Nezavršena urbanistička priča. Potraga za vizijom budućnosti Zagrebačkog velesajma

Luka Korleat, zamjenik gradonačelnika Zagreba reaktualizirao je obnovu Zagrebačkog velesajma, vrijedne arhitektonske, urbanističke ali i društvene baštine. Marina Pavković, koja je bila ravnateljica Velesajma u vrijeme kad je gradom upravljala Sandra Švaljek, i sama je osmišljavala revitalizaciju prostora čije karakteristike, visoku vrijednost i potencijale ovdje opisuje

• Naslovna fotografija: Zagrebački velesajam 60-ih godina prošlog stoljeća.

• Autorica je diplomirana ekonomistica i doktorica arhitekture, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding, te nekadašnja direktorica Zagrebačkog velesajma. Politički je djelovala unutar stranke START, a kasnije kao čelnica inicijative Obnovimo Zagreb. Gošća-predavačica je na katedrama za projektiranje i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Od devedesetih godina prošloga stoljeća na ovamo, niti jedna gradska uprava nije imala jasnu ideju što napraviti s industrijskom, urbanističkom i ambijentalnom baštinom, znanom kao Zagrebački velesajam, a ostavljenom im u amanet od upornog, dovitljivog i ambicioznog Većeslava Holjevca, zagrebačkoga gradonačelnika koji je “na vlastitim političkim leđima” prenio Zagrebački velesajam iz Savske u Novi Zagreb.

Znao je Holjevac da prostora za razvoj sajmovanja u Savskoj više nema. Da ambicije Beogradskoga sajma rastu te će politička moć progutati naslijeđe i tradiciju zagrebačkoga sajmovanja, nastaloga još tamo od Zagrebačkoga zbora 1909. godine. Znao je što će to značiti za Zagreb, ako pionir i jedan od utemeljitelja sajmovanja ovoga dijela Europe ostane bez sajma.

Nije bilo prvi puta da Beograd konkurira Zagrebu, kada je sajmovanje u pitanju. Još za Kraljevine SHS, na proslavi dvadesete godišnjice osnutka društva Zagrebačkoga zbora 1929.godine, uz niz uglednika europskoga političkog i gospodarskoga života, nitko od ministara u Vladi, pa ni sam kralj Aleksandar, inače pokrovitelj Ljubljanskoga sajma, nisu nazočili. Štoviše, najavljeno je ulaganje u beogradski sajamski prostor koje je i realizirano prvom izložbom 1937. godine.[1]

Svečano otvorenje 51. Zagrebačkog velesajma, 1956. godine. (Creative Commons)

Jer, imati i još snažnije razviti najznačajniji sajam ovoga dijela Europe – Zagrebački velesajam – uz nespornu je gospodarsku korist bilo i pitanje političkoga i inoga prestiža. Shvaćao je to i Holjevčev politički patron Josip Broz, koji je klatno – kada se zbog nedostatka financija u selidbi iz Savske u Novi Zagreb, pedesetih godina prošloga stoljeća, ozbiljno zaljuljalo –  gurnuo bliže Kumrovcu. Požurio se Holjevac bez natječaja angažirati Marijana Haberlea, urbanističkog tvorca sajmovanja Zbora na Savskoj, da pažnju i znanje fokusira na ledinu preko Save. Paralelno je lobirao među zemljama partnerima da financiraju gradnju nacionalnih paviljona kao mjesta prezentacije i plasmana vlastitih roba i usluga.

Stvari su se odvijale brzo. Povukao je Haberle os Istok- Zapad i rođena je Aleja Nacija uz koju su na istočnoj strani građeni nacionalni paviljoni zainteresiranih zemalja, a na zapadnoj strani su gradili domaći. Prvi sajam održan je 1956. godine. Neposredno potom 1957. godine  urbanističku palicu preuzima Božidar Rašica i poteže aksu Sjever-Jug povezujući novi prostor sa središnjom gradskom osi Zelene potkove. Premda urbanistički nedovršen, a sadržajno parcijalno realiziran, Zagrebački velesajam započinje svoj vibrantni prekosavski život. Ostalo je povijest.

­

Satelitski prikaz lokacije Zagrebačkog velesajma unutar šireg područja Novog Zagreba (gore) i u krupnom planu (dolje). (Google Earth)

A povijest neprestano diže glavu, pa, htjeli to gradski oci ili ne, podsjeća da na jugozapadu Zagreba “tavori” dragocjeni gradski prostor, kojega zadnjih desetljeća vlasti prepuštaju propadanju, dok istovremeno oko njega kruže predatori, domaći i strani, koji u tom, infrastrukturom i graditeljskom baštinom bogatom terenu, vide tek komad zemlje na kojem se gomilanjem stambenih kvadrata dade dobro zaraditi.

Nema tome dugo, postojala je ideja da se 570.000 m2 velesajamskog prostora (s pojedinačno i ambijentalno zaštićenom graditeljskom baštinom i bogato opremljenom infrastrukturom) tretira kao ledinu, bolje rečeno komad pustinje na koju će se naseliti 30.000 ljudi. Investitor koji gradi “Beograd na vodi”, megastrukturu zbog koje su ‘lex specialis’-om van snage stavljene desetine do tada važećih zakona, iskazao je interes za sličnu gradnju u Zagrebu na prostoru Zagrebačkog velesajma. Nastao bi ‘Grad u gradu’ kako se projekt formalno zvao, odnosno ‘Zagrebački Manhattan’ kako ga je kolokvijalno krstila javnost.

Srećom ili bolje rečeno općim ustankom struke, građana i skupštinske oporbe, kojima su se, da ne bi skrahirali na skorašnjim parlamentarnim izborima, morali prikloniti i koalicijski partneri tada vladajuće gradske uprave, do toga ipak nije došlo. Takozvani Zagrebački Manhattan, rasplinuo se poput oblakodera od dvjesto katova koji je na njemu skandalozno, a prema važećim prostornim planovima protuzakonito, najavljivao pokojni Bandić. Neboder Burj Khalifa u Dubaiju osvijetljen bojama hrvatske zastave, za pompoznog posjeta bivšeg gradonačelnika i njegove svite, osvijetlio je i početak kraja nebulozne ideje o “Gradu u gradu” koji je, zajedno s Hipodromom u blizini, trebao postati gradilište na prostoru velikom preko milijun metara kvadratnih. Prostoru velikom poput jedne trećine Donjega grada. S obzirom da je Zagreb od posljednjega popisa izgubio trideset tisuća stanovnika, postavlja se pitanje – za koga bi se ti stanovi gradili?

No, s obzirom da je, nešto zapadnije na novozagrebačkoj obali, recentno najavljen početak gradnje Jarun Panorame, kompleksa nebodera kolokvijalno nazvanoga Mini Manhattan, s budućim najvišim neboderom u Zagrebu od 38 katova i još nekoliko nešto nižih, čini se da ni nova gradska uprava, a kojoj je već prošlo pola mandata, pa se više ne može zvati ni novom, nema snage da promijeni naslijeđenu paradigmu. Zagrebački Generalni urbanistički plan napravio je i napravit će više zločina u prostoru od bilo kojeg povijesnog zavojevača. A tek je donesena Odluka o njegovim Izmjenama i dopunama. Dok se Izmjene i dopune GUP-a izrade i Gradska ih skupština nakon Javne rasprave usvoji, proći će cijeli mandat “nove gradske vlasti”. Do tada će se graditi po postojećim propisima. Zastarjelim i štetnim.

Zračna fotografija zagrebačkih četvrti Trnsko i Siget, te Zagrebačkog velesajma, snimljena 70-ih godina prošlog stoljeća.

Dakle, glavna karakteristika prostora Zagrebačkoga velesajma nije, kako je to u najboljim vremenima Zagrebačkoga zbora bilo, nedostatak prostora za sajmovanje. Prostora ima napretek. Štoviše, suvremeni se sajamski prostor razvija kontrakcijom umjesto ekspanzijom. No, ono čega nedostaje, a ranije je bilo, su vizionari. Nema, još uvijek, konsenzualne ideje koja bi Velesajam reanimirala i katapultirala u ono što je predstavljao i dijelom ostvario – generator holističkog razvoja same lokacije, Novoga Zagreba i Zagreba u cjelini. Države, također.

Veliki broj Zagrepčana, uključujući političare koji su imali prilike donositi odluke u njegovu korist ili češće na njegovu štetu, prostor Zagrebačkoga velesajma doživljava i tretira kao skupinu dotrajalih građevina i atavizam minulih vremena. Izblijedio je, doduše, od kriza i rata, zuba vremena i kolektivne nebrige. Čerupan je, pohaban, ali i dalje potentan ako padne u ruke znalcima. Jer, dok je jednima samo hrpa staroga betona i željeza, drugima ljeska sjajem obiteljskoga srebra.

Traže se oni drugi. Oni koji razumiju kako kapitalizirati stečeni goodwill, te kako preostalu arhitektonsko-urbanističku baštinu aktivirati i upogoniti u razvojni zamašnjak. Kompleksna je to i specifična sredina čija tranzicija u suvremeni program i sadržaj izravno utječe na urbanističku viziju Novoga Zagreba i njegovu suvremenu zadaću. Stoga, nije na odmet, upoznati ga detaljnije ili utvrditi znanje o njemu.

Zagrebački velesajam je kulturno dobro koje je to i službeno postalo 2007. godine. Klasifikacijom je zaštićena povijesna cjelina zavedena pod brojem Z-2951. Od nekadašnjih četrdesetak (i više) paviljona koji su bili u funkciji za vrijeme vrhunca sajmovanja, određeni broj je u funkciji i danas. Među njima jedan dio paviljona predstavlja građevni fond spomeničke vrijednosti, što znači da se uz njega, sukladno konzervatorskoj dokumentaciji, vežu mjere koje uključuju restituciju i sanaciju izvornog građevnog korpusa, prostornih, konstruktivnih, graditeljskih i oblikovnih svojstava.

Drugi dio paviljona ima ambijentalnu vrijednost, te ih se preporuča zadržati uz mogućnost opsežne rekonstrukcije u postojećim gabaritima. To se prvenstveno odnosi na paviljone 5 i 6 (Laka industrija I i II), te paviljon 28 (Đuro Đaković).

Ostatak postojećih paviljona nema osobitu vrijednost niti značaj za urbanu matricu, pa ih je moguće rekonstruirati ili ukloniti uz obvezu izrade cjelovite dokumentacije postojećega stanja. To je prostor na kojemu je moguća nova izgradnja u skladu s cjelovitim urbanističkim rješenjem i detaljnim konzervatorskim propozicijama. Sve uz poštivanje izvorne urbanističke matrice.

U skladu s navedenom podjelom i kriterijima paviljoni su naznačeni u tabeli kategorizacije građevnoga fonda. Uz svaki paviljon naveden je njegov broj, zemlja koja ga je financirala, autor projekta i godina izgradnje, te boja kojom je naznačen na mapi na sljedećoj slici [2].

Kategorizacija građevnoga fonda Zagrebačkog velesajma

Mapa paviljona Zagrebačkog velesajma prema stupnju zaštite. Crvenom bojom su obilježeni paviljoni spomeničke zaštite, narančastom bojom paviljoni koji imaju ambijentalnu zaštitu, a žutom paviljoni koji nemaju osobitu vrijednost. (izvor: Programske smjernice i program sadržaja strateškog gradskog projekta Zagrebački velesajam, Arhitektonski fakultet, 2015.)

Među paviljonima koji imaju spomeničku zaštitu neki su razvikaniji od drugih. Pa su primjerice Paviljon 11 (arhitekt Cheng Sung Mao, 1957.) popularno nazvan “Kineski” ili Paviljon 15 (arhitekti Raffaele Contigiani i Giuseppe Sambito, 1962.) znan kao “Talijanski”, svojim prepoznatljivim vizualnim identitetom, “zasjenili” neke druge internacionalne uratke čija arhitektonska vrijednost također uživa spomeničku zaštitu. Poput Paviljona 9 (SSSR, Jurij Abramov, 1956.); Paviljona 20 (ČSSR, Josef Hruby, 1956.) ili Paviljona 35 kojega je za DR Njemačku projektirao Božidar Rašica, 1957. godine.

I dok se Talijanski paviljon ne koristi radi opasnosti od urušavanja, Kineski paviljon je i dalje vrlo živahan. Štoviše, monumentalno kameno stepenište na ulazu je unazad nekoliko godina obnovljeno. No, i “Kinezu” bi itekako koristila detaljna obnova, s obzirom da je filigranskim radom u pozlati, drvetu i crijepu živući primjer kineske art&craft vještine[3].

Paviljon 11 (Kineski) (izvor: arhiva autorice)

Od domaćih paviljona spomeničku zaštitu imaju Paviljon 36 (Mašinogradnja, Božidar Rašica, 1957.) modernističko remek djelo, javnosti dugo poznat kao krovna kuća nacionalnoga tenisa. Još je jedan izraziti prostorni reper Zagrebačkog velesajma – Paviljon 40 (Ivo Vitić, Kruno Tonković, 1959.-1961.) – u kojemu je klizalište. Svemu dodajmo Hipar (Božidar Rašica, 1964.) ljusku na samom ulazu u Velesajam, u to doba revolucionarnu strukturu hiperboličkog paraboloida, predviđenu za informativni punkt.

O parku skulptura, smještenih na javnome prostoru Zagrebačkog velesajma, čiju zbirku krase među ostalima djela Mile Kumbatović, Vojina Bakića, Stipe Sikirice… vrijedno je napisati zaseban tekst.

Paviljon 28 Miroslava Begovića – nekadašnji izložbeni prostor Đure Đakovića.

Jedno od zanimljivijih arhitektonskih ostvarenja, a koje nema spomeničku već samo ambijentalnu zaštitu, paviljon je broj 28 autora Miroslava Begovića. Okljaštreni željezni kostur nekadašnjega paviljona Đure Đakovića relikt je manjka odgovornosti velesajamskih uprava i gradskih vlasti koje su ga prepustile takvoj sudbini. S obzirom da je, za razliku od drugih paviljona, konstrukcija ovoga paviljona pogodna za preseljenje, u posljednje se vrijeme rađaju prijedlozi da ga se izmjesti na neku drugu lokaciju. Spominju se Bundek, Maksimir ili kampus Borongaj. No, sve dok se ne donese odluka o budućnosti cjeline Zagrebačkog velesajma i njegovoj ulozi u suvremenosti i budućnosti Zagreba, preseljenje se čini preuranjeno.

Paviljon 5 – Laka industrija I Marijana Haberlea (arhiva autorice)

Osim paviljona 28, na listi ambijentalno zaštićenih paviljona su i Paviljon 8 (SR Njemačka, Peter Pixis, 1960.); Paviljon 18 (DR Njemačka, Richard Paulick, 1957.); te Paviljoni 5 i 6 (Marijan Haberle, 1956. 1957.) – Laka industrija I i II s kojima se posjetitelji susreću na samom ulazu na prostor Zagrebačkog velesajma. Javnosti ih ponajviše veže uz Interliber, jedan od sajamskih mega brendova.

Dugo su bili funkcionalni ti sajamski paviljoni. Višestruko korisni. Za vremena industrijske Jugoslavije – naročito. No, otkako se Hrvatska industrije olako odrekla, najprije teške pa onda i lake, paviljoni su se koristili i koriste za sve moguće svrhe koje im oslabljena sajamska funkcija daje u zadaću. Pandemijskih se godina u paviljonima ZV-a cijepilo protiv Covida 19. Smještalo se u njih i izbjeglice na proputovanju kroz Zagreb, u prvom valu izbjegličke krize 2015. godine. A i odbačene madrace s kreveta iz preuređenoga studentskoga doma “Stjepan Radić” se naguralo – kamo? – na Velesajam, naravno. Jer, ruku na srce, grad Zagreb se prema Velesajmu odnosio kao prema “skladištu za redovne i izvanredne situacije”, “centru za razvrstavanje otpada” ili kao prema “lazaretu” kada stisne ugroza.

Mapa paviljona Zagrebačkog velesajma (izvor: Zagrebački velesajam, 2023.)

Pa je tako, nema tome dugo, velesajamska sudbina htjela da mu, najprije, potres pod krov na čuvanje donese i vrijednu građu Muzeja za umjetnost i obrt, a potom da ju nevrijeme ovog ljeta poplavi i uništi vodom – riječima ravnatelja Muzeja gospodina Miroslava Gašparovića – više nego potresom. I to bi mogla (i trebala!) biti ona zadnja kap koja prelije čašu indolencije, neznanja i javašluka, te natjera sve gradske uprave, od 1990. na ovamo da skrušeno priznaju – mi smo suodgovorni za štetu nad dijelom građe MUO-a. Mi smo aktivni ili pasivni sudionici u zapuštanju i uništavanju Zagrebačkoga velesajma.

Jer, već postoji nekoliko studija koje su imale ambiciju sustavno sagledati prošlost, sadašnjost i budućnost ovoga značajnoga prostora. Njegove osobitosti, njegovu jaku industrijsku infrastrukturu koja uključuje i zasebnu crpnu stanicu pitke vode koja je u stanju, u slučaju više sile, čitavi Zagreb opskrbiti pitkom vodom. Neke od studija su stare i desetak godina. Među njima je i strateški okvir autorice ovoga teksta[4], radno nazvan “Zagrebačka mreža”, izrađen na početku mandata voditeljice Zagrebačkoga velesajma (2/2014). Dokument je početkom iste godine usvojen od strane Ureda gradonačelnika i Uprave ZGH. Smjernicama navedenima u studiji Zagrebački se velesajam prostornim i programskim redizajnom transformira u inovativni eko sustav. Očekivani rezultat je urbana megastruktura i visoko vrijedan gradski prostor kompatibilnih znanstvenih, društvenih i komercijalnih sadržaja koji sinergijom i interakcijom proizvode multiplikativne učinke na ukupan gradski proizvod. Glavne sastavnice cjeline su Zagrebački velesajam (Zagreb Fair), Tehnološki park Zagreb (Zagreb SmarTech Pool ©), Kongresni kompleks s media centrom (Zagreb Congress & Media center) i Poslovno čvorište (Zagreb Business Hub).

Spomenuti strateški okvir, kao i drugi dokumenti, ciljano rađeni za preobrazbu Zagrebačkog velesajma: “Razvoj Zagrebačkog velesajma u funkciji hrvatskoga gospodarstva” (2012).; “Innovation Zagreb – Pre-feasibility report for the development of the Zagreb Fair” (Bearing studija 7/2014), uvršteni su u studiju Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu pod nazivom “Programske smjernice i program sadržaja strateškog gradskog projekta Zagrebački velesajam” izrađene i prezentirane gradskoj upravi u siječnja 2015. godine.  Prikladno je ovdje napomenuti da su odlaskom zamjenice gradonačelnika gospođe Sandre Švaljek, svi razvojni dokumenti stavljeni na čekanje, baš poput poput institucije koja im je u fokusu.

No, shodno recentnim najavama zamjenika gradonačelnika Luke Korlaeta, obnova prostora Zagrebačkoga velesajma se ponovo aktualizira. I to je, svakako, za pozdraviti. Naslov teksta, u jednom od dnevnih listova, biblijski predskazuje: “Rađa se novi centar”. Gradska uprava najavljuje velike promjene i rehabilitaciju prostora. U tekstu se također spominje da je 95 % velesajamskoga prostora iznajmljeno. Ništa nova, bilo je i prije. Razdragana novinarka bilježi kako se po Velesajmu šeću rekreativci. Šetali su i ranije. Uočava kako iz Rašičinog paviljona broj 35 ‘mile autići’. Milili su i ranije, jer je taj paviljon već desetak godina u istoj funkciji. No, tada je dotični dnevni list, uključujući ostale medije, o Velesajma pisao ili imao zadatak pisati u ponešto drugačijoj maniri, zanemarujući slijed okolnosti koje su ga sustavno devastirale.

Zagrebački velesajam bivšoj gradskoj i upravi Holdinga bio je “trinaesto prase”, gubitaš čiju perspektivu su vidjeli prvenstveno u nekretninskoj valorizaciji

Činjenica je da je Velesajam financijski bačen na koljena otkako je 2007. godine kooptiran u Zagrebački holding, zajedno s cjelokupnom imovinom, te da je zbog svjetske krize 2008. godine, a čiji repovi su se vukli još godinama, dugo ostao bez lukrativnih priredbi poput Zagreb Auto Show-a. Činjenica je i da je Zagrebački velesajam bivšoj gradskoj i ZGH upravi bio “trinaesto prase”, gubitaš čiju perspektivu su vidjeli prvenstveno u nekretninskoj valorizaciji. Činjenica je i da se zbog isforsirane gradnje Arene i njezinoga skupog održavanja velesajamski posao kanalizirao dijelom u korist Arene. Činjenica je i da su na Velesajmu radili (i dalje rade) ljudi specijalističkih i subspecijalističkih znanja čije vještine su bile okovane sustavima javne nabave kakvima tržišno poduzeće poput Velesajma nikada nije smjelo robovati. Činjenica je i da se Velesajam koristio kao vreća za sve rogove koje se u njega moglo potrpati. Činjenica je i da se sve to znalo, barem na razini uprava medijskih kuća, ali i da se sve činilo kako bi se Velesajmu otežalo komuniciranje i kontinuirano ga se prikazivalo kao praznu ropotarnicu i beskorisnu izraslinu na tijelu grada. I premda sve to nije bilo istina, građani su plasirano prihvaćali kao golu istinu.

Panoramski pogled na južni ulaz Zagrebačkog velesajma i okolno područje. (arhiva urednika)

Stoga je vrijedno pogledati načelne ideje za redizajn toga područja. Kongresni centar, hotel uz njega, inovativno informatički klaster, suvremeni sajamski prostor, javni prostor, park itd. Sve već poznato iz gore spomenutih studija, ali godinama daleko od realizacije. Tako će i ostati sve dok se ne utvrdi konkretan i precizan program za raspis međunarodnog natječaja koji će sukladno gradskim deficitima iznjedriti optimalan master plan – najbolje rješenje, kako za ovaj dio grada, tako i za grad u cjelini.

Zagrebački velesajam je izuzetan eko sustav koji se nipošto ne smije banalno fragmentirati i pretvoriti u obično stambeno-poslovno naselje. Ni najavljeno otvaranje (za pozdraviti!) kroz dobrodošle parkovne površine nije kotač zamašnjak. Velesajam je oduvijek bio multiplikator gospodarstva Zagreba. Na svaku ostvarenu novčanu vrijednost multipliciralo se još desetak novih. Sada to treba postići nanovo. Inovacijom, tehnologijom, znanjem, razumijevanjem suvremenih potreba i trendova.

Redizajn i transformacija Zagrebačkog velesajma nisu samo urbanističko-arhitektonski zadatak kojim se spaja točku (A) s točkom (B), te valorizira uvezivanje toga dijela Zagreba u novi centar. Valja ga sagledati kao hibridni koncept novih vrijednosti, programa i sadržaja koji se međusobno podržavaju i upotpunjuju, stvarajući multiplikativne razvojne učinke. Od tehnologije do ekologije. A tome može pridonijeti znanstvena i poslovna zajednica koja na inovaciji gradi zagrebačku i hrvatsku budućnost, te koja je nizom provedenih sastanaka i razgovora na tu temu iskazala zainteresiranost.

Klimatske promjene nameću se kao imperativ i flagship te svojevrsna prva crta obrane, o čemu treba povesti računa. Zagreb je u samome vrhu klimatski najugroženijih europskih metropola. Istraživanja, protokoli i rješenja kroz inovativne solucije i prateću industriju na tu temu, na prostoru Zagrebačkoga velesajma imaju prirodno stanište. Nekadašnja praksa prezentiranja dosega tehnologije i inovacije u realnom vremenu (izlaganje kapsule Apolla 8, samoposlužni model kupovanja, izravni prijenos svečanog otvorenja Zagrebačkog velesajma u rujnu 1956. čime je počelo i emitiranje Televizije Zagreb itd.) orijentiri su prošlosti koje valja uvažiti i u budućnosti. Ovaj prostor baštini inovaciju i ona mu je ostavljena u amanet poput DNK. Smještajni kapaciteti značajem su na razini fusnote, nikako head linea. Od svake se zagrebačke gradske vlasti, pa tako i sadašnje, očekuje da premaši vlastite granice. Kako sposobnosti tako i vizije. Holjevac je to izveo – moraju i oni. Biti alkemičari. Ili neka radije ne pokušaju potamnjelo zlato vratiti u običan metal.

Zagrebački velesajam je zbirka umjetnina sam po sebi. I čeka ga nužna cjelovita obnova koja mu treba i mora dati suvremeni značaj i smisao. Zagrebački velesajam je dio nezavršene urbanističke priče Novoga Zagreba započete prije sedamdeset godina čije aktere,bez laskanja, možemo zvati pravim vizionarima, a čije djelo desetljećima hrđa kako materijalno tako i simbolički.

Postoji li u gradu Zagrebu uprava dostojna takvoga zadatka? Jesmo li ju dočekali? Postoje li gradski vizionari koji će, konačno, biti na razini velesajamske veličine i značaja? I koji će, konačno, grad Zagreb pogledati iz ptičje umjesto iz žablje perspektive.

• Bilješke

[1] “Zagrebački zbor kao poveznica hrvatskog i europskog gospodarstva”, Arčabić G., 2013.

[2] Za podatke vezane uz konzervatorsku dokumentaciju i tabelu kategorizacije, uz autorske, korišteni su izvori:

• Programske smjernice i program sadržaja strateškog gradskog projekta Zagrebački velesajam, Arhitektonski fakultet, 2015.
• Zagrebački velesajam kao poticaj razvoju Novozagrebačkog centra, Bobovec,B; Mlinar,I. Sentić, D.; Prostor, 2012.)

[3] Spletom okolnosti, krajem 2013. godine, poklopili su se mandati autorice ovoga teksta za vrijeme obnašanja funkcije voditeljice Zagrebačkoga velesajma i tadašnje kineske veleposlanice u Zagrebu, njezine ekselencije gospođe Deng Ying, te je u kratkom roku uspostavljena intenzivna komunikacija vezana uz jedini originalni kineski paviljon u Europi. U organizaciji kineskog veleposlanstva održan je niz sastanaka na visokoj razini. Kinesku delegaciju predvodili su ključni ljudi Ministarstava gospodarstva i kulture grada Pekinga. NR Kina, kao zemlja slabijega GDP-a per capita u odnosu na RH, nije bila u poziciji financijski poduprijeti obnovu Kineskog paviljona, no iskazana je najbolja namjera da se to napravi u materijalu i ljudstvu, dovođenjem odgovarajućega broja kineskih majstora i radnika. Niz sastanaka u Ministarstvu graditeljstva i Ministarstvu rada, osim dobre volje, nije donio konkretan rezultat. Odlaskom M. Pavković s mjesta direktorice Velesajma i odlaskom gospođe Deng Ying iz veleposlanstva Kine, razgovori na tu temu su prestali, koliko je autorici ovoga teksta poznato.

[4] “Zagrebačka mreža”, Strateški okvir za razvoj Zagrebačkog velesajma. Redizajn i restrukturiranje prostorne, programske i sadržajne funkcije., Pavković.M, veljača 2014.