Od deset najrazvijenijih tranzicijskih zemalja nijedna ne ovisi ni o turizmu ni o prirodi (resursima). Industrija

Ako je rad konkurentan što je nekonkurentno, završio je Josip Tica svoju preliminarnu analizu hrvatske tranzicije u usporedbi s tridesetak drugih zemalja. Hrvatski se izvoz drastično razlikuje od izvoza ostalih zemalja, a također i struktura investicija. Je li to snažniji razlog zaostajanja nego iseljavanje

• Naslovna slika: Lonjsko polje, park prirode

Hrvatska je „čudnovati kljunaš tranzicije“, istaknuo je u profesor Josip Tica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu tijekom izlaganja u kojem se osvrnuo na tri desetljeća ekonomskih promjena u tridesetak zemalja. „Ne samo po tome što sporo rastemo, nego i po kompletnoj anatomiji ekonomije izgledamo jako atipično u odnosu na tranzicijske zemlje“, sažeo je Tica hrpu podataka uzimajući u obzir više od 40 makroekonomskih indikatora za 31 tranzicijsku ekonomiju u razdoblju nakon 1989. godine.

Izlaganje s naslovom „Agnostički pogled na 30 godina tranzicije“ dio je niza radionica pod nazivom ‘brown bag’ seminari koji se redovito održavaju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojima stručnjaci, radi poticanja diskusije, prezentiraju istraživanja u različitim fazama dovršenosti.

Tica je uspoređujući podatke ukazao da neke uobičajene pretpostavke oko tranzicije i ekonomskog rasta tranzicijskih zemalja nemaju podlogu u podacima. Tradicionalnu grupu tranzicijskih zemalja – istočnu Europu i srednju Aziju – Tica je proširio i istočnoazijskim državama poput Kine, Vijetnama, Laosa i Kambodže.

Uzimajući u obzir paritet kupovne moći Hrvatska je 1995. bila na petom mjestu među tih trideset zemalja po BDP-u po stanovniku da bi do 2017. pala na 11. mjesto, odmah nakon Kazahstana.

Prosječna stopa rasta tijekom tranzicije nas stavlja među najgore države, pokazuju podaci, a Tica je istaknuo da je za Hrvatsku zanimljivo da smo bolje rangirani po prosječnim stopama rasta ako se u izračun uključi razdoblje Domovinskog rata, nego kad se ono ne uključi.

Odlučujući koje će faktore uzeti u obzir prilikom usporedbi Tica se oslonio na osnovni Solow-Swan model koji kaže da BDP određuju tri faktora rasta: populacija, fizički kapital i tehnološki napredak, a među 43 zasebne teorije koje objašnjavaju rast BDP-a odvojio je one koje bi mogle biti relevantne za nas, a koje se tiču: ljudskog kapitala, prilagodbe za demografske promjene, trgovinske otvorenosti, javnog duga, realnog tečaja, razvijenosti financijskog sustava i proizvodnje tehnologije.

„Ideja je da nađemo nešto što djeluje na stopu rasta BDP-a u tranzicijskim zemljama i da se onda pogleda koliko smo slični ili različiti u odnosu na druge države“, objasnio je Tica.

Tica je ispitao tezu da bi zemlje s nižim početnim razinama BDP-a po stanovniku trebale najbrže rasti, no države poput Moldavije, Tadžikistana, Ukrajine ili Kirgistana koje su na početku bile siromašne nisu u međuvremenu ostvarivale visok rast. S druge strane utjecaj investicija na prosječan rast BDP-a po stanovniku koji tumači da što je njihov udio veći to je rast brži „najljepše se prilagođava modelu“ .

Ističući druge pokazatelje pokazao je i da je ona ekonomija koja je natjerala veći udio svog stanovništva na rad ostvarila i veći rast BDP-a po stanovniku, što je opovrgnulo popularna tumačenja da je pad samog broja stanovnika nužan za gospodarski napredak.

Uz iznimku Kine, među državama u kojima je od ’95. do ’17. pala stopa zaposlenosti nalaze se Hrvatska, Moldavija, Rumunjska i Ukrajina – sve ekonomije koje se nisu proslavile uspješnim ekonomskim rastom.

„Postotak stanovništva koje je imalo radno mjesto je bio puno važniji od rasta stanovništva za rast u prosjeku u uzorku ovih tridesetak zemalja“, kazao je Tica.

Među podacima koje je naveo našla se i usporedba tranzicijskih zemalja po investicijama koja je pokazala vezu između udjela investicija u BDP-u i rasta BDP-a po stanovniku.

U usporedbi se nekolicinom država srednje i istočne Europe Hrvatska je u razdoblju od 1999. do 2009. bila na prvom mjestu po rastu investicija da bi u idućih desetak godina pala na posljednje. Malo detaljniji pogled na investicije u razdoblju od 2000. do 2017. pokazao je da se među dvadesetak najvećih domaćih kompanija s najvećim udjelom vlastitih u ukupnim investicijama daleko najdominantnije bile državne infrastrukturne kompanije poput Hrvatskih autocesta, Hrvatskih cesta, HEP-a, HŽ-a i sličnih. Od izvoznih kompanija među njima se nalaze samo Valamar Riviera i Pliva.

Podaci o hrvatskom izvozu potvrdili su tezu da Hrvatska odudara od ostalih tranzicijskih zemalja. Za razliku od onih koje su ostvarivale najbolji rast tijekom tranzicije, poput Češke ili Slovačke gdje u izvozu dominira industrija poput vozila, strojeva ili elektronike, kod nas u izvoznoj strukturi dominiraju usluge i to prvenstveno turizam. Čak i kod država koje u izvoznoj strukturi imaju nešto veći udio usluga od ostalih, poput baltičkih država, u njihovim se primjerima radi o transportu i IKT sektoru.

  

 

U nešto detaljnijem pogledu na strukturu rasta Tica se fokusirao na prerađivačku industriju, odnosno njene pojedine segmente i ulogu prirodnih resursa u ravzoju tranzicijskih zemalja. Na tim podacima pokušao je testirati održivost teze o tercijarizaciji, odnosno deindustrijalizaciji tranzicijskih zemalja. Podaci iz 2016. godine o sastavu BDP-a pokazali su da su najbolji rast u tranziciji ostvarivale države kojima je u BDP-u dominirala prerađivačka industrija, dok su države koje su se oslanjale na prirodna bogatstva ostvarivale lošije rezultate, a isto je pravilo vrijedilo i za države kojima je veliki dio BDP-a generiran kroz turizam.

Tako se moglo utvrditi da nisu točna tumačenja da je s tranzicijom, odnosno rastom BDP-a po stanovniku, stigla i deindustrijalizacija. Jedina dva segmenta industrije gdje se može primijetiti takva veza su prehrambena te tekstilna i odjevna industrija, dok usporedba podataka iz 11 zemalja pokazuje da u drugim industrijskim sektorima, poput proizvodnje strojeva, vozila, kemijskoj i drugim industrijama ta veza ne postoji. „Od prvih deset najrazvijenijih (tranzicijskih, op.) zemalja nijedna ne ovisi o prirodnim resursima i o turizmu. Niti jedna tranzicijska zemlja nije uspjela doći među najrazvijenije oslanjajući se na prirodne resurse i na turizam“, istaknuo je Tica.

Dodatnim pogled na investicije i strukturu materijalne imovine temeljem podataka Fine pokazao je da su kroz godine više od pola ulaganja bile investicije u građevinske objekte, a nakon toga su slijedile druge nekretnine, i onda zemljište.

„U pravilu je osamdeset posto investicija u prosjeku u Hrvatskoj bilo u građevinske objekte, nekretnine i zemljišta“, istaknuo je Tica, dok su one prave investicije – u alate, postrojenja i opremu – bile tek oko petnaestak posto.

Među podacima koje je usporedio našle su se i razine bruto plaća među pojedinim državama i Tica je utvrdio da više svakako ne vrijede nekadašnje tvrdnje da je Hrvatska nekonkurentna država zbog visokih primanja. On kaže da smo u tranziciji „toliko zaostali da smo i po plaćama s drugog mjesta došli na peto mjesto“, iza Češke, Slovačke, Estonije i Slovenije. To znači da postajemo „zemlja jeftine radne snage“ tumači on, jer su ostale zemlje s razvojem puno bržim od našeg povećale i svoje prosječne plaće.

Tica je tijekom izlaganja nekoliko puta istaknuo da njegova analiza nije „apsolutna istina“ o razlozima zašto je Hrvatska pokazala puno lošije rezultate tijekom tranzicije u odnosu na niz drugih država već svoju analizu smatra tek „početkom rasprave“ o toj temi. „Bez donošenja konačnih rezultata, ideja istraživanja je da, kao što se Hrvatska razlikuje po rezultatu same tranzicije, pronaći još neke faktore po kojima se Hrvatska razlikuje od ostalih tranzicijskih država,“ objasnio je.