Očima vodiča. Na kruzeru od Zadra do Opatije i natrag. Putovanje je lijek čovječanstva.

Nakon planinarske ture od dvanaest dana gdje je bio i vozač i vodič, Ante Alerić dobio je sedmodnevni angažman kao 'tour manager' na pet zvjezdica kruzeru. Ovo su njegove zabilješke o putnicima, drugim članovima posade i gradovima koje su obišli

• Naslovna ilustracija: S kruzera (A.Alerić)

• Autor je studirao francuski jezik i književnost, a radi u turizmu; zanimaju ga kulturološke teme

Moja mala brodska kabina ogledalo je plovećeg apartmanskog Jadrana: klima je ispod kreveta, a ormar ponad glave, u banji je tuš – doslovno samo tuš, i to pored WC školjke! I takvu je držim luksuznom jer je tih sedam, osam kvadrata ipak na gornjoj palubi i nije prodano dodatnom gostu, već sačuvano za tour managera, kako na ovom pet zvjezdica kruzeru i glasim. Godina je poslije one dvije biblijski mršave takva da se posao u turizmu ne odbija, a prilike koriste. Ova je došla s mreže, spomenula mi ju je moja supruga i javio sam se porukom odmah, jer su mi se idealno poklopili datumi. Par minuta poslije angažiran sam za sedam dana krstarenja od Zadra do Opatije. I natrag.

Počelo je tako što su se to jutro kolone auta izvijale u svim pravcima; gužve oko sv. Roka, Bosiljeva i Zagreba dok je meni cestovno samo trebalo od zadarske zračne luke spustiti grupu do one morske, na Poluotoku. Zbogom ceste, ‘opelješeni’ mostovi i granični prijelazi, odmah nakon planinarske ture od dvanaest dana gdje sam bio i vozač i vodič! Krećem sa laganim rasporedom soba (uvijek pokoja greška), zaključani sefovi i večera. Riblja pašteta, plodovi mora s maneštrom, lubin, Belgijanci. Pri predstavljanju posade zvone naglasci: kapetan i mornar su Kriljani, drugi mornar, glavni kuhar i pomoćni kuhar Kaštelani, barmen i supruga mu sobarica Beograđani.

Mikrofon, osobni dokumenti, instrukcije kako prošetati gradom do orgulja morskulja i dolazi mi dijete. Vidjeti sobu, prošetati sa mnom na sundeck, popiti kolu (tata je uzeo pivu), stidljivo nešto snimiti za Snapchat i odlazi na biciklu, my girl. Motam se malo po brodu da me vide i dok tonem u san, čujem ljude koji mi prolaze do prozora. Žamor, slikanje na pokretnim stubama pedeset-metarskog kruzera (ne vidim, a znam kako se svi smiješe dok se slikaju) i glas djeteta koje pita: „Mama, je li slon veći od ovog broda?“

• Zadar – Mali Lošinj

Partimo u šest, imam nešto karata, turističkih vodiča, nekakav skandinavski triler na engleskom i Rijeku od Esther Kinsky, poslužit će. Razmišljam o općem mjestu kako je turizam površan, plošan i neinspiritivan dok se po obali miješaju zvuci kraja noći i početka dana, viška supstanci i manjka moći. I to me uvijek sjeti jednog tvita riječkog pročelnika za kulturu, Ivana Šarara; „Kad čovjek putuje, privremeno postaje manjina, što ga čini senzibilnijim. Putovanje je lijek čovječanstva.“

Pitam vlasnicu agencije vole li da im se priča. Kratko, kaže, odlično, mislim.

Brenta neki motor, klokoće more oko prove, brod kao da se sprema propeti, podići dvije prednje bove i odjuriti galopom u morske struje. Zvuk šuštanja morske pjene, Velebit klizi kroz perspektive zadarskih zvonika i navigamo prema prolazima: Ždrijcu i Proversi, Kornati okrznuti pogledom, za to se ne naplaćuje karta. Negdje usput mutimo vodu toaletnim sadržajima dok Esther piše: „Tako priroda dodirne svaki ljudski život – svojim ravnodušnim bilom uravnoteži iskrenu tugu.“

U knjizi Vladimira Skračića „Kornati kad su bili Kurnati“ posebno začuđuju dijelovi u kojima čitamo kako se Kurnatari nisu kupali u moru jer nisu imali vremena za odmor. Većina ih nije ni znala plivati, a najveći strah bio je od utapanja djece. Za razliku od njih, valonski se Belgijanci već za doručka nestrpljivo meškolje čekajući prvu priliku da se bace u more. Ispod dugootočkih strmaca vrijeme staje. Italija je tamo lijevo, u plavetnilu, a „stene“ se lijeno ljuljuškaju u nikad mirnom moru. Držim kartografiju, itinerar dana, zainteresirani su. Ima ih bogatih, inteligentnih, pa i onih željnih samo kojeg aperitiva više te žele kupiti onaj tamo otok, vidjeti dupine ili jednostavno leći gore na palubu pod ovo vrelo božje sunce. Pitam vlasnicu agencije vole li da im se priča. Kratko, kaže, odlično, mislim.

Ne ide se punim gasom, lagano na sedam milja pored Premude, jedinog mjesta koje viđamo u satima plovidbe. Štite je hridi pa se može prsiti prema Italiji. Ljetna sparina, brod spava u Malom Lošinju. A na Lošinju, tom nekad ubavom bezvodnom otoku,  igrom slučaja su za vrijeme Austrije počeli graditi brodove, i to prekooceanske jedrenjake. Trajalo je neko vrijeme i bila je to moćna priča, a posao je nekako simbolično otišao kvragu kad je sagrađen prvi metalni jedrenjak. Danas je Mali Lošinj najveći otočki grad na Jadranu. Blizu njega, u valama pored grada hoteli su danas kao apoteke, lječilišne teretane umjesto brodogradilišta i jedrenjaka. U zlatnim godinama Austro-Ugarske jadranski eros i potraga za avanturama visoke srednje klase onih sa Ringstrassea vodila je do Opatije i Malog Lošinja; a plemićka ekskluziva je ipak bila brijunska. Vlasnica agencije mi prepričava svoje avanture s covidom, s nabrijanim klijentima koji traže svoje novce, s divljim kapetanima brodova i smiješnim kolegama. Predivno se ignoriramo po brodu.

• Mali Lošinj – Cres

Pored vitalnih albanskih ugostitelja u luci, razvikanih i izmještenih luksuznih resorta s druge strane gradskih brda, Malom Lošinju ne nedostaje šarma prolaznosti. Grad se poput starih pulskih predgrađa, zagrebačke Ilice ili Novog Ličkog Osika, usukao u sebe samoga, kao da mu je ta roba kupljena od brodovlasnika, kapetana i brodograditelja najednom postala par brojeva prevelika. I zato se kafići tu ne otvaraju rano jer osim što treba volje za rano ustajanje, treba i imati nekoga kome bi se otvorilo. Možda bi grad bio življi da je ostao talijanski Lussino, a možda je i ljepši ovakav, uspavan, sunčan, dalek.

Predstoji nam pola plovidbe od jučer. Kad ne spavam ili čitam, pokušavam revidirati nautički rječnik na francuskom: čvor, sidro, akoštati, krma, vez, milja, zavjetrina, u luci se netko dere, umjesto da spava, krava-travu-passé, télé-repom-maché.

Ima nešto dijabolično u silnoj višestoljetnoj žudnji Venecije da si osigura morske putove prema istoku. Od Istre do Boke trajalo je stoljećima, usmjeravalo se i križare da napadaju kršćanske gradove, sve da bi biznis između Konstantinopola i Serenissime, istoka i zapada, sigurnije brodio. Sam Cres je malo van te rute, prema sjeveru (prije na jantarnom nego li spomenutom morskom pravcu) i u vrijeme kad Osor gubi na važnosti Venecija ga diže u rang otočnog središta. Večeras u gradu potražim otočku janjetinu u restoranima (i jučer sam autentično večerao: pizza cut i pivo). A prije nego li dođemo tamo baš me zanima osjećaj i vizure vožnje između Osorčice s jedne te otočnih Srakana i Unija s druge strane, jer nedavno sam bio gore na toj planini i gledao to more odozgo. Kao i Rudolf Habsburški – koji se među prvima ispeo na Osorčicu, a valjda se nije baš zbog tog krasnog pogleda kasnije ubio zajedno s ljubavnicom.

Našao sam kavu, zatvaram oči, galebovi u jatima kvare pjesme.

Iz uvale Tomažina gledam na Osorčicu i pratim samoga sebe koji sam prije mjesec dana odozgo sa Švicarcima gledao prema sebi koji sam sad tu dolje. Malo kasnije žicat ću fotke od gosta s dronom da mi posluže kao oprema ovog teksta. Lovili smo ušate, ali one su pametnije od nas, i plivali, pli-va-li, plu-ta-li u tom zeleno plavom moru. Kreiram WhatsApp grupu da se uvjerim koliko smo prestali biti tekstualna, a postali vizualna bića. Izgleda da sam ok posadi, što je možda najdelikatniji dio ove priče. Gosti dođu, odu, a oni rintaju non-stop, bez dana odmora i ako ne klikneš s njima, bude zeznuto.

Talijani su nekad bili jedna od tutta forza nacija na našoj obali i više ih kod nas toliko i nema – ali zato na Cresu nisu nestali i lijepo ih je čuti, onako divlje i žive, u ovom starom gradu „krilatog lava“ gdje sam šećući banuo u toliko dvorišta da su me ljudi počeli pozivati da svratim doma kod njih ne znajući kako me se drugačije otarasiti. Oljuštene fasade izmjenjuju se sa svježe obojanima, kale koje vode u zatvorena dvorišta sa žardinjerama i tiramolima, kužine u prizemljima iz kojih izvire ono najvenecijanske na našoj obali: kaotični koncentrirani život.

Dolje u luci na istom mulu nabrijana jahta, preglasna muzika, ženski hihot. Sanjam kako će im sutra neko dijete doći u podne i vrištati toliko da bi to probudilo i – slonove.

• Cres – Opatija

Gosti mi na svojim mobitelima ponosno pokazuju slike procesija divova iz svog grada „blizu francuske granice“. Radi se o predimenzioniranim lutkama koje nosi po nekoliko ljudi, a cijela tradicija ima neke malo mutne korijene. Da li je religioznog ili profanog karaktera, ne znaju ni oni, ali sve je na koncu i postalo jedan karnevalski pastiš četvrte nedjelje u kolovozu. Imaju Golijata, razna fantastična bića, Samsona (ili je to ipak Gargantua?), teško je reći. Divova ima od Flandrije do Španjolske, a patuljci se kriju pod mediteranskim palubama.

Opatija nije izgrađena (kao Dubrovnik) da bi joj se pristupalo s mora. Ona je zeleni kontinentalni balkon s pogledom na more srednje Europe, šarmantna starica koja je davno odapela i čiji nam se duh svako malo vraća u mutnim chic seansama. Tako je sanjam na Cresu i čekam jutro da vizualiziram Učku gdje zovu kišu i malo svježine nakon tri najtoplija ovogodišnja dana. Nekad se baba češljala dok je selo gorilo, a danas mi kuhamo dok se Zemlja zagrijava.

Najpopularnije ture za mini kruzere su između Splita i Dubrovnika pa se po lukama zna naslagati jedan do drugoga i po desetak brodova. Pa ako si deveti i želiš izaći na kopno prelaziš s broda na brod, a svi brodovi su dužni ostaviti prolaze otvorene i po cijelu noć. Na ovoj sjevernoj turi prve tri noći uvijek smo vezani direktno za mul. Nismo sami, ali gužve nema, jednostavno divota s obzirom da se na obalu spustilo nekih milijun ljudi i da brodovi rade punom parom. No one za koji su daleko od jedra i koji će Hrvatsku morem oploviti samo jednom, ništa nije mjerljivo s tom ogrlicom Dubrovnik – Mljet – Korčula – Hvar – Split i natrag, uz još pokoju luku u prolazu.

Ali ovdje i danas, dolazak brodom u Opatiju ima nešto divlje erotično u sebi. Sam nastanak ovog kontinentalnog grada više je vezan uz željeznicu nego li more. More se od početaka gradnje Opatije gleda, u njemu se kupa, a usprkos linijama parobroda, riječkoj i tršćanskoj luci, lošinjskoj brodogradnji i pulskoj vojnoj bazi, ono ipak ostaje samo razglednica za izrazito kopnenu civilizaciju Austro-Ugarske Monarhije. Jedino što je mornarima preostalo duboko je osvetničko penetriranje u kvarnerski zaliv i konačnu ekstazu na lungomaru.

Je li slon veći od ovog broda?

U prilog cijeloj priči ide i to da na brodu ne idu toliko vina ili neke te nove bio, organic priče već je za belgijske kontinentalce more prostor na kojem se piju – kokteli.

„Dajemo vodu za četiri susjedna otoka, a dijelovi našeg nemaju vode“, čujem u kafiću prije nego se otisnemo od Cresa. Trudim se ne misliti na inflaciju, cijene goriva, nestašicu vode, vrućinu, rat, pojačani covid i neizvjesnu zimu.

Dok se gore na Učkoj kuhala ljetna oluja, kapetan mi priča kako je njegova obitelj od jednog broda za teške terete preko malog izletničkog broda došla do pet kruzera. Nekad je banka tražila jamce, zemlju, kuće i firme za hipoteke da bi prije covida sama poticala Kriljane da grade brodove. Kako se ova avantura završila, o Krilu, malom mjestu pored Splita, pisat će se jednom kao što se danas piše o lošinjskim brodograditeljima ili orebićkim kapetanima.

Vjetar i kiša čekaju nas u Opatiji, a ja umjesto da ležim na brodu u sunčano popodne idem stopama rumunjske kraljice Carmen Sylve. Osam kilometara. Sve zbog toga jer joj se muž, rumunjski kralj, izgubio u šumi iznad grada dok je jahao. Onda ga je snalažljiv netko navukao da donira za izgradnju ove šetnice. A gdje si bio kad se Pelješki most planirao?

• Opatija – Krk

Zaljev mi šuška oko broda, Rijeka je prije zore još električna. Krasna su mi ova buđenja. Inače spavam tu gore, u hotelu Četiri opatijska cvijeta, ali ova promjena perspektive i krevet koji se lagano giba, baš mi dobro dođu. Bio sam jučer i na židovskom groblju ali ni to ne pomaže u čitanju Esther Kinsky. Ona je sva u rijekama, a ja na moru; zaronimo ja i ona skupa ali se u pravilu do ušća pogubimo. „Rijeka“ ima smirujući stil, ali za čitanje zahtijeva puno manje vanjskih podražaja nego li ih trenutno ja imam.

Ekonomski turizam bi bio najbliži jazz improvizacijama, potražnja se mijenja toliko brzo da ponuda mora biti razigrana, svježa i koliko god krenula u nekim svojim iznenađujućim smjerovima, ne smije zaboraviti osnovu i akorde za koje po narudžbi pleše. Tako mi je nedavno neki turist u hotelu Astareja u Mlinima pričao kako je on tamo došao u sedamdesetima s nekih dvjestotinjak dvadesetogodišnjih Francuza. Bilo je to neko promo putovanje i energija je, kaže, toliko vrcala da bi svaku večer disko (na mjestu današnjeg restorana) ostajao bez alkohola. Na što se nostalgično nasmijao, a ja pomislio da je možda pogodio onaj žuđeni trenutak u putovanjima gdje lokalci još nisu biznismeni niti oholi predatori već nevini i ponekad naivni domaćini zbunjeni pred navalama tih veselih skakavaca. U vremenu gdje se čak i turističke statistike politički friziraju, utopija o Mediteranu kakav je nekad bio može izazvati samo ironični podsmijeh; posebice u vremenu kada radna snaga dolazi iz trećeg svijeta, a gost također posjeduje tu moć internetskih recenzija (tripadvisori i slične platforme zgodna su stvar i za razne zloupotrebe). Pogledamo li samo malo unatrag na austrijske priče Opatije i Malog Lošinja ili venecijanski rukopis na Cresu ili Zadru, mirne duše možemo reći kako je Mediteran oduvijek bio ovakav.

Prije nego li se otisnemo prema Krku, u Opatiji ostavljam scenu ispred turističke ambulante gdje gošća i ja strpljivo čekamo svoj red. Pokazuje mi slike dvadesetogodišnjeg sina i njegove djevojke. Kad je čula koliko moja djeca imaju godina, ispriča mi cijelu roditeljsku sagu o djetetu koje je pilo i drogiralo se, a sad se primirilo, radi i ima lijepu curu. Ona ima Crohnovu bolest, doktoru nabraja što sve ne smije uzeti ali pak treba antibiotike zbog krvi u mokraći. Puši dok mi priča, a ja kao nekadašnji strastveni pušač samo što ne pokleknem i zapalim u znak suosjećanja prema njenim pričama.

U prolazu gledam Rijeku, ružno pače hrvatskog turizma, i razmišljam kako ponekad turistima više pričam o Rijeci negoli Opatiji, ali priča je jedno, a estetski nagoni drugo.

Svako jutro spremim koncept dana: od toga što i kada ću im reći do raznih tehnikalija koje moram obaviti. Na brodu su karte dio moje priče, volim pokazivati turistima smjer navigacije i sve što je oko nas. Kad sam jednom s kapetanom dogovarao ritam dana, on je u jednom trenutku, pored gomile ekrana koji nas okružuju, izvadio mjerne instrumente i počeo na karti izračunavati koliko nam plovidbe treba do te vale gdje ćemo sidriti za kupanje. Volim i točka. Na karti.

I teško mi se odvojiti od ove vegetacije pod Učkom na putu prema golim i vrelim hrptovima otoka Krka po kojima ponekad planinarim. U samo nekoliko godina na potezu od Treskavca preko Obzove do Bašćanske drage nestale su ovce, a bjeloglavi supovi tužno kruže ponad kamenjara koji je iscijedio sav život. Za korone sam shvatio da ljude toleriram a biljke volim – one nemaju potrebu za pisanjem da bi osjetile svoje postojanje.

Iz utrobe broda gdje bruji motor i spava posada preko dvije palube sve do sun decka puštam na četiri nivoa broda grupu marisol i njihov album Žene mape. Svirali su na trgu u Krku, tako sam i otkrio ovaj  pravi kruzerski lounge.

Na kruzeru je tijekom plovidbe najbolji pogled na uzbibanu morsku pučinu koja prazni glavu od svih misli

Krk – Rab

Rijetki turisti ne koriste ekrane dok provode vrijeme po salonima i više je ekrana nego li međusobnih razgovora. Zanimljivo je da se televizija uopće ne pali dok glazba koju sa svog mobitela pustim podrazumijeva onaj ljetni žanr zvučnog lounge suncobrana.

A što se samih obilazaka tiče, u svojih dvadeset pet turističkih godina naučio sam da se o nekom gradu najviše dade saznati ako mu posjetite tržnicu, dok se o životu najviše nauči kad se uputite na gradsko groblje. Ali na kruzeru je tijekom plovidbe najbolji pogled na uzbibanu morsku pučinu koja prazni glavu od svih misli.

Od zanimljivih detalja s putovanja spomenut ću ženu koja je pred svima uskliknula kako doživljava gastronomski orgazam jedući ribu u škartocu do famoznih ispijanja koktela „u kojima je premalo alkohola“. To sam riješio s barmenom predloživši jedan dan kad kokteli imaju duplu dozu alkohola za istu cijenu. Druga alkoholna polovica bila je neutralna votka da previše ne promijeni ukus izvornog koktela, kad već potičemo alkoholizam.

Ponekad kad prozujim kroz brod loveći krhotine razgovora, vizualno zamrznem lica kao u nekom belgijskom stripu. Uokolo munje lampaju i nekako se čovjek instinktivno osjeća manje zaštićen na moru, ali i s nekom iskonskom željom da prkosi. Uz Sušac blues od Daleke obale.

Za Krk od vremena izgradnje mosta vrijedi ona da je na njemu stvarno previše gostiju, a Rab je poput onih mjesta koje će već sutra, iz tko zna kakvih pobuda, otkriti kakva hipsterska mladež s roditeljskim novcem. A kako u oba ova grada imaju lokalne vodiče, ja se uopće se ne mogu fokusirati na njih iz nekih povijesnih ili kunsthistoričarskih vizura. Znate onaj osjećaj kad prolazite pored nekog estetski savršenog prizora ali ga uopće ne doživljavate pogubljeni u kakvom small talku? E, to!

U gradu Krku pred svim su restoranima redovi ljudi. Doslovno pred svim, a puno ih je. Dok su gosti bili na razgledu, potjerao sam barmena da suprugu izvede van a ja sam dežurao na baru i puštao si glazbu. Pomalo osjećam morsku bolest, ali neće me spriječiti da probam jedan drugarski mojito.

Što se tiče profila putnika na brodu, nema generalizacije: od onih koji nikome ne trebaju a svima će nedostajati kad odu, do usamljenih, samopouzdanih, veselih i bezbrižnih ljudi. Pobogu, na kruzeru su, na krasnom putovanju i tako ga i doživljavaju pa su manje nego ono što jesu u životu, a više onakvi kakvi bi mogli ili kakvi su davno možda i željeli biti.

Na Krku je stvarno previše ljudi, a Rab je poput mjesta koje će već sutra, iz tko zna kakvih pobuda, otkriti kakva hipsterska mladež s roditeljskim novcem

• Rab – Zadar

Gosti tek prekosutra odlaze, ali putopis ovdje završava. Putovanje će još trajati, bez da ga mistificiramo previše. Turizam nije uvijek onakav kakav bi politički trebao biti. U ovom je  trenutku spas nacije koji izrazito i opasno (zbog fragilnosti koju smo osjetili na koži u protekle dvije sezone) puni BDP uz zdušno navijanje partija na vlasti. Takav nepromišljeni, neplanski, stihijski tajfun koji generira beton, gužve i infrastrukturne probleme,  dovodi do nezadovoljstva ljudi koji ne žive od njega i ugrožava im svakodnevni život. Ali bit ove priče stavljam na stranu jer ionako pilim granu na kojoj sjedim – a još bitnije – jer me tamo u zadarskom portu nestrpljivo čeka kći koja je jako sretna zato što me uspjela nagovoriti da pitam kapetana može li prespavati na brodu. Tome bi valjda i turizam trebao služiti: da nas barem na trenutak usreći.