Od Dengovog kupovanja vremena do Xijeve izgradnje hegemonije. Razvoj i etape kineske Velike strategije. Ključni događaji

Kineski ekonomski rast zabljesnuo je svijet, no u pozadini su se jednako brižljivo provodile međunarodne diplomatske aktivnosti i gradila vojna strategija. Detalje opisuje Božo Kovačević povodom prikaza knjige Losha Dushija, detaljnog istraživača kineskih partijskih i drugih političkih dokumenata

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

• Naslovna fotografija iz videa promocije knjige: Doshi, Rush (2021), Long Game. China´s Grand Strategy to Displace American Order, Oxford University Press

• Autor

S diplomom Princetona i doktoratom na Harvardu, s aktivnim korištenjem mandarinskog (službenog kineskog) jezika, sa stažom osnivača i direktora Brookingsove Inicijative za kinesku strategiju i iskustvom savjetnika za odnose s Kinom u predsjedničkim kampanjama Hillary Clinton i Josepha Bidena, Rush Doshi je, nedvojbeno, jedan od najpozvanijih stručnjaka za analizu kineskih vanjskopolitičkih, ekonomskih i vojnih strategija te za definiranje američkih odgovora na kinesko osporavanje daljnje liderske uloge Amerike u svijetu. Njegovi brojni članci u stručnim časopisima i tematskim zbornicima, izvješća o projektima na kojima je surađivao u okviru Brookingsa kao i svjedočenje pred senatskim Odborom za trgovinu u srpnju 2020. godine uvjerljiva su potvrda njegovog ugleda i njegovih kompetencija. Ne iznenađuje stoga što je već sama najava ove njegove knjige pobudila znatan interes stručne i šire javnosti.

• Izvori

Kinesku veliku strategiju Doshi je otkrivao analizom brojnih, ne uvijek javno dostupnih, izvora na mandarinskom jeziku. Najvažniji u tom pogledu su govori kineskih vođa, ponajprije generalnih sekretara KPK na partijskim kongresima. Jednako relevantni su i govori partijskih vođa na partijskim forumima: Stalnom komitetu Politbiroa, Politbirou ili plenumu Centralnog komiteta kao i partijskim forumima nižih razina. U kontekstu rasprave o kineskoj velikoj strategiji osobito su zanimljiva obraćanja generalnih sekretara, koji su istodobno i predsjednici države, na ambasadorskim konferencijama (dosad ih je održano pet: 1976, 1999, 2006, 2014 i 2018.), na sjednicama Središnje vojne komisije (kojom predsjeda generalni sekretar KPK) ili na sastancima s predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova i drugih tijela državne uprave. Pažljivom analizom Doshi je utvrdio postojanje razlika u nijansama između poruka upućenih partijskim dužnosnicima i članovima, s jedne strane, i onih govora visokih predstavnika kineske vlasti kojima su pokušali utjecati na međunarodno javno mnijenje, s druge. Naravno, internu komunikaciju on smatra vjerodostojnijom za prepoznavanje pravih ciljeva i načina ostvarivanja dugoročnih kineskih strategija. Važnim izvorom Doshi smatra i službena partijska glasila u kojima kineski dužnosnici – pod svojim imenom ili pod pseudonimom –  razrađuju partijske političke direktive i objašnjavaju ih članovima. Jednaka pažnja posvećena je memoarskim knjigama bivših vanjskopolitičkih dužnosnika kao i različitim javnim istupima pripadnika današnje kineske nomenklature.

• Vojni aspekti

Vojni aspekti kineske velike strategije iznimno su važni. Zbog toga se knjiga oslanja na „doktrinarne tekstove na kineskom jeziku od osamdesetih godina naovamo s pogledom usmjerenim prema zacrtavanju promjena u vojnoj doktrini. Ona se oslanja i na memoare, esejističke kompilacije, preglede dnevnih aktivnosti i na službene biografije svih potpredsjednika Središnje vojne komisije od osamdesetih naovamo koje su bile objavljene“(407). Isto tako analizirao je izlaganja partijskih vođa o vojnim pitanjima, od Deng Xiaopinga preko Jiang Zemina i Hu Jintaoa do Xi Jinpinga. Dakako, predmet njegova interesa bile su publikacije kineske Akademije vojnih znanosti i Nacionalnog sveučilišta za obranu, vojnih think-tankova i publikacija i armijskog tiska. Općenito, materijali koje publiciraju brojni kineski, o državi ovisni, think-tankovi predstavljaju značajan izvor informacija za razumijevanje motiva i ciljeva kineske politike, od vanjske politike i ekonomije do obrane. To iscrpno istraživanje Doshi je poduzeo da bi dokazao postojanje:

“1) pojmova velike strategije u autoritativnim tekstovima;

2) sposobnosti za veliku strategiju u institucijama nacionalne sigurnosti; i

3) postupke primjerene nacionalnoj strategiji u ponašanju države.” (25)

• Povijest (novija)

Američko otvaranje prema Kini sedamdesetih godina 20. stoljeća bilo je potaknuto interesom Amerike da Kinu učini saveznicom u nadmetanju sa tada još moćnim Sovjetskim Savezom. Kako je rezolucijom Glavne skupštine UN-a 2758 od 25. listopada 1971. godine Kina zamijenila Tajvan i zauzela mjesto stalne članice Vijeća sigurnosti, Americi je bilo važno da se prilikom glasanja o važnim pitanjima Kina ne svrstava uz SSSR. Kini je to savezništvo odgovaralo jer ju je na sigurnosnom planu ojačalo u suprotstavljanju težnjama SSSR-a da je podčini, a na ekonomskom joj je planu otvorilo mogućnost razvoja s osloncem na američki kapital i na američko tržište. Neovisno o položaju stalne članice Vijeća sigurnosti, čime joj je bila zajamčena važna uloga u međunarodnoj politici, Kina je tada bila nerazvijena poljoprivredna zemlja s autarkičnom ekonomijom koja se teško nosila s posljedicama neodgovornih eksperimenata poput Velikog skoka naprijed krajem pedesetih i Kulturne revolucije sredinom šezdesetih godina. Takvu Kinu nijedna od dviju suprotstavljenih strana u Hladnom ratu nije smatrala ozbiljnom prijetnjom. Kini je odgovaralo što su dvije supersile bile zaokupljene jedna drugom pa se nesmetano mogla posvetiti rješavanju svojih razvojnih problema.

Mao i Nixon 1972.

• Rat

Prvih dvadeset godina u Vijeću sigurnosti Kina je provela nastojeći ne izazivati previše neprilika. Doduše, ratnim pohodom protiv sovjetskog saveznika Vijetnama 1979. godine Kina je potaknula SSSR na izravniji angažman protiv sebe. Satelitske snimke pokreta kineske vojske, koje su Sovjeti ustupili Vijetnamcima, uvelike su pomogle vijetnamskoj vojsci. Taj kratkotrajni ratni sukob, koji se odvijao od 17. veljače do 16. ožujka 1979. godine a trebao je kazniti Vijetnam zbog rušenja prokineskog režima Crvenih kmera u Kampućiji, na vidjelo je iznio slabosti kineske vojske. S obzirom na to da je vijetnamsko zrakoplovstvo bilo superiorno, Kina svoje nije ni koristila. Radio veze u kineskim tenkovima nisu funkcionirale, logistika je bila loša, gubici u ljudstvu ogromni. Iza neočekivanog povlačenja kineske vojske ostao je u potpunosti uništeni vijetnamski grad Lang Son i opustošeni dijelovi vijetnamskog teritorija uz granicu s Kinom. Obje su zemlje proglasile pobjedu iako je bilo jasno da se Vijetnam uspješno obranio. Očito Kina tada nije bila globalno relevantna vojna sila.

• Trifecta

Iz tog iskustva Kina je izvukla pouke. Ali pravu prekretnicu u načinu razmišljanja kineskog rukovodstva, na čijem je čelu bio Deng Xiaoping, izazvala je – kako je Dooshi naziva – trifecta, slijed triju važnih događaja: masakra na Tiananmenu, Trgu nebeskog mira u Pekingu, američke vojne operacije Pustinjska oluja protiv Iraka i raspada Sovjetskog Saveza. Nije sasvim jasno zašto je Doshi izabrao baš taj termin iz rječnika kladioničara na konjskim trkama. U tom kontekstu trifecta znači okladu na točno pogođen redoslijed dolaska na cilj prva tri konja u utrci. U kontekstu političke povijesti Kine ta su tri događaja, tvrdi Doshi, potaknula kinesko rukovodstvo na oblikovanje velike strategije usmjerene na ostvarivanje regionalne i, u konačnici, globalne hegemonije Kine.

Kinesko rukovodstvo nakon smrti Mao Zedonga 1976. godine činili su pretežito reformatori okupljeni oko Deng Xiaopinga koji su i sami, nerijetko, bili žrtve Maove politike. Savezništvo s Amerikom, ekonomske reforme i napuštanje represivnih mjera nametnutih u okviru Kulturne revolucije kod mnogih su, a osobito kod mladih, potaknuli nade u liberalizaciju i demokratizaciju političkog života u Kini. Komunistički reformatori su se suočili s neočekivanim i nepoželjnim posljedicama svoje politike. Pojavile su se inicijative za osnivanje neovisnih sindikata, za slobodnu javnu raspravu o svim političkim pitanjima, za političko organiziranje te za medijske i umjetničke slobode.

• Tienanmen

Nakon grozničavih rasprava u najužem rukovodstvu KPK Deng Xiaoping je odlučio da pobuna, koja je trajala mjesec i pol i čiju su glavnu snagu činili studenti okupljeni na trgu Tiananmen, bude ugušena silom. Noću s 3. na 4. lipnja 1989. godine tenkovi Narodnooslobodilačke vojske, koji 1979. godine nisu mogli izaći na kraj s organiziranom vijetnamskom vojnom silom, napravili su masovni pokolj čije žrtve ni do danas nisu do kraja popisane. Zahtjeve za demokratizaciju političkog života kinesko je vodstvo protumačilo kao posljedicu miješanja Amerike u unutrašnje stvari Kine usmjerenog na promjenu vlasti.

• Irak

Premda je napad na Irak, koji je započeo 17. siječnja 1991. godine, imao pravno utemeljenje u rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 678 kojom se od Iraka ultimativno zahtijevalo da obustavi okupaciju Kuvajta poduzetu 2. kolovoza 1990., Kina je operaciju Pustinjska oluja protumačila kao izraz američke spremnosti za nametanje svoje volje cijelom svijetu. Neočekivano brzi slom iračke armije pod udarima tehnološki superiorne američke vojne sile kinesko je vodstvo potaknuo na intenzivno traženje rješenja za suprotstavljanje Americi ako njezina moć bude usmjerena i protiv Kine.

• Raspad SSSR-a

Raspadom Sovjetskog Saveza krajem 1991. godine Kina je ostala jedina velika zemlja pod komunističkom vlašću. Time je prestao postojati osnovni razlog sa kinesko-američko zbližavanje koje se dogodilo sedamdesetih godina 20. stoljeća. Nakon pobjede u Hladnom ratu Amerika više nije trebala Kinu kao saveznicu u onemogućavanju širenja sovjetske hegemonije. Od saveznice Kina se preko noći pretvorila u potencijalnog glavnog takmaca Amerike. I ta je spoznaja bitno utjecala na odluku kineskog rukovodstva da pristupi razradi velike strategije.

• Velika strategija

Da bi se uopće moglo govoriti o postojanju velike strategije, država mora imati:

• velike strateške koncepcije o tome kako posložiti ciljeve, načine i sredstva ostvarivanja strategije;
• sposobnosti za veliku strategiju u institucijama nacionalne sigurnosti koje usklađuju različite instrumente državništva da bi ostvarivale nacionalne a ne parohijalne interese; i
• veliko strateško ponašanje koje je u konačnici usklađeno s velikim strateškim koncepcijama. (32)

Doshi pokazuje da je Kina od vremena kad je njezin vođa postao Deng Xiaoping razvijala strateške koncepcije, koje su se prilagođavale okolnostima u svijetu, i stjecala sposobnosti za njihovo provođenje. Pritom i politiku tog velikog reformatora i politiku današnjeg kineskog vođe Xi Jinpinga – koju su mnogi na Zapadu skloni protumačiti kao presudno obilježenu njegovom ličnošću – on sagledava u širem povijesnom kontekstu težnji nacionalističkih i komunističkih političara s početka 20. stoljeća da moderniziraju Kinu, da je izbave poniženja koja su joj sredinom 19. stoljeća nanijeli zapadni zavojevači i japanska okupacija u 20. stoljeću i da je vrate na puteve stare slave.

Xi Jinpingovo uporno inzistiranje na tome da će sredinom 21. stoljeća Kina postati vodeća svjetska država nije njegov hir, nego izraz “konsenzusa nacionalističke Partije koji se proteže sve do vremena usmjerenosti na samoosnaživanje reformista kasne dinastije Qing. KPK imala je svoja unutrašnja neslaganja, svađe, frakcionaštvo i široko zapadanje u ideološki ekstremizam, ali njezini osnivači i njihovi nasljednici stalno su je razumijevali kao sredstvo pomlađivanja Kine. Neslaganja o načinima i sredstvima pojavljivala su se s vremena na vrijeme, ali konačni cilj je relativno jasan i nametnuo je konsenzus o posthladnoratovskoj velikoj strategiji Kine.” (50)

• Dobivanje na vremenu

U prvom razdoblju ta je strategija oblikovana i provođena u skladu s odrednicom koju je sročio Deng Xiaoping: Tao Guang Yang Hui ili skrivanje sposobnosti i dobivanje na vremenu. Znajući da je znatno slabija i da se ne može izravno nadmetati s Amerikom, Kina je na vojnom planu pribjegla strategiji asimetričnog ratovanja, razvijanju onih oružja i sposobnosti koji su najučinkovitiji u otupljivanju moći američkog oružja razvijenog uz intenzivno korištenje novih tehnologija.

Tao Guang Yang Hui ili skrivanje sposobnosti i dobivanje na vremenu. Deng Xiaoping

Važno je bilo da je za proizvodnju oružja kojima se Kina namjerava braniti od Amerike bilo potrebno izdvojiti znatno manja novca nego što je Amerika izdvajala za svoju vojsku. U osnovi to je bila defanzivna strategija sračunata na onemogućavanje eventualnog američkog napada na Kinu. Ta strategija nije bila usmjerena na projiciranje moći izvan granica Kine i na izravno nadmetanje s Amerikom u domenama u kojima je Kina bila izrazito inferiorna. Cilj je bio postići da slabiji pobijedi jačega oslanjanjem na ono čega se jači najviše boji.

Američka dominacija na moru zasniva se na nosačima aviona, superiornom zrakoplovstvu i nuklearnim podmornicama. Premda je od početka razmatralo mogućnost izgradnje nosača aviona i u tišini obavljalo pripreme za to, kinesko se rukovodstvo opredijelilo za protubrodske i protupodmorničke mine, za brojne male podmornice na dizelski pogon i za rakete specijalizirane za uništavanje nosača aviona.

• Diplomacija otupljivanja

Strategiji otupljivanja Kina je pribjegla i na planu međunarodne politike. Američka hegemonija u pacifičkoj regiji provodila se putem niza multilateralnih organizacija i institucija u kojima je imala presudan utjecaj na odlučivanje, a Kina nije bila uključena u njih. Asia-Pacific Economic Cooperation (APEC) osnovan je 1989. godine. Kina se pridružila 1991. godine. Američkom pokušaju da APEC institucionalizira po uzoru na tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu uz zajamčeni hegemonijski položaj SAD-a, Kina se oštro suprotstavila 1993. godine i nije odustala sve dok u potpunosti nije onemogućila američku instrumentalizaciju tog institucionalnog okvira. Sličan scenarij primijenjen je i u slučaju ARF-a (ASEAN Regional Forum) u čijem radu, uz niz drugih zemlja Jugoistočne Azije i Pacifika, sudjeluju Amerika i Kina.

Tome nasuprot, u organizacijama čije članstvo ne uključuje Ameriku Kina je razvila intenzivnu multilateralnu diplomaciju. To se odnosi na APT (ASEAN Plus Three), organizaciju osnovanu 1997. godine koju uz zemlje članice ASEAN-a čine Kina, Japan i Južna Koreja.

Još znatniji multilateralni angažman Kina je iskazala u okviru Šangajske organizacije za suradnju (SCO) osnovane 2001. godine. Uz Kinu osnivači te organizacije su Ruska Federacija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan, dakle, bivše sovjetske republike. „Sudjelovanjem u regionalnim organizacijama Kina se isto tako nadala da će ohrabriti svoje susjede i smanjiti njihov interes za pridruživanje mogućim koalicijama pod američkim vodstvom koje uključuju razmještanje američkih vojnih snaga i ekonomsku prisilu.“ (132)

Svrha tih organizacija u početnom razdoblju njihova djelovanja bila je onemogućavanje uspostave azijsko-pacifičkog pandana euroatlantskim integracijama. Tek kasnije, nakon izbijanja svjetske financijske krize 2008. godine, Kina je zaključila da je Amerika oslabljena i zaokupljena sobom pa se neće suprotstaviti agresivnijem kineskom nastupu u regiji i procijenila je da te multilateralne organizacije treba početi koristiti za izgradnju kineske hegemonije u Aziji i na Pacifiku.

• Etapni ciljevi

Da bi iz defanzive prešla u ofanzivu, Kina je morala ekonomski ojačati i prevladati tehnološki jaz u odnosu na Zapad. Sve dok to nije bilo postignuto, osmišljavanje i provedba kineske velike strategije ostvarivali su se na načelu Tao Guang Yang Hui. Za Kinu je bilo važno da američko tržište bude otvoreno za kineske proizvode, a američka sveučilišta i istraživačke institucije da budu dostupni kineskim studentima. Povoljni uvjeti za investiranje i rastuće domaće tržište privlačili su ulagače sa Zapada potpomažući modernizaciju kineske privrede i ubrzavajući transfer tehnologije. Zbog svega toga, kinesko rukovodstvo ne samo da je izbjegavalo unositi napetosti u odnose s Amerikom, nego je nastojalo trajno ih stabilizirati. Važan etapni cilj za Kinu bilo je postizanje stalnih normalnih trgovačkih odnosa. To je, ponajprije, značilo da je uobičajenu godišnju valorizaciju kojom je Kongres odlučivao hoće li ili neće produžiti status najpovlaštenije nacije za Kinu trebalo zamijeniti trajnijim angažmanom. On 1980. godine, kad je Kina stekla status najpovlaštenije nacije zahvaljujući uspješnim pregovorima koje je s predsjednikom Carterom vodio Deng Xiaoping, Kongres je svake godine – u skladu s odredbom Jackson-Vanikovog amandmana koji se odnosio na komunističke zemlje netržišne ekonomije – potvrđivao taj status. Neovisno o tome što su s vremena na vrijeme aktualizirana pitanja intelektualnog vlasništva, ljudskih prava, Tajvana i Tibeta, pogodnosti koje su američke kompanije uživale na kineskom tržištu bile su tolike da je izjašnjavanje u Kongresu uglavnom bilo puka formalnost.

• Sankcije

Ali masakr na Tiananmenu 1989. godine sve je promijenio. Amerika je uvela ekonomske sankcije protiv Kine, a pridružili su se njezini europski saveznici i Japan. Mnogi u Americi zagovarali su ukidanje statusa najpovlaštenije nacije za Kinu. Raskid s Amerikom za Kinu bi bio koban. Vitalni je kineski interes bio da zadrži pristup američkom tržištu, ali i dostupnost američkog kapitala i tehnologije. Bez toga bilo bi ugroženo ostvarivanje kineske velike strategije. Činilo se da je Kina u potpuno podređenom položaju u odnosu prema Americi. U kontekstu činjenice da poslije propasti SSSR-a Kina Americi više nije bila potrebna kao saveznica u njegovu obuzdavanju, već samo održavanje statusa najpovlaštenije nacije izgledalo je kao nemoguća misija, a kamoli njegovo trajno institucionaliziranje. Još se manje izglednom činila američka podrška za članstvo Kine u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji kao nužnom preduvjetu daljnje integracije Kine u globalnu ekonomiju.

Devedesete su godine prošle u neprestanom nadmetanju predsjednika, koji je odobravao produženje statusa, i Kongresa koji je to neuspješno pokušavao osporiti. S jasnom sviješću o svojoj podređenoj ulozi i pod neprestanom opasnošću da gubitkom statusa najpovlaštenije nacije izgubi mogućnost za daljnji ekonomski razvoj Peking se ipak izborio za ostvarivanje svojih interesa. Ono na što je kineska diplomacija bila usredotočena od početka ekonomske suradnje s Amerikom – a to je bilo postizanje stalnih normalnih trgovačkih odnosa u obliku permanentnog status najpovlaštenije nacije – napokon je ostvareno 2002. godine.

Poglavlje u kojem je Doshi opisao dramu koju je kinesko rukovodstvo proživljavalo devedesetih godina u vezi s pokušajem postizanja trajnog statusa najpovlaštenije nacije vjerojatno je najdojmljiviji dio njegove knjige. Da bi postigli taj cilj, kineski su rukovodioci „čak bili spremni učiniti enormne ekonomske ustupke, riskirati političku stabilnost zemlje i ostanak Partije na vlasti te minirati američko-kineski bilateralni sporazum o Svjetskoj trgovinskoj organizaciji“. (170)

• Slaba karika

Kako je Kina uspjela prebroditi to krizno i iznimno rizično razdoblje? Kinezi su procijenili da je Japan slaba karika u lancu međunarodne ekonomske izolacije. I za EU uskraćivanje pristupa kineskom tržištu moglo je predstavljati znatan problem. Ispravno pretpostavivši da bi za američke saveznike gubitak kineskog tržišta mogao biti dostatan razlog za pritisak na Ameriku da od sankcija odustane, Kina je vješto iskoristila neusklađenost njihovih interesa. „Ti koordinirani koraci funkcionirali su: nadvladali su međunarodni pritisak za sankcije većim dijelom iskorištavajući kinesko tržište i navodeći druge države da igraju jedne protiv drugih.“ (174) Osiguravši široku međunarodnu potporu svom članstvu u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji Kina je, na koncu, Ameriku dovela pred neugodnu dilemu: sve članice WTO-a jedna drugoj moraju priznati status najpovlaštenije nacije; da je Amerika inzistirala na ukidanju tog status za Kinu, morala bi istupiti iz organizacije za čije je osnivanje bila najzaslužnija. Igrajući protiv Amerike koja je u svojim rukama imala ključne poluge utjecaja Kina je sve stavila na kocku i pobijedila. Time je stvorena pretpostavka da Kina iz faze otupljivanja američke moći prijeđe u fazu izgradnje vlastite hegemonije.

Ceremonija pristupa Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji

• Izgradnja hegemonije

Uslijedila su gotovo dva desetljeća u kojima se godišnja stopa rasta kineske ekonomije redovito bilježila dvoznamenkastim brojevima. U istom razdoblju Kina je tehnološki napredovala zahvaljujući ubrzanom transferu tehnologije ostvarivanom ne uvijek na dopustiv način, ali i zahvaljujući neprestanom povećavanju ulaganja u istraživanje i razvoj. Intenzivna urbanizacija, modernizacija industrije i poljoprivrede, rapidan rast životnog standarda, neprestani vanjskotrgovinski suficit, jačanje bankarskog sustava i razvijanje mehanizama financijskog tržišta – sve to bila su obilježja munjevite transformacije Kine od zaostale agrarne zemlje u drugu ekonomsku i vojnu silu svijeta koja se osposobila za projiciranje moći na regionalnoj i globalnoj razini. Kad je 2020. godine kineski GDP dostigao dvije trećine američkog GDP-ja a kineski vojni proračun trećinu američkog, bila je to još jedna od mnogih potvrda teze da je Kina postala opasan takmac SAD-u. Dok su sva vodeća svjetska gospodarstva pod udarom covid krize 2020. godine zabilježila pad GDP-ja, Kina je i te krizne godine upisala rast usporediv s onim koji je globalni Zapad ostvarivao u „normalnim“ godinama.

• Nova (ofenzivna) strategija, multipolarnost

Doshi konstatira da je kinesko rukovodstvo, nakon što je u globalizacijskim procesima sudjelovanje Kine osigurano pod uvjetima za koje se izborila uspješnom diplomacijom, zaključilo da je Dengovu strategiju skrivanja sposobnosti i dobivanja na vremenu moguće zamijeniti strategijom aktivnog postizanja nečega. To novo razdoblje proteže se do 2016. godine. Pritom je ključni događaj temeljem kojeg je kinesko rukovodstvo zaključilo da je od defanzivne verzije velike strategije potrebno prijeći na njezinu ofanzivnu inačicu bila financijska kriza 2008. godine. Premda su Kinezi odmah nakon prestanka Hladnog rata počeli spominjati multipolarnost kao poželjnu alternativu tada aktualnoj unipolarnoj distribuciji/koncentraciji moći u sustavu međunarodnih odnosa, multipolarnost se osobito učestalo počinje pojavljivati u službenim doktrinarnim tekstovima i razradama partijskih direktiva u različitim publikacijama tek početkom 21. stoljeća i nakon izbijanja globalne financijske krize. Taj termin pojavio se „samo oko tisuću puta u kineskim časopisima osamdesetih godina, pojavio se oko 13000 puta u devedesetima i približno 46000 puta od 2000. do 2010. godine“. (198) Osamdesetih godina, upozorava Doshi, terminom multipolarnost iskazivano je generalno kinesko suprotstavljanje bipolarnoj blokovskoj podjeli svijeta, a početkom ovog stoljeća prava svrha intenzivne upotrebe tog termina je, zapravo, u ukazivanju na slabljenje američke moći i smanjivanju ekonomskog, tehnološkog i vojnog jaza između Amerike i Kine. Ne još sasvim izravno izazivački, Kina se počela profilirati kao pretendent na mjesto globalnog lidera.

• Šifrirani jezik

Dakako, i taj šifrirani jezik partijskih dokumenata imao je svoju genezu. Dosljedni u nastojanjima da svoju veliku strategiju provedu u djelo kineski su predstavnici na zasjedanju ASEAN-a 2002. godine podnijeli na usvajanje dokument u kojem su tvrdili da zemlje:

„moraju ´nadići razlike u ideologiji i društvenim sustavima´ kao što je kineska autoritarna vlast;

moraju ´odbaciti mentalitet Hladnog rata i politike moći´, što je referenca na američka savezništva iz vremena Hladnog rata;

moraju ´održavati uzajamne brifinge sigurnosnim i obrambenim politikama i većim operacijama´, što je metoda osiguranja prethodne najave američkih vježbi i slabljenje američkog pomorskog nadzora;

moraju se ´suzdržati od miješanja u unutrašnje stvari drugih zemalja´, što se odnosi na američki pritisak u  vezi s ljudskim pravima;

i moraju ´promicati demokratizaciju međunarodnih odnosa´, što je klasična referenca na promicanje odmaka od američke hegemonije prema multipolarnosti.“ (157)

Sve te odrednice kineske velike strategije ostale su aktualne, ali su danas uklopljene u njezin znatno ofanzivniji dizajn.

• Zaokret u naoružavanju

Na vojnom planu defanzivna strategija otupljivanja američke moći zamijenjena je strategijom izgradnje regionalnog poretka s osloncem na nosače zrakoplova, na suvremene ratne brodove, amfibijske postrojbe, prekomorske kapacitete i na sve sposobnosti potrebne za zaštitu kineskih interesa, za nadzor i osiguravanje slobodne plovidbe, za nesmetanu komunikaciju s udaljenim lukama i postrojbama, za utjecaj na politiku susjednih zemalja i za pružanje javnog dobra, koristi koju od kineske prisutnosti mogu imati države u regiji. Time su stvorene pretpostavke za početak uspostave kineske regionalne hegemonije. Hegemonija pretpostavlja sposobnost hegemona da pribjegne prisili ili prijetnji sankcijama u slučaju neposluha te da osigurava poredak zasnovan na unaprijed definiranim pravilima što omogućuje stabilnost i predvidljivost, a hegemonu pribavlja legitimitet, pristanak drugih država da im država hegemon bude vođa.

• Slučaj Varjag

Kad je još krajem devedesetih godina Kina odlučila kupiti sovjetski nosač zrakoplova Varjag koji je nekorišten stajao u Ukrajini, to je učinjeno pod vidom privatne investicije. Jedan kineski biznismen, koji je radio po uputama i pod nadzorom kineske vojske, brod je kupio s navodnom namjerom da ga preuredi u luksuznu kockarnicu. Sa svom potrebnom projektnom dokumentacijom i nedirnutim nuklearnim motorom (premda se službeno tvrdilo da ga u brodu nema), Varjag je 2002. godine dotegljen u Kinu. Ondje je konzerviran stajao sve do 2009. godine kad je Politbiro KPK odlučio da se, zbog krize koja je zahvatila Zapad i slabljenja američke moći, Kina više ne mora brinuti o mogućim reakcijama Zapada na rast svoje moći i da treba poduzeti radove na osposobljavanju prvog kineskog nosača zrakoplova. Radovi su trajali od sredine 2009. do kraja 2011. godine kad je obnovljeni Varjag zaplovio.

Prvi kineski nosač aviona načinjen od rashodovanog sovjetskog. Varjag

Drugi kineski nosač zrakoplova, vlastite proizvodnje, porinut je 2018. godine. Medijska izviješća objavljena ovoga ljeta, dakle nakon što je Doshi završio svoju knjigu, govore da se kraju približava gradnja trećeg kineskog nosača zrakoplova (Waldron 2021), a gradi se već i četvrti čija gradnja je započeta 2017. godine. Što je noviji, svaki od tih brodova je u to većoj mjeri pogon za primjenu tehnologija koje je Kina ubrzano razvijala proteklih desetljeća: informacijskih, raketnih, nuklearnih, laserskih i svemirskih te umjetne inteligencije. Zbog opće modernizacije sveukupnih kineskih oružanih snaga, a ne samo pomorskih, neki su američki analitičari procijenili da bi rat u Južnom kineskom moru, ako bi započeo sad, Amerika izgubila (Brose 2020).

• Međunarodna ekspanzija

Usporedno s rapidnom modernizacijom oružanih snaga Kina je 2013. godine pokrenula Belt and Road Initiative, globalni projekt izgradnje infrastrukturnih projekata ponajprije u zemljama u razvoju, ali i u Europi. Ne postavljajući političke uvjete kakve za potpisivanje aranžmana sa zemljama u razvoju ostavljaju međunarodne financijske institucije pod američkom dominacijom, kao što su MMF i Svjetska banka, Kina se u rekordnom vremenu našla u ulozi kreditora, investitora i izvođača na divovskim gradilištima u stotinjak zemalja u svim dijelovima svijeta. Financijsko servisiranje tih projekata povjereno je Azijskoj infrastrukturnoj investicijskoj banci (AIIB) čije osnivanje je Kina potaknula upravo stoga da bi uspostavila alternativu MMF-u i Svjetskoj banci. Uz željezničku i cestovnu prometnu infrastrukturu koja bi trebala otvoriti novi Put svile za izvoz kineskih roba u Europu, ali i za izvoz globalno superiorne kineske proizvodnje superbrzih vlakova, tu su projekti izgradnje 5G komunikacijske mreže u čemu je Kina nedvojbeni svjetski lider.

• Pomorske vojne baze

Posebna je pozornost posvećena izgradnju morskih luka koje mogu biti dvojne namjene, mogu biti točke ulaza kineskih roba u pojedine zemlje i regije, ali i logistička čvorišta te utočište za plovila sve veće kineske morske flote. Kako je u vrijeme Hladnoga rata Kina osuđivala ekspanzionističke težnje obiju tadašnjih supersila, službena kineska vojna doktrina isključivala je izgradnju prekomorskih vojnih baza. No, s pokretanjem Belt and Road Initiative u službenoj vojnoj doktrini postupno se mijenja terminologija pa se počinju spominjati morske stanice, postrojenja ili sustav prekomorske vojne prisutnosti da bi se na koncu počelo govoriti o kineskim pomorskim vojnim bazama. Premda je kao kineska vojna baza deklarirana samo ona u Djiboutiju, jasno je da mnogi lučki kapaciteti koje su gradile kineske kompanije i financirale kineske banke te je Kina nad njima stekla potpunu kontrolu mogu biti korišteni kao kineske pomorske baze. „Stručnjaci kineskog Instituta za pomorska istraživanja – istraživački institut kineske mornarice za doktrinu i strategiju – nabrojali su 2014. godine sedam lokacija za buduće vojne baze: Bengalski zaljev, Myanmar, Pakistan (Gwadar), Džibuti, Sejšeli, Šri Lanka (Hambantota) i Tanzanija (Dar es Salaam).“ (Doshi 2021:252)

Premda je kao kineska vojna baza deklarirana samo ona u Djiboutiju, jasno je da mnogi lučki kapaciteti koje su gradile kineske kompanije i financirale kineske banke te je Kina nad njima stekla potpunu kontrolu mogu biti korišteni kao kineske pomorske baze

Uz vojnu i ekonomsku Kina je razvijala i međunarodno-političku komponentu velike strategije. Doshi je tu dimenziju izgradnje regionalne hegemonije obradio na primjeru Konferencije o odnosima i mjerama izgradnje povjerenja u Aziji (CICA). Od 1992. do 2014. godine ta je glomazna i slabo strukturirana organizacija nejasne misije životarila od jednog do drugog summita lidera država članica. Kad je Xi Jinping preuzeo predsjedanje tom organizacijom, počela je njezina ubrzana transformacija. Budući da ni Amerika ni Japan nisu bili u njezinom članstvu, Kina nije morala primjenjivati strategiju otupljivanja američkog utjecaja nego se mogla usmjeriti na izgradnju vlastite hegemonije u regiji. Moglo bi se reći da je Kina – uz potporu Rusije koja se s vremenom u sve većoj mjeri razilazila s Amerikom i EU – pristupila izgradnji azijskog ekvivalenta OESS-a. „Ako je CICA bila sigurnosna komponenta izgradnje kineskog multilateralnog poretka u Aziji, onda je Azijska infrastrukturna investicijska banka (AIIB) ekonomska komponenta. Premda je AIIB daleko važnija od ove dvije organizacije, njih dvije uzete zajedno pokazuju čemu Kina daje prednost i razmjere njezinih strateških ambicija.“ (256) Treba spomenuti i to da su 2019. godine u sastav Šangajske organizacije za suradnju ušli Indija i Pakistan pa je time proširen mogući doseg tog instrumenta ostvarivanja kineske hegemonije u Aziji.

• Promjene kakve nisu viđene sto godina

Motiv za dodatno naglašavanje agresivne strane kineske velike strategije i za pokušaj izgradnje globalne hegemonije pružili su referendum o Brexit-u i pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima 2016. godine. Partijska šifra kojom je označen prelazak na globalnu ekspanziju glasi: velike promjene kakve nisu viđene u posljednjih sto godina. U govoru na 19. kongresu KPK 2017. godine Xi Jinping je spomenuo novu eru u međunarodnim odnosima, najavio ostvarivanje cilja o pomlađivanju Kine – što znači o preuzimanju vodeće uloge u svijetu – do 2049. godine, pozvao se na vojsku svjetske klase, istaknuo da Kina postaje globalni lider u inovacijama i da će postati vodeća zemlja po snazi nacije i međunarodnom utjecaju.  U partijskom tisku sve se učestalije naglašava kraj razdoblja globalne dominacije Zapada. Kina se zauzima za reformu sustava međunarodnih odnosa i za zajednicu zajedničke sudbine čovječanstva.

• Vučja diplomacija

Kasnije iskazana očita nepripremljenost i posrtanje Zapada u suočavanju s covid krizom Kinezima je bio znak da mogu otvoreno progovoriti o superiornosti svog sustava vlasti. Globalna ovisnost o lancima opskrbe koji gotovo svi započinju u Kini postala je osobito vidljiva na primjeru medicinske opreme, zaštitnih maski i odijela, respiratora i, u slijedećoj fazi, cjepiva. Kina se u prvim mjesecima pandemije iskazala kao veliki donator čak i razvijenim zapadnim zemljama naviklim na to da one pomažu ostatku svijeta. Izgradnja nove covid bolnice za samo nekoliko dana kao i nedvojbeni uspjesi u obuzdavanju pandemije na kineskom tlu bili su više nego uvjerljivi pokazatelji superiornosti kineske organizacije društva u usporedbi s panikom, kaosom i, u američkom slučaju, posvemašnjom neodgovornošću i nekompetentnošću samog vrha vlasti. Poneseni tim posrtanjem Zapada i očitom kineskom organizacijskom superiornošću, kineski su diplomatski predstavnici počeli nastupati u medijima zapadnih zemalja tražeći da se o kineskom vođi i u tim zemljama piše onako kako se to čini u Kini. Bili su to primjeri vučje diplomacije koji su više doprinijeli stvaranju animoziteta prema Kini negoli simpatija koje su Kinezi očekivali.

Video predstavljanja Doshijeve knjige

• Multilateralne organizacije

Osobito pomno Doshi je prikazao širenje kineskog utjecaja u tijelima i agencijama UN-a. Od petnaest UN-ovih agencija čak u njih četiri čelna mjesta zauzimaju Kinezi, više nego ijedna druga zemlja. Da bi se domogla čelnog mjesta u FAO-u, UN-ovoj agenciji za hranu i poljoprivredu, Kina je primorala Argentinu, Brazil i Urugvaj da glasaju za njezina kandidata pod prijetnjom obustave uvoza iz tih zemalja, a Kamerunu je oprostila povrat kredita. „Od 2016. godine ona je intenzivirala napore da iskoristi taj utjecaj ugrađivanjem svojih programa i načela u arhitekturu UN-a. Najviše vodstvo UN-a opetovano je hvalilo BRI; BRI je bio uvršten u kritičke ciljeve održivog razvoja; BRI i zajednica zajedničke sudbine pojavili su se u rezolucijama UN-a; a široki spektar UN-ovih tijela – kao što su UNICEF, UNESCO, UNHCR i DESA – potvrdio je BRI ili ga je financirao i surađivao s njim.“ (341) A izvan sustava UN-a Kina je uspostavila tijela za regionalnu suradnju s afričkim, arapskim, latinoameričkim i srednjoeuropskim zemljama (među ovim posljednjim je i Hrvatska kao članica skupine 17+1). U takve multilateralne aranžmane s Kinom uključeno je 125 zemalja. I ta tijela i organizacije Kina koristi za promicanje svojih ideja o multipolarnosti, o nenametanju jednog modela političkog uređenja svima, o ravnopravnosti različitih civilizacija. Tim putem Kina pribavlja podršku za svoje inicijative onemogućavanja američkih pokušaja pridobivanja šire međunarodne podrške za kritiku ljudskih i političkih prava u Hong Kongu, Xinjiangu i na Tibetu. Sve su to primjeri, smatra Doshi, koji potvrđuju da Kina postiže uspjehe u nuđenju drugih, neameričkih opcija „zemljama i nacijama koje žele ubrzati razvoj uz očuvanje svoje neovisnosti“. (343)

Za razliku od Amerike koja je uspostavila globalnu liberalnu hegemoniju i sada je želi zadržati, o tome kako bi svijet izgledao pod kineskom hegemonijom može se samo nagađati. Premda za to ne navodi primjere iz doktrinarnih tekstova kineskog rukovodstva, Doshi iznosi pretpostavku da „dok Zapad organizira demokratske koalicije za nadzor substrukture globalnih sustava (tehnologije, trgovine, financija i t.d.) Kina možda osjeća poriv da izveze svoj sustav, da intervenira zbog ideoloških razloga i da se angažira oko izgradnje vlastitih koalicija – pojačavajući ideološko nadmetanje.“ (344) Doshi, dakle, pretpostavlja da bi Kina željela učiniti ono što je Amerika uspješno činila u 20. stoljeću.

• Ofenzivni realizam

Službene izjave kineskih predstavnika da Kina ne želi smijeniti Ameriku ni drugim zemljama nametati svoje političko uređenje on uopće ne uzima u obzir. U trenucima svog apogeja Amerika je inzistirala na izvozu svoje ideologije i na takvom preuređenju svijeta da on postane siguran za demokraciju, čime su opravdavane broje američke vojne intervencije i preventivni ratovi.

U skladu sa shvaćanjima ofanzivnog realizma, koji tvrdi da je težnja za dominacijom inherentna svim velikim silama i da je sukob među njima neizbježan, Doshi je zaokupljen iznalaženjem načina da se Amerika uspješno suprotstavi Kini. Što se tiče vojnoga plana, čini se da nije uvjeren u to da je poslovična američka vojna nadmoć i dalje stvarna. O tome kaže:

Unatoč vlastitim kineskim znatnim izazovima i slabostima, sama veličina navodi na pomisao da je izglednije da bi Peking – za razliku od Sovjeta – mogao generirati i potrošiti više resursa na natjecanje nego Sjedinjene Države što trenutno nailazi na veliku domaću podršku. To zahtijeva da pitanja o simetričnom i nesimetričnom nadmetanju – koja su prošli naraštaji stratega smatrali akutnim – budu obnovljena u raspravama o tome kako se nadmetati s Kinom u vojnoj, političkoj, ekonomskoj i u drugim domenama.  (360-361)

Priklanjajući se strategiji nesimetričnog ratovanja Kina je desetljećima osmišljavala načine za pobjedu protiv vojno nadmoćnijeg neprijatelja. Danas je, kako sugerira Doshi, situacija takva da bi Amerika, kao izgledno slabiji takmac, trebala posegnuti za tom strategijom. Kao što Kina nije pokušavala kopirati strategije i oružja američke vojske da se ne bi izložila iscrpljivanju u utrci u naoružanju (što se dogodilo SSSR-u), tako današnja i sutrašnja Amerika, ako je Kina doista nadmaši na ekonomskom i vojnom planu, ne bi trebala kopirati Kinu. Zapravo, Amerika bi trebala kopirati svojedobnu kinesku praksu nekopiranja američkih oružja i strateških koncepcija.

• Peti američki izazov

Da se ne bi pridružio mnogima koji predviđaju propast Amerike, Doshi ipak podsjeća da su tijekom posljednjih stotinu godina Ameriku zapljusnula četiri deklinistička vala koje je ona uspješno prevladala. Prvi je prevladao predsjednik Roosevelt svojim new deal politikama. Nakon što su Sovjeti 1957. godine lansirali prvi umjetni satelit u orbitu oko Zemlje simbolično najavivši da će u svemu dostići i prestići Ameriku, Amerika je odgovorila sustavnom državnom potporom razvoju i istraživanjima što ju je ubrzo pretvorilo u nedostižnog tehnološkog, ekonomskog i vojnog lidera. Preživjela je Amerika i treći deklinistički val koji je kulminirao impeachmentom protiv Nixona, porazom u vijetnamskom ratu i propašću Breton Woods institucija. Premda je i osamdesetih godina bila zapljusnuta katastrofičnim prognozama da će je Japan i Njemačka ekonomski nadmašiti, u devedesete je Amerika ušla kao jedina svjetska supersila nakon pobjede u Hladnom ratu.

Današnji, peti val deklinizma uzdiže se na posljedicama globalne financijske krize, na razornom populizmu, na katastrofalnoj bilanci administracije predsjednika Trumpa i na pokušaju državnog udara 6. siječnja. Na podlozi stalnih kineskih ekonomskih uspjeha, tehnološke modernizacije i jačanja vojne sile – čime je Kina postala onakav suparnik kakvim SSSR nikad nije bio – propast Amerike kao globalnog lidera čini se neizbježnom. No, Doshi naglašava da ti novi proroci propasti Amerike zanemaruju činjenicu da Kina zbog politike jednog djeteta ima izrazito staru populaciju i negativne demografske trendove, da bilježi enorman državni dug te da njezina valuta, unatoč sustavnom nastojanju Kine da istisne dolar kao univerzalnu zamjensku valutu, ni iz daleka ne može konkurirati američkom dolaru.

Novi proroci propasti Amerike zanemaruju da Kina zbog politike jednog djeteta ima izrazito staru populaciju i negativne demografske trendove, da bilježi enorman državni dug te da njezina valuta ni iz daleka ne može konkurirati američkom dolaru

„Tome nasuprot, Sjedinjene Države i dalje zadržavaju zavidne prednosti: mladu populaciju, financijsku dominaciju, neiscrpne resurse, mir na granicama, jaka savezništva i inovativnu ekonomiju.“ (401) Suočene s ozbiljnom vanjskom prijetnjom u prošlosti Sjedinjene Države su postizale unutrašnju političku koheziju koja im je svaki put omogućila da pobijede. Sve relevantne političke snage u SAD-u suglasne su s tim da je Kina ozbiljan takmac. Poučeni primjerima predsjednika Roosevelta i Kennedyja današnji američki političari morali bi iznaći snagu za kreiranje nove američke velike strategije koja će kao i prethodne dvije rezultirati američkom pobjedom. Za prevladavanje zastoja na međunarodnom planu Doshi predlaže oživljavanje onih multilateralnih inicijativa od kojih je predsjednik Trump svojedobno odustao:

“Primjerice, saveznički koalicijski pristupi trgovini modeliranoj po TPP-u ili TTIP-u mogu zaobići WTO gdje Kina ima utjecaj. Demokratski kartel isto bi tako mogao uspostaviti tijela za utvrđivanje standarda rezervirana za države unutar koalicije, zaobilazeći globalna tijela poput Međunarodne telekomunikacijske unije  koja uključuje Kinu i osiguravajući da liberalne zaštite budu ugrađene u arhitekturu Interneta.” (396)

• Ocjena

Doshijeva knjiga o kineskoj velikoj strategiji, dakako, nije jedina. Nezaustavljivi ekonomski, tehnološki i vojni rast Kine već je barem desetak godina osnova za razvijanje predodžbe o kineskoj prijetnji Americi i za postizanje političkog konsenzusa o tome. Ova se knjiga odlikuje detaljnim prikazom svih aspekata aktualne kineske vanjskopolitičke strategije kao i prikazom geneze temeljnih pojmova i doktrina koje su joj prethodile. Njezina osnova teza o postojanju kineske velike strategije nije nova, ali je prvi put tako detaljno elaborirana na neiscrpnom mnoštvu materijala koji dosad nisu bili obrađivani u zapadnim pokušajima utvrđivanja pravih namjera koje postoje iza službenih deklaracija kineskih dužnosnika. Ona je ogledni primjer skrupulozno provedene vanjskopolitičke analize i kao takva će biti nezaobilazan priručnik svima koji se bave proučavanjem uloge Kine u sustavu međunarodnih odnosa.