Nije li Kina u pravu kad se pita tko je pobijedio 1989? Ne smijemo odustati od slobode

U Zagrebu je 7. i 8. studenoga održana godišnja konferencija Hrvatskog politološkog društva s glavnom temom 1989. tri desetljeća poslije, na kojoj je uvodni govor (keynote) održao redoviti profesor Fakulteta političkih znanosti dr. sc. Dejan Jović. Ideje.hr zahvaljuju profesoru Joviću za mogućnost da objave taj govor

• Naslovna fotografija: ikonička slika prosvjednika s Tienanmena ispred kolone tenkova

Uobičajilo se, nekako, da mnoge konferencije budu prigodničarske, da slijede obljetnice događaja za koje mislimo – a organiziranjem konferencija to i potvrđujemo – da su bili važni, možda prekretnički, za našu suvremenu ili daljnju povijest. No, događaji koji su dobili status važnih prošli su već verifikaciju onih koji imaju moć da neki događaj proglase važnim, a drugi nevažnim. Taj proces „verifikacije“ s pozicije šire društvene i političke moći u sebi nosi i nuspojave koje idu uz takvu moć. Onaj tko ima moć da nešto, nekoga ili neku proglasi važnim, ima i moć da interpretira i objasni svoju odluku, pri čemu često (gotovo uvijek) selektivno interpretira događaj, ako je uopće ikad moguće drukčije. Naša očekivanja – a pod „naša“ ovdje mislim na nas iz akademske zajednice – da će se oni koji imaju političku i društvenu moć držati naših, a ne svojih, kriterija, uvijek se pokažu kao naivnost i iluzija. Uostalom, zašto bi odustali od moći da sami imenuju, odrede i objasne da je neki od događaja važan, a drugi nevažan? U prirodi politike nije da odustaje od moći, nego da je proizvodi, osvaja i koristi, pa ona to i čini.

Ono od čega mi iz akademskog svijeta, međutim, ne bismo trebali odustati jest – da radimo svoj posao: a primarni cilj našeg posla je kritičnost prema svemu, a posebno prema nametnutim narativima koje formiraju oni koji imaju političku, društvenu i drugu moć. Naš je posao da govorimo u lice moći i moćnika, kao i da pokušavamo dovesti u pitanje (odnosno: da propitujemo i ispitujemo) svaku postojeću interpretaciju, a posebno onu koja u sebi ima i snažnu političku dimenziju, te stoga može – kad je kodirana u političko –  ograničiti slobodu i pluralizam. Mi ne smijemo nikad odustati od slobode, a ograničenja koja nam se na tom putu nameću – i kojih smo i sami svjesni – trebala bi nam biti poticaj a ne razlog za odustajanje od kritičnosti.

O 1989. se ovih dana mnogo govori – i u akademskom i u općem kontekstu – pa je hvale vrijedno da je Hrvatsko politološko društvo odlučilo ne zaostajati za drugima i fokusirati se na tu temu na ovoj konferenciji. Tridesetogodišnjice su za nas iz akademskog svijeta važne i stoga što se nakon 30 godina otvaraju arhivi, pa se nalazimo pred novim vrelima i dokumentima, koji će nam dati nove odgovore na pitanja, a možda i postaviti nova pitanja.

Možda će nam ti novi dokumenti omogućiti da iznova razmotrimo postojeći dominantni diskurs o 1989., da se vratimo kontekstu tadašnjice, da se prisjetimo osobnih iskustava konkretnih ljudi (aktera) koji su djelovali tada. S događajima koji se konstruiraju kao Događaji posredstvom političke moći, kao hegemonijska paradigma, često je slučaj da nameću „službeni“ narativ, a potiskuju osobna sjećanja. Naše iskustvo, a posebno i inače krhko sjećanje, u mnogim su slučajevima potisnuti i obeshrabreni izvanjskom intervencijom narativa koji se stvorio u političkoj sferi – u sferi borbe za moć ili pak u okviru same akademske sfere, koja ni sama nije imuna od borbe za moć u okvirima hijerarhijskog sustava kakav je akademski. Neki nam događaj iz prošlosti potom postane važan, iako njegove važnosti možda nismo bili ni svjesni u trenutku kad se dogodio. Svakodnevno, ono što nismo primijetili, što nam je možda izgledalo kao uobičajeno a ne nešto izvanredno – time naknadno postane „presudno“, o tome se govori kao o nekoj „prekretnici“, kao o ključnom Događaju naše epohe.

Poljski su parlamentarni izbori održani 4. lipnja 1989. Pobjedu je odnijela Solidarnošć

Takav događaj je i 1989, godina koja se danas uzima kao simbol i metafora kraja Hladnog rata, pada Željezne zavjese, i kao početak novog doba. I doista, pred njen kraj, u jesen i ranu zimu te godine, dogodile su se mini-revolucije u nekim zemljama Istočne Evrope: prvi (ograničeni) višestranački izbori u Poljskoj već 4. lipnja 1989, liberalizacija poretka u Mađarskoj (gdje su izbori održani tek u ožujku 1990.), pad Berlinskog zida u Istočnoj Njemačkoj 9. studenog 1989 (s ujedinjenjem koje je uslijedilo 3. listopada 1990.), prvi protesti opozicije u Bugarskoj (u studenom 1989.), što je dovelo do unutarnjeg puča u kojem je s vlasti odstranjen Todor Živkov, izbor Vaclava Havela za predsjednika Čehoslovačke 29. prosinca 1989, te – najdramatičnije – strijeljanje Ceausescua i njegove supruge Elene, 27. prosinca 1989. Radi se, pokazat će se kasnije ali slutilo se i tada, o prijelomnim događajima koji su obilježili kraj jednog razdoblja i početak novog. Nazvali taj događaj revolucijom, promjenom režima, refolucijom ili nekako drukčije – radi se o landmark event-u.

Pa ipak, potrebno je odmah ukazati na razliku između landmark event-a koji označava prekretnicu, i nultog momenta, pozicije u kojoj stari svijet u potpunosti nestaje a novi se rađa. Godina 1989. sigurno nije nulta točka, početak novog mjerenja vremena, ni mentalna barijera koja dijeli život na dva života, pri čemu ništa od onoga što smo živjeli ranije nije vrijedno istraživanja, sjećanja, spomena. Možda dijeli život na dva dijela, ali ne na dva života. Povijest, inače, nije šalter za struju – pa da se pritiskom iz mraka stvori svjetlo, ili iz svjetla mrak, unatoč tome što jedna od najpoznatijih metafora koje nakon 1989. opisuju prošlost koristi upravo tu sliku. Izašli smo, kažu, iz mraka, a potrebno nam je prosvjetljenje (lustracija). Te kategorije, koje pripadaju mehanici i elektrotehnici, kao i revolucionarnim diskursima (a time i ideji društvenog kreacionizma i snažnog intervencionizma onih koji imaju moć) – zanemaruju i falsificiraju stvarnost. Brišu osobne uspomene, a često i „nepoželjne“ činjenice, kako bi „pedeset nijansi sive“ pretvorile u jednu crnu i jednu bijelu. Na nama je, stoga, da se vratimo svijetu kakav je bio i kakav jest, a ne onome kakvog oslikavaju za nas kasnije napravljene slike uokvirene u konvencionalne okvire.

Čak ni za najburnije od tih događaja iz 1989., one koji su se dogodili uz masovnu participaciju građana (npr u Poljskoj i Čehoslovačkoj), kao ni za najbrutalnije (npr. u Rumunjskoj) ne može se reći ni da su započeli ni da su završili te godine. Od svih zemalja koje sam upravo spomenuo, možda je samo u Rumunjskoj „sve“ obavljeno 1989., ali na način da je to „sve“ – ustanovit će se uskoro – bilo zapravo prilično malo. U drugim zemljama Istočne Evrope, 1989. je postala simbol iako su se veći događaji događali u godinama prije nje (npr. kontinuirani radnički prosvjedi u Poljskoj, opozicijsko djelovanje Povelje 77 u Čehoslovačkoj i sl.) ili pak – u godini nakon nje (naročito u 1990.: npr. ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke, raspad Čehoslovačke 1993., i sl.).

Pokaže li se da će 21. stoljeće biti stoljeće Kine, ili Irana, ili Turske, Rusije, pa čak i stoljeće jedne u biti neliberalne Amerike – ili, dogodi li se raspad i propast Evropske unije i projekta liberalne demokracije u Evropi, pobijedi li ponovno antiliberalni suverenizam, ili se čak i obnove radikalne desne ideologije – 1989. će potonuti u zaborav. Uostalom, govorim ovo 7. studenog, na Dan fakulteta, koji je i – danas potpuno zaboravljen – dan Oktobarske revolucije.

Pa ipak, bez obzira ima li za to stvarnog razloga – i bez obzira je li baš ona ta u kojoj su se dogodile neopozive (ako su neopozive) promjene ili ne – 1989. je u međuvremenu postala važna godina, simbol. To uzdizanje na razinu simbola izraz je odnosa moći među ideologijama, zemljama, klasama i politikama. Da su svi imali svoj Tienanmen, već bi se stvorio narativ o „stabilnosti“ koja je važnija od slobode, o statusu quo i vladavini prava, koji je važniji od promjena, posebno radikalnih.

Tako je i s našim današnjim gledanjem na 1989. Da je odnos snaga u globalnoj politici drukčiji, možda bismo 1989. označili kao godinu propasti i početak tragedije, a ne kao godinu nade i početak jednog novog svijeta, okrenutog prema tzv. univerzalnom idealu liberalne demokracije koja sa sobom, manje-više neizbježno, donosi trajni mir. Godišnjice imaju svoj vijek trajanja – one traju i obilježavaju se dok traje politička i društvena moć koja se gomila oko njih i koja ih koristi kao svoj trademark, kao znak, kao simbol svoje supremacije. Pokaže li se, primjerice, da će 21. stoljeće biti stoljeće Kine, ili Irana, ili Turske, Rusije, pa čak i stoljeće jedne u biti neliberalne Amerike – ili, dogodi li se raspad i propast Evropske unije i projekta liberalne demokracije u Evropi, pobijedi li ponovno antiliberalni suverenizam, ili se čak i obnove radikalne desne ideologije – 1989. će potonuti u zaborav. Bit će marginalizirana, kao da se nije dogodila. Imali bismo tada situaciju da nešto što se i nije dogodilo onako kako je ispričano i kako je danas interpretirano, postane ponovno ne-događaj, da se vrati iz sfere političkog mita u sferu stvarnosti: manje glamurozne, manje moćne, manje utjecajne, ali zato zanimljivije za samo istraživanje. Uostalom, govorim ovo 7. studenog, na Dan fakulteta, koji je ujedno i – danas potpuno zaboravljen – dan Oktobarske revolucije. Ono što je nekad bio velik Događaj, koji se slavio i obilježavao širom socijalističkog svijeta, danas je za većinu običan radni dan. Za nas, evo, to je radni Dan fakulteta, u kojem govorimo o jednoj drugoj revoluciji. O onoj koju obilježava 7. studenoga, Ruskoj, se, uostalom, danas više ne govori ni u samoj Rusiji, kao što je u svom nedavno objavljenom članku u Političkoj misli objasnio naš kolega Tihomir Cipek.

Što je, dakle, i kako je nastao taj mit o 1989? U kojim je aspektima riječ o stvarnoj dubokoj promjeni koja je iz temelja izmijenila Evropu, a možda i svijet? A koliko je riječ o selektivnoj upotrebi pojedinih segmenata događaja kako bi se stvorila slika – koja je samo djelomično točna i samo jednim dijelom odgovara vlastitim sjećanjima ili dokumentima koji će od ove godine napokon biti u cijelosti dostupni istraživačima (barem se tako nadamo)?

Prije svega, dopustite da kažem da nisam među onima koji u bitnome negiraju veličinu i značaj 1989. Radi se o doista važnom događaju, i još važnijem simbolu, kojeg se ne može ignorirati. Nakon te godine, doista živimo u promijenjenom svijetu, a prije svega u promijenjenoj Europi. Raspao se stari međunarodni poredak, obilježen bipolarnošću i stabilnošću. Za veći dio Evrope, to je bila šansa da se od dvije stvori jedna Evropa, da se time ostvari ideal brojnih vizionara koji su – u doba kad se o jednoj Evropi moglo tek razmišljati, bez neke stvarne mogućnosti da ju se ostvari – počeli raditi na projektu evropskog jedinstva. Za manji dio Evrope, u koji, nažalost, spada i Balkan (pod ovim ili onim njegovim imenom), nastao je „kratak moment anarhije“, u kojem se u velikoj mjeri potvrdila hobsijanska teza o tome da je čovjek čovjeku vuk i da je u stanju anarhije moguć – ili čak i vjerojatan, premda ne nužno i neizbježan – rat svih protiv sviju. Raspad socijalističkih federacija, posebno one (jedine) u kojoj nije bilo jasne etničke i političke većine, i u kojoj je strah od demokracije i pluralizma bio veći od straha od rata – bio je moguć zato što je nastala pukotina između starog poretka koji je pomagao održavanje stabilnosti i novog, koji još nije nastao. U momentima anarhije i kaosa, koji nastaje s raspadom starog sistema i bez nekog rezervnog da odmah proradi poput agregata kad nestane struje – ne valja se samo vlast po ulicama. Često se valjaju i ljudski životi, imovina, sigurnost i identiteti.

U međunarodnom poretku, potom, pojavile su se sasvim nove situacije. Najprije je nastao, navodno, unipolaran sistem, za kojeg je već 1990. rečeno da će kratko trajati, da će biti samo jedan „unipolaran moment“ (Charles Krauthammer u Foreign Affairs, 1990). Međutim, takva unipolarnost je više bila nominalna nego stvarna. Sjedinjene Države nisu bile spremne za svoju ulogu globalnog hegemona, a nisu za nju bile ni zainteresirane. Štoviše, iz danas poznatih izvora i svjedočenja možemo zaključiti da su strahovale od situacije u kojoj su se zatekle: da nisu htjele raspad SSSR-a, ni bilo koje druge države, a posebno da nisu htjele intervenirati poput svjetskog policajca svugdje gdje su izbili novi ratovi. U međuvremenu se razvio sistem za kojeg naš kolega Andrej Kričković (koji ovog tjedna na ovom fakultetu drži seriju predavanja o Kini i Rusiji) kaže da je više bespolaran nego multipolaran. U samoj Evropi, međutim, u devedesetim godinama – i sve do 2001, do napada na Blizance i rata protiv terorizma – izgledalo je da je uspostavljen hegemonski sistem  s bitnim obilježjima unipolarizma, u kojem je Evropska unija postala „jedina opcija“. Konstruiranje takvog sistema bilo je paradoksalno, jer je smisao ideje slobode koja stoji u temeljima liberalizma – realistična mogućnost izbora između dviju ili više opcija. No, Europljani, tada snažno vođeni liberalnim idealima, učinili su mnogo na jačanju svog eksperimenta, a time i slabljenju tradicionalnih institucija, uključujući i nacionalne države. Širenje Evropske unije na istok, kao i intervencionizam u zemlje nekadašnjeg socijalizma kroz ideju promjene režima, tranziciju i evropeizaciju, ukazivalo je na uspješno proširenje moći same Unije, na pobjedu globalizacije nad suverenizmom u nizu zemalja evropskog kontinenta. I doista, globalisti poput Giddensa, vjerovali su da je globalizacija nezaustavljiv proces, koji će sistemski oslabiti nacionalizam, ako ne i definitivno ga poraziti. Ali, pokazuje se još jednom da ideologije i doktrine – kao i na njima utemeljene politike – nije moguće jednom zauvijek pobijediti. One ne umiru, samo možda prijeđu u dugogodišnji san, iz kojeg ih je, međutim, moguće probuditi.

Što nam govori činjenica da je globalni rast Kine započeo upravo onda kad je odbacila krenuti putem Istočno-evropskih zemalja? I što nam govori to da Kina danas brani postojeći međunarodni poredak više nego  Sjedinjene Države? Naravno da ga brani, kad im je omogućio oporavak i rast bez presedana. Nije li, dakle, Kina u pravu kad se pita: tko je, zapravo, pobijedio 1989?

Rusija je oslabljena – a dijelom i ponižena u procesu koji je Europsku uniju doveo do njenih granica. Da nije bilo rata u bivšoj Jugoslaviji, vjerojatno bi oslabila i pozicija SAD-a u Evropi. Sjetimo se samo inicijalnog upozorenja koje je Evropska zajednica 1991., s početkom jugoslavenske krize, poslala SAD-u (koji je tada bio na vrhuncu svoje moći): da je nastupio „trenutak za Evropu, a ne za Sjedinjene Države“. Čak su i lideri malih i tada još nepriznatih post-jugoslavenskih republika/država odlučili u potpunosti ignorirati savjete i upute koje su dolazile od SAD-a, npr. onu koje im je James Baker uputio prilikom razgovora s njima u lipnju 1991, kad je promovirao formulu „demokratska i jedinstvena Jugoslavija“. To se podjednako odnosi na Srbiju, čiji tadašnji lider nije htio ni primiti američkog ambasadora (Warrena Zimmermana) zato što je on upozoravao na krizu na Kosovu, kao i na Sloveniju i Hrvatsku, koje su nastavile sa svojim politikama bez obzira na upozorenje unilateralnog hegemona. Ideja oslobođenja, kvantitativne demokracije (u kojoj je demokracija dobra samo tamo gdje ne ugrožava postojeću supremaciju većine, a tamo gdje se to ne može osigurati trebaju vrijediti druga pravila), i – najvažnije – ideja samoodređenja naroda, bile su važnije od ideje stabilnosti i mira. Ali, pogrešno je pritom reći da takav stav nije bio u skladu s duhom 1989., koji je doista za mnoge u Istočnoj Evropi značio povratak ideje samoodređenja, a time i „oslobođenja“ u okvirima onih suverenih država u kojima se ona (tj. ideja samoodređenja) može ostvariti, doduše samo u korist većine, ne i manjina.

Nadam se da je iz 30-godišnje perspektive o tim događajima moguće trezvenije govoriti, na način koji bi bio više akademski nego politički, na način koji bi ih izravnije nego što je bilo moguće kad su se događali depolitizirao i demitologizirao, te smjestio u realniji kontekst, na temelju činjenica i svjedočanstava ali također i na temelju učinaka. Ti učinci su takvi da zaslužuju novu interpretaciju, posebno sada kad smo pred novim izvorima. I sami učinci i novi izvori omogućit će nam novu interpretaciju same 1989-e.

Potrebno je, primjerice, na temelju već izrečenog, dovesti u pitanje ideju o univerzalnoj važnosti 1989, a vjerojatno i ideju o ireverzibilnosti promjena koje su se tada dogodile. Možda je Hladni rat završio unutar područja sadašnje Evropske unije, ali : bipolarnost i multipolarnost stvaraju se danas na evropskoj izvanjskoj periferiji, npr. u zemljama post-sovjetskog prostora kao i u zemljama Zapadnog Balkana.

U globalnim okvirima, raspad Sovjetskog Saveza kao druge supersile hladnoratovskog poretka nije značio i definitivni kraj kompeticije među velikim silama. Rast Kine – koja je 1989. bila na drugoj strani od SSSR-a i koja se oduprla 1989-oj, pokazuje da smo danas opet pred bipolarnom globalnom situacijom (ovog puta vjerojatno američko-kineskom), koja ima, barem jednim dijelom, ideološke uzroke. Što nam za taj globalni rast Kine govori činjenica da je on započeo upravo onda kad je Kina odbacila krenuti putem Istočno-evropskih zemalja? I što nam govori to da Kina danas brani postojeći međunarodni poredak više nego što to čine Sjedinjene Države? Naravno da ga brani, kad im je omogućio oporavak i rast bez presedana u dosadašnjoj povijesti. Nije li, dakle, Kina u pravu kad se pita: tko je, zapravo, pobijedio 1989?

Tranzitološke studije su odlučile jednostavno „Balkan“ isključiti iz ideje „Evrope“.

To je pitanje opravdano postaviti i u kontekstu krize liberalizma do koje je došlo praktički odmah nakon što su Adam Przeworski, Claus Offe i neki drugi tranzitolozi – posebno oni koji su nastavili biti tranzitolozi i nakon 1989., kao što su bili i prije, samo u kontekstu marksističke ideje o povijesti, odnosno ideje o „socijalizmu kao prijelaznom razdoblju“ – proglasili da je „liberalna demokracija“ „jedina opcija“. Liberalizam je u 1990-ima imao svoje zlatno doba, koje je trajalo od 1989. do 2001. Međutim, čak i u tom „zlatnom dobu“, i čak i u okviru Evrope koja se proglasila liberalnim Pijemontom (jer je „s Venusa“ a ne, kao Amerika, „s Marsa“), bjesnio je rat, a nije se dogodio „trajni mir“. Liberali su imali pravo kad su pokušavali objasniti da se to dogodilo zato što demokracija koja je uvedena u zemljama koje nisu bile na prvoj liniji fronte u borbi za nju zapravo nije bila liberalna. Ona to doista nije bila: bila je etnodemokracija koja je inspirirana ne toliko liberalnim koliko antiliberalnim vrijednostima. Stoga su u pravu Dragutin Lalović i Vjeran Katunarić kad kažu da je 1989. za nas u Hrvatskoj bila, između ostaloga, i korak unazad kad se radi o pitanjima liberalizacije, iako je, nedvojbeno bila riječ i o demokratizaciji. Ali, kako to pomiriti s idejom o liberalizmu kao o „jedinoj mogućnosti“? Kako objasniti odbacivanje čak i onih komponenti liberalizma koje je promovirao socijalizam, i njihovo zamjenjivanje konzervativizmom, teokracijom, neofašizmom i neototalitarizmom? Tranzitološke studije su – u nemogućnosti da jasno odgovore na ovo pitanje – odlučile jednostavno „Balkan“ isključiti iz ideje „Evrope“. Evropa je, kao,  liberalna, a Balkan – kao – nije dio Evrope pa se na njega ne odnosi ono što se odnosi na druge dijelove Evrope. To isključivanje je, međutim, metodološki pogrešno: ono je jednako situaciji u kojoj rezultat koji ne odgovara našim hipotezama jednostavno ignoriramo ili isključimo iz kalkulacije.

Međutim, nakon 2001. se anti-liberalna i ne-liberalna praksa i politika, pa i doktrina i ideologija, vraćaju i u takvu, usko definiranu i od Balkana i najvećeg dijela post-sovjetskog prostora „očišćenu“ Evropu.  Vraća se pitanje sigurnosti, uključujući i državnu sigurnost, koju danas nazivamo „domovinskom“ ili „nacionalnom“ sigurnosti da bismo izbjegli nepoželjne usporedbe s prethodnim režimima. S time se vraća i sekuritizacija, pa i militarizacija. Pojavljuje se strah od imigranata, posebno ako su muslimani, Arapi, i općenito „Drugi“. Istodobno se povećava govor mržnje i šire se predrasude prema „unutarnjem Drugom“ – prema manjinama, ekonomskim migrantima i dr. Dolazi do snažnog uzleta suverenizma i nacionalizma u zemljama koje su u devedesetima bile predvodnice liberalnog internacionalizma, kao što smo vidjeli u Ujedinjenom Kraljevstvu u kojem se dogodio Brexit, posljedica Pirove pobjede engleskog (ne britanskog) nacionalizma.

Liberalizam je u 1990-ima imao svoje zlatno doba, do 2001. Međutim, čak i u tom „zlatnom dobu“, i čak i u okviru Evrope koja se proglasila liberalnim Pijemontom, bjesnio je rat, a nije se dogodio „trajni mir“. Liberali su imali pravo kad su pokušavali objasniti da se to dogodilo zato što demokracija u zemljama koje nisu bile na prvoj liniji fronte zapravo nije bila liberalna. Etnodemokracija je inspirirana ne toliko liberalnim koliko antiliberalnim vrijednostima

Napokon, u trećem udaru na liberalni diskurs o „pobjedi liberalizma nad svim alternativama“, ekonomska i financijska kriza s kraja 2000-ih, pokazuje da je država i dalje važna i da je oslonac na „slobodno tržište“ koje će, navodno, samo (nekom „nevidljivom rukom“) uspjeti uspostaviti ravnotežu i osigurati napredak, bio isto tako iluzija koliko je iluzija bila oslanjati se samo na državu i plansku privredu.

Uz sve to, u okruženju Europe, ali i u njoj samoj, pojavljuju se semi-autoritarni režimi koji nisu nepopularni: u Rusiji Putinov, u Turskoj Erdoganov, a u SAD-u Trumpov (kojeg u autoritarnosti zasad donekle uspješno ograničava postojeća struktura) i „kompetitivno-autoritarni poreci“ (kakvim je nedavno proglašena Orbanova Mađarska).

Nove generacije građana na Zapadnom Balkanu gube nadu da će ikada postati ravnopravni građani Evropske unije. Postaju evro-ravnodušni ili evro-skeptični

Na kraju, što je s idealom evropskog jedinstva? Iako je proces proširenja na zemlje post-socijalizma započela još 1992., EU nije bila u stanju dovršiti taj proces, a danas izgleda da se udaljuje od tog samopostavljenog cilja. Svjedočimo višedesetljetnom „čekanju Godota“, čak i u slučaju zemalja koje nisu ratovale i koje su bile vrlo kooperativne sa Zapadom, kakva je nedvojbeno Sjeverna Makedonija. Nove generacije građana na Zapadnom Balkanu i u post-sovjetskom prostoru gube nadu da će ikada postati ravnopravni građani Evropske unije. Postaju evro-ravnodušni ili evro-skeptični, fantazirajući pritom o Trumpu, Erdoganu, Putinu, možda čak i radikalnijim alternativama. Evropska unija ne poduzima dovoljno da bi obnovila svoju moć – tvrdu i meku – i pritom čini grešku za koju smatram da je jedna vrsta izdaje ideala 1989. U skladu s tim je i činjenica da je deset zemalja Europske unije vratilo ranije ukinute čvrste granice, a na nekima od njih je postavljena i žica. Nije li uklanjanje zidova, a posebno žica sa granica u Evropi, bilo glavno postignuće 1989?

O tranziciji se više ne govori – radije se koriste pojmovi kao što su „transformacija“ i slični. To je dijelom stoga što tranzicija nije završena onako kako su optimistični tranzitolozi treće generacije (oni iz generacije nakon 1989.) predviđali. Ona je trebala završiti ulaskom svih zemalja istočne Evrope u Europsku uniju. Ideja je bila da se postignu neopozive promjene, koje bi jednom zauvijek transformirale karakter tih država i društava.

Ali, ako danas pogledamo na uspjehe i neuspjehe svih pet vrsta tranzicija kroz koje smo prolazili, vidjet ćemo da i dalje postoji neizvjesnost o tome jesu li postignute promjene – koje nisu male – neopozive.

U političkoj tranziciji: pitamo se je li višestranačje i politički pluralizam neopoziva osobina tih zemalja? Nepovjerenje prema političkim strankama, sistemi kao što su oni koje imamo u Srbiji i Crnoj Gori, kao i narativi koji u parlamentarizmu vide problem a u čvrstom prezidencijalizmu (a la Putin) rješenje, opravdavaju to pitanje.

U ekonomskoj tranziciji: privatizacija je postala proces sa mnogo pozitivnih rezultata. Ali, model funkcioniranja Agrokora, kao i neuspjeh mnogih nekad moćnih i uspješnih grana privrede – postavlja pitanje: što male zemlje doista mogu postići u otvorenom, kompetitivnom tržištu u kojem su nezaštićene? Odlazak oko 25 milijuna istočno-evropljana na Zapad otkako su njihove zemlje postale članice EU, kao i povećanje razlika između evropskog centra i evropske periferije opravdavaju pitanje o uspješnosti ekonomske tranzicije i o njenom smislu.

Identiteti nisu stvari koje možemo birati baš sasvim slobodno: ograničeni smo ponudom. Mnogi su zbog 1989. prestali biti – ili su barem prestali govoriti i javno iskazivati da su – komunisti. Ili – Jugoslaveni, Sovjeti, Čehoslovaci. Drugi su postali ono što su možda i ranije bili ili htjeli biti, ali tada je to bilo nedostupno ili preskupo

Treća tranzicija bila je povezana s pitanjem državnosti. Neposredno nakon 1989, a i zbog nje, u Evropi su nestale četiri države, a stvoreno je od tada 23 (ili 22, ovisno kako gledamo na Kosovo) nove. Ali, da li je taj proces nestajanja postojećih i stvaranja novih država sad dovršen? Ili je „državno pitanje“ i dalje otvoreno – i to ne na način na koji svaka država stalno ima donekle otvoreno pitanje svog opstanka (pa zato realisti među teoretičarima međunarodnih odnosa smatraju da je glavni cilj država da opstanu), nego na sasvim konkretan i možda neposredan način, kao urgentno pitanje?

Četvrta tranzicija bila je identitetska. Zbog 1989. mnogi su prestali biti ono što su bili dotad i postali ono što nisu očekivali. Identiteti nisu stvari koje možemo birati baš sasvim slobodno: ograničeni smo ponudom. Ako nešto nestane iz ponude, ili postane toliko nepodnošljivo „politički nekorektno“ ili preskupo za kupnju, moramo birati između ostalih opcija. Obično odabiremo neku „drugu najbolju“ ili jednostavno samo onu koja nam je ostala dostupnom, ako smo ranije imali dva identiteta. Mnogi su, tako, zbog 1989. prestali biti – ili su barem prestali govoriti i javno iskazivati da su – komunisti. Ili – Jugoslaveni, Sovjeti, Čehoslovaci. Drugi su postali ono što su možda i ranije bili ili htjeli biti, ali tada je to bilo nedostupno ili preskupo, a sada je postalo dostupno – da ne navodim primjere, ima ih mnogo. Počeli smo govoriti kako ranije nismo, misliti kako ranije nismo, sebe i druge opisivati pojmovima kako ranije nismo. Ponekad je to bio izraz nove slobode – a ponekad, upravo suprotno, izraz novog zarobljavanja u moguće, izvanjski određeno i ponuđeno.

Pet tranzicija: Dejan Jović govori na Fakultetu političkih znanosti

Konačno, peta tranzicija koja se dogodila nama u zemljama Jugoslavije, bila je povezana s ratom i mirom. Mi smo imali, suprotno obećanjima 1989., najprije tranziciju iz mira u rat, a potom iz rata u mir. No, jesmo li u potpunosti dovršili ovu drugu petu (ili 5b, da posudim pojam od Miroslava Krleže) tranziciju? Ili smo i dalje u bitkama i nakon bitaka – identitetski, komunikacijski, politički… Dopuštamo li ratu da završi ili smo samo u „trećoj fazi“ rata: u „ratu za interpretaciju prethodnih ratova“?

Kad primijenimo, dakle, test stanja u kojem se nalazi tranzicija, riječ koja je obilježila rano post-socijalističko razdoblje, taj test kao da i dalje traje, kao da ni na jedno od pitanja nema definitivnog odgovora.

***

Zaključno: 1989. je bila važna godina, ali je bila godina koja se nije svima dogodila, a i onima kojima se dogodila, izgleda kao da se dogodila na svoj način. To je tako s povijesnim Događajima i s idejama na kojima se temelje. Isti Događaj u centru (odnosno jezgru) Evrope proizveo je pretpostavke za ujedinjenje, trajni mir, ekonomski prosperitet i liberalizaciju – a na njenoj periferiji za dezintegraciju, rat, dvojbene i ambivalentne ekonomske rezultate i antiliberalizam. Posljedice nisu iste, pa ni pogledi na sam Događaj, kao ni njegova historijska evaluacija iz 30-godišnje perspektive ne bi trebali biti isti.

Mnogima u Evropi je to bila godina početka novog, boljeg života. Poljaci su svoj bruto društveni proizvod povećali od te godine do danas za skoro osam puta, pa su danas sedma najveća ekonomija u Evropskoj uniji. Mi koji pamtimo osamdesete moramo smatrati to ne samo uspjehom, nego pravim čudom.  Ali čak i u njoj liberalna demokracija nije bez izazova, i to snažnih.

Za Istočne Nijemce, ta je godina omogućila ujedinjenje sa Zapadnim Nijemcima. Kratak je bio put od slogana „mi smo narod“, koji je obilježio 1989. do nove verzije: „mi smo JEDAN narod“, koji je obilježio 1990. Teško je reći, iz današnje perspektive, je li ovaj prvi ili ovaj drugi bio veći motivator promjena. Je li, drugim riječima, pobijedila demokracija ili nacionalizam – ili: oboje. Ne treba zaboraviti da je mnogima u Istočnoj Evropi, a posebno na Balkanu, 1989. bila važnija zbog suverenizma nego zbog liberalne demokracije. U tom kontkestu, Viktor Orban – jedan od mladih vođa 1989., koji danas predvodi i simbolizira ideju suverenizma i iliberalizma – nije usamljen.

Za Kinu, 1989. je bila godina opasnosti i državne represije protiv studentskih demonstracija na Tienanmenu, a ne godina pobjede liberalne demokracije nad alternativama. Ali je, istodobno, i godina koja je Kinu postavila na put novog mišljenja i djelovanja, koje se iz današnje perspektive čini gotovo nevjerojatno učinkovitim.

Jeljcin je bio toliko liberalan da je 1993. poslao tenkove na parlament

Rusiji je 1989. bila godina koja je otvorila mogućnost stvaranja samostalne i suverene države, a time i raspada SSSR-a. U tom smislu, Jeljcin je pobjednik, a Gorbačov (koji je 1989. velikim djelom i omogućio) gubitnik u političkoj utakmici koja se tada vodila. Ali, iz današnje perspektive – putinovske – ta je pobjeda bila neželjena i problematična. Nije li, uostalom, Putin izjavio da je raspad SSSR-a jedna od najvećih geopolitičkih katastrofi u povijesti – rekavši tom prilikom (2005.) da Rusija neće dopustiti nikakvu novu „baršunastu revoluciju“. Štoviše, ono što Putin pokušava jest – obnoviti status Rusije i osigurati njen povratak na veliku scenu. Taj se rast ne događa pod „liberalnim“ Jeljcinom (koji je, doduše bio toliko liberalan da je poslao tenkove na parlament 1993.), nego pod iliberalnim Putinom.

Nama ovdje je 1989. bila godina koja nam se, kao što sam napisao u jednom svom članku, zapravo i nije dogodila, ili – barem ne na način na koji dominantni narativ danas o njoj govori. Bilo je šanse da nam se dogodi – ali nije bilo volje za tim. Samo da podsjetim, početkom 1989. Ante Marković je postao jugoslavenski premijer, ali on nije mogao preokrenuti situaciju u smjeru koji simbolizira pojam 1989. A drugi akteri – oni koji bi dolazili iz nezavisnog civilnog društva i radili u tom smjeru – nisu bili dovoljno snažni da to učine. Postavlja se, stoga pitanje, jesmo li uopće htjeli takve promjene kakve označava 1989? Ili su nam se te promjene – izazvane u drugim dijelovima Evrope – jednostavno dogodile bez našeg aktivnog sudjelovanja, pa čak i protivno našoj (kolektivnoj) volji? U Jugoslaviji smo, umjesto 1989. imali 1990, i posebno, nažalost, 1991. i godine koje slijede, sve do kraja ratova, 1999. Ali, tih godina ne bi bilo da nije bilo 1989. drugdje u Evropi: jer ono što se događalo kod nas nije bilo nepovezano s karakterom tih promjena, iako im je u bitnome bilo suprotstavljeno.

Početkom 1989. Ante Marković je postao jugoslavenski premijer, ali nije mogao preokrenuti situaciju: jesmo li uopće htjeli promjene kakve označava 1989?

Kada, stoga, govorimo o 1989 iz distance s koje čak i konzervativni povjesničari smatraju da je moguće govoriti o povijesti, najbolje je govoriti iz multidimenzionalne perspektive, jer je stvarnost bila upravo takva. A da bismo to mogli, moramo iskoristiti prigodu ove „proslave“ da slavljenika raščlanimo na male dijelove.

U želji i nadi da će i ova konferencija biti važan korak u tom smjeru, svima želim uspješan rad i uzbudljiv rezultat.