O ljubavi u doba masovnog turizma. O europskom identitetu. Nizozemcima i Talijankama. O migrantima. O svemu.

Ovo je razigrana, pametna i vesela književnost u kojoj se ništa ne mora i u kojoj ništa nije nemoguće. Nije smrtno ozbiljna a ne zazire od velikih tema, nije stilski jednolična iako krije ispisane dragulje niti je u službi simulakruma, bijega od života. Roman je to spore akcije, zabavnih promišljanja i suptilne nasmiješene ironije unutar kojega su vješto prošvercani i postmoderni tekstualni ogledi na sam proces pisanja uz vrhunske stilske minijature. Čista bravura od romana!

• Naslovna fotografija: Naslovnica romana Grand Hotel Europa (VBZ)

• Autor je studirao francuski jezik i književnost, a radi u turizmu; zanimaju ga kulturološke teme

Prije nego li sam krenuo čitati Grand Hotel Europa (VBZ 2020., preveo Radovan Lučić) nizozemskog pisca nastanjenog u Italiji Ilje Leonarda Pfeijffera, mislio sam da će mi kao “ljubavni roman u doba masovnog turizma” biti odličan za članak u kojem sam ga htio paralelno obraditi sa zanimljivim dokumentarcem The Last Tourist, ali sam već nakon par stranica  shvatio da je i sam roman dovoljan, više nego dovoljan za tekst. I sad, odmah na početku, treba postojati neki opako dobar razlog da nagovorite nekoga na čitanje romana od šest stotina pedeset i pet stranica. Uzimajući u obzir kako bi, usprkos svim tim pozitivnim stranama čitanja, prosječan čitatelj morao potrošiti sve svoje slobodno vrijeme da pročita samo deset posto dobroga što se danas izdaje na književnoj sceni u Hrvatskoj, bilo u prijevodu, bilo u originalu. Primjerice, nedavno je jedan domaći pisac izdao knjigu u šest svezaka (ili šest dijelova knjige) s više od dvije tisuće stranica! I mada sam pročitao gotovo sve od njega, za čitati ga dalje morat će me netko uvjeriti (a taj netko neću biti ja) da je to šesteroknjižje itekako vrijedno uloženog vremena – pisci nisu samo ti koji daju, oni i traže vaše vrijeme i posvećenost – ili dotični nema nikakve šanse da otvorim njegov književni tour de force. Izgleda da će se o hiperprodukciji teksta u kulturi uskoro pričati kao i o gomili plastike u prirodi, a po gradovima bi mogli visjeti umjetnički billboardi s natpisom: Manje pišite, više ćemo vas čitati!

Kako god, krenimo iznova u ovaj tekst. Nakon ljubavnog kraha u Veneciji, narativni lik pisca odsjeda u hotelu simboličnog imena Grand Hotel Europa, koji je pomelo vrijeme i koji nedavno dobiva novi financijski elan – kupuje ga bogati Kinez. U njemu ga dočekaju hotelski pikolo, mladi Arap s teškom izbjegličkom pričom iza sebe i majordom Montebello, živa inkarnacija nestajuće uslužne klase starog kontinenta, sa svim istančanim manirima i psihološkim znanjima o gostima koja idu uz to zanimanje. Boravak u hotelu prepliće se sa sjećanjima; osebujni gosti koje upoznaje i paralelna priča o njemu i djevojci u glavnom gradu Presvijetle Republike, Veneciji. Tu su puknuti grčki brodovlasnik, mušičava francuska pjesnikinja i zagonetni Patelski: sve stariji samci koji borave u hotelu, i kojima se u jednom trenutku pridružuje netipična američka obitelj.

Roman La Superba (2013.) portretira Genovu, lučki grad slavne povijesti i porazne sadašnjice, koji pisca istovremeno fascinira, izaziva, oduševljava, ali i frustrira.

Ilja Leonard Pfeiffer na književnoj se sceni etablirao romanom La Superba, koja je tematski orijentirana na Genovu dok Grand Hotel Europa kreće iz tog grada pa preko Venecije obleti cijeli low cost turistički svijet. A sama autorova klasična naobrazba i privlačnost južne neturističke Europe za jednog sjevernjaka, može se otkriti na njegovom Instagram profilu gdje je, pored destinacija koje Pfeiffer pohodi, glavni mu tematski lik ipak jedna obična, svakodnevna Genova.

• Simbolika i stilske bravure

A njegovo pisanje kontrolirani je kalambur istančane ironije s profinjenim stilskim bravurama i mnogostrukom simbolikom: tako u ovom slučaju hotel Europa nije obični hotel već cijeli kontinent; u hotelskom pikolu Abdulu sva je nesreća svih migranata koje je rat gurnuo preko mora; Kinez Wang pak cijela je jedna država koja gradi mostove i autoceste po Europi, kupuje njene dvorce i vinograde i posebice europsku prošlost koja se može dobro utržiti. Dodajmo uz to seks, inteligenciju i šarm i eto prvog razloga za promisliti bili ste možda ipak čitali roman o tako neprivlačnoj temi kao što je turizam. Nastavljamo: povjesničarka umjetnosti i dijete đenoveške obitelji zvučnog imena (i imanja: posjeduju Caravaggiovu sliku) Cloe je frustrirana korupcijom, nemogućnošću napredovanja i odlaskom visokoobrazovanih Talijana koji peku hamburgere po zapadu – kao da priča o Hrvatskoj. Glavni lik (jedna od imaginiranih slika i prilika samog pisca) vođen ljubavi zaputi se za tom lijepom Talijankom u Veneciju gdje je ona dobila posao. To jest priliku, istinsku poslovnu priliku koja ne ulazi u klasični koruptivni talijanski predložak.

To bi bio okvir, jedan hotel u sadašnjosti i jedna ljubav u sjećanju, ali onda od klasičnog zapleta roman se najednom pretvori u kulturološku i sociološku studiju turističke Venecije, grada kojeg u dnevnom prosjeku posjeti više ljudi od samog broja stanovnika. Cijeli jedan postmoderni zaigrani scenarij o pisanju romana, u kojem paralelno čitamo i urnebesni scenarij snimanja dokumentarnog filma o masovnom turizmu. Tu je i fenomenalna priča o tome kako turisti glume lokalce i preziru obične turiste i malo po malo knjiga se pretvori u pastiche prepun eseja o tom masovnom turizmu. Bljesak genijalnosti svakako je klasifikacija turističkih tipova iz Nizozemske, odakle je i sam autor (str. 108. – 116, može se čitati i izdvojeno): tipična nizozemska obitelj na ljetovanju, gastro homići, obožavatelji Italije, plavokose navlakuše, korekcionaši, prerušeni turisti, bojažljivci, efikasni štreberi i svi ostali znani i neznani turisti tog ukletog holandskog turističkog svijeta. Korak dalje i nismo daleko ni od političkog pamfleta u kojem lijek za Veneciju koja gubi stanovništvo autor vidi u – migrantima. Dok Europu čita kao kontinent na kojem sve više jačaju desničarski populisti koji prodaju idealiziranu prošlost u kojoj nije bilo današnjih problema. Pišući o masovnom turizmu, kao i o svom stvaralaštvu, sam Pfeijffer nudi i recept viđenja svog romana: “…nejasna i sve nepostojanija razdjelnica između pravoga i umjetnoga, stvarnosti i fikcije, zbilje i fantazije, činjenica i izmišljotina”.

Između stotina ostalih misli iz ovog romana zgodna je primjedba da zapadnjake manje košta put kruzerom do Malte nego li za imigrante trošnim brodom od Afrike u istom smjeru – kao i kod nas – turisti se jeftinije vozaju busevima po Hrvatskoj nego li migranti od Bihaća do Slovenije. Ili još jedna: da je raj turistički pakao – jer tamo svi žele otići. Mogla bi se autoru spočitnuti karakterizacija likova jer je sve u sjeni karaktera samog pisca i njegovih promišljanja, ali ovaj roman koji više liči na neki esej ili dnevnik o turizmu točno je onoliko sebičan koliko smo i mi dok putujemo kao turisti.

“Turisti su uvijek oni drugi”, rekao sam. “Mi putujemo. Brižljivo odabiremo naša odredišta tamo gdje nema turista, a s obzirom na to da takva mjesta ne postoje i da turiste nije moguće izbjeći, velik dio odmora upropaštavamo si nezadovoljstvom njihovim ponašanjem…”.

Nekako nije iznenađujuće da se u romanu spomene suludi projekt makedonske vlade Skopje 2014 – koji u nekom pijanom zanosu grad kiti neohistoricističkim javnim građevinama, uz obilje povijesnih spomenika što je bila neka grčevita borba za identitetom koja je kao simulakrum trebala privući turiste – ali da će dobiti cijelo poglavlje u ovom romanu, to me baš iznenadilo. Svega se u njemu da naći, i trgovina Nuttelom u Amsterdamu (navlas isti model kao i one bezimene trgovine slatkiša po našoj obali) preko Eneide u izbjegličkoj intertekstualnoj interpretaciji do potrage za Caravaggiovom slikom koja se može čitati i kao parodija na Dan Brownove romane, kao i još jedan nataloženi, osnovni kontekst – u Europi se još jedino i isključivo može tragati samo za prošlošću.

“Postojanje na Starom kontinentu znači sjećanje. Život je oponašanje života. Na Starom kontinentu nikada ništa ne može biti novo. Povijest Europe mogla bi se opisati kao povijest čežnje za povijesti”.

Pfeiffer se cijelo vrijeme poigrava žanrovima: detektivskim romanom, žurnalističkim esejima, znanstvenom arhivistikom ili erotskim scenama koje ubacuje između turističkih destinacija kao obavezni backpack jer ako gradovi i njihov javni prostor umiru u thanatosu masovnog turizma bar se autorova mašta neobuzdano ljulja u erosu svoga romana.

S naše strane teksta, u Hrvatskoj, postoji duga tradicija antiturizma. Od “Lige za borbu protiv turizma” Francija Blaškovića do nedavnih medijskih moraliziranja nad ponašanjem turističke mladeži po Splitu a cijelo to globalno klupko frustracija u romanu se manifestira bacanjem njemačkog turista u venecijanski kanal. O samom turizmu sve znamo (zavisno iz koje ga društvene i intelektualne klase gledali, ali svi imamo svoj stav), o njegovom financijskom ili negativnom utjecaju imamo što reći, samo što je problem što se, jednom kad odemo na putovanje, vidi čuda, na njemu ponašamo kao najobičniji klišeizirani turisti i kačimo fotke hrane, selfije i pejzaže po društvenim mrežama. Ili bježimo od turista i tražimo mjesta gdje ih nema, gdje je sve autentično ali i to je u ovom romanu detaljno obrađeno jer turizam uništava ono što ga privlači. “Did I learn a lot? Not really to be honest. Did I have fun reading? Yes, a lot!”, rečenica je s Goodreadsa koja možda ponajbolje opisuje ovaj roman.

• Mentalitet kalambura

Ovom romanu urednici su komotno mogli skinuti dvjesto stranica ali isto tako autor je mogao dodati novih pet stotina i ne bi na koncu čitali Knausgaardovu Moju borbu jer bi tekst i dalje bio urnebesan, ironičan i razigran. Sa svim rupama u scenariju koji takvi tekstovi i trebaju imati. Jer za razliku od sjevernog protestantskog (školskog) modela pisanja gdje prvo napraviš scenarij pa umećeš riječi kao na tvorničkoj traci, ovdje se osjeti duh i karakter pisca koji kao da je selidbom u Italiju preuzeo i mentalitet kalambura, improvizacije i drugačije kreativnosti – one nagonske, impulzivne. Sve je u Grand Hotelu Europa pretjerano, predugo, radnja je iznimno spora, a dijalozi su samo ilustrativni i upravo zato se i čita nadahnuto jer se iza ovog teksta ne osjeća suha gramatika niti logika, već razigrani ljudski duh. Tako ćemo u romanu naići na stranice i stranice opisa izložbe Treasures from the Wreck of the Unbelievable Damiena Hirsta i baš kad se zapitamo čemu i kamo ovo vodi, Pfeiffer nam servira jednu maestralnu paralelu sa svojim pisanjem: Ne smijem bježati u sigurnu samoću eksperimenta, nego moram reći ono što imam reći, i to ne tražeći kako i koketirajući s nesigurnošću koja izaziva toliko simpatija, već tako savršeno i nepobitno da svim protivnicima odmah začepim usta. Jer on, kako piše, stvari uistinu proživljava tek kad ih zapiše na papiru.

Ono u što sam apsolutno siguran u ovom tekstu jest da neću u kontekstu I.L. Pfeijffera napisati kako željno očekujem prijevod njegove nove knjige (jedna je objavljena ove godine pod imenom Monterosso mon amour; kako sam naslov sugerira radi se o selu u turistički atraktivnoj destinaciji Cinque Terre o kojoj je pisao i u ovom romanu) jer čisto sumnjam kako autor može ponuditi nešto drugačije i originalnije – Grand Hotel Europa dovoljno je unikatan i svakako vrijedan vremena odvojenog na njegovo čitanje. Ali za same naslove sva tri romana zaslužio je duboki naklon.

“Kada sam se preselio iz Nizozemske u Italiju, postao sam malo manje Nizozemac, malo više Talijan, ali ono najvažnije je da sam se osjećao više Europljaninom”, govori Pfeijffer, koji se potom upitao: “Što to znači biti Europljaninom?”.

Ovaj roman otvara nekoliko linija razmišljanja. Prva je zaključak da Europa ubrzano postaje kontinent opterećen prošlošću kojeg američko-azijske horde turista doživljavaju kao zaostali umjetnički park. Nadalje, autor pokušava razbiti predrasude eurocentrističkog gledanja na svijet kojim je Stari nam kontinent vladao nekih sto pedeset godina ali danas je Europa poput klasične glazbe: okrenuta prošlosti, svojoj samodostatnosti i ne dopušta promijene ni modernitet. Zatvoren sustav. A turizam je na njega došao i kao spas i prokletstvo koje ga uništava. Otud Venecija, masovni turizam i sve što uz njega ide. Ljubav je u ovoj priči iznimka, ona je bitka različitih karaktera, vatreni kompromisni seks, ona je slamka u suludom vremenu jeftinih letova i skupih iluzija. Tu je i teza o pobjedi agresivnog i neobzirnog materijalizma u kojem kultura i umjetnost ne predstavljaju nikakvu vrijednost osim cijene i u konačnici vodi ka globalizaciji ispraznosti.

Ljubav je u ovoj priči iznimka, ona je bitka različitih karaktera, vatreni kompromisni seks, ona je slamka u suludom vremenu jeftinih letova i skupih iluzija.

Kako kaže i sam autor, Grand Hotel Europa je roman o europskom identitetu, kao i sveprisutnosti prošlosti u njemu, o nostalgiji, o komercijalizaciji te prošlosti putem masovnog turizma. I o tome kako i na koji način biti Europljaninom danas i prije svega, roman je to o povijesti jedne dirljive ljubavi. Ovo je razigrana, pametna i vesela književnost u kojoj se programatski (čitaj ideološki) ništa ne mora i u kojoj ništa nije nemoguće. Nije smrtno ozbiljna a ne zazire od velikih tema, nije stilski jednolična iako krije ispisane dragulje niti je u službi simulakruma, bijega od života. Grand Hotel Europa ludens je ovog našeg vremena, sad i tu na prastarom nam kontinentu. Roman je to spore akcije, zabavnih promišljanja i suptilne nasmiješene ironije unutar kojega su vješto prošvercani i postmoderni tekstualni ogledi na sam proces pisanja uz vrhunske stilske minijature. Čista bravura od romana! Na koncu Grand Hotel Europa fascinantan je i ekskluzivan turistički vodič po Starom kontinentu za nas Europljane. Dobro dođe ne samo za upoznavanje svijeta oko nas koji se prebrzo mijenja nego i za upoznavanje nas samih. I trebalo bi ovaj roman dijeliti na svakom putopisnom festivalu, onako, da se nađe, prije nego li krenemo putopisati i ako ste ikada objavili nešto s putovanja na Facebooku, trebali bi ga pročitati.

“Nekad je odmor bio vrijeme za odmaranje. Danas on predstavlja prigodu za promociju koja se ne propušta”.

Nakon što je  I.L. Pfeijffer napisao roman Grand Hotel Europa stigla je korona, Venecija je pala ispod pedeset tisuća stanovnika, a kruzeri više ne smiju uplovljavati u grad koji tone. Masovni turizam je bolno resetiran nakon dvije godine. Tako da se i van teksta nešto događa, bez obzira na našu suvremenu manijakalnost u kojoj sve mora biti zapisano i pod cijenu da to nitko neće čitati. A ljubav u doba masovnog turizma?

“Bez straha od neuspjeha, ljubav je samo ubijanje vremena ili samoće”.