Opomena pred otkaz: „Vaša su stajališta u suprotnosti sa službenim stajalištima.“ Izazovi akademskih sloboda

Toleriranje da ustanove imaju službena stajališta od kojih zaposlenici ne smiju odstupati, nedovoljno kvalitetno napisani etički kodeksi, neusklađena etička praksa unutar hrvatske akademske zajednice i nemogućnost da hrvatski znanstvenici rješavaju pitanja akademskih sloboda na etičkoj razini izvan svojih ustanova ukazuju na izravna i neizravna kršenja akademskih sloboda u Hrvatskoj

• Autor je Marie Curie postdoktorand na sveučilištu u Nottinghamu, UK; Zamjenik voditelja radne grupe Policy, Marie Curie Alumni Association

Kada se pozivaju na svoje pravo za slobodom govora, istraživanja i diseminiranja, znanstvenici u Hrvatskoj mogu se pozvati na najmanje dvanaest dokumenata: ustav, zakon o znanosti, jedna konvencija (Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.), jedan pakt (Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ujedinjenih naroda iz 1976.), četiri deklaracije (Limska deklaracija o akademskoj slobodi i autonomiji ustanova visokog obrazovanja iz 1988., Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju iz 2012., Deklaracija o akademskoj slobodi iz 2019. i Bonska deklaracija o slobodi znanstvenoga istraživanja iz 2020.), dvije povelje (Europska povelja za istraživače iz 2005. i Povelja Europske unije o temeljnim pravima iz 2012.) i minimalno dva etička kodeksa (iz ustanove zaposlenja i onaj Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju). Tako snažno evidentirana pravna zaštita ostavlja dojam da se znanstvenici ne trebaju previše brinuti oko svojih akademskih sloboda. Međutim, incidenti s uručivanjem opomena pred otkaz znanstvenicima u Hrvatskoj u kojima se nalaze formulacije poput „Vaša su stajališta u suprotnosti sa službenim stajalištima ustanove“ kao i da se znanstveniku „preporučuje ne sudjelovati na skupovima na kojima se polazi od suprotnoga stajališta koja ima poslodavac“ svjedoči o kršenju tih sloboda i nedovoljno razvijenoj svijesti unutar same akademske zajednice što akademske slobode zapravo znače. Još ako k tome visoki politički akteri kao što su Ujedinjeni narodi, Ministarsko vijeće država članica Europske unije i Ministarstvo obrazovanja u Ujedinjenom Kraljevstvu unutar godinu dana pokrenu određene pravne mehanizme vezano za akademske slobode, znamo da se događa nešto zanimljivo. Prošle 2020. prvi put u Ujedinjenim narodima predstavljeno je izvješće o akademskim slobodama posebnoga izvjestitelja UN-a za promicanje i zaštitu prava na slobodu mišljenja i izražavanja. Iste te godine pojavila se Bonska deklaracija o slobodi znanstvenoga istraživanja, a u tekućoj 2021. pokrenuta je široko zamišljena inicijativa za izradu dokumenata o akademskim slobodama u britanskom akademskom sustavu. Budući da se u Hrvatskoj izrađuje novo znanstveno zakonodavstvo, politički unaprijed atribuirano reformskim, pravi je trenutak za osvrtom o svjetskim trendovima i propitkivanjem u kojoj se mjeri oni odnose na nas, kao i što bismo trebali učiniti da podignemo razinu postojeće zaštite akademskih sloboda.

• Sloboda kao ideal i paradoks

Sloboda je vrlo heterogen i ujedno kontroverzan pojam. Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. proglasila je sva ljudska bića rođenjem slobodnima, međutim novinske crne kronike bilježe drugačiju stvarnost, od još uvijek neiskorijenjenih robovlasničkih odnosa do poništavanih prava žena u fundamentalističkim društvima. Epidemiolozi tvrde da sloboda odabira na necijepljenje ugrožava zdravlje cijele zajednice, pa se ta sloboda odnedavna počela ograničavati u više zemalja. Ekolozi i klimatolozi dokazuju da tržišna sloboda dovodi do samodestrukcije ljudskoga roda, zbog čega države uvode stroga pravila industriji i društvu, primjerice vezano za smanjenje ispušnih plinova ili zabrani korištenja plastike. Dakle, ne postoji neograničena sloboda jer bi takva bila ili u suprotnosti s pravima i slobodama drugih ili bi prijetila opstanku naše civilizacije. Budući da je sloboda tako fluidan pojam, mora se stalno i iznova definirati u skladu s novim društvenim okolnostima. Zapravo se može reći da sloboda evoluira kao civilizacija ili, možda još slikovitije, kao kazneno pravo. Romantičarsko gledanje na slobodu završava u trenutku kada shvatimo da je između neslobode i slobode široka siva zona u kojoj se politički, pravni i etički momenti isprepliću i međusobno poništavaju.

Brandenburški test: Vodi li neki govor nasilnoj akciji

Sudska praksa puno nam može pomoći da razaznamo granice sloboda. U američkom pravnom sustavu čuven je takozvani Brandenburški test, utemeljen nakon sudske parnice Brandenburg protiv države Ohio, kojim se određuje vodi li neki govor neposrednoj akciji ili ne. Naime, navedena sudska odluka išla je u prilog onima koji su tvrdili da kažnjiv može biti samo onaj govor koji vodi ili izvjesno vodi neposrednoj akciji. Iako su odluke hrvatskih sudskih instancija često paradoksalno nedosljedne, moguće je doći do određenih zaključaka. U Hrvatskoj imamo, primjerice, slučajeve Stjepan Mesić protiv Hrvoja Hitreca. Nazovemo li nečija djela idiotskima, relativno smo sigurni od sudske kazne, međutim nazovemo li osobu idiotom, nalazimo se u opasnosti od sankcija, osim ako nije riječ o osobi koja obnaša javnu funkciju. Mediji su u zadnje vrijeme zabilježili mnogo slučajeva vezano za pitanje slobode izražavanja. Troje novinara Glasa Istre, koji su se kritički izrazili o uredničkoj politici, dobili su otkaze. Vukovarac je zbog objave fotografije s natpisom „Oluja – zločin koji traje“ optužen za diskriminaciju. Zoranu Ercegu je zbog javno izrečene kritičke izjave na otvaranju spomenika Franji Tuđmanu presuđeno narušavanje javnog reda i mira. Jedan je hrvatski političar u razdoblju od 2015. do 2020. podignuo čak 34 sudska procesa protiv medija (podatak iz Jutarnjeg lista od 17. veljače 2020.). Svi navedeni slučajevi spomenuti su s ciljem da se ukaže koliko je pitanje sloboda izražavanja pravno aktualno i kako je lako kritičkim razmišljanjem doći u situaciju da se samocenzuriramo radi vlastite sigurnosti življenja u Hrvatskoj.

• Početak akademskih sloboda

Sloboda je nesumnjivo jedno od najvećih dostignuća ljudskoga roda. Od Sumerana i početaka drevne civilizacije na Zemlji prije pet tisuća godina, čovječanstvo dominantno živi u neslobodi. Slobodu promjene mjesta življenja povezujemo s ukidanjem feudalnog društva, početak političke slobode s uvođenjem demokracije, a neki se oblici slobode pojavljuju tek u najnovije vrijeme poput slobode odabira rodnog identiteta ili životnog partnera. Ako bismo trebali odabrati međunarodnu simboličku godinu važnu za akademske slobode, koju bismo odabrali?

Filozofkinja i proučavateljica akademskih sloboda, Shannon Dea, ističe ključnu ulogu Američkoga udruženja sveučilišnih profesora (AAUP) koje je 1940. objavilo Izjavu o načelima akademske slobode i mandatu. Odnosi se ponajprije na sveučilišne predavače i američki visokoobrazovni sustav, pa joj je za nas glavna važnost epistemiološka i historiografska, a manje pravna i politička. Osim ovoga dokumenta, američku akademsku zajednicu obilježava i Komisijin izvještaj o slobodi izražavanja na Sveučilištu u Chicagu iz 2014., izvještaj koji su počela prihvaćati brojna američka sveučilišta i koji je potom dobio prepoznatljivo ime kao Čikaška načela.

Čuvena Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. ne spominje izrijekom akademske slobode. Prvi dokument koji ima pravnu i političku snagu za hrvatske znanstvenike donesen je 1976. kada su se države članice Ujedinjenih naroda obvezale u Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima UN-a „poštovati slobodu prijeko potrebnu za naučno istraživanje i stvaralačku djelatnost“. Pravno-politička simbolika je jedno, a konkretni dokument koji specificira tekuće pitanje posve drugo, pa bismo najznačajniji sadržajni doprinos koji opisuje akademske slobode ipak pomaknuli u 1988. kada je relativno slabo poznata organizacija World University Service objavila još javno nedostupnu u hrvatskome prijevodu Limsku deklaraciju o akademskoj slobodi i autonomiji ustanova visokog obrazovanja. Da je riječ o važnoj deklaraciji, govori podatak da se Parlament EU-a poziva na nju u svojim dokumentima.

Nakon Limske deklaracije uslijedila su nova dva pravno odsudna dokumenata za hrvatsku akademsku zajednicu, a riječ je o Europskoj povelji za istraživače iz 2005. i Povelji Europske unije o temeljnim pravima iz 2012.

• Učestala kršenja akademskih sloboda

Bonsku deklaraciju o slobodi znanstvenog istraživanja predstavili su u listopadu 2020. ministri znanosti i obrazovanja zemalja Europske unije za vrijeme njemačkog predsjedanja Vijećem EU-a. Neobično je da je izvorna poveznica na deklaraciju na mrežnim stranicama njemačkog ministarstva obrazovanja i znanosti već neko vrijeme prekinuta. Još je neobičnije da se deklaracija ne pronalazi ni s pomoću engleske ili njemačke interne tražilice. Javno je dostupna tek s pomoću internetskog arhiviranja. U tri i pol stranice teksta nije lako razaznati pravi motiv za nastajanje deklaracije jer je diskurs, očekivano, politički vrlo općenit i oprezan. Međutim, posve je nesporno da je nastajanje Bonske deklaracije posljedica niza događanja u Europskoj uniji i drugim zemljama koji su izazvali zabrinutost vezano za stanje akademskih sloboda. Ti su događaji dobro opisani u dvama dokumentima, oba iz srpnja 2020. vezano za rad posebnoga izvjestitelja UN-a za promicanje i zaštitu prava na slobodu mišljenja i izražavanja, Davida Kayea. Prvi dokument obuhvaća zaključke sa stručnoga savjetovanja o akademskim slobodama i slobodnom izražavanju iz srpnja 2020., a drugi je njegov izvještaj Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. U njima se navode da su glavni protivnici akademskih sloboda državne vlasti i institucije, a osobito su istaknute Mađarska, Turska, Kina, Uganda, Tajland, Iran, Ujedinjeni Arapski Emirati, a popisu su još mogu pridružiti i mnoge druge države – Venezuela, Nikaragva, Kuba, Kolumbija, Pakistan, Argentina itd.

Pod ugrožavanjem akademskih sloboda navode se otpuštanja sveučilišnih profesora u Venezueli i Nikaragvi, kako se ističe, zbog „razgovora o covid-19“ ili intervjua u kojima su „izrazili zabrinutost vezano za covid-19“. Bilo bi zanimljivo istražiti postoji li sličnost s nedavnim slučajem iz lipnja 2021. prof. Krešimira Pavelića koji je javno iznosio kontroverzne tvrdnje o pandemiji i cijepljenju.

Prosvjed mađarskih studenata iz 2017. godine protiv ograničavanja akademskih sloboda,  bezuspješan unatoč formalnoj potpori EU koju su tražili (od 57. sekunde izjave na engleskom)

Među mnogim navedenim incidentima, posebno se ističu slučajevi u Mađarskoj, zemlji članici EU-a, i Turskoj, zemlji kandidatkinji za isti taj savez. Riječ je o odluci Suda Europske unije (ECJ) iz 2020. koji je odluku mađarske vlade iz 2017., kojom je onemogućen rad Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Mađarskoj, proglasio suprotnom europskom pravu. Prije toga dogodila se odluka mađarskoga parlamenta iz 2019., svojevrsna nacionalizacija znanstvenog sektora, kojom je mađarska vlada preuzela upravljanje znanstvenim institutima od Mađarske akademije znanosti. Po njoj rektora više ne odabire akademska zajednica nego premijer. Zapošljavanja i imenovanja u akademskoj zajednici potvrđuju se u nadležnom ministarstvu te od strane predsjednika republike.

Nakon pokušaja vojnoga udara u 2016., akademske slobode u Turskoj ozbiljno su ugrožene privatizacijom mnogih visokoškolskih ustanova. Petnaest je sveučilišta ugašeno, a svaki je sedmi član akademske zajednice izgubio posao. Iste te godine dvije tisuće članova turske akademske zajednice potpisalo je peticiju o miru vezano za sukobe s Kurdima. Svi potpisnici bili su optuženi za izdaju, a pet stotina potpisnika otpušteno je sa svojih radnih mjesta.

• Sloboda se odnosi i na sadržaj koji vrijeđa, šokira ili uznemiruje

Promatranje što se događa u britanskoj akademskoj zajednici, jednoj od najuspješnijih i najutjecajnijih akademskih sredina u svijetu, može ukazati na suvremene trendove relevantne i za druge sredine. Dana 15. veljače 2021. državni tajnik za obrazovanje, Gavin Williamson, odaslao je na adrese svih engleskih visokoškolskih obrazovnih ustanova dopis s naslovom Ojačavanje akademskih sloboda i slobode govora u visokoškolskim ustanovama u Engleskoj. U dopisu se ističe da povećani broj zabrinjavajućih izvještaja vezano za slobodu govora sugerira da postojeća zaštita nije dovoljna kao i da je ona kritizirana zbog svoje prekomjerne složenosti. Osobito se ističe da se pravila o akademskim slobodama proširuju i na studentske zajednice kao i na gostujuće predavače. Dopisu je priložen manifest od 44 stranice s mjerama i pravnim okvirima koji predstavljaju „skup vladinih očekivanja“ prema kojima se sveučilišta potiču da usklade svoje pravilnike. Među mnogim značajnim izjavama ističe se da je dosadašnji društveni konsenzus zaštite slobode govora, onaj koji je, primjerice, štitio Salmana Rushdieja of fatve, potrebno osuvremeniti („the consensus has been challenged“). Kaže se da ima onih u našem društvu koji preferiraju emocionalnu stabilnost pred slobodom govora, kao i da je studija na londonskom King Collegeu pokazala da čak četvrtina studenata opravdava nasilje kao reakciju na određeni govor. Dokument zatim navodi porast netolerancije i pojavu kulture otkazivanja koja vodi k tome da neki moraju živjeti pod prijetnjom nasilja, da se studenti izbacuju s kolegija, a predavači otpuštaju.

Na Sveučilištu u Nottinghamu pokrenuto je javno savjetovanje 12. svibnja s predloženim tekstom Izjave o slobodi govora i akademskim slobodama. Za dva tjedna organiziran je videosastanak na koji se prijavilo 96 zaposlenika, a unaprijed je postavljeno 23 pitanja. Izjavu o slobodi govora i akademskim slobodama potvrdio je senat Sveučilišta u Nottinghamu 8. lipnja 2021., a predstavlja okvir za donošenje odluka u spornim situacijama. U njoj se jasno izriče ono što u manifestu britanske Vlade nije do kraja rečeno, a to je da se sloboda izražavanja odnosi i na govor koji vrijeđa, šokira ili uznemiruje. Zaposlenici ne smiju biti u opasnosti da ih se otpušta ako propitkuju ili istražuju ideje ili kontroverzna i nepopularna mišljenja. Međutim, kontroverzne ideje moraju biti podvrgnute racionalnim argumentima i poduprte relevantnim dokazima, te ne smiju služiti zlorabi, prijetnji, nasilju, mržnji, diskriminaciji ili drugim protuzakonitim činima.

• Stanje hrvatskih akademskih sloboda

Teme zahvaćene u trima dokumentima o kojima smo pisali, Izvještaj Općoj skupštini posebnoga izvjestitelja Davida Kayea, Bonska deklaracija i manifest britanske Vlade, mogu poslužiti u promišljanju pitanja hrvatskih akademskih sloboda. Međutim, osim preispitivanja granica akademskih sloboda u novim društvenim kontekstima i vezano za pojavnosti koje se u navedenim dokumentima spominju, hrvatska akademska zajednica ima još jedan važan zadatak.

Hrvatski znanstvenici nisu dovoljno etički zaštićeni u obrani svojih akademskih sloboda. Za razliku od, primjerice, zaposlenika na Sveučilištu u Zagrebu koji mogu prijaviti povredu akademskih sloboda na dvjema razinama, tj. na svome fakultetu ali i na sveučilištu, velik broj hrvatskih znanstvenika imaju samo etičko povjerenstvo u svojoj ustanovi kao jamstvo obrane akademskih sloboda prije nego što se otisnu na dugotrajan sudski proces. Neke sredine, primjerice mnogi hrvatski javni znanstveni instituti, imaju mali broj zaposlenika zbog čega je sukob interesa između članova etičkoga povjerenstva i prijavitelja vrlo izvjestan. Ovaj je limb trebao razriješiti Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, tijelo kojem se prije mogao poslati predmet na etičku prosudbu. Nažalost, mandat zadnjeg Odbora završio je 2017., a dva zadnja natječaja Ministarstva znanosti i obrazovanja 2018. i 2021. za imenovanje članova u novom mandatu iz nepoznatog razloga jednostavno nisu bila procesuirana iako je rad Odbora utemeljen u Zakonu o znanosti. Drugim riječima, dio hrvatskih znanstvenika već više od tri godine nema kvalitetnu etičku zaštitu svojih akademskih sloboda od prijetnji otkazom zbog nesuglasja sa službenim stajalištima poslodavca.

Nadalje, hrvatska praksa pokazala je da se akademske slobode lako narušavaju postavljanjem ograničenja na javno istupanje. Tome pridonose i nedovoljno kvalitetno napisani etički kodeksi zbog čega ih je potrebno uskladiti na nacionalnoj razini. Dobar primjer u tom smjeru može biti članak 4.9 Etičkoga kodeksa Sveučilišta u Rijeci koje svim članovima sveučilišne zajednice jamči da su izneseni stavovi po svojoj pravnoj naravi osobni, a ne institucijski, osim u slučajevima posebnog ovlaštenja.

Statuti ustanova mogu izravno narušiti akademsku slobodu definiranjem da znanstvenu politiku vodi znanstveno ili fakultetsko vijeće čime se znanstveniku koji javno i kritički progovara o znanstvenoj politici ustanove može ozbiljno pravno zaprijetiti.

Toleriranje da ustanove (sic!) imaju službena stajališta od kojih zaposlenici ne smiju odstupati, nedovoljno kvalitetno napisani etički kodeksi, neusklađena etička praksa unutar hrvatske akademske zajednice i nemogućnost da hrvatski znanstvenici rješavaju pitanja akademskih sloboda na etičkoj razini izvan svojih ustanova ukazuju na izravna i neizravna kršenja akademskih sloboda u Hrvatskoj koja se moraju ispraviti.

• Reforma znanosti kao prilika za unapređenje akademskih sloboda

Nakon što smo iznijeli izazove akademskih sloboda u Hrvatskoj, postavlja se pitanje kako zapravo pristupiti njihovu rješavanju. Što se tiče akademske zajednice, sociopsihološka istraživanja o percepciji akademskih sloboda među studentima i članovima akademske zajednice u Hrvatskoj sigurno bi bitno pridonijela kvaliteti rasprave. Također, valjalo bi prikupiti anonimiziranu dokumentaciju od hrvatskih visokoškolskih i znanstvenih ustanova o etičkim procesima vezano za akademske slobode, odnosno provesti relevantna anketna istraživanja.

S druge strane, u skladu sa svojom potporom Bonskoj deklaraciji, Ministarstvo znanosti i obrazovanja moglo bi, nalik na britanski uzor, u koordinaciji s Nacionalnim vijećem za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, izraditi pravne smjernice i mjere prema kojima bi sveučilišta uskladila svoje etičke pravilnike. Alternativni put bi bio da to učini ponovno institucionalizirano nacionalno etičko tijelo s pravnom snagom i zajamčenom autonomijom od političke vlasti.

„Intelektualac bi trebao biti prisutan u javnosti. Njegova je uloga da u društvu govori ono što misli, ali za to mora imati hrabrosti“, izjavio je za Globus 25. kolovoza 2021. akademik Vlatko Silobrčić u sklopu teme o najutjecajnijim hrvatskim intelektualcima. S time se lako složiti, međutim ako nacionalna politika želi takve intelektualce, navedeno ponašanje mora zaštititi. U postojećem zakonodavnom okviru kritički govoriti o znanstvenoj politici vlastite ustanove više je ludost i izvjestan put prema diskriminaciji, mobingu i otkazu nego intelektualna hrabrost. Stoga je pravo pitanje može li hrvatska akademska zajednica položiti ispit zrelosti i nadići svoje uske interese u izradi kvalitetnog znanstvenog zakonodavstva za sljedeće desetljeće u kojem će, među ostalim, razina zaštite akademskih sloboda biti takva da će se opomene pred otkaz s formulacijom teksta iz naslova činiti kao relikt vremena iz davne prošlosti.