla da ih moramo prekinuti. To sam bio ja. Nitko to nije htio jer je bilo prerano.’[xxvii]  On je zaslužan za sve, osim za neuspjehe, baš poput patološkog narcista.

Takvoj strukturi ličnosti prihvatljivo je sve jer su oni posebni i bolji od drugih ljudi. Zato se i divi diktatorima koji uživaju prisilno divljenje svojih podanika. Trumpu je nepojmljivo da bi se iznimne osobe morale pridržavati pravila ili moralnih načela. Primjerice u jednom navratu Trump opetovano nije mogao pojmiti da se Jeff Bezos izravno ne miješa u sadržaj pojedinih tekstova The Washington Posta kojemu je vlasnik.[xxviii] Poznate su njegove javne svađe sa vlastitim glavnim tužiteljima oko opoziva. Ako je on uistinu posebna osoba, zašto ne bi pozvao svoje pristaše da krenu preokrenuti ‘ukradene’ izbore? Narcisti ne poznaju deontologiju, ako poznaju etiku uopće.

Trumpovski pogled na svijet: najveća prijetnja su drugi ljudi

• Zaključak

Knjiga je očito požurena da bude objavljena u rujnu za udarne predsjedničke kampanje. Djeluje kao kombinacija nekoliko nespretno spojenih narativa, no s obzirom na kaotičnu prirodu Trumpova predsjedništva, teško je to izbjeći bez ispuštanja detalja. Izražavanje je mjestimično nezgrapno ili ima manje pogreške, a možda najočitiji problem je naslov.

Naime, za knjigu koja je naslovljena Bijes on je vrlo slab lajtmotiv u samoj knjizi iako je fantastičan s obzirom na događaje u posljednjem mjesecu mandata. Trumpovo opažanje o tome kako potiče bijes u drugih pojavljuje se tek u posljednjem poglavlju i tek kao reakcija na razmatranje građanskih nemira koji su izbili uoči ljeta 2020. godine. Woodward je u prosincu 2020. najavio treću knjigu o Trumpu, posvećenu kraju njegovog mandata, a s obzirom na nedavne događaje Bijes bi bio savršen naslov za nju. Što je bolja ilustracija Trumpova hvalisanja da pobuđuje bijes u ljudi od suludog napada ogorčene rulje na glavnu instituciju američke demokracije?

Knjiga je naišla na razmjerno mlaki odjek u jeku izborne kampanje. Mediji su nastojali istaknuti da je Trump priznao Woodwardu da zna da je koronavirus opasniji od gripe, no u javnosti umanjuje opasnost radi održavanja reda. Nikoga to nije iznenadilo jer je bilo očito, a novine su još u travnju 2020. izvijestile da ignorira upozorenja institucija. Sadržajno knjiga ne nudi nikakvu novu revolucionarnu spoznaju no nudi mnogo tragikomičnih primjera. Woodward u svojoj revnoj dokumentaciji izjava i bez kritike pokazao kako je Trumpova ličnost patološki poremećena, nesposobna za bilo kakav uvid bilo o sebi bilo o svijetu. Biti će sjajan izvor za buduće sustavnije analize Trumpove administracije, no pravo prijelomno djelo tek treba doći. Samo destruktivna spirala od Trumpova poraza do kraja mandata vrijedna je analize. A nepoznato je i što će Trump dalje.

Woodward je na kraju knjige zaključio da je Trump pogrešna osoba jer se nije htio suočiti sa američkim krizama. U mjesecima nakon izdavanja knjige vidljivo je da je čak u svojoj oholosti stvorio novu. Priča o Trumpovoj administraciji nije zapravo priča o nevjerojatnoj karizmi Trumpa, već otužna kronika raznih hohštaplera i poticatelja koji su oportunistički uskočili na Trumpov vlak da bi potom bili bačeni pod kotače čim bi  ocijenio da su ga iznevjerili. Vlak je to bez kolovođe, u kojem narcisoidni kriminalac huška ogorčene putnike, koji putuje bez odredišta, a stalno pokušava skrenuti s tračnica. Na kraju njegova putovanja putnicima ostaje samo bijes.

Istraživanje javnog mnijenja provedeno tjedan prije Bidenove inauguracije pokazalo je da je većina Amerikanaca, njih 54%, vjeruje da su najveća prijetnja američkom načinu života „drugi ljudi u Americi.“  Jedna od prosvjednica 6. siječnja 2021. izjavila je novinarima da je Trump „zapalio vatru u ljudima. Neki od ovih ljudi… spremni su krenuti u rat ili umrijeti  za svoju zemlju danas. Ovo neće tako brzo proći.“

• Bilješke

[i] 45. poglavlje.

[ii] 26. poglavlje.

[iii] 26. poglavlje.

[iv] Zapravo 18, no posljednji razgovor dogodio se u kolovozu kada je knjiga već poslana u tisak. Trump je htio nagovoriti Woodwarda da u knjigu uključi mirovni sporazum između Izraela i UAE. Razgovor je zaključio riječima da će „doprijeti“ do Woodwarda u njegovoj idućoj knjizi. Pola sata potom toga na Twitteru je upozorio svoje sljedbenike da će Woodwardova knjiga biti puna laži.

[v] 25. poglavlje.

[vi] 26. poglavlje.

[vii] 26. poglavlje.

[viii] 27. poglavlje.

[ix] 31. poglavlje.

[x] 7. poglavlje.

[xi] 10. poglavlje.

[xii] 11. poglavlje.

[xiii] 10. poglavlje.

[xiv] 35. poglavlje.

[xv] 34. poglavlje.

[xvi] 33. poglavlje.

[xvii] 34. poglavlje.

[xviii] 37. poglavlje.

[xix] 26. poglavlje.

[xx] 26. poglavlje.

[xxi] 29. poglavlje.

[xxii] 46. poglavlje

[xxiii] 46. poglavlje

[xxiv] 5. poglavlje

[xxv] 32. poglavlje.

[xxvi] 42. poglavlje

[xxvii] 31. poglavlje.

[xxviii] 31. poglavlje.