Nova Stara Vlaška. Konzervatorsko ograničenje na štetu kvalitete života

Novo rješenje uređenja Stare Vlaške donosi estetske i funkcionalne promjene, no ostaje otvoreno pitanje sadnje drveća koje bi donijelo prijeko potrebni hlad, piše Marina Pavković. Konzervatorske smjernice zabranjuju krajobrazna uređenja koja bi narušila vizuru na katedralni sklop, no stabla zasađena u nastavku ulice danas pružaju ugodan hlad a da ne zaklanjaju pročelja ili Katedralu.

• Naslovna fotografija: Nagrađeni prijedlog uređenja Stare Vlaške (Atmosfera d.o.o. / Grad Zagreb)

• Autorica je diplomirana ekonomistica i doktorica arhitekture, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding, te nekadašnja direktorica Zagrebačkog velesajma. Politički je djelovala unutar stranke START, a kasnije kao čelnica inicijative Obnovimo Zagreb. Gošća-predavačica je na katedrama za projektiranje i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu

U skladu s proklamiranom politikom gradske uprave, a u cilju odmaka od “autocentričnog” grada i povećanja pješačke zone u centru Zagreba, u pripremi je izrada projektne dokumentacije za arhitektonsko-urbanističku rekonstrukciju dijela Vlaške ulice, na potezu od Draškovićeve do Branjugove.

Taj dio je prije dvije godine zatvoren za automobilski promet, s izuzetkom vozila stanara i vozila posebne namjene, kada se u njega interveniralo projektom privremenog preuređenja arhitektice Ivane Stančić u suradnji sa street art umjetnikom znanim kao Chez 186. Ideja je bila stablašice u žardinjerama od recikliranog materijala, nastalog potresnim rušenjem, privremeno postaviti na odabrane pozicije i potom ih premještati sukladno kretanju i interesu javnosti.[1]

Najveću pozornost privremenog preuređenja izazvala je odluka da se odvojak iz Branjugove zatvori za promet i postane pješačka zona. (Marina Pavković)

Intervencija je izazvala pozornost opće i stručne javnosti, jednako kao i naknadne dvije street art intervencije na lokacijama takozvane Male Martićeve i Masarykove ulice.[2]

Kada su ukusi u pitanju, valja biti suzdržan, no kada potez utječe na funkcioniranje grada, primjerice prometa, kritike dobivaju objektivnu dimenziju. Najveću pozornost izazvala je odluka da se odvojak iz Branjugove, koji Vlašku ulicu spaja s Draškovićevom, zatvori za promet i postane pješačka zona, te po skretanju s Ribnjaka potencijalno izazove prometne zastoje u Branjugovoj i Palmotićevoj. Odluku je pravdao zamjenik gradonačelnika Korlaet navodeći da je prometna studija grada, uključujući ovaj dio, pokazala “da prometno opterećenje nije toliko veliko, odnosno da nije velik broj vozila koji iz ulice Ribnjak skreće prema istoku tj. Vlaškoj (između 7.30 i 8.30 sati njih samo 240), te da u tom smislu ovo zatvaranje nema velike reperkusije na kolni promet”.

• Od reciklaže do rekonstrukcije

Dio kritike odnosio se na vizualni pristup uređenju, kao i na materijal korišten za smještaj stablašica i raslinja. S obje strane ulice, raspoređene su betonske žardinjere u dvije visine, izrađene reciklažom betona nastaloga potresnim rušenjem. Oslikane su tirkiznom, žutom i ružičastom bojom, kooptirajući okolni asfalt. Projektno zamišljen betonski komunalni stol nikada nije izveden, jer su se pokazale mane u odabiru materijala izvedbe.

Betonske žardinjere, naime, predviđene za premještanje na mikro lokacije u skladu s interesom javnosti, propuštale su vodu od zalijevanja i na asfaltu ostavljale trag, najprije blatne, a potom sasušene zemlje.

Kako je prvi postav stabala postavljen u lipnju, vrućine su iziskivale pojačano zalijevanje, što je rezultiralo permanentnim potocima vode i naslaga zemlje uzduž i poprijeko ulice. Nadalje, oblikom žardinjera predviđeno je i sjedenje, no s obzirom da nisu postavljene drvene podloge za sjedišta, nisu do kraja zaživjele kao urbana oprema. Vremenom se boja sa žardinjera i asfalta isprala te je ostala tek blijeda sjena prvotne zamisli. Intervencija je u međuvremenu revidirana zamjenom stabala u teglama uz dodatak urbane opreme – klupa bez naslona. Interaktivnim postavom žardinjera i klupa, stvorene su oaze intime privlačne za odmor i zadržavanje u ambijentu.

Paralelno, ništa nije mijenjano u vezi s ugostiteljskim terasama koje, aproksimativno, zauzimaju polovinu ulice. Uzurpacija javne površine u komercijalne svrhe kulminira na sjeverozapadnom dijelu, gdje se kretanje sjevernom stranom svodi na uski koridor za pješake, da bi u zadnje vrijeme trećina podesta uz spomenik Augustu Šenoi nestala pod ugostiteljskim inventarom.

Stoga je najava natječaja za idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje – koje će navedene aspekte kvalitetno i trajno pomiriti s pješačkom zonom u njezinom vizualnom i funkcionalnom smislu, te rezultirati kao mjesto društvenog okupljanja i nova prostorna vrijednost grada Zagreba – dočekana s nestrpljenjem. Posve opravdano, budući da je Stara Vlaška osobito vrijedna povijesna struktura.

• Vicus latinorum al. Laška ves al. Vlaška ulica

Potez od Draškovićeve do kontakta s Branjugovom i Palmotićevom predstavlja najstariji sačuvani prostor Donjega grada. Na početku današnje Vlaške ulice već je u srednjem vijeku postojao Vicus latinorum – naselje talijanskih trgovaca, graditelja i umjetnika angažiranih na gradnji Zagrebačke katedrale. Tijekom vremena latinski naziv naselja domaće kajkavsko stanovništvo mijenja u Lašku Ves, da bi vremenom glavna ulica postala Vlaška ulica.[3]

Stara Vlaška circa 1925. Bila je to ulica stolara, postolara, bačvara, staklara i ostalih obrtničkih zanimanja. (Jadranka Kratofil / FB)

Bila je to ulica stolara, postolara, bačvara, staklara i ostalih obrtničkih zanimanja toga vremena, lociranih na tada važnoj prometnici koja je na istočnoj strani povezivala Zagreb s naseljima i gradovima u okruženju. Sjevernu stranu ulice i danas čini niz građanskih jednokatnica, karakterističnog oblika insule, nastalih krajem 18. i početkom 19.stoljeća.[4]

Princip poslovanja u prizemlju, a stanovanja na katu, zadržan je do današnjega dana, dok su djelatnosti prilagođene suvremenim prilikama. U nizu uličnih lokala na sjevernoj strani ulice prevladavaju lokali ugostiteljske namjene. Poznata imena zagrebačkog krojačkog obrta, koja su od 50-ih godina pa sve do kraja prošloga stoljeća brendirala ulicu, nestala su jedno za drugim, bilo da su poslovanje preselili na drugu lokaciju (B. Hundić) ili jednostavno nestali s tržišta (Modni salon Nataša, obitelj Muhić). Iznimku čine modni salon Charlie (L. Bahorić) i show room uredskog namještaja Černelić, čiji daljnji opstanak na lokaciji, “čuva” taj dio Vlaške od ugostiteljske monofunkcije.

Stara Vlaška circa 1975. (Vili Patz / FB)

Promjenu karakterističnog mjerila gradnje, sačuvanog na sjevernoj strani, donosi Prva regulatorna osnova 1865. godine, naročito vidljiva južno od Vlaške ulice kroz ortogonalni donjogradskog bloka. Na južnom, promatranom dijelu Vlaške smještena su tri zaštićena kulturna dobra. Crkva sv. Martina i Salezijanski samostan iz 17.stoljeća u Vlaškoj 36, izvorno nastali za biskupa Borkovića, a koji današnju formu klasicističkog pročelja dobiva početkom 18. stoljeća za biskupa Vrhovca.[5] Odmah do, na adresi Vlaška 38 je Orfanotrofij (dječačko sjemenište) kojega je 1827. godine dao sagraditi biskup Maksimilijan Vrhovec, a koje je danas Katolički bogoslovni fakultet. Treće zaštićeno kulturno dobro je bivši hotel Sidro na adresi Vlaška 40. Kuću, koja se pripisuje zagrebačkom graditelju Bartolu Felbingeru[6], dao je 1826.godine na svom zemljištu sagraditi grof Janko Drašković, istaknuti preporoditelj i poticatelj osnutka Ilirske čitaonice.[7]

Rješenje podesta na kojemu je smještena skulptura Augustu Šenoi potpisuju arhitektice Nives Simeonović i Maja Bach Radica. (Marina Pavković)

Na križanju Vlaške i Branjugove, kao trajni memento hrvatskom književniku Augustu Šenoi (rođenom u Vlaškoj na broju 43), a povodom 150. godišnjice rođenja, postavljena je 1988. skulptura akademske kiparice Marije Ujević-Galetović. Rješenje podesta na kojemu je smještena potpisuju arhitektice Nives Simeonović i Maja Bach Radica.

• Javni natječaj za rekonstrukciju dijela Vlaške ulice

S obzirom da autentičnom ambijentu blisko okruženje čine Katedrala, Nadbiskupski dvor, te Park Ribnjak, gradske ikone u kulturnom, povijesnom i društvenom smislu, svaka pojedinačna intervencija u povijesno srce Zagreba pod povećalom je opće i stručne javnosti, kao i Zavoda za zaštitu spomenika grada Zagreba koji propisuje uvjete intervencije i daje prethodnu suglasnost.

Na natječaj raspisan u studenom 2023. i završen u veljači 2024. pristigla su 23 rada. Uz uvjete zadane programom valorizirao se prostorni koncept u skladu sa zatečenim kontekstom, funkcionalno estetska kvaliteta, posebnost natječajnog rada, te održivost i ekonomičnost rješenja.[8]

Konzervatorske smjernice su bile jasne. Obveza očuvanja karakterističnih elemenata urbanog koncepta i povijesne matrice, očuvanje karakterističnih prostornih jedinica (insula i blokova), očuvanje karakterističnog mjerila, karaktera ulice. (Atmosfera d.o.o. / Grad Zagreb)

Izradi rješenja prethodila su konzervatorska ograničenja u svrhu očuvanja ambijenta i graditeljskog naslijeđa, s obzirom da se radi o obuhvatu kulturnog dobra Povijesne urbane cjeline grada Zagreba upisane u Registar kulturnih dobara RH na Listu zaštićenih kulturnih dobara pod reg.br. Z-1525. Primjenjuju se mjere sustava zaštite ‘A’ koje štite izuzetno dobro očuvane i osobito vrijedne povijesne strukture, što podrazumijeva zaštitu urbane strukture, pejsažnih obilježja i pojedinačnih građevina.

S tim u vezi konzervatorske smjernice su bile jasne. Obveza očuvanja karakterističnih elemenata urbanog koncepta i povijesne matrice, očuvanje karakterističnih prostornih jedinica (insula i blokova), očuvanje karakterističnog mjerila, karaktera ulice, uz napomenu intervencije na evidentiranom arheološkom području.[9]

Spomeniku i prostoru oko spomenika Augustu Šenoi dana je posebna pažnja, u svrhu očuvanja njegove intaktnosti i pristupačnosti, zabranom postavljanja ugostiteljske i urbane opreme, što sadašnjom praksom nije štićeno. Također se konzervatorskim smjernicama na sjevernoj strani ulice, kao i na njezinom sjeverozapadnom kontaktu s Katedralom, brani postavljanje “elemenata urbane opreme, uređaja i elemenata krajobraznog uređenja, koji bi narušili vizuru na katedralni sklop i zaklanjali pročelja zgrada u uspostavljenom mjerilu uličnih fronti, posebice sjeverne fronte te narušili specifičnu ambijentalnost stare Vlaške ulice.”

Urbana oprema predviđa postavu klupa bez dodatnih elemenata, a za ugostiteljsku opremu lagane stolove i stolce te manje suncobrane. (Atmosfera d.o.o. / Grad Zagreb)

Vezano uz tip ugostiteljske opreme propisani su “lagani stolovi i stolci te manji suncobrani u cilju formiranja otvorenih terasa lokala, bez postavljanja podnica, nadstrešnica i ograda.”

Urbana oprema predviđa “postavu klupa bez dodatnih elemenata koji bi zaklanjali pročelja zgrada”, dočim se krajobrazno uređenje ograničava prilagodbom “karakteru povijesnog prostora u skladu s utvrđenim mjerama zaštite.” Prevedeno, nema sadnje visokih stabala, pa tako niti prirodnog hlada krošnje na sjevernoj strani ulice, te na sjeverozapadnom dijelu koji gravitira Katedrali. Neki će reći, nije ga bilo ni prije. No, da li činjenica, što Stara Vlaška nije imala stabla, predstavlja valjan razlog da ih ne dobije rekonstrukcijom? Jesu li transformacija prometne ulice u pješačku zonu i komunalna dogradnja na suvremen standard, dovoljno učinkovite u jeku klimatskih promjena, kada svaka mikro intervencija kroz sadnju nosi multiplikativnu vrijednost?

Ostati konzervativan u povijesnom ambijentu, te čuvati njegovu gradnju i ambijentalnost kroz zadržavanje morfologije, materijala i mjerila, jedan je dio paketa čuvanja baštine. Drugi dio je odgovarajuća, te i dalje neinvazivna, prilagodba današnjim uvjetima života koji su se drastično promijenili. Kada temperatura gradskog asfalta ljeti prelazi pedeseticu, a ulice i trgovi se svode na pješački egzodus u osjenčanu stranu i zazor od otvorenog prostora, dužnost i gradske uprave i konzervatora je proširiti vidike i oplemeniti baštinu sadržajem koji je štiti i obogaćuje. A stabla, prirodna zelena skloništa, to bez sumnje čine.

• Zabrana sadnje visokog drveća

Rezultati natječaja i odabir pobjedničkog rada, javnosti su prezentirani u travnju ove godine. Izabrano je pet najboljih, među kojima prvo mjesto odnosi Studio Atmosfera. Odabrano idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje je podloga za izradu projektno tehničke dokumentacije planirane rekonstrukcije.

Procjena investicije, na površini obuhvata 3.700 m2 Stare Vlaške i kontaktne zone Branjugova Palmotićeva, teška je 2, 2 milijuna eura, odnosno 600 eura/m2.

Pobjedničkim rješenjem provedena je denivelacija nekadašnjeg kolnog i pješačkog dijela na jednu razinu, s izuzetkom već postojećeg podesta na kojemu je spomenik Augustu Šenoi. Na unificiranom kamenom opločenju, distinkciju prostora predviđenog za ugostiteljski inventar na sjevernoj strani ulice, činit će kamene kocke kontrastne boje, posložene u trakama koje sežu do imaginarne konture povijesne ulice. Na podlozi prostora za ugostiteljstvo predviđeno je i fiksiranje stolova, kao i lagani jednobojni suncobrani bez reklama. Od glavnog pješačkog dijela ugostiteljstvo je odijeljeno hortikulturnim cvjetnim otocima, svojevrsnom buffer zonom, maksimalne visine hrbata do 1 m, zasađenima niskim travama i grmovima magnolija, maksimalne visine do 3 metra. U pješačkom dijelu predviđene su klupe za sjedenje bez naslona i česme s vodom u tri nivoa (odrasli, djeca, ljubimci).

Evidentno je da se, osim infrastrukturnog uređenja, postigla i organizacija korištenja plohe ulice, kako u javne, tako i u komercijalne svrhe. Međutim, ključni nedostatak usvojenog arhitektonsko-urbanističkog rješenja – izostanak je sadnje visokih stabala hladovite krošnje, što je izravna posljedica konzervatorskih smjernica kojima su ista u zadanom povijesnom ambijentu nepoželjna, te se krajobrazna intervencija prinudno svela na buffer zone i dekoraciju travama i nižim stablašicama.

Stabla posađena prije desetak godina, na spoju Vlaške s Europskim trgom razvila su hladovite krošnje. (Marina Pavković)

U prilog rušenja argumenata zabrane sadnje visokog drveća, svjedoči rješenje nastavka Vlaške ulice u smjeru zapada, odnosno zapadno od kontakta Palmotićeva Branjugova. Stabla posađena prije desetak godina, na spoju Vlaške s novo formiranim Europskim trgom, kao i u prilaznoj Kurelčevoj ulici, razvila su hladovite krošnje. Prozračnošću birane vrste stablašica, oplemenjuju ambijent ne zaklanjajući pri tome pogled na pročelja povijesne gradnje uličnog niza, kao niti na Katedralu na sjeveru. Štoviše, ističu im ljepotu dodajući ugodu boravka na Europskom trgu i okolo njega. Bjelogorična stabla zimi ostaju bez lišća i do kraja oslobađaju pogled na sklad baštinske arhitekture, dok ljeti pružaju zaštitu od vrućine. Kao zelena skloništa, itekako su poželjna u cijelom Zagrebu, a ne samo u povijesnoj jezgri.

Nema, stoga, opravdanoga razloga da, već oprobani princip sadnje drveća na zapadnoj dijelu Vlaške ulice, ne zaživi i na njezinom istočnom dijelu koji ide u rekonstrukciju. Za očekivati je da investitor, Grad Zagreb, prilikom izrade projektne dokumentacije ustraje na argumentaciji nužnosti sadnje visokog drveća na potezu ulične rekonstrukcije. Klimatske prilike i višestupanjska razlika u temperaturi gradskih ambijenata s i bez drveća, a u prilog hladovitih površina, nema alternative, niti valjane argumentacije za zabranu. Uz denivelaciju pješačke plohe, kontrolu vrste i gabarita urbane i ugostiteljske opreme, te oslobađanje podesta spomenika Augustu Šenoi od svake vrste uzurpacije na štetu spomeničke, sadnja visokog drveća duž uličnog poteza, čitavoj rekonstrukciji daje svrhu i smisao, te čini ključnu razliku.

• Prostorno programiranje

 Dodatna tema, kao i polemika, otvara se mogućim programiranjem sadržaja koji, osim pješačkog i biciklističkog tranzitorija na putu s Glavnog gradskog trga prema Kvaternikovom trgu i istoku grada, brendiraju ponudu i privlače publiku i konzumente, Uz opciju da se to prepusti tržištu i postepenoj, ali izvjesnoj dominaciji ugostiteljskih sadržaja, otvara se i opcija motiviranja obrtničke i poslovne ponude programskim poticajima i subvencijama. S obzirom da je i nastavak Vlaške ulice do Kvatrića, te od Kvatrića Maksimirska ulica do Bukovačke, već dugo u sadržajnom kolapsu i potrazi za novim identitetom na održivom miksu trgovačke i poslovno obrtničke ponude, a kojega pojedinačne intervencije poslovnog miljea ne mogu konsolidirati, ambiciozniji strateški pristup gospodarskoj održivosti lokala na tom potezu, više je nego poželjan. Kao i inzistiranje na raščišćavanju vlasničkih prava i odgovornosti po pitanju zatvorenih i napuštenih uličnih lokala. Prostorno programske smjernice i multidisciplinarni timovi stručnjaka mogu pridonijeti rehabilitaciji toga dijela grada. Svojevrsnoj renesansi nekada društveno potentnih, a danas sivih zona grada. Obje Komore, HUP i grad Zagreb imaju interesa za takvu inicijativu.

• Bilješke

[1] Ukupni trošak uređenja iznosio je 369.500 kuna plaćenih, najvećim dijelom, iz gradskog proračuna. (Idejno rješenje stajalo je 22.500 kuna, a radovi na izmjeni prometne signalizacije i iscrtavanju novih zebri 117 tisuća. Za deset je žardinjera izdvojeno 135 tisuća kuna, a prijevoz, sadnja i zalijevanje stoje 60.000. Turistička zajednica Zagreba platila je umjetnika za njegovu ideju te oslikavanje žardinjera i betona, što je koštalo 35 tisuća kuna.) https://www.vecernji.hr/zagreb/dobila-je-i-novi-look-saznali-smo-koliko-je-kostalo-privremeno-rjesenje-nove-pjesacke-zone-1591690

[2] Fondacija Bloomberg Philanthropies sufinancirala je Malu Martićevu u iznosu od 7.150 dolara (autor: Boris Bare), a Masarykovu u iznosu od 11.570 dolara (autor: Slaven Kosanović Lunar).

[3] Prema popisu iz 1769. tamo je radilo 38 krznara, 27 postolara, 22 čizmara i 21 krojač. Neke od poznatih obitelji iz tih vremena bile su Frusnello, Pasarle, Buseto, Calcinelli i Rigoldo. (izvor: Talijanska Unija – Zajednica Talijana u Zagrebu)

[4] Prostorna jedinica nastala longitudinalnom organizacijom prostora i nizanjem uskih dugačkih parcela okomito na smjer pružanja ulice

[5] Galerija nepokretnih kulturnih dobara grada Zagreba

[6] Galerija nepokretnih kulturnih dobara grada Zagreba

[7] Zagrebačka je čitaonica otvorena 22. kolovoza 1838., a bila je smještena iznad Gajeve tiskare u Gospodskoj ulici, u kući koja je 1931. srušena. Već u prvoj godini postojanja brojila je 146 članova: 8 profesora, 10 odvjetnika, 20 pravnika, 6 liječnika, 1 apotekar, 29 svećenika, 25 činovnika, 7 plemića, 5 učitelja, 4 časnika, 14 fiškala, 10 trgovaca, 2 obrtnika i dr. Riječ je uglavnom o pripadnicima srednje obrazovana građanskog sloja, i takva struktura neće se mijenjati do kraja stoljeća. Zagrebačka je čitaonica prestala djelovati 1848., a formalno je raspuštena u lipnju 1850.(izvor: Matica hrvatska, Vijenac 624)

[8] Javni natječaj za izradu idejnoga urbanističko-arhitektonskog rješenja rekonstrukcije dijela Vlaške ulice u Zagrebu, HKA 148-23/ZG-UA/NJN

[9] Iz Programa za provođenje javnog natječaja