Onome tko ima vrt i knjižnicu ništa ne može nedostajati

Više od dvije trećine mojih knjiga nisam pročitao, piše Richard Swartz. Knjižnica nije zbirka pročitanih knjiga, nego vizija ili san koji se materijalizirao, ispunjen opominjućim, tužnim prisjećanjima na ono iz čega ništa nije nastalo ili pak pun obećanja onog čemu ćemo se sutradan s velikom strašću posvetiti

• Naslovna ilustracija: Žena koja čita u vrtu, Henri Matisse, 1903. (Wikiart)

• Richard Swartz švedski je pisac i novinar fokusiran na Istočnu Europu. Članak je izvorno objavljen u Neue Zurische Zeitung, a Ideje.hr prenose ga ljubaznošću autora, u prijevodu Dragutina Horvata

Kao i svaka strast i moj cjeloživotni odnos prema knjizi započinje istočnim grijehom: I ja sam ga počinio.

Bio je to poklon mojih roditelja, a autor mu je bio izvjesni doktor Hoffmann. Knjiga je govorila o tome kako je pomoću raznih sadističkih izmišljotina moguće kazniti neposlušno dijete time što ćete mu odsjeći prste.

Vjerojatno mi je bilo pet ili šest godina i još nisam znao čitati. Ali slike sam shvaćao. Još dijete, poistovjećivao sam se s Jankom Raščupankom, i nadahnut sadizmom, prerezao sam, umjesto samog doktora, njegovu knjigu napola. Djeca ne znaju što je tolerancija, ali itekako dobro znaju što je osveta.

Bio je to vjerojatno jedan od prvih solidarnih činova mog života. Škare sam našao u jednoj od kuhinjskih ladica. Roditelji su kaznili moj slijepi bijes. Na koji način, tog se više ne sjećam. No učinili su to uvjereni da je knjiga (gotovo) isto što i čovjek.  Biti nasilan prema knjizi težak je grijeh, i nikada nije dovoljno rano da to čovjeku utuvimo u glavu.

Janko Raščupanko pomogao mi je naslutiti što je to solidarnost. Nekoliko godina kasnije Čiča Tom probudio je moju sućut. Zahvaljujući upravo knjizi po prvi sam put zaplakao zbog nekog drugog, a ne zbog sebe sama.

Otac je u dječjoj sobi ugasio svjetlo, trebao sam spavati, ali uz pomoć džepne svjetiljke čitao sam i dalje o užasnoj sudbini sirotog crnog roba. Ispod pokrivača – kako bih izbjegao kazni, ali vjerojatno i zato što sam se stidio vlastitih suza.

Tu, ispod pokrivača, širio se moj svijet. Pokazao se neizmjernim. Odjednom sam se našao u društvu posve nepoznatih ljudi, na mjestima na kojima nikad prije nisam bio, a sada, kad sam naučio čitati, bila je dovoljna knjiga, pa da ondje i ostanem. Ili, da budem točniji, ne jedna, nego više knjiga. Nebrojeno mnogo. Knjiga je bilo u izobilju, toliki broj da su me već od mojih ranih dana ispunjavale radosnom zdvojnošću. Da li je uopće bilo moguće sve pročitati? Smatrao sam to neostvarivim. No unatoč tomu počeo sam sakupljati knjige, bez nakane ili nade da ću pročitati barem mali dio onih, što sam ih imao. Postao sam skupljač knjiga, iako ni sam nisam znao kako se to zbilo. Još nisam znao da je skupljač toliko neumjeren, kao što nisam znao ni da njegova zbirka nikada neće biti potpuna i da ga to što sjedi u svom naslonjaču za čitanje, okružen onim što je skupio, čini provizornom ili bolje reći tragičnom osobom.

Zahvaljujući knjizi prvi sam put zaplakao zbog nekog drugog, a ne zbog sebe sama. Na slici, hrvatsko izdanje Čiča Tomine kolibe iz 1920, u prijevodu Artura Schneidera i sa slikama Ljube Babića, Naklada Bayer.

S vremenom će moja zbirka knjiga narasti do male knjižnice i do strasti koja graniči sa zloporabom. Moj vlastiti naslonjač za čitanje bio je proizveden prije otprilike stotinu i pedeset godina, u tvornici namještaja moga pradjeda u južnošvedskom Halmstadu. Bio je to nezgrapan, neuništiv komad namještaja, više puta nanovo presvučen i bit će uskoro pola stoljeća kako ga  prenosim uzduž i poprijeko Europe po svim mojim adresama stanovanja. Unatrag nekoliko desetljeća naslonjač se nalazi u Beču i po svemu sudeći bit će to njegova posljednja adresa, na kojoj ga okružuje oko sedamdeset i pet dužnih metara knjiga. To možda izgleda mnogo. No svima, koji se imalo razumiju u knjige, bit će jasno da je riječ o prilično skromnoj zbirci, koja jedva i zaslužuje da je se nazove knjižnicom.

Pa ipak, često stojim ondje, pred svojim metrima regala prije no što uzmogne početi pustolovina i dođe vrijeme pobožnosti u naslonjaču za čitanje.

„Jesi li ih sve pročitao?“

Za Boga miloga! Uvijek iznova to priglupo pitanje u kojem se s jedne strane krije nevoljko divljenje, a s druge pak strane prijezir.

Onaj, tko ga postavlja vjerojatno nije od  školskih dana uzeo u ruku nijednu knjigu i u životu nije baš u najboljim odnosima s onim, koji svoj život koristi gotovo isključivo za čitanje i pisanje. Svijet je prepun takvih priprostih ljudi. A na takvo je pitanje moguć samo jedan odgovor: Naravno da ne. Onaj, tko ima knjižnicu i tvrdi bilo što drugo, taj laže. Više od dvije trećine mojih knjiga nisam pročitao i vjerojatno će tako ostati sve dok ne odem Bogu na istinu. Jer knjižnica nije zbirka pročitanih knjiga, nego mnogo prije vizija ili san koji se materijalizirao, ispunjen opominjućim, tužnim prisjećanjima na ono iz čega ništa nije nastalo ili pak pun obećanja onog čemu ćemo se sutradan s velikom strašću posvetiti.

Najčešće je riječ o ovom potonjem.

Između korica knjige mami me ono što sam nisam doživio, život koji nije moj: Onaj, kome taj život pripada, sam je na pustom otoku ili se bori protiv vjetrenjača, neki siromašak, koga su sapeli ljudi ne veći od kukaca, ili pak netko, tko mi je sličan, ali se zove Josef Švejk, Julien Sorel ili Emma Bovary. Cijeli jedan svijet, konzerviran maštom, mariniran prisjećanjima i pohranjen u njihovu hladnjaku – ili misli i osjećaji, što suhi šuškaju kao listovi u herbariju. U svjetlosti svjetiljke za čitanje sve to ponovno oživljava. Ciceron jednom reče da onome, tko ima vrt i knjižnicu, ništa ne može nedostajati. Zaboravio je dodati da zbirka knjiga više nalikuje divlje razrašćenom engleskom vrtu nego li njegovanom francuskom dvorskom parku: da ima svoj vlastiti život, na koji njezin vlasnik može utjecati samo kao podrubna bilješka.

Između korica knjige mami me život koji nije moj, život nekoga tko mi je sličan ali se zove Julien Sorel ili Emma Bovary

„Jesi li ih sve pročitao?“

I opet: Naravno da nisam.

No pitanje analfabetskog posjetitelja čini od njega, i protiv njegove volje, najvažnijim zagovornikom knjiga, čije je jedino opravdanje postojanja da budu čitane – da ih netko uzme u ruke i koristi stranicu po stranicu. Knjižnica je prema tome za knjige krajnje neugodno mjesto, mjesto frustriranog iščekivanja bez jamstva da će to iščekivanje ikada prestati, uz to u društvu nebrojenih drugih knjiga. To stvara metež, konkurenciju i  nejednakost, pa čak i neprijateljstvo. Nepodnošljivo! No već su i stvaraoci knjiga bili opterećeni uzajamnom ljubomorom i nedoličnošću, pa kad bi ponekad i našli  riječi hvale, činili bi to tako bombastično pretjerano da bi krajnja nakana bila posve vidljiva: Molim te, ostavi me na miru. Ili bi onog drugog trebalo pretjeranim laskanjima pokopati, kao što je to jednom prigodom Jean-Paul Sartre pokušao učiniti sa Jeanom Genetom.

Ni knjige nisu drugačije. Knjižnica lako postaje prisilno zajedništvo, s rizikom upadanja u loše društvo. U mom odjelu „Treći Reich“ otkrio sam da su se Anne Frank i njen dnevnik našli tik do biografije Hansa Franka, u Nürnbergu smaknutog kao ratnog zločinca. Da, jedno pored drugog stajali su tako već godinama. Horribile dictu. Jest doduše da je Frank bio jedini koji je u Nürnbergu pokazao da se kaje, prije nego što su ga objesili, no to je ipak bilo toliko skandalozno da sam sam sebe prisilio da ga odmah uklonim.

I gdje je završio?

Možda među memoarima ili u pododjeljku ‘Poljska’. No najvjerojatnije na nekom nepoznatom mjestu. Kako god bilo – nestao je. Knjige neprestance bježe. U knjižnici se najčešće osjećaju neugodno i u nestrpljenju očekujući da ih netko pročita reagiraju vrlo različito. Neke u svom uspravnom stavu vječno čekaju, druge se pak skrivaju, ne žele da ih vide i zaklanjaju se iza svojih susjeda. Ili su prilegle, čak i usred bijela dana, često jedna na drugu. Samo malo njih ustrajava s istomišljenicama, sjedinjene u zajednicu, uvjetovanu sadržajem ili dimenzijom, pomalo nalik na vojnike koji se postrojavaju po veličini.  Oktav kao vojak, folio kao major (i). Iako se u maloj  knjizi može dogoditi mnogo više toga i to mnogo zvučnije – nego u nekoj velikoj, koja u polici zauzima mnogo više prostora.

Neke jednostavno nije moguće pronaći, iako bi morale biti negdje ovdje. Već gotovo deset godina tražim svoje prvo izdanje Jučerašnjeg svijeta Stefana Zweiga. Uzalud. Nestalo je na isti način kao i izgubljena biblijska ovca, i patim zbog toga više no što me raduje cijelo poslušno i točno pobrojano stado.

Sve su moje knjige trudne, oplođene već pri nabavi mojim očekivanjima.  Razumljivo je  da se događa i da se ništa ne rodi. Nebrojene knjige uzalud čekaju, pa čak ako se takva knjiga, otvorim li je slučajno, rijetko ispostavi kao malformacija ili mrtvorođenče. Razlika  između poznavanja Cervantesova  viteškog romana i činjenice da ga – takoreći – imate na polici u njegovoj punoj ratnoj spremi, može biti odlučujuća, jer odluka da ga uzmete u ruke ovisi o trenutnoj ideji, dakle pukom slučaju, a vrlo rijetko nekom planu.

Ruka se dakle odmah može ispružiti prema vitezu tužna lika. Desetljećima je ustrajavao na svojoj Rosinanti i sad je, nakon dugog i nijemog iščekivanja, spreman pokazati što u sebi skriva.

Kad?

Nemam pojma. O tom trenutku ne odlučuje ni vitez, niti Cervantes, a niti ja. Kad će se javiti želja za upravo tom knjigom? Možda nikad. Moguće je samo ustvrditi da je prednost  knjige što se ona čisto fizički nalazi na ovom mjestu. Jer ako se i dogodi da se vrijeme čekanja oduži, treba znati da se u svijetu knjiga ništa ne zbiva prema redu vožnje. S prostorom,  kojeg je uvijek premalo, jer se nijedna knjižnica ne smanjuje, nego sve rastu, posve je drukčije. Jednom smo nabavili tu određenu knjigu, uvjereni da je moramo pročitati, no nismo to nikada učinili. Dakle baciti je? Ne. Samim svojim prisustvom na polici ona čuva prikriveno znanje, baš kao što se i mi pridržavamo pravila ponašanja za stolom, a da zapravo ne znamo zašto se pribor i čaše moraju nalaziti upravo ondje gdje se zaista i nalaze.

Pa ipak, dešava se da moramo smanjiti svoju knjižnicu. U vezi je to sa smanjenim prostorom modernoga života. No gotovo svaki takav pokušaj završava neuspjehom; u onih nekoliko rijetkih slučajeva kad sam darovao ili prodao knjige, najčešće očajan zbog nedostatka prostora, uvijek sam to naknadno požalio. Neka će nam knjiga uvijek biti to važnija i to će nam više nedostajati ako smo je nekoć imali i iz praktičnih se razloga morali odvojiti od nje.

Već je i sama posudba isključena, jer je skupljač knjiga suprotnost knjižničaru: U najboljem slučaju on knjigu može pokloniti, i prije je to upozorenje nego poklon, neka vrst puštanja krvi, kako bi se ojačala zbirka  suočena s bolešću koja u protivnom slučaju prijeti, a ta je da privremena odsutnost knjige (koja će se temeljem svih iskustava pokazati kao trajna) postaje povodom, koji prijeti da postane neodrživom navikom. Jer iza onog tako nevinog pitanja: „Mogu li to posuditi?“ krije se smrtna opasnost. Naime zbirku knjiga možemo zaštiti od sunca i prašine u ormarima sa zavjesama ili staklenim vratima, ali u slučaju posuđivača knjiga koristi nam jedino rigorozna zabrana. Vijest o dobro opremljenoj knjižnici širi se iznimno brzo i svakog posuđivača valja učiniti neškodljivim već u korijenu i to tako da držite knjige u karanteni, izvan dohvata njegovih ruku.

Svi? Da, svi, bez izuzetka. Jer onaj, koji knjigu posuđuje, njen je smrtni neprijatelj: ako nam knjigu, protivno svim očekivanjima, i vrati, bit će joj slomljen hrbat, nestat će joj zaštitni ovitak, a na stranicama ćemo naći magareće uši ili mrlje od crnog vina. O uskličnicima na marginama da i ne govorimo. Janko Raščupanko vas pozdravlja!

Za patološkog sakupljača knjiga – bibliofila – ovdje je riječ o silovanju. Knjiga je, kao nekoć moj Janko Raščupanko, zauvijek upropaštena, jer je ona osim sadržaja i objekt, stvar po sebi. Kao mladi i teško zaraženi bibliofil priušćivao bih sebi dva primjerka osobito traženih knjiga: prvo izdanje, u najboljem slučaju šivano  i nerazrezanih stranica (dakle nečitljivo) i jeftini primjerak iste knjige. Jedina i isključiva zadaća izvornika bila je da djevičanski neoskvrnjeno stoji na polici. Skupljao sam švedsku beletristiku. Drugi su bili mudriji od mene i kupovali stare latinske knjige s drvorezima, koji su prikazivali mrave ili kineske metode mučenja. Te ste knjige mogli u Švedskoj šezdesetih godina prošlog stoljeća relativno jeftino nabaviti. Bio je to najvećim dijelom ratni plijen s kontinenta iz vremena Tridesetogodišnjeg rata, koji je iz švedskih dvoraca i kurija posredstvom aukcija završio u antikvarijatima te bi ga ondje kupovali čudaci ili mladi studenti.

Nažalost ne i ja.

Kupcima mravljih knjiga nije ni u snu bilo da ih čitaju. Oni su bili špekulanti, a ne bibliofili. Nas, koji smo skupljali da bismo čitali, promatrali bi s prijezirom. No kao investitori dobro su postupili. Moja švedska prva izdanja danas su gotovo sva bezvrijedna, dok ovaj ili onaj od tih prezrenih još i danas posve dobro živi od toga da tu i tamo otputuje u London ili Pariz i proda jednu ili dvije mravlje knjige.

Skupljanje knjiga skupo me je stajalo. Ne toliko u pogledu nabave ili gubitka vrijednosti, koliko u pogledu čuvanja. Kao moderan kozmopolitski Europljanin, pokušavam ići kroz život s malo prtljage, a knjižnica je u tom pogledu fizički nepokretna. Uz to su knjige i glomazne i teške: nije istina da se teret znanja lako nosi. Brzo shvatimo da jedno s drugim ne ide.

Zbog toga je moja knjižnica rasuta, knjige se trenutno nalaze u četiri domaćinstva diljem Europe. Ondje se umnažaju (što pripada književnoj metafizici) i prijete zaposjedanjem kuhinja i garderoba. Kad se pojavim, najčešće da bih platio raučune ili bacio uvenule sobne biljke, preostalo vrijeme najčešće trošim da bih plastične ili papirne  vrećice napunio knjigama i odnio ih na tavan. Ne da  bih ih se riješio  nego kako bih  ih odložio na njihovo privremeno boravište da ondje čekaju veliko sjedinjenje, do kojega nikada neće doći.

Sanjao sam kako će nekog dalekog dana na nekom tavanu netko otkriti jednu od tih papirnih vreća, punu gusto tiskanih stranica između korica knjiga, te će neki dozvani prastari bibliotekar ili neki jednako tako stari arheolog pomalo oklijevajući, ali zapravo sretan utvrditi da je riječ o nalazima iz doba Gutenbergove galaksije.

Prošle sam jeseni u Stockholmu nekoliko dana potrošio na to da bih ni manje ni više nego četrdeset (40) vreća odnio na tavan, kao svojevrsnu inventuru i sređivanje svoga života. Zapravo po naredbi moje supruge. Iako se i njezin život najvećim dijelom sastoji od čitanja i pisanja, ona, baš kao što to žene čine, postupa mnogo praktičnije i kod knjiga više pažnje poklanja njihovu sadržaju nego njihovu karakteru objekta, a kako su žene jači spol, tako se to odražava i na moje knjige. Čak ni kuharicama nije bilo dopušteno da zauzmu mjesto u kuhinji.

Dakle, gore s njima, na tavan.

Razumljivo je da u najamnoj kući s mnogo malih stanova, gdje su stanari pretežito mladi ljudi s vjerojatno malo knjiga, moj pothvat nije mogao ostati neprimijećen. Trećeg ili četvrtog dana neka mlada djevojka promatrala je kako u dizalo slažem svoje papirne vreće i upozorila me kako je ovo ovdje četvrti kat, a prostor za otpad nalazi se prizemlju. Njene su namjere bile dobre: mora da sam izgledao umoran i zbunjen. Četvrti kat je u redu, odgovorio sam, ja ovdje stanujem. Da je tomu tako već gotovo četrdeset godina, to nisam rekao. Ispostavilo se da i mlada djevojka stanuje na četvrtom katu. Kad je oprezno upitala što namjeravam s tolikim knjigama, izbjegao sam odgovor. Naposlijetku, spomenula je prostor za otpad, i to prije svega iz razloga što još nije osjećala potrebu  da obavlja inventuru i stvara malo reda u vlastitom životu.

A posve sigurno ne uz pomoć knjiga.

Umoran od dugog gutenbergovskog radnog dana legao sam u krevet i izmolio večernju molitvu sakupljača knjiga: molio sam da moj vječni život  vremenski bude ograničen pa da umjesto  na nebu mogu ostati ovdje na zemlji, u mojoj objedinjenoj knjižnici, sve dok mi ne uspije pročitati sve nepročitane knjige, i prisegao da ću mirno sjediti u naslonjaču – recimo dva desetljeća – da nikoga neću ometati, te da ću, nakon  što sam pročitao sva izdanja Baklje Karla Krausa, Gibbona o rimskom imperiju, kao i sabrana djela Roberta Walsera i Adalberta Stiftera (da, Stifter!) od početka do kraja, bez ikakvog protivljenja leći u grob.

Tražim li previše?

No u početku bijaše riječ, i riječ bijaše kod Boga. Posvetiti se riječi sakralni je čin, i mogu se samo nadati da naš Gospod jednako toliko čvrsto drži do svoje, s kolikim užitkom čita i tuđe, pa će stoga udovoljiti i mojoj molitvi. Nakon toga sam zaspao. Sanjao sam o tome kako će nekog dalekog dana na nekom tavanu netko otkriti jednu od tih papirnih vreća, punu gusto tiskanih stranica između korica knjiga, te će neki dozvani prastari bibliotekar ili neki jednako tako stari arheolog pomalo oklijevajući, ali zapravo sretan utvrditi da je riječ o nalazima iz doba Gutenbergove galaksije.

• Bilješka

(i) Oktav i folio su knjižni formati, oznaka veličine, tj. visine i širine knjige; oznake preuzete iz latinskoga prvotno su označavale broj listova koji se dobivao presavijanjem tiskarskog arka: → folio (2°), → kvart (4°), → oktav (8°), sedec (16°) itd. Pomagala za određivanje toga tzv. bibliografskog formata jesu signature na arcima, vodene crte i vodeni znakovi. Danas se bilježi samo u opisivanju starih knjiga, kod novih se određuje mjerenjem visine knjižnoga hrpta; poprečni format kod oblika knjige gdje širina nadmašuje visinu. (op. ur. i prev.)

.