Njemački ratnici kroz dva svjetska rata. Sramota poraza i militarizacija društva

Povjesničar Sönke Neitzel u svojim knjigama ruši mitove o povijesti njemačke vojske kroz dva svjetska rata i u poslijeratnom periodu, piše Anđelko Šubić u svojem osvrtu. Neitzel analizira odnos društva i države prema vojsci u tom periodu, a u svakom od razdoblja osvrće se i na zločine koje su počinili Nijemci u uniformi.

• Naslovna fotografija: Konrad Adenauer u posjeti vojnicima Bundeswehra, 1956. (Bundesarchiv / CC BY-SA 3.0 DE)

• Autor je hrvatski novinar, suradnik Deutsche Welle u Kölnu.

Njemačka vojska i vojna sila se još uvijek prihvaćaju u gotovo mitskim razmjerima. Nakon napada Rusije na Ukrajinu se dugo vršio golem pritisak na Berlin – ne samo iz Kijeva nego i od njemačkih saveznika u Europi – da Njemačka pošalje baš svoje tenkove Leopard II. Sad isto tako traje pritisak da opet Njemačka pošalje Ukrajini svoje krstareće rakete Taurus.

I Leopardi i Taurusi nisu loše oružje, ali u svijetu ima barem podjednako dobrih. No vojna sila Njemačke je još uvijek uronjena u legendu Blitzkriega i nezaustavljive vojne mašinerije kojoj početkom Drugog svjetskog rata izgleda da nije bilo ravnopravnog protivnika. Dapače: i u Njemačkoj, a još više u Europi jedva da itko – možda na žalost jedino s izuzetkom Putina – može vjerovati u kakvom je stanju današnji Bundeswehr.

­­

Nedavno je jedini njemački profesor vojne i povijesti kulture nasilja na Povijesnom institutu Sveučilišta Potsdam Sönke Neitzel objavio knjigu Die Bundeswehr: Von der Wiederbewaffnung bis zur Zeitenwende – Njemačka vojska: od ponovnog naoružanja pa do „novog doba“, formulacija koju je upotrijebio bivši kancelar Scholz nakon napada Rusije na Ukrajinu. No već kao Wessi (zapadnjak – rođen je 1968. u Hamburgu) je razvoju zapadnonjemačke vojske posvetio i golem dio svoje doista izuzetne knjige Deutsche Krieger: Vom Kaiserreich zur Berliner Republik – eine Militärgeschichte (Njemački ratnici: od carstva do Berlinske republike) objavljene još 2020. koja se ubrzo našla i na popisu bestsellera magazina Spiegel i o kojoj se još uvijek raspravlja.

Neitzel u toj knjizi te epohe Nijemaca u uniformi analizira istom znanstvenom metodologijom: koji je bio odnos prema vojsci i države i društva u njemačkom carstvu Wilhelma II, u doba Weimarske republike, nakon dolaska nacista, u dvije vojske – Bundeswehra na zapadu i National Volksarmee (NVA) u DDR i na koncu u opet ujedinjenoj Njemačkoj. Analizira i vertikalnu strukturu – dakle tko su (mogli) biti časnici i visoki časnici, ali i tribal culture, horizontalnu povezanost i odnos prema tradiciji jedinice vojnika koji u njoj služe. Isto tako, opširno se uspoređuje i drill, vježbanje pa onda i zlostavljanje vojnika i odnos vojnog vrha prema takvim slučajevima.

Svako poglavlje tih razdoblja njemačkih ratnika završava i osvrtom na zločine koje su počinili. Jer makar se zločini Drugog još uvijek dobro pamte, zločina je na žalost bilo i u Prvom svjetskom ratu. I u slučaju Bundeswehra je ostao teret tragičnog incidenta u Afganistanu kod Kunduza 2009. kad je njemački časnik naložio bombardiranje unesrećene cisterne s gorivom gdje je poginulo i mnoštvo civila koji su došli uzeti to gorivo. Ipak, brigadni general Klein je oslobođen krivice.

U društvima Europe konca 19. i početka 20. jedino je osoba u uniformi bila „netko“, a Njemačka je za sobom imala niz uspješnih ratova. (Aikouku / CC BY-ND 3.0)

No isto tako otvara pitanje uobičajenih predodžbi o pojedinim razdobljima: da, vojska njemačkog carstva je doista imala izuzetan položaj i za cara Wilhelma II. je časnik sa solidnom količinom zlatnih ukrasa na ramenima po rangu prelazio čak i kancelara i njegove ministre u civilu jer je i Njemačka za sobom imala čitav niz uspješnih ratova. No to nije bila neka osobita iznimka u društvima Europe konca 19. i početka 20. stoljeća kad je jedino osoba u uniformi bila „netko“ i čime bi Njemačka tada bila baš mnogo „militantnija“ od drugih nacija. Po potrebi su se uniforme i izmišljale, toga se možemo sjetiti i danas kad pogledamo na primjer dimnjačare: solidna i tamna radna odjeća je naravno potrebna i u tom zvanju, ali uniforma?

Mnogo je već odličnih knjiga (npr. Christopher Clark) napisano s kojom lakoćom su se europske nacije obrušile u Prvi svjetski rat iako Neitzel tvrdi kako je tadašnji Berlin ipak i diplomacijom pokušao riješiti krizu. Još je više zapisa i svjedočanstava o potpunoj nespremnosti državnog i vojnog vrha biti suočeni sa ubijanjem na industrijskoj razini. I u planovima francuskog glavnog stožera u proboju kroz Elzas i Lotaringiju u središte Njemačke se posve ozbiljno, osim broja vojnika i topova, računalo i na „francuski duh“ kojim će neminovno biti pobijeđen baš svaki protivnik.

S druge strane, planovi pruskog feldmaršala Alfreda Grafa von Schlieffena o proboju preko Belgije i Nizozemske su dobrim dijelom propali zbog upravo fatalnih grešaka i krivih procjena s obje strane. Zrakoplovstva još nije bilo, informacije o kretanju neprijatelja su bile često upravo tragično pogrešne i bilo je slučajeva kad su se čitave protivničke armije mimoilazile na samo par kilometara razmaka, a da nisu znale jedne za drugu. Ili kad se mislilo kako je na drugoj strani snažna koncentracija neprijatelja čak i kad je tamo bilo tek nekoliko već iscrpljenih vojnika sa još jedva par metaka, ali i obratno. Stotine tisuća vojnika, koji su svi redom vjerovali kako će „sve biti gotovo do Božića“, je izgubilo živote, ponekad samo u jednom danu.

Na istočnom bojištu je vojska Rusije isprva uspjela osvojiti velike dijelove Istočne Prusije, ali tek tamo su loše opremljeni ruski vojnici, često pod zapovjedništvom potpuno nesposobnih časnika na najbolniji način morali upoznati djelotvornost strojnica i suvremenog topništva. Na zapadu je bojišnica stala i počeo je dugi i često besmisleno smrtonosni rovovski rat.

General Ludendorff uveo je promjene na bojišnici koje je brzo prihvatila i protivnička strana. (Bundesarchiv / CC BY-SA 3.0 DE)

Neitzel se u svojoj knjizi suočava i sa još jednom predrasudom o „krutoj“ vojsci Prusije. Točno je kako je značajan broj viših časnika bio plemićkog porijekla i kako se obrazovani građanski stalež tek veoma teško mogao uspinjati u vojnoj hijerarhiji. Doduše, ako je bio židovske vjere, u pruskoj vojsci uopće ne, u vojsci Kraljevine Bavarske je to bilo barem teoretski moguće. No mora i priznati kako je tadašnja njemačka vojska bila iznenađujuće fleksibilna u svojoj taktici: već 1915. su shvatili kako se na zapadu ne može postići osobito mnogo i kako im je pametnije tek držati položaje i snage prebaciti na istok. 1916. je bila godina krize: najprije je to bio neuspjeh proboja kod Verduna, onda je u ljeto došao i iznenadni žestoki napad na Sommi.

I na samoj bojišnici je general Erich Ludendorff uveo promjene koje je brzo prihvatila i protivnička strana: obzirom na topništvo velikog dometa, obranu je proširio u dubinu, a u pakao prve linije bojišnice se išlo rotacijom tako da se imalo prilike i za predah. No rat je trajao i dalje, a posljednji udarac je zapravo bila odluka o „totalnom“ ratu protiv pomorske blokade.

Ratnih zločina je njemačka vojska tijekom Prvog svjetskog rata počinila više, makar se mora reći i kako u tome nije bila jedina. No osobita krivnja kod Nijemaca je bilo njeno tumačenje tko je točno neprijatelj: Ženevska konvencija je već i onda davala pravo civilnom stanovništvu i oružjem braniti svoj dom, ali za Nijemce su to, osobito u Nizozemskoj i Belgiji, bili pobunjenici koje je čekao streljački stroj.

Na moru, pogotovo kod podmornica, je vladalo pravilo izroniti pored neprijateljskog trgovačkog broda, upozoriti posadu neka napuste brod i tek onda ga potopiti. Čak i neki zapovjednici njemačkih podmornica nisu imali ništa protiv nastaviti s takvim načinom ratovanja, ali sa najvišeg mjesta je stigla druga zapovijed: potopiti baš svaki brod, bez upozorenja.

Lusitania je potopljena još u svibnju 1915., a tek 1917. su SAD stupile u rat. (Tackney / CC BY-SA 4.0)

Je li Lusitania doista bila baš posve „civilni“ brod ili je na njoj bilo i vojnika i vojne opreme? Oko toga se vode rasprave već duže od stoljeća. No posljedice su odlučile o ishodu rata: nakon prosvjeda i negodovanja – brod je potopljen još u svibnju 1915., a tek 1917. su SAD stupile u rat. Tadašnja vojna sila Amerikanaca nije bila nešto što bi moglo impresionirati njemačko zapovjedništvo, ali jest bila njena gospodarska snaga.

Jer i to je pouka Prvog svjetskog rata: u industrijskom načinu ratovanja više nema mjesta nekakvim junacima na bojišnici koji će mačem i hrabrošću zajamčiti pobjedu. To je rat u kojem čitave željezničke kompozicije na bojišnicu svaki dan moraju dovoziti streljivo, opremu, hranu i nove snage. I u tom ratu je Njemačka poražena do nogu: nije više bilo niti (muške) radne snage za proizvoditi hranu, tako da je tijekom Prvog svjetskog rata u Njemačkoj od gladi umrlo oko 750.000 ljudi. Nije više imala niti industrijskih resursa na primjer u razvoju tenkova – takozvanog „jurišnog tenka A7V“ (koliko god je mogao „juriti“ kod 30 tona težine) su ukupno uspjeli vojsci isporučiti 20 komada. I čelika i ljudi je trebalo za druge stvari.

Dok su njeni protivnici imali kolonije iz kojih je barem mogla stizati hrana, njemačke kolonije su bile u upravo beznadnom položaju pred jedinicama u kolonijama Antante. Zapravo su one vapile za pomoći, a ne da bi je mogli pružati Berlinu. A na bojištu se tražio i način prekinuti taj rovovski rat: umjesto masovnog napada su formirane jurišne jedinice iskusnih vojnika, u ruke su dobili i novo oružje – imena konstruktora će vam zvučati poznato: Theodor Bergmann i Hugo Schmeisser, a taj MP18 Grabenfeger (Čistač rovova) se uspeo sve do slave biti spomenut i u Versajskom mirovnom sporazumu kojim se Njemačkoj zabranjuje proizvodnja svakog ručnog automatskog oružja.

Ali svi ti manji uspješni proboji njemačkih jedinica koncem 1917. i 1918. su prije spuštali, nego dizali moral vojnika. Kad bi zarobili čitave vagone pune hrane, streljiva i opreme je svima bilo jasno: Njemačka više ne može držati korak u tom ratu. Epilog je poznat – odlazak Wilhelma II. u izgnanstvo, pokušaji revolucije i pobune i republika koja je, iz razloga puke sigurnosti za život sudionika, formirana u Weimaru. A od milijuna vojnika koji su se 1918. vraćali kući je po sporazumu od Versaillesa smjela zadržati profesionalni sastav od samo 100.000 vojnika.

Utoliko se nova vlada suočila s doista nemogućim zadaćama: najprije, kome dopustiti ostati u vojsci? Već tu je prije bila odlučujuće kako će ostati samo oni koji nemaju drugih načina zaraditi za kruh, a ne nekakvo vojno iskustvo i stručnost. No sramota poraza i okupacijskih zona s onu stranu Rajne koje su trebale biti jamstvo za plaćanje ratne odštete je ne samo među visokim časnicima brzo proširila teoriju „noža u leđa“ (Dolchstoß) njemačkim borcima. Vojska nikad nije bila poražena na bojišnici – doista se fronta nikad nije pomakla do teritorija Reicha, nego su za sramotu poraza krivi civili, političari i kojekakvi liberali.

I naravno, Židovi: tu se može tek spomenuti statistika vojnika koji su primili Željezni križ. To je odličje koje se prima isključivo za hrabrost na bojišnici, a i Hitler je čitavo vrijeme ponosno nosio svoj Željezni križ prvog reda. U njegovom slučaju bi se moglo dodati kako svakako nije smetalo što je služio kao kurir pa je stalno bio pred očima časnicima koji su ga mogli predložiti za odličje. Ali čak i ako nije bio nekakav veliki heroj, u svakom slučaju se može reći i kako je „omirisao baruta“ na bojišnici. No i on je brzo zaboravio kako je udio vojnika židovske vjere koji su primili to odličje bio negdje jednak i udjelu Židova u njemačkoj vojsci u ratu.

No problem je bila i sigurnost Njemačke nakon rata: tih 100 tisuća slabo naoružanih vojnika su jedva „mogli biti graničari“ nove republike, piše profesor. A ambicija ugrabiti još malo područja Njemačke je bilo – i od Francuske, ali i od netom (opet) stvorene države Poljske. Tu nije bilo izbora nego osloniti se i na nekakve dobrovoljačke jedinice, naravno redom ekstremno desnih gledišta. A nacističke „smeđe košulje“ Sturmabteilung SA je bila tek jedna od mnogih.

Neitzel mnogo prostora posvećuje pitanju je li ta vojska bila „država u državi“ Weimarske republike, što se i danas često ponavlja u tumačenju njemačke povijesti. Njegov odgovor je negativan: taj ostatak od njemačke vojske je jednostavno bio previše malen da bi imao ikakvu značajniju ulogu. Ali naravno da je i među njima bilo časnika koji su prije vidjeli opasnost od komunizma nego s desnog političkog spektra, a politika nije znala naći pravi način integrirati vojsku u tadašnju državu.

Hindenburg je propustio posljednju priliku koliko-toliko održati i demokraciju i Weimarsku republiku. (Bundesarchiv / CC BY-SA 3.0 DE)

U njegovom viđenju, nije dobro prošao niti tadašnji predsjednik države i bivši feldmaršal – da ga ipak navedemo punim plemićkim imenom: Paul Ludwig Hans Anton von Beneckendorff und von Hindenburg. Heroj istočnog bojišta je propustio posljednju priliku koliko-toliko održati i demokraciju i Weimarsku republiku: pozvati se njemu ustavom zajamčeno pravo proglasiti izvanredno stanje i pričekati da se smire duhovi dok ne raspiše nove izbore.

Umjesto toga je formiranje vlade povjerio Adolfu Hitleru i to je opet novo poglavlje Neitzelove knjige o Njemačkim ratnicima. Taj Wehrmacht je „postala vojska ekstrema, kako u zločinima, tako i u vojnoj organizaciji“. Dobrim dijelom i zbog njegove razmjerne mladosti, profesor se ne čini previše opterećenim u prvi plan isticati nacističku ideologiju, nego značenje i za vojsku i za tadašnje društvo. U tom pogledu, to je bilo pretežito pozitivno. Nijemci su lako pozdravili Hitlerovo ponovno osvajanje područja s onu stranu Rajne koja su „sramotnim“ mirovnim sporazumom morali prepustiti saveznicima. Preko mostova su marširali novi vojnici Wehrmachta koji je već odavno premašio ograničenja zadana Versaillesom.

Ako ćemo o „militarizaciji“ čitavog društva, ono je za nacizma poprimilo neslućene razmjere. Mladi su se okupljali u paramilitarne jedinice Hitlerove mladeži gdje je bilo prilika i za vježbanje tijela i (poslušnog) duha. Hitlerjugend je nudio i mogućnost pilotske naobrazbe – doduše na krhkim jedrilicama, ali mnogi od njih su budući piloti Stucka i Messerschmidta.

Nikad prije i nikad poslije nije bilo tolike integracije vojske i „civilnog“ društva, konstatira Neitzel. Njemačka se ubrzano naoružavala, ali potpisnici versajskog sporazuma nisu činili mnogo kako bi je obuzdali. No „skok u nepoznato“, kako ovaj profesor naziva napad na Poljsku, je ipak pokazao kako rat nije tek ljetni kamp Hitlerjugenda: nacistička propaganda nije rado govorila kako su se i Poljaci žestoko borili i kako je bilo najmanje 10.000 žrtava na njemačkoj strani.

Blitzkrieg je još uvijek na programu vojnih učilišta diljem svijeta, ali manje se govori o slabostima: Nijemci jesu naučili zanat ratovanja – redom su zapovjednici bili veterani Prvog svjetskog rata, ali od 1933. do 1939. je vojska narasla za 25 puta: tu je još bilo previše neiskusnih zapovjednika koji se nisu snalazili u novom načinu ratovanja.

Stara je tradicija pruske vojske uvijek težiti naprijed, a od zapovjednika se ne očekuje tek poslušnost, nego i vlastita inicijativa. Ona se tražila i nagrađivala: u Hitlerovom Wehrmachtu je bio začuđujuć broj čak i generala koji su počeli možda tek kao dočasnici i svoj čin zavrijedili na bojišnici, što je još u Prvom svjetskom ratu bilo nezamislivo.

No dok joj je ta pokretnost omogućila jedinstvenu pobjedu nad Francuskom, to je bilo kobno u pohodu na Istok. Linije opskrbe su bile tisućama kilometra duge i ugrožene na svaki način, ako ne oružanim skupinama, a onda zbog blata i snijega Sovjetskog Saveza. Slično je bilo i u Africi: po opasnom moru Mediterana je teško stizala oprema za „Pustinjsku lisicu“ Rommela.

­
Izložba zaklade Reemtsma o zločinima Wehrmachta izazvala je pobunu u javnosti u devedesetima prošlog stoljeća.

Naravno, poglavlje o zločinima Wehrmachta je u Neitzelovoj knjizi osobito dugo, makar je njemačkoj javnosti dugo trebalo da „proguta“ kako nije samo SS činio zločine: konačne dokaze je pokazala – i uzbunu u javnosti izazvala – tek izložba zaklade Reemtsma u devedesetima prošlog stoljeća. U knjizi se uvijek postavlja i pitanje, je li upravo njemačka vojska osobito brutalna u svojim akcijama? Svakako su i ti počinjeni zločini bili razlog što se od Njemačke jedino tražila „bezuvjetna kapitulacija“.

Ona je konačno i uslijedila, a profesor vojne povijesti misli i kako nije nekakva ideologija, nego tolika kohezija vojske i društva uopće navela boriti se i u već bezizlaznoj situaciji. No poraz je bio potpun – vojno, politički i moralno, ali samo desetak godina kasnije su se u obje okupacione zone, sovjetskoj koja se pretvorila u DDR i zapadnoj iz koje je nastala Bonnska republika, opet počelo sa stvaranjem njemačkih vojski.

U sljedećem nastavku teme: Kako su se razvijale dvije njemačke vojske nakon Drugog svjetskog rata, i kako su se spojile nakon ujedinjenja.