Nije gotovo kad je gotovo. Zašto Njemačka nije dobila I. svjetski rat

Njemačka je u Prvom svjetskom ratu zabila gol u 80. minuti i imala penal u 85., no svejedno je uspjela izgubiti rat, piše Oleg Maštruko u tekstu o ofenzivi Michael. Njemački imperij, svjestan svog pada, pokušao je promijeniti sudbinu i tijek povijesti. Nisu uspjeli, ali bili su puno bliže nego što mnogi misle.

• Naslovna fotografija: Njemačka vojska maršira kroz Paraćin, na liniji Beograd-Niš. (CC0)

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti.

Na Internetu možete pronaći video s animacijom zapadnog fronta u Prvom svjetskom ratu (WW1) u kojem su sva zbivanja sažeta u jednu minutu. Početna mobilna faza rata u tako komprimiranom formatu traje točno tri sekunde (!!). Trepneš li, promaknut će ti – kako kažu Ameri. Riječ je o periodu kolovoz – sredina rujna 1914, s neuspjelom francuskom ofenzivom oko Alzasa i snažnim njemačkim prodorom po desnom krilu, kroz Belgiju i sjever Francuske – legendarni Schlieffenov plan. Nijemci dolaze skoro do Pariza, ali su ipak zaustavljeni i lagano potisnuti. Front je vrlo fluidan i brzo se miče, ali kako rekoh, sve ovo zbiva se u nekoliko sekundi. Narednih oko 45 sekundi sve što se dešava su minijaturni pomaci fronta amo tamo. Jedna strana napreduje, ali jedva vidljivo, a onda druga poništi to napredovanje ili i sama napreduje negdje drugdje, i opet jedva zamjetno. Riječ je o po par piksela plaćenih desecima tisuća života.

Nakon stabilizacije Zapadnog fronta krajem 1914, tijekom rovovskog ratovanja 1915–1917, Nijemci nisu ostvarili značajne teritorijalne prodore prema zapadu. Bitke poput Verduna i Somme bile su više usmjerene na iscrpljivanje neprijatelja nego na velika pomicanja linija fronta. Prvi slijedeći veći pomak zbiva se negdje oko 12 sekundi prije kraja te jedne minute, u stvarnosti – krajem ožujka 1918. Nijemci ostvaruju ogroman prodor, gotovo jednak onome s početka rata, ali su i opet zaustavljeni. Slijedi saveznički protuudar, Nijemci se slamaju i stvar je gotova. Video zapravo pokriva zbivanja sve do veljače 1919 i okupacije dijela Njemačke, tako da je moment ovog drugog prodora zapravo samo par sekundi od službenog kraja rata, početkom studenog 1918.

U usporedbi s WW1, Drugi svjetski rat je na strateškoj razini dosta jednostavan. I za njega možete naći zgodne animacije. Sile osovine rastu, crna sjena se naizgled nezaustavljivo širi mapom Europe od početka rata sve do otprilike samog kraja 1942 i bitke kod Staljingrada. Pobjede saveznika u tom periodu su vrlo rijetke i uglavnom ograničene, taktičke naravi. Nakon Staljingrada i siječnja 1943, situacija se okreće. Saveznici napreduju posvud, prvo Sovjeti, a zatim i ostali, a Sile osovine se povlače ili raspadaju. Sada su pobjede Sila osovine vrlo rijetke i ograničene, čak i kada se dese uglavnom su defenzivne naravi. Pomaka amo-tamo, uzmem pa izgubim, gotovo da i nema, iako je rat dakako mobilniji, pa se sve dešava na većem teritoriju.

Nijemci nakon Staljingrada nisu imali realne šanse za pobjedu. U prvom svjetskom ratu su imali, gotovo do pred sam kraj. Zapravo od dva ulaska u metaforički šesnaesterac prvog svjetskog rata, prvi se desio u trećoj minuti utakmice, a drugi u otprilike osamdeset i nekoj. Zanimljivo.

Postoji još jedna izuzetno bitna razlika između dva svjetska rata o kojoj malo tko govori.

­­

Za prvi svjetski rat znamo točno kada je počeo, gotovo u minut, ali završetak se gubi u izmaglici. (CC0)

Za prvi svjetski rat znamo točno kada je počeo, gotovo u minut, a znamo i u minut sve o događaju koji ga je izazvao, atentatu u Sarajevu, ali završetak se gubi u izmaglici. Da, imamo taj dokument kapitulacije na zapadnom frontu, ali to je eurocentričan, ili čak uže – franko-anglo-centričan pogled na stvar. Rusi su izašli iz rata ranije, a i nakon službenog kraja klanja na zapadnom frontu, Europa i svijet su utonuli u seriju krvavih i iznimno važnih ratova. Novonastala Jugoslavija ratovala je do duboko u 1919 u Koruškoj, recimo, ratovale su Grčka i Turska, Poljska i Boljševici, ratovalo se na Bliskom Istoku, ratovalo se na Baltiku i u Finskoj, ratovalo se na sto strana i s tucetima motiva po cijeloj raspadajućoj Ruskoj imperiji. Pa samo za Ruski građanski rat, koji je direktno nastao iz Velikog rata, mogli bi vrlo argumentirano tvrditi da je povijesno utjecajniji od cijelog WW1.

Drugi svjetski rat, pak, ima izuzetno jasan i čist kraj – kapitulacija Njemačke, zatim dvije atomske bombe i kapitulacija Japana, i gotovo. Malih, pigmejskih ratova, kako ih naziva Prit Buttar, nije bilo. OK, bilo je Japanaca koji su se povukli u džunglu i odbijali predati, ali to nije to. Kod drugog svjetskog rata, međutim, u magli je početak, ono što je kod prvog vrlo čisto i jasno. I opet, franko-anglo-centrični pogled ga stavlja kod napada na Poljsku i automatske aktivacije Francuske i Britanije, ali zašto baš tu? Japanci i Sovjeti su mjesec-dva prije imali pravi rat u Mongoliji, kod Nomonhana, što je s okupacijom Češke? Što je s vrlo otvorenim Japanskim napadom na Kinu 1937 ili nešto manjim 1931?

Geopolitički najzanimljivije stvari dešavale su se između 1917. i 1922.

Svaki proučavatelj ratova i 20. stoljeća, ili ratova 20.stoljeća, naročitu bi pažnju trebao posvetiti upravo godinama 1917-1922. Geopolitički najzanimljivije stvari dešavale su se baš tad. Velike sile očekivale su Veliki rat godinama, ako ne i desetljećima. Planovi su bili razrađeni do najsitnijih detalja. Sve se pripremalo unaprijed, do preciznog rasporeda gibanja svakog pojedinačnog vagona potrebnog za mobilizaciju. Njemačka je unaprijed znala, i silno se pribojavala, mogućnosti rata na dva fronta. Diplomatski, činili su ogromne napore da to izbjegnu. Ali kako? Pa Francuska je valjda jedina od velikih sila čije je sudjelovanje u globalnom fajtu bilo apsolutno zagarantirano. Nakon gubitka Alzasa i Lorene generacije Francuza stasale su sa samo jednom željom – da vrate te pokrajine i isprave nepravdu.

Rat s Rusima se možda mogao izbjeći, još Bismarck je upozoravao na to, ali što kad je tu ruska obaveza da pomognu Srbima protiv Austro-Ugarske, a onda i njemačka da pomogne bratskoj južnoj imperiji ako joj Rusi objave rat? S Britancima se rat mogao izbjeći ako se ne bi dirala neutralna Belgija koju su Englezi ugovorom dužni braniti… ali, ali…. Jedini put za pobjedu nad Francuskom vodi Schlieffenovim planom kroz Belgiju! (Dopustite mi digresiju – Britansko sudjelovanje u ratu svakako je bilo najbesmislenije od sudjelovanja ijedne velike sile. Preko milijun najboljih mladih ljudi ubijeno, i tko zna koliko osakaćeno – zbog Belgije? Koja je ionako pregažena….)

Osnovna zamisao Schlieffenovog plana bila je koncentrirati čak sedam armija na zapadnom frontu, snažnim udarom desnog krila preko Belgije, ući u Pariz, prisiliti Francuze na kapitulaciju. (CC0)

Ako je rat na dva fronta neizbježan, Nijemci će svima pokazati kako se to radi! Osnovna zamisao bila je koncentrirati čak sedam armija na zapadnom frontu, snažnim udarom desnog krila preko Belgije – Schlieffenov plan – doći Francuzima iza leđa, ući u Pariz, prisiliti ih na kapitulaciju (kao 1871). Sve se trebalo desiti strelovito brzo, a za to vrijeme Ruse je trebala zaustavljati samo jedna armija, Osma. Računalo se da će ruska mobilizacija, zbog veličine zemlje i loših prometnica – biti najsporija. Kada sedam armija na Zapadu riješi Francuze, sve se okreću Rusima i – to je u principu jedini put za pobjedu Njemačke i Austro-Ugarske, koja je za to vrijeme trebala riješiti Srbiju i pomagati, koliko može, u kočenju Rusa – nisu, tj. nismo uspjeli ni u jednom od ta dva zadatka.

Stvar je na zapadu zaštekala, ali tu iznenađenjima nije bio kraj. Ona nesretna jedna armija određena za usporavanje Rusa, ostvarila je neočekivanu i grandioznu pobjedu kod Tannenberga – ne samo da ih je usporila, već ih je razvalila.

I tako, you win some, you lose some, pa par godina klanja s pomacima amo tamo na oba fronta – veći pomaci su bili na onom manje praćenom, istočnom, veći u smislu kilometraže, ali i tamo je suština bila ista, malo uzmu jedni, malo vrate drugi. Nijemci su znali da moraju eliminirati jednu stranu, prije nego se okrenu drugoj.

Austro-Ugarske trupe ulaze u Kamjanec Podolski u Ukrajini, tijekom napredovanja početkom 1918., prije Brest-Litovskog mira. (CC0)

U tome im je neočekivano pomogao – drug Lenjin. Zapravo, prije njega, sam ruski car, abdikacijom u ožujku 1917. (Februarska revolucija, po ruskom kalendaru). Boljševici rovare, Rusija je umorna od rata. Privremenu vlast preuzima Kerenski, političar srednje struje, koji je jako svjestan obaveza Rusije prema saveznicima, i iz petnih žila se upinje organizirati ofenzivu koja se i zove po njemu – Ofenziva Kerenskog, početkom ljeta 1917. Još smo tu, bez obzira na abdikaciju cara Ruska armija se još bori! – želi poručiti, ali ofenziva je spektakularan promašaj. Vojnici nemaju motiva, osim par iznimki, a jednoj od njih posvetit ćemo neki naredni nastavak ovog serijala, jako zanimljiva priča, neka ovo bude teaser.

Iako su događaji u Rusiji itekako vrijedni detaljne analize, sada nam nisu fokus, pa idemo fast forwardom do Crvenog Oktobra (zapravo – studenog).

Oktobarska revolucija 1917. godine dovela je boljševike na vlast, što je u prosincu rezultiralo primirjem i početkom pregovora s Centralnim silama – Njemačka, Austro-Ugarska, Otomansko Carstvo i Bugarska. Ruska delegacija, predvođena Adolfom Joffeom, a kasnije Lavom Trockim, bila je sastavljena tako da predstavlja različite društvene skupine koje podržavaju revoluciju, uključujući vojnike, mornare, tvorničke radnike, pa čak i seljaka skupljenog s ceste koji je, navikao jesti rukama, za ručkom imao problema s priborom za jelo.

Sastav druge delegacije Boljševika na pregovorima u Brest-Litovsku – Trocki, treći u drugom redu, je preuzeo vodstvo delegacije, Joffe je u sredini dolje. (CC0)

Trocki je pokušao primijeniti taktiku „ni rat ni mir“ kako bi pregovore odugovlačio, nadajući se svjetskoj revoluciji ili uključivanju saveznika. Međutim, njemačka Operacija Faustschlag pokrenuta 18. veljače 1918. godine, prisilila je Ruse da popuste, Nijemci su s pola truda napredovali, uglavnom u Pribaltiku, gotovo bez ruskog otpora. Kao rezultat, 3. ožujka 1918. godine potpisan je Brest-Litovski mir, kojim je Rusija izgubila osamnaest provincija, dok su Finska, Estonija, Latvija, Litva, Poljska i Ukrajina stekle neovisnost.

Sporazum je Rusiju stajao 90 posto proizvodnje ugljena, 50 posto industrije i 30 posto stanovništva, a bogatstva Ukrajine brzo su podijeljena među pobjednicima: Njemačka je dobila 30 posto ukrajinskih zaliha žita, Austro-Ugarska 50 posto, a Turska 20 posto – bitan strateški element, kojim se uvelike olakšavaju rezultati savezničke blokade.

Gotovo od samog početka vladale su napetosti između Njemačke i Austro-Ugarske oko Ukrajine. Neki austro-ugarski dužnosnici pokazali su se znatno spretnijima u ophođenju s Ukrajincima od Nijemaca. Austrijski nadvojvoda Wilhelm snažno se zalagao za Ukrajince, koje je vidio kao suparnike Poljacima. Zapovijedao je ukrajinskim pukom koji je 1918. godine ušao u južnu Ukrajinu. Svjestan da Austro-Ugarsku čeka budućnost tek kao vazalske države Njemačkog Carstva, Beč je istraživao mogućnost osnivanja potpuno neovisne Ukrajine koja bi im bila saveznik i protuteža njemačkom utjecaju. Zanimljiva crtica, pogotovo u svijetlu današnjih dešavanja oko Ukrajine.

Mir u Brest-Litovsku oslobodio je značajan broj njemačkih jedinica, 45-50 pješačkih i konjičkih divizija, ovisno o izvoru, za prebacivanje na Zapadni front. Nešto vojske, njemačke i austro-ugarske, ostalo je u kaosu Rusije, u okupacijskim poslovima, neki su dospjeli čak do Gruzije i Kavkaza. Povjesničar Prit Buttar, koji je odličan izvor za zbivanja iz ovog teksta, navodi kako je zbog rastućeg otpora okupaciji, stvaran broj na koji su Nijemci mogli računati bio 33 divizije. To je i dalje puno, ali da je na zapadu bilo dostupno još 12 divizija, ishod posljednjeg njemačkog pokušaja osiguranja pobjede možda bi bio drukčiji.

Rusima ostaje ništa manje zanimljiv njihov interni rat, ali on neće ometati Nijemce

Rusko sudjelovanje u ratu sada je i konačno gotovo – ostaje im ništa manje zanimljiv njihov interni rat, ali on neće ometati Nijemce u ostvarenju njihovog cilja, dapače.

Sada, stanimo na trenutak. Pogledajmo koja je minuta, rezultat i stanje na terenu.

Ožujak je 1918. Nijemci naizgled imaju ono što su priželjkivali, iako stečeno na posve čudan i neočekivan način. Eliminiran je neprijatelj na jednom frontu, mogu voditi „one front war“ što su od početka priželjkivali i u čemu se smatraju nepobjedivim. Ne samo to, već i osvajaju žitna polja Ukrajine, odnosno njihove plodove. Brojne divizije i armije mogu prebaciti na zapad. Po prvi put imaju privremenu premoć u ljudstvu na Zapadnom frontu.

Kako su onda izgubili rat na jednom frontu, nakon što ga nekoliko godina nisu izgubili na dva? To je pitanje kojim ćemo se baviti u nastavku teksta, i vjerojatno jedno od 4-5 najzanimljivijih strateških pitanja vojne povijesti u zadnjih 200 godina.

­­

Hindenburg i Ludendorff – u početku nepobjedivi par zaslužan za Tannenberg, nakon rata – neprijatelji. Jeste li ikad vidjeli pruskiju sliku od ove? (CC0)

Još prije samog izlaska Rusije iz rata, general Erich Ludendorff, de facto zapovjednik njemačke vojske, u listopadu 1917. počeo je razmatrati obnovljenu ofenzivu na Zapadnom frontu. Bilo je to zadnje bacanje kocke, čega su i Hindenburg, formalni načelnik Glavnog stožera, i Ludendorff, „Erster Generalquartiermeister“ i stvarni zapovjednik, bili svjesni. Predzadnje bacanje kocke vjerojatno je bio neograničeni podmornički rat, uveden početkom 1917, koji je zadao snažan udarac Britancima, ali i dalje ne i presudan.

Jezgro ideje bilo je u uvjerenju njemačkog vojnog vodstva da se rat na zapadu mora riješiti brzim i odlučnim udarom. Nakon četiri godine rovovskog rata, karakteriziranog ogromnim gubicima i minimalnim teritorijalnim pomacima, Njemačka je bila svjesna da dugotrajni rat iscrpljuje njezine resurse brže nego savezničke. Britanija i Francuska imale su pristup globalnim kolonijalnim resursima, dok su Sjedinjene Američke Države, koje su u rat ušle u travnju 1917, počele slati tisuće svježih vojnika u Europu, iako još neko vrijeme ni jedna ni druga strana ne očekuju da neiskusan američki kontingent može biti presudan.

Kaiserschlacht je naziv za seriju ofenziva, koje je Michael – ova izbočina na sjeveru – bio tek prvim dijelom. (CC0)

Ludendorff je planirao seriju ofenziva nazvanih Kaiserschlacht, uključujući Michael, Georgette, Gneisenau i Blücher–Yorck. Operacija Michael, prva i najveća, imala je za cilj proboj savezničkih linija, posebno Britanskih ekspedicijskih snaga (BEF) duž rijeke Somme, kako bi ih odsjekla od Francuza na jugu i potisnula ih prema moru. Nakon toga – idemo na Pariz! Njemačka je rasporedila 74 divizije, odnosno 1,3 milijuna vojnika, 14.000 artiljerijskih oruđa svih kalibara, i 326 aviona.

Ludendorff je osmislio i primijenio nove infiltracijske taktike, koristeći specijalne jurišne jedinice poznate kao Sturmtruppen (jurišne trupe). Ove su se male jedinice kretale brzo iza puzajuće baražne vatre, zaobilazeći utvrđene točke kako bi doprle do neprijateljskih topničkih i komandnih položaja, s ciljem prekida komunikacija i pojačanja. Ove taktike, uspješno primijenjene na primjeru u bici kod Caporetta/Kobarida, protiv Talijana 1917, bile su nadmoćne statičnim rovovskim borbama i obećavale su dinamičniji pristup.

­

­Ofenziva Michael bila je prvi, ali i najveći dio serije operacija Kaiserschlacht. (CC0)

Operacija Michael započela je 21. ožujka 1918. godine u 4:20 ujutro razornom topničkom paljbom, koja se smatra najtežom u povijesti do tada. Napad se odvijao na frontu dugačkom 70 kilometara između Arrasa i Saint-Quentina, ponajviše usmjeren na britanske Treću i Petu armiju.

Napredak artiljerijskih taktika u Prvom svjetskom ratu bio je fascinantan. U početku korištene sirovo kao toljage kromanjonaca, topničke jedinice do 1918, pogotovo kod Nijemaca, postale su rafiniran, precizan stroj uhodan za blisku suradnju s pješaštvom.

Artiljerijske baraže za ofenzivu Michael je dizajnirao pukovnik Georg Bruchmüller, trajale su pet sati i paralizirale britanske Treću i Petu armiju, pod zapovjedništvom Juliana Bynga i Huberta Gougha. Bruchmüller je jedan od većih taktičkih inovatora Prvog svjetskog rata. Njegova taktika uraganskog bombardiranja (Feuerwalze, vatreni ples) – intenzivnog topničkog napada usmjerenog na komandne centre, komunikacije i rovove – omogućila je njemačkim trupama napredovanje i bila presudna za početni uspjeh.

Viši časnici Britanske armije na Zapadnom frontu, zapovjednik Douglas Haig je u sredini u prvom redu. (CC0)

Kao posljedica nevoljkosti Lloyda Georgea da pošalje dodatna pojačanja, kao i gubitaka pretrpljenih u drugoj polovici 1917, britanske snage ušle su u 1918. značajno ispod pune jačine. Haig je situaciju dodatno pogoršao dopuštajući 88.000 ljudi da se vrate na dopust u Britaniju, čak i kad je postalo jasno da je njemački napad neizbježan. Bez obzira na razloge slabosti Haigovih vojski, Britanija je uspjela poslati 212.000 ljudi u Flandriju kada je razmjer krize postao jasan sredinom travnja.

Do kraja prvog dana, britanska Peta armija bila je u rasulu, a njemačke snage napredovale su do 8 kilometara na nekim sektorima. Njemačke snage nastavile su brzo napredovanje, do 24. ožujka, Peta armija bila je prisiljena na povlačenje preko rijeke Somme, a njemačke trupe zauzele su grad Bapaume.

Ludendorff je proširio ciljeve, usmjeravajući snage prema Amiensu na jugu i Arrasu na sjeveru. Njemačka 2. armija (von Hutier) i 18. armija (von Below) postigle su značajne dobitke, dok je 17. armija (von Gallwitz) napredovala sporije zbog jačeg otpora kod Arrasa.

Njemačke trupe tijekom ofenzive Michael napreduju kroz devastirani krajolik kod rijeke Somme, pregažen i razrovan više puta tijekom rata dotad. (CC0)

Ludendorff je, pogrešno vjerujući da su Britanci poraženi, pojačao najjužniju armiju kako bi spriječio premještanje francuskih rezervi, ali je time rasipao snage napadajući u više smjerova. Ludendorff je inzistirao na oportunističkom pristupu, dopuštajući zapovjednicima da iskoriste svaku priliku za prodor. Međutim, ova fleksibilnost kasnije je dovela do strateške konfuzije, jer su ciljevi ofenzive često mijenjani tijekom izvođenja.­

Do 27. ožujka, njemački prodor dosegao je dubinu od oko 40 kilometara, što je bio najveći pomak na Zapadnom frontu od 1914. Međutim, počeli su se pojavljivati logistički problemi: njemačke snage udaljile su se od svojih željezničkih linija, a opskrba gorivom, hranom i streljivom otežavala je napredovanje.

Njemačke snage približile su se Amiensu, zauzevši grad Albert i dosegnuvši Villers-Bretonneux, oko 16 kilometara istočno od Amiensа, do 31. ožujka. Amiens, ključno željezničko čvorište, bio je blizu, ali su njemačke snage počele gubiti moment zbog iscrpljenosti i produženih linija opskrbe.

Saveznici su reagirali. Francuski general Ferdinand Foch, imenovan vrhovnim zapovjednikom savezničkih snaga 26. ožujka, koordinirao je pojačanja, uključujući francuske i australske trupe, kako bi zaštitio Amiens. Britanske snage, iako potučene, organizirale su obranu na ključnim točkama.

Njemački napredak zaustavljen je 5. travnja kod Villers-Bretonneuxa, gdje su australijske i britanske snage izvele snažan protunapad. Ofenziva Michael je formalno završila. Njemačka je zauzela oko 3.100 kvadratnih kilometara teritorija i zarobila oko 90.000 savezničkih vojnika. Prodor je dosegao dubinu od 65 km u britanske linije. ali nije postigao strateške ciljeve poput zauzimanja željezničkog čvorišta Amiens, niti je uništio britansku vojsku ili je odvojio od Francuza. Njemačke snage nisu uspjele značajno uzdrmati britansku 3. armiju na sjeveru, gdje su Britanci imali jaču obranu i prednost terena. Nedostatak mobilnosti nakon proboja također je osujetio njemačke strateške ciljeve.

Žrtve su bile ogromne za obje strane: Nijemci su pretrpjeli oko 239.800 (ubijenih, ranjenih i nestalih), dok su saveznici imali 255.000 žrtava (178.000 Britanaca i 77.000 Francuza). Dok su saveznici mogli nadoknaditi gubitke zahvaljujući američkoj vojnoj i industrijskoj moći, Nijemci to nisu mogli.

To nije bio kraj njemačkog showa, ali je bio kraj glavnog dijela. Ludendorff je nastavio proljetnu ofenzivu, pokrenuvši 9. travnja operaciju Georgette. U početku je bila usmjerena protiv britanskih linija u Flandriji, s ciljem zauzimanja Hazebroucka. Nijemci su brzo napredovali, ali Ludendorff je opet raspršio napade. Glavni udar pao je na Portugalski ekspedicijski korpus, koji je branio široku, otvorenu ravnicu i bio je iscrpljen nakon godinu dana u rovovima te se u tom trenutku zamjenjivao svježim britanskim divizijama.

Slikar Otto Dix i sam je bio u rovovima WW1, ovo je njegova čuvena slika “Jurišnici (Sturmtruppe) napreduju kroz bojne otrove” i odlično prikazuje pakao 1918. (CC0)

Sljedeća velika operacija, Blücher, otvorena je napadom na Chemin des Dames 27. svibnja. Ova operacija zamišljena je kao diverzija kako bi se odvukle francuske rezerve iz Flandrije, ali Ludendorff ju je, zaveden taktičkim uspjehom, proširio u pravu ofenzivu. Njemačke trupe su napredovale na 65 kilometara od Pariza – tako blizu a tako daleko!

Predzadnja operacija na rijeci Matz 9. lipnja – kodnog naziva Gneisenau – bila je neuvjerljiva, a konačna ofenziva u pokrajini Champagne 15. srpnja potpuni neuspjeh.

Kao i svi njemački stožerni časnici, Ludendorff je bio nasljednik Helmutha Moltkea (starijeg), posljednjeg pruskog i prvog njemačkog načelnika Glavnog stožera, a Moltke je, što bi od tvrdog Prusa i očekivali, neprestano naglašavao kritičnu važnost postavljanja jasnih ciljeva na svim razinama zapovijedanja – samo se tako od podređenih moglo očekivati da improviziraju u skladu s krajnjim ciljem.

Tijekom ovih ofenziva, Ludendorff je namjerno izbjegavao postavljanje operativnih ciljeva, tvrdeći da je jedini cilj proboj, a daljnji ciljevi bi se razvili sami od sebe. Njemačke snage su napravile značajne teritorijalne dobitke, no Ludendorffova strategija „probij i ostalo će slijediti“ dovela je do toga da su se snage iscrpljivale napadajući dobro utvrđene britanske jedinice u područjima koja nisu bila strateški značajna. Ovo je uvriježen komentar povjesničara koji pišu s luksuzom odmaka i sa znanjem kako je rat završio. Lako ga je kritizirati iz tih pozicija, no ne mislim da je Ludendorffov pristup nužno bio pogrešan – vrlo sličan imali su i Sovjeti protiv Nijemaca u periodu 1944-45. i služio je sasvim dobro.

Do 18. srpnja, francuski protunapad pao je na iscrpljene Nijemce, čime je inicijativa prešla na stranu Saveznika. Sredinom ljeta, svakog dana na bojište je pristizalo oko 10.000 svježih američkih vojnika.

Njemački tenk A7V – iako su tenkovi bili presudni za pobjedu saveznika, neke modele imali su i Nijemci, i koristili ih kod ofenziva 1918. (CC0)

Uslijedila je tzv Ofenziva sto dana, serija savezničkih napredovanja na Zapadnom bojištu. Prekretnica se dogodila 8. kolovoza 1918. godine, dan poznat kao Crni dan njemačke armije – Schwarzer Tag des deutschen Heeres, riječima samog Ludendorffa, ne toliko zbog izgubljenog teritorija, već zbog kolapsa njemačkog morala i masovne predaje trupa. Na taj dan, saveznici su pokrenuli snažne napade na brojnim točkama Zapadnog bojišta; britansko pješaštvo, podržano tenkovima i zrakoplovima, napredovalo je u gustoj magli blizu Amiensa. Nijemci su se počeli raspadati – dešava se i njima! Tijekom cijelog rata, Zapadne sile zarobile su oko 712.000 Nijemaca; nešto više od polovice tog broja zarobljeno je samo u četiri mjeseca 1918. godine.

Nakon „Crnog dana“, Ludendorff je 10. kolovoza rekao Kaiseru Wilhelmu II. da rat treba okončati. Uslijedile su kontinuirane savezničke pobjede, ne samo na Zapadnom frontu, uključujući ofenzivu na Vardaru (Solunski front), bitku kod Megidda (Palestina), ofenzivu Meuse-Argonne i bitku kod Vittorio Veneta. Game over. Dana 10. studenoga Kaiser Wilhelm je prihvatio neizbježno, napustio tron i prešao u Nizozemsku, gdje će ostati do svoje smrti 1941.

­­

Možda najbolji komentar cijelog WW1 dao je tupasti general Melchett u Crnoj Guji: “Ako ništa drugo ne uspije, izvući će nas potpuno, tvrdoglavo odbijanje da se suočimo s činjenicama.” (Blackadder Goes Forth)

Prvi svjetski rat završio je potpisivanjem primirja 11. studenog 1918. godine. Uslijedili su mjeseci previranja i kaosa, malih ratova i revolucija u nizu zemalja, pa i samoj Njemačkoj. Kaiser je abdicirao – njegov ruski kolega još ranije, a u ruskom građanskom ratu je i ubijen s cijelom obitelji. Austro-Ugarska se raspala, a saveznici su svoj Siegerjustiz (pravdu koju nameću pobjednici) surovo okrunili u Versaillesu, koji se općenito smatra uvodom u sljedeći veliki rat. Pregovori u Versaillesu 1919. godine su, uz ostalo, poništili i odredbe Brest-Litovskog mira.

Njemačke proljetne ofenzive zadnje godine Velikog rata bile su sinteza očaja i ambicije. Njemačka je uložila sve preostale resurse u ove operacije, svjesna da je 1918. posljednja prilika za pobjedu ili barem povoljan neriješen ishod. Ideja o brzom, odlučnom udaru temeljila se na taktičkim inovacijama i privremenoj brojčanoj prednosti, ali je bila opterećena strateškim nedostacima, poput nejasnih ciljeva i logističkih ograničenja. Tijek ofenzive Michael i ostalih proljetnih ofenziva pokazao je impresivan početni uspjeh, ali i neizbježne slabosti njemačke vojske nakon četiri godine rata. Imperija, svjesna svog pada i opterećena bolesnim tijelom druge sestrinske imperije, Austro-Ugarske, pokušala je promijeniti sudbinu i tijek povijesti. Nisu uspjeli, ali bili su puno bliže nego mnogi misle…