Neka «Indijanaca». Nasilje nad kulturom pravilo je a ne iznimka

Očito i sama smatram da ne valja dopustiti da se postavljaju spomenici i da se daju ulicama imena zločinaca, na primjer  inspiratorima  i izvršiteljima genocida, piše Nadežda Čačinović. Zašto onda osjećam nelagodu kada se ruši ili predlaže rušenje spomenika koji su vremenski i prostorno udaljeniji od strahota dvadesetoga stoljeća?

• Naslovna ilustracija: Meštrovićeva skulptura Indijanca u Chicagu (Wikipedia)

Povod ovome zapisu, inicijativa da se Meštrovićevi «Indijanci» uklone zbog toga što navodno vrijeđaju osjećaje autohtonoga stanovništva,  dobar je povod zbog toga što je sasvim očito riječ o vrlo uspjelom artefaktu s  namjerom veličanja prikazanoga, a nipošto ponižavanja.

Što je to došlo na dnevni red u Chicagu i što tamo žele procijeniti? Sudeći po izvještajima, osnovano je tijelo koje se zove Chicago Monuments Project a s namjerom da  se provjeri koji javni spomenicu u gradu ne zadovoljavaju postavljene kriterije: promiču narativ o bijeloj supremaciji, iznose netočne ili ponižavajuće slike o američkim Indijancima, veličaju pojedince krivce za rasističke i  genocidne radnje i zagovaranje ropstva, nisu dovoljno uključivi s obzirom na rod, boju kože, etničku pripadnost te, konačno, izazivaju neslogu i sukobe.

Što sve to znači?  Počet ću dobrohotno. Prihvatit ću pretpostavku da je riječ o spomenicima postavljenima s nekom porukom koju se lako prepoznaje i koju se kao takvu može odbaciti, stavljajući za sada u zagrade da ti spomenici mogu biti i višeslojna umjetnička djela i ne mogu se svesti na poruku.

Recimo da je  riječ o  želji  čišćenja javnoga prostora od neprihvatljivih stavova.

Očito je da i sama smatram da takvi stavovi postoje i da ne valja dopustiti da se postavljaju spomenici i da se daju ulicama imena zločinaca, n.p.  inspiratorima  i izvršiteljima genocida. Zašto onda osjećam nelagodu kada se ruši ili predlaže rušenje spomenika koji su vremenski i prostorno udaljeniji od strahota dvadesetoga stoljeća?

Ponajprije zbog toga što je u povijesti čovječanstva nasilje nad kulturom pravilo a ne iznimka pa je ono što smatramo zajedničkim nasljeđem čovječanstva  zapravo tek nekom srećom i sretnim okolnostima preživjelo stalne napade.

Povijest inicijativa da se ovo ili ono sačuva zbog intrinzične vrijednosti sasvim je kratka: zapravo je tisućljećima prevladavao osnovni stav da nešto treba odbaciti pa i uništiti jer je djelo mrskih neprijatelja, nevjernika ili zbog toga što je po novim mjerilima ružno. (Umjesto svih drugih bibliografijskih napomena ovdje preporučujem knjigu Alexandera Demandta Vandalizam,  Antibarbarus  Zagreb 2006)

Nešto je na složeniji  kritični uvid što ga ovdje navodim u jednostavnom obliku: da  je  svaki dokument kulture ujedno i dokument barbarstva jer je proizvod izrabljivanja, jer su mnogi  izravno rad robova ili su nastali dok je većina ljudi umirala od gladi.

I tu dolazim do točke kada  se moram vratiti razlikovanju spomenika i umjetnički djela.

Artefakti s kojima imamo posla po podjeli koju ću ovdje preuzeti od Hannah Arendt mogu biti fenomeni života ili fenomeni svijeta. U životu trošimo ono što nam potrebno i to nestaje: no neke stvari svojom opstojnošću tvore svijet u koji se rađamo, one su kontinuitet i okvir naše egzistencije, one su u najmanju ruku polazište našega snalaženja. Bez njih nema rezonancije, nema nastavljanja.

U Chicago kao i na mnogim drugim mjestima  neki ljudi , izabrani ili samoorganizirani, ne žele se više svaki dan susretati s njima neprihvatljivim spomenicima pa će ih po već navedenim kriterijima preispitati.

Meštrovićevi kipovi pritom mogu postati predmetom neodobravanja  jedino zbog  tzv. «netočnosti» izražavanja.

Tu je srž problema. Netočnosti su očito neprihvatljive na mnogim mjestima,  u izvještajima,  u znanosti, u običnim razgovorima.  No  ovdje imamo vrlo upečatljivo osobno viđenje, veličanstvene likove. Ivan Meštrović nije bio američki Indijanac i po svemu sudeći nije ni pokušavao proučavati po sebi vrlo raznovrsno nasljeđe prvotnih stanovnika američkoga kontinenta. No u svakom slučaju riječ je u uzdizanju, apoteozi ili kako god opisali postignuti učinak.

Stav koji se implicitno ili eksplicitno može razabrati u kriterijima iz Chicaga, a naravno ne samo tamo,  je to da  «predmeti» – teme, subjekti –  nekog umjetničkoga prikazivanja, likovnog, književnog, u bilo kojem mediju imaju neotuđivo pravo na kontrolu a zapravo i  jedini pravo  da govore o sebi.

Opće prihvaćanje toga stava  pa onda i uklanjanje starijih radova koji su nastali mimo toga ( više-manje svega kulturnoga nasljeđa) značilo bi prekid u procesu proizvođenja kulture.

Kultura počiva na umijeću prekoračivanja granica, na proširenom načinu razmišljanja, na  neizostavnoj hibridnosti i miješanju. Ona funkcionira zato što je višeznačna – ne zato što postoje vječite i nepromjenjive vrijednosti koje bi trebalo štiti pred revizijom. Revizije su neprestano na djelu. Prava opasnost je redukcionizam:  traženje da se uklone, izbace, ne valjda i unište, «Indijanci» koji nemaju identitetsku legitimaciju. Ne znam kako točno nastaviti: da li se traži kipar odgovarajućeg porijekla ili se smatra da su kipovi takve vrste ionako iz jedne posve drukčije tradicije koja nije autohtona – i dalje u tom pravcu.

Spomenik emancipaciji u Lincolnovom parku u Washingtonu (Wikipedia)

U različitima inicijativama za reviziju rade «strašni pojednostavljači»: koji su pritom u performativnom paradoksu jer su mogućnosti takve revizije proizvod i dostignuće specifičnih okolnosti, demokratske zajednice (donekle) osjetljive za prava manjina, potlačenih, nekada porobljenih. Ona je  nastala  pored ostaloga i radom i idejama onih koje se sada smatra nedovoljno dobrima.  Jest da je novoj senzibilnosti nesnosno vidjeti spomenik Lincolnu koji su postavili sami robovi oslobođeni nakon rata: Lincoln trga okove tamnoputim ljudima koji su manji i niži od njega. Tu je potrebno doživjeti indignaciju ali ne i izbjegnuti suočavanje s prošlošću.

Prihvaćanje raznolikosti je dostignuće  i treba znati genealogiju toga uvida i  sve što još nije ostvareno. No to ne smije značiti zaustavljanje mogućnosti da se i dalje piše, slika i tako dalje u vlastito ime a ne u ime obavezujućeg identiteta. Gdje smo kada mislimo? Tko smo kada mislimo? Dobro je znati što su uvjeti mogućnosti  slobodnoga mišljenja i stvaranja. No ako u ime izjednačavajuće pravednosti proglasimo nužnost da se sve što je bilo proizvod privilegija i predrasuda uništi ili barem ukloni nećemo proširiti slobodu u stvaranju i mišljenju nego je skinuti s dnevnoga reda.