Nenad Starc: Manifest nesologije, znanosti o otocima.

"Hrvatski otoci - uvod u nesologiju" više je od znanstvenog zbornika, tvrdi Predrag Bejaković u osvrtu na knjigu koju smatra jednom od temeljnih djela suvremene hrvatske humanističke i društvene znanosti. Radi se o znanstvenoj sintezi, teorijskom iskoraku i implicitnom apelu kreatorima politika i donositeljima odluka.

• Naslovna fotografija: Venecijanska karta otoka Krka (Dinarsko gorje, CC BY-SA 3.0)

• Autor je doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i radio kao znanstveni suradnik u trajnom zvanju na znanstvenom Institutu za javne financije u Zagrebu. Dobitnik je godišnje nagrade Republike Hrvatske za doprinos društvenim znanostima 2009. godine.

Postoje knjige koje nešto „obrađuju“, a postoje i one koje otvaraju pogled. Hrvatski otoci – uvod u nesologiju pripada ovoj drugoj, znatno rjeđoj skupini. To nije tek zbornik znanstvenih radova o otocima nego promišljeno, ambiciozno i izuzetno koherentno djelo koje se usuđuje učiniti ono što u nas još nitko nije učinio: ne zastati na rubu otoka već ga postaviti u središte mišljenja. Publikacija je zamišljena kao izrazito afirmativna, interpretativna i problemski orijentirana pa prikaz treba temeljiti na cjelini knjige, njezinoj strukturi i ključnim tezama.

U prosincu 2025. godine Sveučilište u Zadru objavilo je knjigu Hrvatski otoci – uvod u nesologiju koju je uredio  dr. sc. Nenad Starc, emeritus Ekonomskog instituta, Zagreb. (Predrag Bejaković, CC0)

Hrvatski otoci – uvod u nesologiju iznimno je važno, dugo očekivano i u hrvatskom kontekstu, gotovo paradigmatsko djelo. Riječ je o knjizi koja ne samo da sustavno i interdisciplinarno obrađuje hrvatski otočni prostor nego ga, što je još važnije, konceptualno emancipira: otoci u ovoj knjizi prestaju biti puki “slučaj”, “problem” ili “periferija” i postaju predmet mišljenja sam po sebi. Time se ova publikacija pozicionira kao jedno od temeljnih djela suvremene hrvatske humanističke i društvene znanosti. Već sam naslov – Uvod u nesologiju – signalizira ambiciju koja nadilazi disciplinarnu geografsku, demografsku ili ekonomsku analizu. Nesologija, znanost o otocima kao posebnim, dinamičnim i samosvojnim sustavima, ovdje se ne nudi kao pomodna etiketa, nego kao pažljivo izgrađen teorijski okvir. Knjiga čitatelju jasno pokazuje da je otočnost mnogo više od okruženosti morem: ona je povijesno iskustvo, kulturni obrazac, gospodarska nužnost, identitetska matrica i politički izazov.

Jedan od najvećih doprinosa ove knjige jest to što radikalno mijenja perspektivu. Hrvatski su otoci desetljećima opisivani jezikom nedostatka: premalo ljudi, premalo vode, preslaba povezanost, preskupi sustavi. U ovoj knjizi otoci se prvi put sustavno promatraju kao epistemološki izazov – kao prostor koji nas prisiljava da preispitamo same temelje pojmova razvoja, rasta, povezanosti i modernizacije. Ujedno, važno je naglasiti da Uvod u nesologiju ne pada u zamku otočnog romantizma. Ovdje nema razgledničkih slika ni nostalgije za „izgubljenim rajem“. Naprotiv, knjiga je često nemilosrdno realistična. Depopulacija, starenje stanovništva, deagrarizacija, administrativna rascjepkanost i turistička monokultura prikazani su precizno, argumentirano i bez ublažavanja. Ipak, upravo u toj jasnoći leži njezina snaga. Urednik i autori ne pišu protiv razvoja, već protiv upravljanja otočnim razvojem s kopna. Jedna od najzanimljivijih i najprovokativnijih teza knjige jest da deinsularizacija – bolja prometna povezanost, mostovi, logistička integracija – ne mora nužno značiti i bolji život za otočne zajednice. Time se dovodi u pitanje gotovo aksiomatska pretpostavka suvremenih razvojnih politika.

Uvodno poglavlje Nenada Starca jedno je od najsnažnijih teorijskih tekstova o otocima napisanih na hrvatskom jeziku. Uvodno poglavlje je ključno, pri čemu ono ne funkcionira kao klasičan „uvod u temu“, nego kao filozofska i znanstvena dekonstrukcija pojma otoka. Ono djeluje gotovo kao manifest nesologije. Autor polazi od naizgled jednostavnog pitanja – što je otok? – da bi ga postupno rastvorio u slojevitu raspravu o jeziku, pravu, biologiji, geografiji, povijesti i politici. Posebno je dojmljivo kako se pokazuje da definicije otoka, koliko god djelovale neutralno, uvijek nose u sebi određenu perspektivu – najčešće kopnenu. Starc pokazuje kako definicija otoka nikada nije neutralna: ona uvijek dolazi iz određenog iskustva – najčešće kopnenog. Time se otvara jedno od temeljnih pitanja knjige: ako otoke stalno mjerimo kopnom, kako uopće možemo razumjeti otočnost? U tom smislu uvod nije samo teorijski okvir knjige nego i kritika dugotrajnog epistemološkog zanemarivanja otočnosti. Starc uvjerljivo pokazuje kako su otoci desetljećima, pa i stoljećima, promatrani kao iznimke, rubovi ili istraživački laboratoriji, a rijetko kao polazišta vlastitog razumijevanja prostora i društva. Upravo tu knjiga počinje izvršavati svoju najvažniju zadaću: vraćanje pogleda s kopna na otok – i s otoka na svijet.

Krapanjke veslaju na gajeti. (Tooma2, CC BY-SA 3.0)

Prvi dio okuplja radove koji otoke promatraju kao dinamične, povijesno promjenjive prilagodljive sustave, a ne kao statične “razglednice”. Poglavlje Josipa Faričića i Anice Čuke pruža impresivnu, detaljnu i znanstveno preciznu sintezu prirodno-geografskih, demografskih i društveno-gospodarskih obilježja hrvatskih otoka. Autori pri tom uspijevaju izbjeći puku deskripciju: svaki podatak uklopljen je u širi interpretativni okvir koji pokazuje kako su prirodni resursi, veličina, udaljenost od kopna i prometna povezanost oblikovali sudbine pojedinih otoka.

Sanja Klempić Bogadi i Sanja Podgorelec u poglavlju pod naslovom „Migracija kao način života” donose jasno strukturiranu i sadržajno bogatu analizu migracija kao jedne od temeljnih odrednica otočne egzistencije. Autorice uvjerljivo pokazuju da migracije nisu tek povremena reakcija na krize, već dugotrajan i gotovo normaliziran obrazac života otočnih zajednica. Posebna vrijednost poglavlja leži u povezivanju demografskih podataka s društvenim i obiteljskim strategijama, čime se migracija prikazuje kao svjesna odluka, a ne isključivo kao prisila.

Marina Blagajić Bergman iznimno uspješno tematizira otočni rub kao dinamičan prostor susreta, razmjene i napetosti između otoka i kopna. Autorica uvjerljivo pokazuje da rub nije tek geografska granica, nego ključni društveni i kulturni prostor u kojem se otočnost svakodnevno proizvodi i preispituje. Posebna vrijednost poglavlja leži u povezivanju teorijskih koncepata s konkretnim otočnim iskustvima, čime se izbjegava apstraktnost i postiže interpretativna jasnoća.

Ana Perinić Lewis u poglavlju o migracijama, otočnom rubu, drugosti i identitetu dodatno produbljuje razumijevanje otočnosti kao iskustva života na granici – granici između kopna i mora, centra i periferije, tradicije i suvremenosti. Autorica precizno i teorijski utemeljeno analizira koncept „drugosti“ u otočnom kontekstu, otvarajući prostor za razumijevanje složenih odnosa između otočana i „drugih“ – bilo da je riječ o došljacima, turistima ili simboličkim predodžbama otoka. Posebno je vrijedno što se drugost ne prikazuje jednostrano, već kao proces koji se istodobno proizvodi iznutra i izvana pri čemu autorica uspješno spaja antropološke uvide s uobičajenom percepcijom otočne svakodnevice.

Pišući o identitetu otočana kao zakopanom blagu, Vladimir Skračić donosi dojmljivu i slojevitu interpretaciju otočnog identiteta kao procesa koji se gradi kroz povijest, iskustvo i kolektivnu memoriju. Otočni identitet smatra “zakopanim blagom” i pokazuje da se ne radi  o romantičnoj datosti, nego o rezultatu dugotrajne prilagodbe, selektivnog pamćenja i često bolnih povijesnih procesa. Autor uspješno izbjegava idealiziranje otočnog života, istovremeno naglašavajući njegovu dubinu, otpornost i simboličku vrijednost. Metafora „zakopanog blaga“ posebno je učinkovita jer upućuje na činjenicu da otočni identitet nije uvijek vidljiv, ali je snažno prisutan u svakodnevnim praksama, jeziku i odnosima.

Otok Silba Lokalno kao univerzalno – procesi u Hrvatskoj univerzalni su i prepoznatljivi diljem svijeta. (dronepicr, CC BY 2.0)

Drugi dio knjige donosi četiri studije slučaja koje su metodološki raznolike, ali konceptualno iznimno koherentne. Prikazi zadarskog urboarhipelaga, migracija s Oliba i Silbe, Suska i tzv. “olujnog arhipelaga” pokazuju kako se opće nesološke teze konkretiziraju u stvarnim prostorima i zajednicama. Ovdje knjiga doseže jednu od svojih najvećih kvaliteta: lokalno postaje univerzalno. Premda je riječ o hrvatskim otocima, opisani procesi – depopulacija, sezonalnost, prometna ovisnost, administrativna fragmentacija – prepoznatljivi su diljem svijeta.

Anica Čuka i Josip Faričić nude izuzetno uspjelu analizu odnosa grada i otoka kroz koncept urboarhipelaga, koristeći Zadar i njemu pripadajuće otoke kao reprezentativan primjer. Posebna vrijednost teksta leži u jasnom povezivanju prostorne organizacije, funkcionalnih veza i svakodnevnih migracija s procesima urbanizacije i deinsularizacije. Poglavlje se odlikuje preciznom geografskom argumentacijom i promišljenim korištenjem pojmova, čime se izbjegava pojednostavljivanje složenih odnosa. Tako grad i otoci tvore međusobno ovisan sustav pri čemu otoci nisu pasivna periferija, već akteri u urbanom prostoru.

Tomislav Oroz donosi dubinski i empatičan uvid u migracijska iskustva otočana Oliba i Silbe, oslanjajući se na kvalitativna istraživanja i osobne narative. Autor vrlo uvjerljivo prikazuje migraciju kao višedimenzionalan proces koji istodobno uključuje fizičko udaljavanje i trajnu emocionalnu povezanost s otokom. Posebno je vrijedna analiza transnacionalnih veza i identitetskih strategija otočana u dijaspori, čime se otok promatra u proširenom društvenom prostoru. Tekst je metodološki dosljedan, interpretativno snažan i stilistički iznimno čitljiv. Poglavlje značajno doprinosi razumijevanju migracija iz perspektive otočnog iskustva, izvan strogo demografskih okvira.

Nenad Starc i Julijano Sokolić pružaju zanimljivu i analitički preciznu studiju Suska kao rubnog, ali itekako prepoznatljivog otočnog prostora. Posebna vrijednost teksta leži u povezivanju prirodnih posebnosti, povijesnih okolnosti i snažnih migracijskih procesa koji su oblikovali, a zatim rastvorili susačku zajednicu. Autori uspješno pokazuju da periferna pozicija ne znači marginalnost, već može generirati snažan identitet i jedinstvene društvene obrasce. Starc i Sokolić kombiniraju demografske podatke s društvenim i kulturnim interpretacijama, čime postižu uravnotežen i uvjerljiv prikaz. Susak se pritom nameće kao paradigmatski primjer otočne otpornosti i složenosti.

Pišući o olujnom arhipelagu, Joško Božanić se ističe snažnim stilskim izrazom i interdisciplinarnim pristupom u promišljanju odnosa otočnog prostora, mora i čovjeka. Prenoseći autentične priče autohtonih ribara, autor dojmljivo prikazuje arhipelag kao prostor stalne izloženosti prirodnim silama, ali i kulturnog oblikovanja kroz pomorsko iskustvo, jezik i kolektivno pamćenje. Posebna vrijednost teksta leži u spajanju znanstvene analize s elementima kulturne i simboličke interpretacije, čime se čitatelju približava emotivna dimenzija otočnosti.

Otoci u javnim politikama – spoj povijesti i suvremene analize. (Tooma2, CC BY-SA 3.0)

Treći dio knjige iznimno je važan jer nesologiju iz teorijske sfere smješta u polje javnih politika. Rasprave o otočnom razvoju u Europskoj uniji, o kolonatima i carstvima, o insularnom gospodarstvu i turizmu, te o otočnim razvojnim politikama, predstavljaju rijetko viđenu kombinaciju povijesne dubine i suvremene analitičnosti. Prvi prilog u ovom dijelu knjige Seana Turnera donosi preglednu, analitički preciznu i komparativno vrijednu raspravu o položaju otoka u razvojnim politikama Europske unije. Posebna snaga poglavlja leži u jasnom povezivanju europskih strateških dokumenata s konkretnim izazovima otočnih prostora, čime se izbjegava apstraktnost institucionalnog diskursa. Turner uvjerljivo pokazuje kako se otočnost u europskim politikama često prepoznaje deklarativno, ali nedovoljno operativno.

Nenad Starc i Željka Kordej-De Villa su zajedno pripremili tri priloga u knjizi. U prvom pojašnjavaju obilježja razvojne politike otoka, izlažući stoljeća kolonata i carstava. Daju snažnu povijesno-ekonomsku analizu dugoročnih obrazaca razvoja i podređenosti otočnih prostora. Autori uspješno povezuju suvremene razvojne probleme s višestoljetnim naslijeđem kolonijalnih i imperijalnih odnosa, pokazujući kontinuitet periferizacije otoka. U idućem prilogu pišu o insularnom gospodarstvu i turizmu, gdje pružaju argumentiranu i uravnoteženu kritičku analizu značenja turizma kao dominantne otočne razvojne djelatnosti. Posebno je vrijedno što turizam nije prikazan jednostrano kao razvojna prilika, već kao proces s brojnim strukturnim ograničenjima i dugoročnim neželjenim posljedicama. Poglavlje jasno pokazuje kako oslanjanje na jednu gospodarsku granu povećava ranjivost otočnih zajednica i ugrožava njihovu održivost. Starc i Kordej-De Villa također izlažu lutanja otočne razvojne politike, naglašavajući kako se ona donosi na kopnu ne uvažavajući pritom objektivne mogućnosti, subjektivna razmišljanja i stavove otočana. Autori jasno pokazuju kako politike deinsularizacije mogu dovesti do gubitka otočnosti umjesto njezina jačanja. Posebno je dojmljiv prikaz razdoblja otočne politike na prelazu milenija koji autori zovu romantičnim. Nenad Starc bio je jedan od sudionika oblikovanja tako da je prikaz autorefleksivan.

Ova vrijedna i zanimljiva knjiga završava poglavljem Petra Filipića i Nenada Starca o indeksu sreće stanovnika hrvatskih otoka što predstavlja inovativan i hrabar iskorak. Umjesto da se razvoj mjeri isključivo ekonomskim pokazateljima, autori su anketirali otočanke i otočane i tako uveli dimenziju doživljaja zadovoljstva i sreće. Time je jasno poručeno da otočna politika ne smije biti svedena na infrastrukturu i povezanost, nego mora uključivati kvalitetu života, socijalne odnose i osjećaj pripadnosti. Posebna vrijednost teksta leži u sezonskom fokusu, jer zimsko razdoblje otkriva stvarne uvjete otočne svakodnevice, oslobođene turističkih iluzija. Poglavlje predstavlja vrijedan doprinos razumijevanju otočne dobrobiti iz perspektive stanovnika, a ne samo na osnovi razvojnih pokazatelja. Posebno je dojmljivo da je istraživanje pokazalo da su otočanke i otočani sretniji od svojih sunarodnjaka na kopnu.

Prvić kod Krka. Čuvajmo otočne specifičnosti. (Ruta Badina, CC BY 4.0)

Teško je ukratko navesti najvažnije spoznaje i doprinose ove knjige. Ipak, među brojnim spoznajama koje donosi, nekoliko ih se posebno nameće: kao prvo, otočnost nije problem koji treba ukloniti, nego vrijednost koju treba razumjeti i čuvati. Nadalje, deinsularizacija, iako često predstavljena kao razvojni cilj, može dugoročno uništiti otočne sustave. Ujedno, hrvatski otoci nisu homogena cjelina, nego iznimno raznolik arhipelag s vlastitim unutarnjim hijerarhijama. Konačno, održivi razvoj otoka moguć je samo ako se polazi od otočnih specifičnosti, a ne od kopnenih modela. Zaključno možemo podsjetiti da je riječ o knjizi koja mijenja perspektivu. Hrvatski otoci – uvod u nesologiju dugo će se čitati, citirati i koristiti. Istodobno je znanstvena sinteza, teorijski iskorak i implicitni apel donositeljima odluka. Rijetko se pojavljuju djela koja s tolikom jasnoćom, dubinom i interdisciplinarnom zrelošću uspijevaju obuhvatiti složen predmet poput otočnosti. Ova publikacija ne nudi lake odgovore, ali nudi ispravno postavljena pitanja. Upravo je u tome njezina najveća vrijednost – i razlog zašto se može smatrati temeljnim kamenom hrvatske nesologije.