Nijemci nisu mogli vjerovati vlastitim ušima: ministra financija imenovat će socijaldemokrati

U petak je odjeknula nova bomba - Schulz, lider socijaldemokrata ne ulazi u vladu (po automatizmu), iako je iznenadio već kad je prihvatio ući u vladu ... Koalicijski sporazum izazvao je potrese u svim strankama. CDU je dobio samo Merkel i ne osobito atraktivna ministarstva, CSU je "umiren" ministarstvom unutrašnjih poslova za Seehofera. No najviše je prepirke oko velikih zaokreta u politici prema Europi, politici štednje i prema transferu novca u specifična područja koja muče Nijemce

I po trajanju i po dinamici i po ishodu, ovaj sporazum za novu veliku koaliciju naći će svoje mjesto u povijesti Savezne Republike Njemačke. Četiri i pol mjeseca nakon parlamentarnih izbora i iz drugog pokušaja u sastavu partnera, objavljeno je kako je postignut sporazum koji će njemačkoj vladi dati komotnu većinu u Bundestagu. U tom razdoblju bilo je dovoljno vremena da komentatori i analitičari promisle i pretresu gotovo svaku moguću opciju, ali ono što je na koncu dogovoreno nije tek iznenadilo, nego zabezeknulo mnoge u ovoj zemlji.

Jer, kako naslovljava Frankfurter Allgemeine Zeitung, nominalni pobjednik prethodnih izbora, stranka CDU, “dobila je samo Angelu Merkel – i ništa drugo”. Je li toliko ustupaka i socijaldemokratima i bavarskom CSU-u bilo potrebno da bi se spasila kancelarska fotelja Merkelici? Nema malo komentatora u Njemačkoj koji misle: ne. Ali nešto kasnije, ambicije čelnika stranaka koalicije nisu samo dovele do eksplozije srdžbe mnogih članova CDU-a, nego i do svojevrsne implozije čitavog SPD-a.

O dinamici pregovora mnogo je toga poznato i izvan granica Njemačke: suočeni s nepamćenom raznolikošću u parlamentu u koji je trijumfalno ušao i desničarski, populistički AfD s kojim nitko ne želi imati nikakva posla, čak i matematički je bilo malo opcija da se stvori većina, a politički samo dvije. Budući da je predsjednik socijaldemokrata Martin Schulz odmah priznao kako su njemački građani otkazali povjerenje velikoj koaliciji i kako se SPD povlači u oporbu, ostala je samo jedna mogućnost: Jamajka, koju je nakon dugih i bučnih pregovora na koncu predsjednik liberala ostavio na cjedilu, nezadovoljan što su i zeleni i kršćanski demokrati dobili previše, a liberali premalo.

Opet su se po terenu raspršili istraživači javnog mnijenja i stalno mjerili što bi građanima bilo draže: novi izbori ili nova velika koalicija CDU/CSU i SPD. Građani su bili skloniji čas jednom, čas drugom, iako je prva opcija ne samo smislom netom izrečene volje građana potpuno besmislena: novi izbori bi samo ponovili postojeću raznolikost. Zato su u proteklim mjesecima svežnjevi novinskog papira i čitavi dani programa bili posvećeni škripcu u kojem se našao predsjednik socijaldemokrata. Kako da sad objasni i građanima i članovima svoje stranke da bi ipak razgovarao o koaliciji s CDU/CSU-om?

I među samim socijaldemokratima je mnogo onih koji su uvjereni kako im je mjesto u oporbi već i zato da bi razmislili što su uopće socijaldemokracija i solidarnost u današnjem dobu. I s kojim ljudima da se predstave građanima, jer ovaj naraštaj čelnika je očito pokazao da mu se više ne vjeruje. Alternativa je bila jasna i s njom su se nakon poneke čašice šalili čak i neki uvjereni SPD-ovci (što znači da Schulz nije – on ne pije niti kap alkohola): novi izborni slogan SPD-a bi mogao biti “Glasujte za SPD dok ga još ima”.

Tek što su počeli pregovori o velikoj koaliciji, početkom veljače (2.2.) su objavljena i najnovija istraživanja PolitBarometra postaje ZDF: CDU/CSU je izgubio još dva postotka i našao se na 31 posto. Socijaldemokrati su na najboljem putu u potpunu beznačajnost i s jadnih 19 posto bi nakon eventualnih novih izbora njihova koalicija imala ravno 50 posto

U javnosti je mnogo manje percipiran pritisak kojem su bili izloženi Angela Merkel i njen CDU, čak i kad je stranački kongres SPD-a na jedvite jade i s 56 posto glasova pristao na koalicijske pregovore. Tek kao rječiti primjer možemo navesti izjavu i naslov u FAZ-u nad razgovor s Gerhardom Crommeom: “(moguća) propast koalicijskih pregovora nadilazi moju moć predodžbe”. To bi bio jezični prijevod rečenog, ali živo znanje ovog jezika će ukazati na nešto drukčije značenje riječi iskusnog managera i trenutnog ili nekadašnjeg člana nadzornih odbora Siemensa, izdavačke kuće Axel Springer, Compagnie de Saint-Gobain, Allianz, Deutsche Lufthansa, Hochtief, E.ON, BNP Paribas, Volkswagen…

Dakle, te riječi osobe koja je desetljećima iz pozadine povlačila konce u Njemačkoj bi se po značenju mogle prevesti nešto drugačije: “Dosta brbljanja. Dogovorite se ili si u stranci nađite nekoga tko će se dogovoriti. Tamo su vrata, ni riječi više i na posao.” Da nema toliko uljuđenosti, njegova očita golema srdžba bi mogla povrh toga biti začinjena čak i ponekim izrazom kod kojih urednici obično ostavljaju samo prvo slovo i dodaju tri točke. A on je bio samo jedan od mnogih iz industrije, trgovine, komora i strukovnih udruga ili svijeta novca koji su političarima jasno rekli kako je dosta igrarija i kako je krajnje vrijeme da se dogovore oko vlade.

Uljudni Gerhard Cromme: “Dosta brbljanja. Dogovorite se ili si u stranci nađite nekoga tko će se dogovoriti. Tamo su vrata, ni riječi više i na posao.”

Zapovjedi su se političari pokorili čak uz zavidnu disciplinu. Samo prvih dana koalicijskih pregovora CDU/CSU-a i SPD-a se nastavila kakofonija kakvu smo gledali dok se pregovaralo o Jamajci: nakon svakog dana pregovora su se političari obje strane rastrčali da bi pred kamerama i u mikrofone objašnjavali kako je suprotna strana popustila, a njihova strana uspjela nametnuti svoj stav. Točnije, sve tri strane jer je i predsjednik bavarskih kršćanskih demokrata Horst Seehofer u proteklim tjednima praktično svrgnut s prijestolja u Münchenu i tek on je panično trebao dokaz svog uspjeha.

Ali nije se osušila ni tiskarska boja rasprava o prvoj temi koalicijskih pregovora – tko je nametnuo svoj stav u pitanju izbjeglica i što znači prihvat tek određene kvote članova obitelji izbjeglica mjesečno – kad je takva medijska buka odjednom prestala. Kao školarci su nakon toga predstavnici s pregovora izlazili zajedno, ponekad u dvoje (CDU i SPD), ponekad i u troje (s CSU-om) i pred kamerama objavljivali što je dogovoreno. I redovito dodavali kako “smo svi zadovoljni”.

AfD je dospio na 14 posto koliko imaju i zeleni, ljevica na 11 posto, a liberali su pali na 7 posto i tako bi sada oni bili najmanja stranka u parlamentu. Ocjena Angele Merkel, na skali od -5 do 5, je 1,2 tako da je na trećem mjestu, iza predsjednika Bundestaga Schäublea (1,9) i ministra vanjskih poslova i bivšeg predsjednika SPD-a, Sigmara Gabriela (1,3).

Moglo bi se i reći kako tu nije riječ o “disciplini” (a pogotovo ne o mitski shvaćenoj i već odavno odumrloj “njemačkoj disciplini”), nego je to tek bio goli strah sudionika pregovora ne samo za vlastitu budućnost, već i za politički krajolik Njemačke. Jer tek što su počeli pregovori o velikoj koaliciji, početkom veljače (2.2.) su objavljena i najnovija istraživanja PolitBarometra postaje ZDF: CDU/CSU je izgubio još dva postotka i našao se na 31 posto. Socijaldemokrati su na najboljem putu u potpunu beznačajnost i s jadnih 19 posto bi nakon eventualnih novih izbora njihova koalicija imala ravno 50 posto i u najboljem slučaju zastupnika ili dva više nego sve ostale stranke zajedno. AfD je dospio na 14 posto koliko imaju i zeleni, ljevica na 11 posto, a liberali su pali na 7 posto i tako bi sada oni bili najmanja stranka u parlamentu.

I kancelarka Merkel je još donedavno viđena kao daleko najbolja mogućnost za položaj kancelarke, ali i to mišljenje je spalo na tek nešto preko fifty-fifty: 51 posto po ispitivanju kojeg je proveo ARD i objavio 1. veljače. To ne znači da itko ima ideju tko bi mogao doći na njeno mjesto: predsjednik SPD-a Schulz postigao je novi negativni rekord u popularnosti i u skali od 5 do -5 došao je na nulu. Ocjena Angele Merkel je također postala lošija i dobila je 1,2 tako da je na trećem mjestu: iza predsjednika Bundestaga Wolfganga Schäublea (1,9) i trenutnog ministra vanjskih poslova i bivšeg predsjednika SPD-a, Sigmara Gabriela (1,3).

Najbolje ocijenjeni SPD-ov političar Gabriel uopće nije bio član pregovaračkog tima

Kada smo kod Gabriela, nije bilo teško primijetiti kako on uopće nije bio član skupine koja će u ime SPD-a pregovarati o budućoj koaliciji. Niti u raspravama o budućim ministrima nije bilo imena zapravo najbolje ocjenjenog političara te stranke, bez obzira na to što su ministri vanjskih poslova redovito miljenici ispitivanja javnog mnijenja. Ali nitko još nije niti slutio kakva drama će tim povodom sad zahvatiti i socijaldemokrate.

Prvo golemo iznenađenje koje je građane dočekalo u objavi koalicijskog sporazuma je bilo kako bi budući ministar vanjskih poslova trebala biti osoba koja je ne tako davno rekla kako “nikad neće sudjelovati u vladi Angele Merkel“, glavom i bradom Martin Schulz. Isprva, po spomenutom ispitivanju PolitBarometra, 61 posto članova SPD-a nisu vidjeli ništa loše da predsjednik njihove stranke ipak zauzme ministarsku funkciju. Ukupno uzevši, građanima je ipak ostao gorak okus kod baš takvog flagrantnog preokreta u ambicijama predsjednika SPD-a: to je ukupno podržavalo samo 41 posto građana.

Schulz je rado objavio spremnost biti Merkeličinim ministrom da bi s tog položaja uputio „nužno potreban signal za novi uzlet Europe.“ Jer koalicijskim sporazumom je dogovoreno više ulaganja, kraj propisivanja mjera štednje drugim zemljama EU-a, više novca za borbu protiv nezaposlenosti mladih, snažnija prava radnika i socijalni pakt za Europu.

Schulz je odmah postao konkretan: izjavio je kako želi samo položaj ministra vanjskih poslova, ali ne i ulogu potpredsjednika vlade, što obično zapada predsjednika koalicijske stranke. Štoviše, za ulazak u vladu je odlučio i odstupiti sa položaja predsjednika socijaldemokratske stranke. Predsjedavanje je već prepustio Andrei Nahles, bivšoj ministrici rada i dosadašnjoj predsjednici kluba zastupnika SPD-a u Bundestagu. Gotovo radosno je objavio kako prepušta kormilo socijaldemokrata „prvoj ženi u njihovoj 155 godina dugoj povijesti“. Ali, zašto se odlučio na taj korak – tu i dobri poznavatelji prilika u toj stranci mogu samo nagađati i navoditi čitav niz razloga. Prvi je svakako njegov drastičan pad popularnosti: prošlog proljeća, kad je euforično izabran na čelo SPD-a, još je izgledalo kao da je to Mesija koji je došao iz Bruxellesa i koji će konačno stranci dati jasan profil i smjer djelovanja.

Schulz je izjavio je kako želi samo položaj ministra vanjskih poslova, ali ne i ulogu potpredsjednika vlade, no nagađalo se da je u vladu ušao zbog drastičnog pada popularnosti. U petak je međutim objavljeno da će o svim ministrima odlučiti stranka

Što je najvažnije, ne samo članovi stranke, nego i građani čeznu za „pravim“ socijaldemokratom koji će početi rješavati sve dublju podjelu na bogate i siromašne, na privilegirane i one koji to nisu. To se vidjelo i po ispitivanjima javnog mnijenja gdje je SPD u jednom trenutku čak i nadmašio CDU/CSU. Pravednija Njemačka je moguća, uvjeravao je Schulz, uvjeren da ga od izbora na jesen doista čeka odgovornost upravljanja ovom zemljom.

Koalicijskim sporazumom je dogovoreno više ulaganja, kraj propisivanja mjera štednje drugim zemljama EU-a, više novca za borbu protiv nezaposlenosti mladih, snažnija prava radnika i socijalni pakt za Europu.

Kao što znamo, ta ga je briga kancelara zaobišla u širokom krugu. Možda nakon toliko godina u europskoj politici više nije znao naći prave riječi. U svakom slučaju je i daleko podcijenio biotop tako velike i raznolike stranke kao što je SPD koja je, kao svaka velika organizacija, prepuna intriga, veza, interesa i raznih strujanja. U toj džungli je trebalo veoma brzo stvarati saveznike koji će neminovno biti i nečiji protivnici. A tu je i Schulz očito činio grešku za greškom. Došli su i prošli izbori i možda je Schulz shvatio kako je ispucao sve što je imao da bi i čitav SPD osovio na noge.

Srce ga je vuklo nazad u Europu, pogotovo dok je i Europa u teškoj krizi. Čak i na kongresu SPD-a se poneki drug ili drugarica malo zagrcnuo kad je Schulz govorio o svojoj težnji „Sjedinjenim Državama Europe“ već do 2025. A dok su posljednji koalicijski pregovori još trajali, Schulz je već u ponedjeljak preko socijalne mreže SPD-a poručio kako „sad imamo pravu priliku zajedno, također upravo s Francuskom, stvoriti više demokratsku, socijalnu i djelotvorniju Europu.“ Bez obzira iz kojeg razloga ili, vjerojatno, kombinacije više njih, Schulz je rado objesio predsjedavanje SPD-om o klin i objavio spremnost biti Merkeličinim ministrom da bi onda s tog položaja uputio „nužno potreban signal za novi uzlet Europe.“ Jer koalicijskim sporazumom je dogovoreno više ulaganja, kraj propisivanja mjera štednje drugim zemljama EU, više novca za borbu protiv nezaposlenosti mladih, snažnija prava radnika i socijalni pakt za Europu.

Čak i građani koji nikad nisu stavili križić pored CDU-a su pomislili da ne čuju dobro kada je rečeno koja stranka će imenovati ministra financija: socijaldemokrati.

I dok se već u srijedu i četvrtak rogoborilo u SPD-u zbog ove Schulzove odluke, to nije bilo ništa u usporedbi s uraganom koji se podigao među kršćanskim demokratima. Jer dok je objava Schulza kako želi postati ministar bila iznenađenje, čak i građani koji nikad nisu stavili križić pored CDU-a su pomislili da ne čuju dobro kada je rečeno koja stranka će imenovati ministra financija: socijaldemokrati. U Njemačkoj zapravo nije bilo mnogo nezadovoljnih dok je to bio sadašnji predsjednik Bundestaga Schäuble, a to je i gotovo nečuveno i kod podjele fotelja u koalicijskim vladama. Posljednji ministar tog ključnog resora kojeg je, također CDU-u dao neki koalicijski partner bio još liberal (uzgred: i nekadašnji član NSDAP) Rolf Dahlgrün kojeg je prihvatio Adenauer, ali je ostao i u oba sastava vlade kancelara Erharda, od 1962. do 1966.

Horst Seehofer, CSU, budući ministar unutrašnjih poslova

Predsjednik CSU-a Seehofer se sada pravda kako je SPD to ministarstvo postavio kao uvjet velike koalicije, ali šok kod članova CDU-a je golem. Je li to bila „nemoralna ponuda“ SPD-a CDU-u (kako su naslovili i neki mediji) koju je ipak trebalo odbiti, bez obzira na posljedice?

Za njemačke građane, proeuropska vizija Schulza nije baš nešto čemu bi se od srca radovali. Angela Merkel i dosadašnji ministar financija Schäuble su se svih ovih godina uporno protivili tome da se bilo kakav oblik fonda i solidarnosti zone eura i pogotovo čitavog EU-a proširi do toga da bi jedna članica plaćala dugove i troškove neke druge članice. Što će biti sada sa socijaldemokratom kao ministrom financija? Jedva da tko u Njemačkoj uopće i razumije kako bi ta „reforma“ o kojoj se čulo i iz Pariza i iz Bruxellesa za „veće jedinstvo“ i posve jasno spomenut „zajednički proračun“ i zajednički ministar financija Europske unije, uopće može biti stvoren da na koncu Njemačka ne plaća dugove Francuske, Italije, Grčke…

CDU-ov zastupnik Christian von Stetten čitavu raspodjelu ministarskih položaja na postaji ARD naziva „golemom greškom“, a predaju ministarstva financija kršćanski demokrati „neće baš dočekati s oduševljenjem“: „Makar se s Wolfgangom Schäubleom ponešto moralo dogovarati da to nitko drugi ne zna, uvijek kada je on putovao u Europu vladalo je temeljno povjerenje da će pregovarati u interesu Nijemaca i da će biti jasan kako neće biti nikakvih usluga bez pružene protuusluge. A sad vlada opasnost da s ministrom financija SPD-a u to ministarstvo dođe i više europske politike te stranke.“

Za njemačke građane, proeuropska vizija Schulza nije baš nešto čemu bi se od srca radovali. Angela Merkel i dosadašnji ministar financija Schäuble su se svih ovih godina uporno protivili tome da se bilo kakav oblik fonda i solidarnosti zone eura i pogotovo čitavog EU-a proširi do toga da bi jedna članica plaćala dugove i troškove neke druge članice. Što će biti sada sa Schulzovom ambicijom biti ministrom vanjskih poslova i socijaldemokratom kao ministrom financija? Znači li to kraj „škrtarenja“ s novcem njemačkih poreznih platiša za kronično prazne blagajne zemalja Europe? Jedva da tko u Njemačkoj uopće i razumije kako bi ta „reforma“ o kojoj se čulo i iz Pariza i iz Bruxellesa za „veće jedinstvo“ i posve jasno spomenut „zajednički proračun“ i zajednički ministar financija Europske unije, uopće može biti stvoren da na koncu Njemačka ne plaća dugove Francuske, Italije, Grčke…

Najveće bojazni Nijemaca su terorizam (71 posto), politički ekstremizam u zemlji (62 posto), strah od napetosti koje će izazvati stranci (61), „trošak za njemačke platiše poreza koji bi nastao zbog krize u zemljama Europske unije“: 58 posto. Strah da će izgubiti posao je gotovo na povijesnom dnu. Samo još njih 27 posto se toga boji, 11 posto manje nego prošle godine. Od opće nezaposlenosti u Njemačkoj strahuje 26 posto upitanih, čak 17 posto manje nego 2016

A stav građana Njemačke o tome je posve jasan. R+V Versicherung je prošle godine objavio svoje redovito ispitivanje o najvećim bojaznima Nijemaca. Na prvom mjestu je terorizam: ukupno 71 posto građana je priznalo taj strah. Ali to je možda krivi izraz za odnos prema toj prijetnji: Nijemci sada malo više paze kamo odlaze na odmor (tu je onda „kolateralna korist“ i Hrvatskoj), ali beznačajan broj građana je zbog terorizma spreman promijeniti svoj način ponašanja: izbjegavati javne prostore, prestati odlaziti na javne manifestacije, dakle aktivno nešto i poduzeti protiv tog straha. Većini je jasno da bi se napad mogao dogoditi, ali uglavnom se prepušta tek policiji da se bori protiv tog problema.

Kod straha u pravom smislu te riječi i što se vidi kod bojazni na drugom mjestu ljestvice, nema malo građana koji doista nešto poduzimaju: strah od političkog ekstremizma u ovoj zemlji (62 posto) gdje se onda doista izlazi na prosvjede i djeluje na razne načine. Na trećem mjestu je strah od napetosti koje će izazvati stranci u ovoj zemlji (61 posto) i već na četvrtom mjestu pošasti od koje se Nijemci bude obliveni hladnim znojem je „trošak za njemačke platiše poreza koji bi nastao zbog krize u zemljama Europske unije“: 58 posto. Taj postotak građana koji strahuju od toga je zapravo drastično pao, ne na kraju zahvaljujući dosadašnjem ministru financija Schäubleu. On će možda uzaludno čekati da ikad bude proglašen najomiljenijom osobom Grčke, ali u Njemačkoj se toga još 2016. bojalo 65 posto građana, a 2012. čak i više upitanih nego što ih se danas boji terorizma: 73 posto. Nijemci su veliki zagovornici Europske unije, ali molim: naš novčanik nije na raspolaganju.

Wolfgang Schauble će uzaludno čekati da ikad bude proglašen najomiljenijom osobom Grčke

A nije na raspolaganju niti za baš svaku želju i željicu rasipnih ministara, kako konzervativno naklonjeni birači svakako misle o ministrima ako su oni socijaldemokrati. Doista, u ovom koalicijskom sporazumu je zapisano i kako će buduća vlada novac dijeliti šakom i kapom. List Handelsblatt se žali kako je ovo „Merkeličina najskuplja koalicija“. Samo 46 milijarda eura će otići na posebne, ukupni izdaci bi trebali premašiti 1,4 bilijun eura. Popis je dug: poticaj za gradnju doma za obitelji sa djecom, više novca za njegu starih i nemoćnih, mirovine i za zaposlene ili tek majke koje zbog djece nisu radile, milijarda za dugoročno nezaposlene, tu 12 milijarda koje se želi uložiti u mrežu optičkih vlakana i novo „građansko pravo“ biti priključen na brzi internet još zvuči čak i donekle razumno. Energetika, školstvo, komune… Čini se da će svakoga obasuti blagotvorna kiša novčanica.

Frankfurter Allgemeine Zeitung: Mnogo je u koalicijskom sporazumu riječi o solidarnosti, socijalnoj ravnoteži i preraspodjeli. Naglašava se socijalno, tržišno gospodarstvo je tu tek nevoljeni privjesak. Uzalud se može tražiti očitovanje za slobodu i samoodgovornost. Zato se žali na stanje u njezi, mirovini, vrtićima i obrazovanju, sve se mora popraviti. Kakve ljude želi ova koalicija? To nisu odgovorni i djelatni pojedinci kakvima je težio Ludwig Erhard.

Svakoga? Ne baš. Račun će plaćati oni kojima i CDU i SPD mogu zahvaliti što uopće razgovaraju o vladi: obični radni građani, piše jedan od izdavača lista FAZ, Holger Steltzner u svom komentaru. I kada je riječ o europskoj viziji Schulza i predsjednika EK Junckera „morat ćemo kasnije valjda Parizu, Den Haagu ili Beču biti zahvalni ako bude spriječena najveća glupost (pravo Unije) i dalje na snazi ostanu pravila između država.“ Ali još ga više srdi što u više od 170 stranica dugačkom koalicijskom ugovoru piše – ili ne piše – o samoj Njemačkoj: „On se čita kao put u prošlost. Mnogo je riječi o solidarnosti, socijalnoj ravnoteži i preraspodjeli. Naglašava se socijalno, tržišno gospodarstvo je tu tek nevoljeni privjesak. Uzalud se može tražiti očitovanje za slobodu i samoodgovornost. Zato se žali na stanje u njezi, mirovini, vrtićima i obrazovanju, sve se mora popraviti. Ali nije li nova vlada ujedno i stara? Kakve ljude želi ova koalicija? To nisu odgovorni i djelatni pojedinci kakvima je težio Ludwig Erhard. To su podanici ovisni o socijalnoj državi. To se vidi i na poreznoj politici. (…) I Unija i SPD su obećali da najviša porezna stopa neće zahvaćati već zaposlene koji zarađuju 54.000 eura godišnje (bruto, od toga se plaća mirovinsko i zdravstveno – op. aut.). Ali zato jer opet nisu ispunili svoje obećanje, najviša stopa je sve bliža prosječnoj plaći. Ona danas pogađa onog tko zarađuje 1,6 prosjeka, u šezdesetima je ona pogađala tek one koji su zarađivali 18 puta više. Zato se i četiri od pet Nijemaca osjeća zakinuto od svoje plaće“, piše Steltzner u Frankfurter Allgemeine Zeitungu.

Što je onda ostalo CDU-u? Gospodarstvo, obrana, obrazovanje, obitelj, zdravstvo, poljoprivreda… Redom ministarstva koja, kada se uopće i pojave u medijima, onda u pravilu pod udarom kritika, a ne hvale. I naravno, Angela Merkel.

Komentatorima njemačkih medija se čini da je tijekom ovih ekspresnih pregovora o velikoj koaliciji – trajali su doista jedva desetak dana – vladala jednostavna metoda kako da se postigne sporazum: svaki rascjep je jednostavno zasut novcem poreznih platiša. Ne samo SPD, nego su se i bavarski kršćanski demokrati morali vratiti u München zadovoljni nečim postignutim: u tu kategoriju spada i imenovanje dugogodišnjeg šefa CSU-a Horsta Seehofera budućim ministrom unutrašnjih poslova kojem je dodana i funkcija svojevrsne „domovinske zaštite“ – što god to značilo. Mnogima se čini da je to manje odluka o kvalificiranosti, koliko o ustupku Merkeličinog CDU-a Bavarcima. Što je onda ostalo CDU-u? Gospodarstvo, obrana, obrazovanje, obitelj, zdravstvo, poljoprivreda… Redom ministarstva koja, kada se uopće i pojave u medijima, onda u pravilu pod udarom kritika, a ne hvale. I naravno, Angela Merkel.

Ona pak svoje stranačke pripadnike pokušava utješiti da nije toliko važno iz koje je stranke ministar financija: proračun i troškove određuje Parlament i tu kršćanski demokrati još uvijek mogu nešto zaustaviti. Mogu li? Osobito u financijama i tek u zoni eura, mnogo se toga mora dogovoriti brzo i bez velike buke, makar su posljedice redovito dugoročne. Što će neki ministar na koncu reći na pregovorima, a što pred parlamentom, to uvelike ovisi i o ministru.

I uopće, što znači taj poziv kancelarke zastupnicima da onda zastupnici sad paze na njene koalicijske partnere? Zašto je uopće i sebe i svoju stranku uvalila u takvu poziciju? List Cicero objavljuje komentar Alexandra Mitscha, predsjednika „Unije vrijednosti“, svojevrsne udruge koja okuplja članove CSU-a i CDU-a u, kako misle, zaštiti i promicanju konzervativnih vrijednosti. On tvrdi kako je ovaj koalicijski ugovor već natjerao mnoge članove kršćanskih demokrata da napuste stranku – i da ih on može razumjeti jer se u njemu niti ne radi o nekim sadržajima, nego tek o kancelarki i kako je zadržati na vlasti. „Čak i u inače poslušnoj frakciji (kršćanskih demokrata) u Bundestagu raste otpor, pogotovo jer je sastav vlade za mnoge uvjerene kršćanske demokrate bila pljuska. Tako će ovaj put i među njima biti zastupnika koji više neće glasovati protiv svojeg vlastitog uvjerenja i zato će uskratiti glas kancelarki.“

No dok se pobuna protiv šefice CDU-a uglavnom još uvijek odvija u glavama i zamislima nezadovoljnih zastupnika, socijaldemokrati su otišli mnogo dalje u rogoborenju protiv ministarskih ambicija svog šefa. Tu je svakako pomogao i Sigmar Gabriel koji se s dobrim razlozima osjeća i izguran s mjesta ministra i preskočen u svim odlukama. Tim više što su Schulz & Nahles već žustro popunjavali sva osvojena ministarska mjesta osobama koje su im se činile podobnima: ministar financija će biti Olaf Schulz (kandidat koji je u čelništvo stranke izabran s najmanjim brojem glasova), pravosuđe neka preuzme Heiko Maas, rad će Nahles prepustiti Evi Högel, Barbara Hendricks se pokazala dobro na okolišu, Katarina Barley bi mogla biti ministrica obitelji… Izgleda li tako demokracija? Odlučuje li se tu o osobama ili o sadržajima?

Bez obzira radilo se tu o načelima demokratskog izbora ili pukim ambicijama jednog ili drugog socijaldemokrata da sjedne u ministarsku fotelju, redom su Schulzu stizale poruke iz lokalnih, ali i pokrajinskih odbora stranke (NRW) kako i zbog njegovih ministarskih ambicija i zbog takvih kadrovskih križaljki neće biti šansi da članstvo potvrdi ovaj koalicijski sporazum. Jer Schulz je na stranačkom kongresu morao „progutati“ da će se sva 463.723 člana socijaldemokratske stranke prvo izjasniti o onome što će biti dogovoreno o koaliciji i to će potrajati do 2. ožujka.

U petak (9.2.) je iz sjedišta SPD-a odjeknula vijest (to je već bio lokalni nuklearni udar): Martin Schulz je objavio kako ipak neće biti ministrom vanjskih poslova u vladi Angele Merkel. O svim kadrovskim odlukama i tko će biti ministar bit će tek odlučeno u stranci. On ostaje i kod toga da više neće biti predsjednikom stranke, nego će tek ostati zastupnikom u Bundestagu

Najglasniji zagovornik odlaska SPD-a u oporbu, čelnik Mladih socijaldemokrata (Juso) Kevin Kühnert još uvijek ne gubi nadu da bi članstvo moglo odbiti ovaj koalicijski sporazum, a ovakvi kraljevski ukazi imenovanja ministara i Schulzov skok preko vlastite sjenke da bi postao ministar, svakako povećavaju dvojbu hoće li sporazum biti prihvaćen. Čak i uz taj golemi i važan trofej s pregovora, fotelju ministarstva financija koja će svakako impresionirati članstvo.

U petak (9.2.) je onda iz sjedišta SPD-a odjeknula vijest (to je već bio lokalni nuklearni udar): Martin Schulz je objavio kako ipak neće biti ministrom vanjskih poslova u vladi Angele Merkel. O svim kadrovskim odlukama i tko će biti ministar bit će tek odlučeno u stranci. On ostaje i kod toga da više neće biti predsjednikom stranke, nego će tek ostati zastupnikom u Bundestagu.

Sad su pak socijaldemokrati došli na naslovne stranice po već (kako glase i neki naslovi) nevjerojatnom „nagonu za samouništenjem“. Sada više nije samo pitanje hoće li članovi prihvatiti ovaj koalicijski sporazum u kojem – to se može pitati CDU – su doista dobili više nego što se itko usudio i nadati. Ali hoćete li, molimo vas, prestati s tom „redaljkom“ na čelu socijaldemokrata?

Samo da to bude rečeno: sve do odlaska s čela SPD-a legendarnog Willy Brandta 1987. pa od osnutka stranke u novoj, Saveznoj Republici Njemačkoj bilo je samo još dva predsjednika, Kurt Schumacher i Erich Ollenhauer. Nakon Brandta pa do danas, Andrea Nahles će biti trinaesta, niti ne računajući kratkotrajne šefove SPD-a u razdoblju dok je zaseban postojao u DDR-u. Štoviše, zapravo četrnaesta: Franz Müntefering je na čelo došao dva puta.

Nije sporno da se socijaldemokrati moraju promijeniti i naći način kako da uopće ta ideja društvene solidarnosti opstane u današnjem društvu: i socijaldemokrati u drugim zemljama Europe tonu u beznačajnost. Prelazak i ispod čarobne granice od 20 posto njemački socijaldemokrati, baš kao što je minus 2 posto kazna bila i CDU/CSU, prije svega je posljedica tolikog i već vječitog natezanja oko stvaranja vlade – za što nije imalo razumijevanja 71 posto građana. Ali već po ukupnom trendu se nameće zaključak kako socijaldemokrati tek trebaju naći načina kako da se obrate građanima i opet osvoje njihovo povjerenje. To više ne može biti tek klasična borba za prava radnika koji već odavno mogu izgubiti i daleko više od „svojih lanaca“, kako smo čitali u Manifestu.

Psihosomatski i psihološki poremećaji su i po evidencijama zdravstvenih osiguravatelja već odavno postali „narodna oboljenja“. „Burn out“, stres i depresije su njemačka svakodnevnica. Depresija se uspela na treće mjesto kao razlog radne nesposobnosti, psihički poremećaji su kao razlog bolovanja pretekli čak i bolesti dišnog sustava (da, u potonju se svrstava i prehlada). Tipična psihosomatska oboljenja: neurodermitis, kronični bolovi, hormonalna i oboljenja krvožilnog sustava sve do infarkta i moždanog udara više ne čude niti pedijatre kad im s tim dođe švrćo koji ima jedva desetak godina

Vratimo se onoj statistici o strahovanjima Nijemaca: tu je i stara tema SPD-a, bojazan građana da će izgubiti radno mjesto. Ali, baš taj strah je gotovo na povijesnom dnu. Samo još njih 27 posto se toga boji, 11 posto manje nego prošle godine. Od opće nezaposlenosti u Njemačkoj strahuje 26 posto upitanih, čak 17 posto manje nego 2016. Nema li više straha među građanima? Čak niti zbog sve dubljeg jaza između bogatih i siromašnih u Njemačkoj?

Stručnjaci druge vrste na to pitanje ne bi znali da li da se od srca smiju ili da plaču od jada. Ali, to nisu strahovi kod kojih je tako jednostavno tek staviti kvačicu na upitniku: psihosomatski i psihološki poremećaji su i po evidencijama zdravstvenih osiguravatelja već odavno postali „narodna oboljenja“. „Burn out“, stres i depresije su njemačka svakodnevnica. Depresija se uspela na treće mjesto kao razlog radne nesposobnosti, psihički poremećaji su kao razlog bolovanja pretekli čak i bolesti dišnog sustava (da, u potonju se svrstava i prehlada). Tipična psihosomatska oboljenja: neurodermitis, kronični bolovi, hormonalna i oboljenja krvožilnog sustava sve do infarkta i moždanog udara više ne čude niti pedijatre kad im sa tim dođe švrćo koji ima jedva desetak godina.

Nema straha među onima koji žive od svog rada? To je svakako drugačiji strah nego što ga poznajemo iz primitivnih oblika kapitalizma donedavnih socijalističkih zemalja, ali i sveučilišni profesori svjedoče o nekim posve drugačijim studentima u prvom stupnju zloglasne Bologne nego što su oni bili. Uplašeni kao zečevi prate svaku riječ profesora, vlastita inicijativa je potpuno izumrla – sve samo da se ne ostane na pola puta. I riskira društveni pad, sad bez sigurnosne mreže društva solidarnosti. Drugo je pitanje, tko u današnjem političkom spektru uopće artikulira te strahove: socijaldemokrati s njihovim velikim riječima o pravdi i pravednosti koju ne znaju pokazati niti kada su na vlasti (sjetimo se reforme tržišta rada kancelara Schrödera)?  Ili stranka koja je bez ikakve sumnje, kadrovski i sadržajno nesposobna bilo što tu konkretno učiniti, ali zna vješto prebirati po toj klavijaturi strahova: AfD.

U svakom slučaju, ono što je počelo tek kao nedoumica kako sastaviti vladu, pretvorilo se u duboku krizu identiteta obje velike stranke u Njemačkoj. Još će se vidjeti hoće li članovi SPD-a prihvatiti ovaj koalicijski sporazum i brže-bolje se konsolidirati kako bi barem postavili ministrice i ministre u važnim resorima koje su ipak osvojili.

Ali i među građanima se širi dojam kako je ovo možda posljednja „velika koalicija“ u smislu kakvu je poznaju u Njemačkoj. Ako se ništa bitno ne promijeni, već po posljednjem ispitivanju su CDU/CSU i SPD zajedno došli na 50 posto. Utoliko već nakon slijedećih parlamentarnih izbora ničeg velikog u njihovim koalicijama više neće biti: sami više neće imati niti dovoljno zastupnika da izglasaju vladu.

Mnogo toga se još može dogoditi, ali od velikih koalicija će ostati samo velika i burna prošlost.

Razgovor novinara FAZ sa Crommeom (nije besplatno) http://www.faz.net/aktuell/wirtschaft/unternehmen/siemens-aufsichtsratschef-gerhard-cromme-im-gespraech-15417172.html

Politbarometar postaje ZDF https://www.zdf.de/politik/politbarometer

Izjava Stettena i cjelovita kronologija koalicijskih pregovora posljednjih dana http://www.augsburger-allgemeine.de/politik/Sigmar-Gabriel-wirft-der-SPD-Spitze-Wortbruch-vor-Scholz-bestreitet-das-id42915776.html

Čega se Nijemci boje? Studija R+V https://www.ruv.de/presse/aengste-der-deutschen

Statistike o bolovanjima Statista https://de.statista.com/statistik/daten/studie/77239/umfrage/krankheit—hauptursachen-fuer-arbeitsunfaehigkeit/

Handelsblatt: Najskuplja Merkeličina koalicija http://www.handelsblatt.com/my/politik/deutschland/1-4-billionen-euro-geplante-gesamtausgaben-merkels-teuerste-koalition/20927518.html?ticket=ST-924177-2md4NGuejWts3ulBHHcH-ap3

Komentar Steltznera u FAZ-u http://www.faz.net/aktuell/wirtschaft/die-grosse-koalition-wird-die-mittelschicht-schroepfen-15437223.html

Gostujući komentar Mitscha u Ciceru https://www.cicero.de/innenpolitik/koalitionsvertrag-grosse-koalition-groko-union-konservative