Nijemci zahtijevaju da se ECB jače uključi u suzbijanje inflacije, ali su svjesni da je euro sredstvo nužnog jedinstva Kontinenta

Iako većinja njemačkih ekonomista smatra da ECB treba biti aktivnija, Reint Gropp iz Leibnizovog instituta za ekonomska istraživanja u Halleu ne misli da bi samo zato što je podignuta kamatna stopa lanci isporuke postali bolji niti bi cijene energenatima pale. "U svakom slučaju ne direktno", citira ga Anđelko Šubić. Kancelar Scholz se još nada da je sve to samo prolazno

• Naslovna ilustracija: svežnjevi novčanica u jednoj berlinskoj banci u vrijeme Weimarske hiperinflacije (Library of Congress Prints and Photos Division, Wikidata)

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Kölnu

Inflacija u zoni eura traje već 10 mjeseci, a u Njemačkoj je u svibnju dostigla 7,9%. Generator poskupljenja su naravno cijene energenata. Unatoč famoznoj traumi hiperinflacije iz  doba Weimarske republike, Nijemcima tek nedavno pad vrijednosti novca u njihovim džepovima postao najveća briga (za 37% upitanih u anketi agencije Ipsos, travanj 2022.) Građanima Njemačke, zemlje koja je donedavno, u doba Hladnog rata, bila u svoje dvije države na prvoj liniji bojišnice nuklearnih velesila, prva poskupljenja nakon sankcija protiv Rusije izgledala su manji problem nego mogući svjetski rat. To je, prema istom ispitivanju, još uvijek na drugom mjestu najvećih briga (35%). Jednak broj upitanih strahuje i od prijetećeg siromaštva, dok klimatske promjene (28%) i pandemija korone (26%) polako slabe na popisu prijetnji.

Prema statistici Bundesbank iz posljednjeg kvartala prošle godine, Nijemci raspolažu ‘tekućom imovinom’ u visini od 7 bilijuna i 325 milijardi eura (bez nekretnina i drugih sličnih posjeda), a u 2022. su ušli ‘teški’ gotovo 300 milijardi više. Po istoj statistici Centralne banke, najveći dio (četrdesetak posto) tog imutka, Nijemci spremaju na, za doba inflacije, najblesaviji način: na bankovne račune i pologe po viđenju gdje je nekih 3 bilijuna eura. Slijede mirovinska ili životna osiguranja (34,5%), a da će nadvladati inflaciju nadaju se oni koji su uložili u dionice ili vrijednosnice (12,4%) ili investicijske fondove (11,8%).

Iako je Njemačka zemlja blagostanja – ne treba daljnjih argumenata od stanja bankovnih računa – jaz između bogatih i siromašnih je i ovdje sve dublji. Po istraživanju portala Business Insider, u ‘gornjih 10%’ će dospjeti samac kojem mjesečno na račun stiže najmanje 3.529 eura. A najimućnijih 10% domaćinstava raspolaže s oko 60% imutka (prema nešto starijim statistikama iz 2017., Zaklade Hans Böckler, bliske sindikatima). Na drugoj strani krivulje nije tako veselo: stručnjaci iste Zaklade računaju kako 20% kućanstava ne raspolaže nikakvim imutkom, a 9% ih je ‘u minusu’, imaju jedino dugove. Tako je i sve veći strah od siromaštva intenziviran inflacijom: hoće li im preostati dovoljno za dugove.

Najimućnijih 10% domaćinstava raspolaže s oko 60% ukupnog imutka, 20% kućanstava ne raspolaže nikakvim imutkom, a 9% ih je ‘u minusu’, imaju jedino dugove

Neki će reći kako je inflacija “socijalno pravedna” krađa imovine: svi gube jednaki postotak, što znači da najviše gube oni koji imaju i najdeblje račune, a ako se neki još sjećaju hiperinflacije pred propast Jugoslavije i žongliranja čekovima, zadužiti se najbolje je što se uopće može učiniti. Ipak nije svima jednako: kao senzacionalizam izgleda ispitivanje tabloida Bild prema kojem 32% upitanih s mjesečnim prihodom manjim od 1.000 eura tvrdi kako više i ne objeduju redovito – jer uz energente su upravo namirnice najviše poskupjele, po nekim procjenama 11%. Više se može vjerovati Deutschlandtrend ispitivanju s početka lipnja gdje 47% upitanih doista odgovara kako se moraju nečega odreći zbog poskupljenja. Opet su tu na prvom mjestu upitani s najmanjim prihodima (77% u kućanstvima s mjesečnim prihodom manjim od 1.500 eura), nešto više se štedi među građanima istoka nego na zapadu Njemačke. Ipak, kod mnogih su to ipak žalopojke na visokoj razini: najveći pad prometa su zabilježili proizvođači alkoholnih napitaka (12,5% prema prvom kvartalu 2021.), mesa i mesnih prerađevina (10,6%) ili slatkiša (9,9%), statistike su Udruge trgovaca u maloprodaji.

Gotovo svi njemački ekonomski stručnjaci, uključujući bivšeg predsjednika Bundesbank Jensa Weidmanna i njegovog nasljednika Joachima Nagela, još od prvih povećanja cijena zbog poteškoća u globalnoj mreži dostave u doba korone, smatraju da se protiv inflacije mora boriti centralna banka instrumentima monetarne politike. Američki Fed je već odavno povećao kamatnu stopu, od početka rata u Ukrajini su aktivne i mnoge druge središnje banke poput Švicarske ili Velike Britanije. Zato iz Njemačke pljušte kritike na Europsku centralnu banku, zašto i ona napokon ne učini nešto konkretno? No, problem je što ovo s čime smo suočeni nije tek poremećaj na tržištu novca, nego poremećaj cijelog globalnog tržišta. Reint Gropp iz Leibnizovog instituta za ekonomska istraživanja u Halleu ne misli kako ECB uopće ima alate kojima bi nešto bitno mogla učiniti: „Samo zato što bi ECB podigla kamatnu stopu, neće pasti cijene energentima. U svakom slučaju ne direktno. Neće lanci isporuke postati bolji time što će ECB povećati kamate.“

Euro je, k tome, politički instrument europskog jedinstva, koje je zbog prijetnji s istoka potrebnije nego ikad. Njemačka nije jedina koja zahtjeva „oštriji kurs“, ali dok bi „skuplji novac“ – i neminovno manje ulaganja i gušenje gospodarskog rasta – bio još nekako prihvatljiv za Nizozemsku ili Austriju, za Španjolsku, Italiju ili čak Francusku to je neprihvatljivo. Državama je trebalo novca zbog pandemije, sad i za sve veće vojne izdatke, ali i za „ublažavanje efekata inflacije“.

Iako se mediji i političari natječu u međusobnim optužbama kako se „ne čini dovoljno protiv inflacije“, sve se svodi na socijalne potpore zbog poskupljenja. A kod toga se i za najbolje namjere valja pitati, koliko imaju smisla. Dobar primjer je njemačka odluka da se uvede kartu od 9 eura za sav regionalni promet. To je postignuto rekordnom brzinom i u dogovoru vlade, pokrajina i regionalnih udruga javnog prijevoza – makar se u pregovorima obično ne mogu složiti ni o tome koji je dan u tjednu. Ideja je bila da se pomogne onima koji putuju na posao ne bi li ih zaobišla nevolja sve skupljeg goriva, čak i unatoč potpori koja je određena i za tu svrhu. U najkraćem roku je prodano preko 15 milijuna takvih karata. A uz 30 milijuna zaposlenih koji su ionako pretplaćeni na mjesečnu kartu javnog prijevoza, sad preko pola stanovništva Njemačke ima kartu kojom regionalnim vlakovima mogu od Alpa pa do Sjevernog mora, od granice s Francuskom do granice s Poljskom. Ne mogu u brze međugradske vlakove (ICE), ali jednosmjerna karta od 9 umjesto, u nekim slučajevima, i 90 eura  – to je prilika koja se ne propušta.

Naravno, većina je kupila tu kartu da bi otišla na godišnji odmor, a ne na posao. A vlakova ima isto kao i prije, uz to što se tijekom ljeta posvuda renovira i gradi. Sve je to rezultiralo gužvama epskih razmjera tako da oni koji doista moraju na posao, na koncu radije sjedaju u auto, koštalo što koštalo. Isto tako, praktično sve mjere potpore su vremenski ograničene: i ova karta od 9 eura bi trebala postojati samo do rujna. Jer i njemačka vlada polazi od pretpostavke kako se radi tek o „udaru“ cijena uzrokovanom poremećajem na tržištu, a da nije riječ o kontinuiranoj inflaciji. Teoretski, ima osnova za tračak nade: ako se pogleda cijena nafte u svim krizama u novijoj prošlosti, od zatvaranja Sueskog kanala do rata za Kuvajt, gotovo je bizaran detalj kako je vrhunac uvijek bio dostignut dok se tek širila panika i neposredno prije samog događaja.

Iako su se Zeleni, članica vladajuće koalicije, formirali suprotstavljajući se atomskim elektranama, sad bi se trima koje trebaju prestati rad do kraja godine rok produžio (Monika Düker und Sven Lehmann, Wikimedia Commons)

Kad je riječ o plinu koji je do napada na Ukrajinu stizao iz Rusije, energetsku se alternativu ne može stvoriti ni brzo, ni jeftino. Sve su opcije na stolu: usprkos tome što je u vladajućoj koaliciji i stranka Zelenih, koja je svoju političku aktivnost počela otporom atomskim elektranama (još se mogu naći naljepnice Atomkraft – Nein Danke kod starih šezdesetosmaša) čuju se ideje kako bi trima nuklearkama koje bi trebale prestati s radom koncem ove godine trebalo dopustiti produžetak rada. To je zaprepastilo same energetske koncerne koji su vlasnici tih elektrana i koji su se već odavno pomirili s time da one moraju biti isključene: nemaju ni goriva za razdoblje nakon 31.prosinca.

Uvjerenje njemačkog kancelara Olafa Scholza kako je to sve ipak tek ‘privremeno’ vidi se i u njegovoj inicijativi uz redovite tarifne pregovore sindikata i poslodavaca. S obzirom na to da su zaposleni najveće žrtve svake inflacije, sindikati traže doista ozbiljne povišice koje bi premašivale Teuerungsrate – stopu poskupljenja. Sindikat metalske industrije već je  izvojevao povišicu od 6,5%, u ostalim sektorima će teško biti manje. Iako i to dodatno generira inflaciju – ili zatvaranje pogona. Ako su nekako i progurale pandemiju, od početka rata u Ukrajini broj stečajeva njemačkih tvrtki rapidno raste: u ožujku ih je bilo 27% više nego u veljači. Donekle je to i zbog toga što su u protekloj godini još imale nešto u skladištima, ali u ovim okolnostima kad i u nabavi cijene lete u nebo više nemaju načina da kupce natjeraju pokriti njihove troškove. Socijaldemokratski kancelar je predložio da se ne dogovaraju povišice, nego jednokratni iznosi koji bi bili oslobođeni poreza. Sindikati to ne žele ni čuti: ne samo da je nečuveno da se predsjednik vlade uopće miješa u te pregovore, nego bi se potpora brzo potrošila i ne bi imala utjecaja na buduće mirovine.

Dok se sa zebnjom očekuju i najnoviji podaci o stopi poskupljenja i pogotovo kako će izgledati račun za struju i plin ove zime, svi koji tvrde kako je njemačka marka bila “tvrda kao beton” vjerojatno su željeli zaboraviti kako je stopa inflacije u Zapadnoj Njemačkoj znala biti i preko 8% sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća. Uzrok je i tada zapravo bio sličan: naftna kriza. Stopa poskupljenja je u to doba u SAD dostigla 12%, u Francuskoj čak 15%. Ali to je bio i vrhunac moći udruge zemalja proizvođača nafte, a potrošači tu lekciju više nikad nisu zaboravili. To će možda biti i pouka ove krize: i njemački kancelar Scholz je najavio kako se „nikad više“ neće ponoviti ovolika ovisnost o energentima iz Rusije – što nije dobra vijest vladaru Kremlja kojem je taj izvoz daleko najvažnija stavka proračuna.