Opsjednuti potvrdama. Sloboda u interpretaciji hrvatskih biskupa i Vigilare aktivista

Odnose li se hrvatski zakoni i na vjernike? Božo Kovačević analizira ponašanje Vlade u povodu priopćenja Hrvatske biskupske konferencije o cijepljenju i prosvjeda aktivista udruge Vigilare protiv covid-potvrda

• Naslovna fotografija: Vice Batarelo, predsjednik Udruge Vigilare, širi ruke prema nebu (Pixsell: Jurica Galoic)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Aktivisti konzervativne katoličke udruge Vigilare i njihovi pristaše ovih su dana i noći odlučili pokazati da doslovno shvaćaju značenje riječi koja je ujedno ime njihove udruge: biti budan, bdjeti, budno pratiti što se događa. Bdiju danju i noću ne bi li primorali Vladu i Sabor da ukinu covid potvrde. Dok domoljubno-huligansko-navijačke skupine koje, misleći da time ponavljaju pokliče hrvatskih junaka koji su vojevali protiv Srba, na stadionima urličući skandiraju stih srpskog pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja „U boj, u boj, za narod svoj!“, uvijek budni aktivisti udruge Vigilare posegnuli su za neupitnom hrvatskom i katoličkom vrijednošću. Hod njihove procesije ozvučuju uglazbljeni stihovi dubrovačkog protureformacijskog pjesnika Ivana Gundulića (1589-1638):

„O lijepa, o draga, o slatka slobodo

Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do.“

Pažljivi režiser mislio je na sve. Lijepu, dragu i slatku slobodu koju konzervativni Gundulić tako uznosito slavi Gradu je, prema njegovom razumijevanju oblikovanom u duhu katoličke protureformacije, podario Bog. To je sloboda grada-države u kojoj su ipak neki slobodniji od drugih: vlastela je imala slobode, prava i obveze, dok su pučani imali obveze bez mogućnosti i prava da sudjeluju u upravljanju Republikom. Nije nimalo čudno da su aktivisti udruge Vigilare posegnuli upravo za Gundulićem kao personifikacijom jednog aristokratsko-feudalnog republikanizma koji nije zasnovan na pretpostavci načelne ravnopravnosti svih građana. Nije se moglo dogoditi da pronađu neki stih ili rečenicu nešto starijeg Gundulićevog sugrađanina Marina Držića (1508-1767) koji je o slobodi mislio ne samo kao o božjem poklonu, nego i kao o vrijednosti za koju se trebaju izboriti oni ljudi kojima su je drugi ljudi uskratili. U Držićevom, u većoj mjeri renesansnom poimanju slobode, a time i u stanovitoj mjeri bližem modernom poimanju, „sinovi žude za oslobođenjem od stege u kojoj ih strogi očevi drže“ i „nevjeste žude slobodu koju im uskraćuju stroge svekrve“. Njegovo je poimanje slobode nastalo „iz antiteze između tiranije, kao oblika vladavine, i obrane čovjeka pojedinca koji to jest samo ako slobodno može razvijati vlastitu aktivnost u potpunosti života“ (Leksikon Marina Držića: Sloboda) U Držićevom poimanju tradicija i Crkva su ograničavale slobode.

Kad su u pitanju veliki prethodnici i uzori,  Vigilare je napravila nepogrešiv izbor opredijelivši se za Gundulića, a ne za Držića.

Marin Držić, u interpreetaciji kupara Antuna Augustinčića širi ruke prema puku

No, jesu li i u svemu ostalom nepogrešivi? Što s porukom koju složno skandiraju: Nećemo potvrde! Tome se čovjek ne bi nadao od smjernih katolika. Jedan od glavnih poslova Katoličke crkve je izdavanja i naplaćivanje raznovrsnih potvrda. Važan ritual u životu katolika je krizma ili, kako je ljudi često zovu, firma. U knjizi Leksikon ikonografije, liturgije i simbolike zapadnog kršćanstva (Sveučilišna naklada Liber i Kršćanska sadašnjost, 1979, ponovljeno izdanje iz 1985) pod odrednicom krizma napisano je i ovo:

„Sakrament potvrde (lat. confirmatio, učvršćivanje, potvrđivanje), pri kojem krizmanici obnavljaju (potvrđuju) svoja obećanja koja su dali na krštenju (ili su ta obećanja umjesto njih dali kumovi). Pritom biskup potvrđenika maže uljem krizme, koje u simboličnom smislu ima isto značenje koje je obično ulje imalo za klasične grčko-rimske atlete. U prvim vjekovima kršćanstva, dok su se krstili odrasli, taj se sakrament dijelio neposredno nakon krštenja, a otkako se krste djeca, dijeli se oko 15. godine života kada odrastu.“

Katolici su, zapravo, opsjednuti potrebom izdavanja brojnih potvrda. Opterećeni su time što neprestano moraju voditi računa o potvrdama bez kojih ne mogu mirno i slobodno kročiti stazama uzornog kršćanskog života

Riječ je, dakle, o obredu potvrđivanja pripadnosti kršćanskoj zajednici. Pritom to nije jedina potvrda koju Katolička crkva izdaje i traži. Ako se želite vjenčati po crkvenom obredu, morat ćete proći zaručnički seminar i, kad ga završite, o tome ćete dobiti potvrdu bez koje se nećete moći vjenčati. K tome trebate donijeti i potvrdu iz matičnog ureda o tome da nema prepreka za sklapanje braka. Koliko je za katolike potvrda važna vidi se i iz ovih uputa koje je izdala Župa sv. Antuna u Rijeci:

„Ako niste primili sakrament svete Potvrde (Krizmu) možete sklopiti sakrament Ženidbe ali će Vas svećenik upozoriti kako nećete moći biti kum na sakramentu Krštenja ili kod svete Potvrde (to traži Zakonik Crkve Katoličke). Stoga Vam se preporuča u što skorije vrijeme (ako je moguće prije ženidbe a ako ne onda poslije ženidbe) u dogovoru sa svojim župnikom učinite kraću pripremu kako bi mogli primiti sakrament svete Potvrde i tako imati uvjete potrebne i za kumovanje u sakramentu Krštenja ili svete Potvrde-Krizme.

Kum na sakramentu Krštenja ili Krizmi (Firmi) treba ispunjavati slijedeće uvjete: a) treba biti katolik s navršenih 16 godina života; b) treba biti kršten, pričešćen i krizman; c) mora biti crkveno vjenčan (nije dostatno samo civilno vjenčanje); d) nije rastavljen i ponovno civilno vjenčan ili javno živi u izvanbračnoj zajednici; e) ne živi u izvanbračnoj zajednici i odbija se crkveno vjenčati (a mogao bi); f) živi u skladu s katoličkom vjerom i crkvenim naukom.“ (Ženidba – Sakrament – Priprema i dokumenti, Župa sv. Antun Padovanski, Kantrida – Rijeka)

Katolici su, zapravo, opsjednuti potrebom izdavanja brojnih potvrda. Opterećeni su time što neprestano moraju voditi računa o potvrdama bez kojih ne mogu mirno i slobodno kročiti stazama uzornog kršćanskog života. Stoga ne iznenađuje strast s kojom izvikuju da neće potvrde.

Ništa manje energično nije ni njihovo odbijanje da daju djecu. Pritom bi se moglo pomisliti da im je strano i neprihvatljivo to da im sama činjenica da su roditelji ne daje pravo da se o djetetu brinu onako kako im kršćanska savjest nalaže, nego je po crkvenim zakonima nužan i dodatni jamac djetetove sigurnosti i blagostanja: kum. Stručnjak za ta pitanja kaže:

„Uloga je kuma na krštenju zastupati dijete koje još ne zna što se s njime zbiva; on je povjerenik Crkve i roditelja koji mu povjeravaju dijete; jamči za budući katolički odgoj djeteta i ulazi u duhovno srodstvo s djetetom te biva svjedok krštenja.“ (Pitajte svećenika: koji su uvjeti za kumovanje na krizmi i krštenju?)

Ako dobro razumijem, roditelji – čak i ako su pribavili sve propisane potvrde – nisu dovoljno kredibilni zastupnici interesa svog djeteta pa je potreban poseban povjerenik Crkve da bi sudbina djeteta bila ispravno zacrtana. Ako su doista pravi katolički roditelji, onda su se članice i članovi udruge Vigilare morali djelomično odreći svojih roditeljskih prava povjeravajući ih kumovima i Crkvi. Bili oni toga svjesni ili ne, žestina kojom izvikuju slogan da ne daju djecu hrani se barem nesvjesnim nezadovoljstvom činjenicom da Crkva nijednom roditelju ili roditeljici, ma kako dobri katolici bili, ne priznaje da su vjerodostojni roditelji koji će na odgovarajući način skrbiti o dobrobiti svog djeteta.

Jednako uvježbano kao što izvikuju slogane protiv potvrda i protiv oduzimanja djece, prosvjednici koje organizira Vigilare skandiraju i riječ izdaja. Oni prosvjeduju protiv Vlade i Sabora pa se podrazumijeva da su ih izdali ljudi koji obnašaju dužnosti u tim institucijama. Prosvjednici su, vjerojatno, očekivali da ministri i zastupnici neće i od njih tražiti da se cijepe ili, ako to ne žele, da se testiraju na covid. Zanemaruju pritom da su vlade u modernim demokratskim zemljama odgovorne i za provedbu zakona o borbi protiv zaraznih bolesti, da moraju osigurati funkcioniranje zdravstvenog sustava i dostupnost zdravstvene skrbi svima kao i ravnopravnost pred zakonom, što znači da svi građani imaju ista prava i obveze. Ustavom su definirane ovlasti Vlade i drugih tijela državne vlasti u kojima je moguće proglasiti izvanredno stanje ili radnu obvezu. Izdajom ustavnih i zakonskih obveza bi se moglo smatrati to što Vlada Republike Hrvatske nije predložila uvođenje izvanrednog stanja, što nije proglasila radnu obvezu za sve zaposlenike državnih službi nadležnih za otklanjanje posljedica elementarnih katastrofa u prvim danima nakon potresa na Baniji ili za liječnike u kontekstu borbe protiv pandemije.Velikim propustom Vlade opravdano je smatrati izbjegavanje otvorene, slobodne rasprave o svim ustavnim, zakonskim, etičkim, zdravstvenim i ekonomskim aspektima odgovora države na pandemiju. Isto tako Vlada se pokazala potpuno nedoraslom kad je pribjegla primjeni različitih epidemioloških kriterija na različite skupine građana.

No, svi znamo da svrha ovih prosvjeda nije proširiti granice slobode i osnažiti demokratsku legitimaciju državnih institucija i ustavnost njihova postupanja, nego je njihova svrha crkveno shvaćanje obveza i sloboda nadrediti državi. Pripadnici vjerske organizacije koja im nameće neprestano pribavljanje potvrda i koja im i kad su sve potvrde pribavili uskraćuje priznati da su vjerodostojni roditelji bore se protiv toga da im bilo kakve potvrde izdaje država. Jedine potvrde koje oni priznaju su one crkvene. Jedina instacnija koja, po njihovu mišljenju, od ikoga može išta tražiti, zapovijedati mu i izdavati potvrde je Crkva. Čak i potvrdu prava na postojanje država bi trebala dobiti od Crkve, a ne od Glavne skupštine UN-a. To je savršeno funkcioniralo devedesetih godina kad su potvrde župnih ureda i crkvenih redova bile važnije za stjecanje hrvatskog državljanstva nego mjesto rođenja i mjesto stalnog boravka. Aktivisti udruge Vigilare željeli bi da i dalje postoji takav odnos ovisnosti države o Crkvi, zapravo odnos njezine trajne podređenosti.

Kad je udruga Vigilare, zajedno s drugim sličnim organizacijama, poticala prosvjede protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, borila se protiv toga da nasilje u obitelji bude zakonski priznato kao razlog za rastavu braka.Ti zagovornici prava i sloboda su protiv slobode da se koriste kontraceptivna sredstva, protiv prava na pobačaj i prava na rastavu braka. Bez pitanja će djecu prepustiti svećenicima unatoč brojnim dokazima o milijunima djece koje su podvrgnuli zlostavljanju, ali će osporiti obvezu i pravo države da – pod pedagoškim i zdravstvenim nadzorom – propisuje epidemiološke mjere kojih se trebaju pridržavati.

Hrvatska biskupska konferencija

Ovih dana i Hrvatska biskupska konferencija oglasila se priopćenjem. S jedne strane priznaju da je cijepljenje „sredstvo prevencije i suzbijanja transmisije zaraznog agensa“, ali inzistiraju na tome da cijepljenje mora biti dobrovoljno. U tom duhu biskupi ističu:

„Imajući u vidu kako je temelj društvenog uređenja poštivanje čovjeka i njegova dostojanstva, smatramo potrebnim uzeti u obzir argumente i razloge pojedinaca koji iz opravdanih razloga isključuju mogućnost cijepljenja.“ (Hrvatska biskupska konferencija: Je li cjepivo protiv Covida-19 moralno prihvatljivo?)

Pretpostavljam da zdravstvene okolnosti, dokazani povećani rizik za daljnje narušavanje zdravlja ionako već bolesne osobe, može biti smatran opravdanim razlogom za necijepljenje. U slučaju izostanka takve stručne procjene (koja uvijek barata samo stupnjem vjerojatnosti određenih ishoda u određenim predvidljivim okolnostima), koje bi razloge država trebala uvažiti? Biskupi su izbjegli jasno reći da oni smatraju da bi bilo dobro kad bi se svi katolici cijepili jer ništa u crkvenoj doktrini to ne isključuje kao nedopustivo. Ostalo je nejasno da li inzistiranje države na testiranju u slučaju da se netko ne želi cijepiti po mišljenju biskupa dovodi u pitanje bilo čije dostojanstvo. Ako da, na koji je način ugroženo bilo čije dostojanstvo ako se od njega ili nje traži da kao i svi pokaže potvrdu da se cijepila ili da nije zaražena? Biskupi nisu rekli na koji način je povrijeđeno dostojanstvo osobe od koje se traži da pokaže ulaznicu za koncert ili za kino predstavu. Kosi li se s ičijim vjerskim osjećajima zahtjev prometnog policajca da mu pokaže vozačku dozvolu? Mogu li se kuhari i konobari pozvati na razlog dostojanstva i odbiti redovita testiranja na zarazne bolesti, što je zakonski uvjet za mogućnost obavljanja njihovog posla? S obzirom na brojne potvrde koje Crkva traži, a da pritom neudovoljavanje kriterijima za dobivanje tih potvrda ni na koji način ne pridonosi širenju smrtonosnih virusa, neobično je da biskupi nisu podržali uvođenje covid potvrda kao jednog od načina za smanjivanje izgleda za transmisiju zaraznog agensa.

Izbjegavaju se argumentirane rasprave u Saboru, predstavnici Vlade ne odgovaraju ni na zastupnička pitanja ni na pitanja novinara, prekrajaju se kriteriji za izuzimanje od primjene epidemioloških mjera ovisno o trenutnom utjecaju pojedinih interesnih skupina i, povrh toga, predsjednik države uporno radi suprotno svojoj ustavnoj obvezi da osigurava usklađeno djelovanje državnih institucija

Za državu, pak, sama činjenica da postoje građani koji ne žele uvažiti razloge za provedbu određenih mjera koje država smatra nužnim za ostvarivanje postavljenih zadaća – a to je sprječavanje širenja zaraze i sprječavanje raspada zdravstvenog sustava – znači da njezini predstavnici moraju intenzivirati razgovore, razmjenjivati argumente, obrazlagati odluke i, kad su odluke jedanput donesene, dosljedno ih provoditi preuzimajući odgovornost za njihove ishode. Naša država, nažalost, nijedan od tih zahtjeva dosad nije izvršila dosljedno i do kraja. Izbjegavaju se argumentirane rasprave u Saboru, predstavnici Vlade ne odgovaraju ni na zastupnička pitanja ni na pitanja novinara, prekrajaju se kriteriji za izuzimanje od primjene epidemioloških mjera ovisno o trenutnom utjecaju pojedinih interesnih skupina i, povrh toga, predsjednik države uporno radi suprotno svojoj ustavnoj obvezi da osigurava usklađeno djelovanje državnih institucija. Valjda su zbog svega toga vrli katolici iz udruge Vigilare, ionako opterećeni zahtjevima za brojnim potvrdama koje od njih traži Crkva u svakom za njih važnom trenutku života, zaključili da se barem uvođenju državnih covid potvrda mogu i smiju nekažnjeno suprotstaviti. Kako je jasno da jedina institucija čiji sud priznaju – a to je samo Katolička crkva – odbija potvrditi da su nakon pribavljenih svih prethodnih crkvenih potvrda sposobni biti samostalni roditelji pa im nameće svoje povjerenike, oni su odlučili da državi pokažu ono što u Crkvi ne smiju ni reći: da su odgovorni roditelji kojima dodatni skrbnici nisu potrebni.

Naša država, ponajprije Vlada, mora jasno reći je li spremna preuzeti odgovornost za provedbu epidemioloških i administrativnih mjera zasnovanih na znanstvenim preporukama i Ustavu ili će epidemiološke mjere i dalje prilagođavati mentalitetu hrvatskog naroda. Važan dio tog mentaliteta su vrijednosna opredjeljenja koja zastupaju aktivisti udruge Vigilare. Aktualna vlada, kao i niz prethodnih, odbija jasno odgovoriti je li Hrvatska ili nije sekularna država. Ako je, njezini bi se zakoni i odluke, ako su u skladu s Ustavom, trebali primjenjivati na sve građane uključujući i aktiviste udruge Vigilare i na sve nevladine organizacije uključujući i Katoličku crkvu.