Osnivanje i ime prve suvremene hrvatske stranke. Godišnjica odluke o višestranačkim izborima

Ovog se tjedna navršilo 30 godina otkako je 10. prosinca 1989. Savez komunista Hrvatske donio političku odluku o višestranačkim izborima. Kako je tekao proces osnivanja prve hrvatske političke stranke, kako je izabrano ime i politička ideologija o kojoj osnivači nisu znali baš puno, svjedoči Božo Kovačević, jedan od inicijatora

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

• Naslovna fotografija: Božo Kovačević u ime HSLS-a potpisuje registraciju stranke (Nikola Šolić)

U uvodu poduže rasprave o 1989. koju Ideje.hr pod naslovom Prešućeni trijumf nacionalizma planiraju objaviti do kraja ove godine, Božo Kovačević piše:

>>Danas, kad liberalizmu više ne cvjetaju ruže, ocjena da je rušenjem Berlinskoga zida ostvarena njegova definitivna povijesna pobjeda zvuči neuvjerljivo. Iz današnje perspektive, burna zbivanja u Istočnoj Europi 1989. godine ne izgledaju kao utakmica između liberalizma i komunizma, nego kao utakmica između komunizma i nacionalizma koju su liberali promatrali iz gledališta. Navijali su protiv komunista i proslavili njihov poraz kao svoju pobjedu.

U ovom članku prikazat ću kako se s protokom vremena mijenjala predodžba o tome što se i zašto dogodilo 1989. godine te koje su dugoročne posljedice tih zbivanja. Ograničit ću se na prikaz načina obilježavanja „okruglih“ godišnjica pada Berlinskoga zida – desete, dvadesete i tridesete. Na kraju ću iznijeti nekoliko podataka o tome što se u Hrvatskoj događalo te godine, s naglaskom na nepoznate ili danas zanemarene i gotovo zaboravljene činjenice iz vremena stvaranja političkih stranaka i početaka demokracije u Hrvatskoj.<<

Za ovu priliku donosimo taj završni dio tog članka, o osnivanju Hrvatske socijalno-liberalne stranke i početcima višestranačja u Hrvatskoj. 

Hrvatska 1989.

Podsjećanje na zbivanja 1989. godine u kojima sam sudjelovao nema ambiciju da pruži ni potpunu sliku ni cjelovito objašnjenje uzroka i posljedica tih zbivanja. Naprosto, onima koji se bave proučavanjem bliže i daljnje povijesti i koji su zaokupljeni problemima suvremenoga svijeta može biti zanimljivo doznati neke činjenice koje dosad nisu bile javno poznate i upoznati se s mojim razmišljanjem o onome što se dogodilo prije trideset godina.

Na početku 1989. godine nisam ni pomišljao da ću se ikada baviti politikom. To što sam se 1973. godine, nakon upisa na Filozofski fakultet u Zagrebu, pridružio studentima koji su, pozivajući se na naslijeđe studentskoga bunta 1968. godine, pobunili protiv najavljenog ukidanja Saveza studenata kao tada jedine političke organizacije relativno nezavisne od Saveza komunista, bio je svojevrsni politički angažman. Na višednevnom skupu u najvećoj dvorani Filozofskog fakulteta osjetio sam draž izravne demokracije, nevidljive sile mase koja te navodi da vičeš, zviždiš ili plješćeš iako bi  se u drugim okolnostima, kad bi ozbiljnije razmislio, vjerojatno ponašao drukčije. Bio je tu i snažan osjećaj solidarnosti, povezanosti onih koji su uvjereni da su u pravu i da ih ugrožava neka nevidljiva i prijeteća moć depersonalizirane vlasti. Dakako, bilo je tu i sasvim jasno profiliranih osoba. Sjećam se da je tadašnji član Sveučilišnog komiteta SKH Tomislav Jantol, koji se u Domovinskom ratu profilirao kao branitelj i jednako vatreni predstavnik novog poretka, s govornice prijetio studentima da će pozvati policiju ako se odmah ne raziđu.

I u ljeto 1978. godine susreo sam se s politikom. Bio sam tada pomoćnik glavnog urednika časopisa Pitanja. Redakcija je odlučila da će desetu godišnjicu studentskoga bunta u Europi i Jugoslaviji iz 1968. godine obilježiti objavljivanjem tematskoga bloka tekstova stranih i domaćih autora. Uvodni tekst napisao je Žarko Puhovski. Tadašnji sekretar CK SKH Milutin Baltić smatrao je Puhovskog odgovornim za to što je Studentski list objavio nekoliko tekstova o ´68 koji se partijskom vodstvu nisu svidjeli pa je odlučio kazniti ga, odnosno zabraniti objavljivanje njegovog teksta u Pitanjima. Nakon dugotrajnog natezanja redakcija je odlučila objaviti taj tekst. No, redakcija je raspuštena, a planirani tematski broj nikada nije objavljen. Pod dojmom te intervencije s vrha, u svoj dnevnik dana 16.8.1978. godine zapisao sam: „Bude li politički vlak ove zemlje i dalje tako strmoglavo jurio u bezizlaz diktature vrhova, jedini oblik političkog suprotstavljanja bit će otvorena borba – da li samo verbalnim i logičkim argumentima. Stranke će biti mnogobrojne i ovo proročanstvo nipošto me ne određuje kao pripadnika bilo koje od njih. Isto tako niti kao jednostranog suca, nego kao čovjeka koji sluti da će krivicu teže biti pripisati izazvanima, koliko god ne bili u pravu, nego izazivaču.“

Godine 1979., nakon što smo Branko Matan i ja, uz podršku tadašnjeg urednika u Centru za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Slobodana Šnajdera, pokrenuli časopis Gordogan, opet sam osjetio kako je funkcionirala tadašnja politika. Jedna partijska frakcija, čiji najistaknutiji eksponent je bio Goran Babić, pokušala je na svaki način onemogućiti izdavanje tog časopisa optuživši Matana i mene da smo ustaše. U vrijeme kad sam ja već bio u vojsci, Matan se obratio Ivici Račanu, tadašnjem članu partijskog vodstva zaduženom za kulturu, čija je intervencija spasila časopis od zabrane.

Veliki prosvjedni skup u Ljubljani 1988 protiv uhićenja četvorice (Tone Stojko, Muzej novije povijesti Slovenije)

Moje najupečatljivije političko iskustvo iz vremena Jugoslavije zasigurno je bilo sudjelovanje na velikom prosvjednom skupu u Ljubljani u proljeće 1988. godine. Ondje su, po nalogu vojnih vlasti, bila uhićena četvorica suradnika omladinskog časopisa Mladina. Zbog toga što su objavili kompromitirajuće materijale o JNA i o tadašnjem saveznom sekretaru za narodnu obranu Branku Mamuli i što je prilikom pretresa redakcijskih prostorija ondje pronađen povjerljivi vojni dokument, izvedeni su pred vojni sud i osuđeni na zatvorske kazne. Na skupu u Ljubljani bilo je više desetaka tisuća građana. Bio sam fasciniran činjenicom da unatoč velikoj masi i nedvojbenoj odlučnosti građana da se suprotstave nepravdi ondje nije bilo nikakvih naznaka da bi moglo doći do eskalacije nasilja. Tada sam prvi put izravno osjetio demokraciju na djelu.

Jedan od načina neslaganja s dominantnom kulturom za zapadnoberlinske pankere bilo je odbijanje da piju coca colu. Pili su samo pivo. S druge strane Zida svoje neslaganje s tamošnjom vlašću istočnoberlinski su pankeri iskazivali demonstrativnim odbijanjem da piju pivo i pili su samo četiri puta skuplju coca colu

Cijeli osmi mjesec te 1988. godine proveo sam u Zapadnom Berlinu. Stanovao sam u studentskom domu nedaleko Glinecke Brücke, poznatog mosta na kojem su Zapad i Istok tijekom Hladnoga rata razmjenjivali razotkrivene špijune. Istočnonjemački veslači u sportskim čamcima nisu ni pomišljali da se približe granici između dva Berlina na jezeru Wannsee jer su bili pod paskom uvijek budnih i teško naoružanih stražara granične službe DDR-a. Ništa nije ukazivalo da to da bi za godinu dana moglo doći do dramatičnih promjena. Procedura prilikom prelaska granice Istočnog Berlina na stanici podzemne željeznice Friedrichstrasse jednako je podsjećala na ulazak u nacistički logor kao i 1983. kad sam prvi put bio ondje. Na Alexanderplatzu su se 1988., kao i 1983., sastajali istočnoberlinski pankeri. Za razliku od zapadnoberlinskih, kojima su u Kreutzbergu na raspolaganju stajale mnoge second hand trgovine sa svim potrebnim pankerskim rekvizitima među kojima su crne kožne jakne ukrašene brojnim zakovicama i lancima bile najtraženija roba, ovi u Istočnom Berlinu su oblačili uglavnom smeđe kožne jakne svojih djedova. Jedan od najdosljednijih načina pokazivanja neslaganja s dominantnom kulturom za zapadnoberlinske pankere bilo je odbijanje da piju coca colu. Oni su pili samo pivo. S druge strane zida svoje neslaganje s tamošnjom vlašću istočnoberlinski pankeri su iskazivali demonstrativnim odbijanjem da piju pivo i pili su samo coca colu koja je ondje bila četiri puta skuplja od piva. 1988. je sve izgledalo manje-više isto kao 1983. i ničim se nije dalo naslutiti da tako neće ostati i idućih pet godina.

Kad sam se vratio u Zagreb, prvo što sam na televiziji vidio bio je izvještaj o događanju naroda u Novom Sadu. Miloševićevi plaćeni aktivisti i zaluđeni nacionalisti divljali su u tom srednjeeuropskom dijelu Srbije, otvoreno prijetili svima koji se ne slažu s njima i – onako neuredni s  nenjegovanim frizurama i bradama te s pokojom kokardom na šajkačama –  cerili se u kamere. Prvo što sam pomislio bilo je: treba se iseliti odavde. No, pripremalo se objavljivanje moje knjige Slučaj zagrebačkih revizionista u Grafičkom zavodu Hrvatske i odlučio sam pričekati da knjiga izađe.

U međuvremenu me Slavko Goldstein, tadašnji šef predstavništva Cankarjeve založbe u Zagrebu, zamolio da mu pomognem oko priređivanja nekih knjiga za tisak. Radio sam korekturu knjige Vladimira Žerjavića o demografskim gubitcima u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu i korekturu knjige Vlade Gotovca Moj slučaj. Obje su knjige u to vrijeme bile vrlo subverzivne. Žerjavić je pobijao tvrdnje srpskih povjesničara o tome da je u Jasenovcu ubijeno 700 000 Srba. On je svojim izračunima pokazao da je stvarni broj ondje stradalih ljudi između 70 i 80 tisuća. Gotovac je dvaput služio zatvorsku kaznu zbog svojih političkih uvjerenja. Nitko u Hrvatskoj nije se dotad odvažio objaviti išta njegovo, a pogotovo ne aktualizirati njegov slučaj, povode i razloge zbog kojih je dvaput robijao.

Sredinom siječnja 1989. u beogradskom Domu omladine, gdje je urednik bio Dušan Bošković, priređeno je predstavljanje moje knjige Slučaj zagrebačkih revizionista. Ostao sam ondje nekoliko dana. Jednoga dana bio sam u gostima kod Sonje Briski i Zlatka Uzelca. Ondje je bio i njihov prijatelj Željko Škalamera. Poslije ručka gledali smo na televiziji pregled najznačajnijih političkih događaja prošle godine. Između ostalog, pokazan je žestok okršaj između zagovornika Velika Srbije i pristalica crnogorske državnosti na sjednici Centralnog komiteta SK Crne Gore. Promatrajući tu ostrašćenu političku borbu, Škalamera mi se obratio ovim riječima: „Vidiš kako se Crnogorci bore. Vi Hrvati šutite. Ovi miloševićevci će vas zgaziti ako se ne suprotstavite.“

Pod dojmom tih riječi vratio sam se u Zagreb. Kad sam sreo Goldsteina, rekao sam mu da bismo i mi u Hrvatskoj trebali nešto poduzeti. Odgovorio mi je da je on već razgovarao s Vladom Gotovcem i Franjom Zenkom o tome da se, po ugledu na Sloveniju gdje je već bio osnovan Slovenski demokratski savez, nešto slično pokrene i u Hrvatskoj. Nekoliko dana nakon toga on i Gotovac – a možda je i Zenko bio s njima – sreli su se s Dimitrijem Rupelom i predložili mu suradnju. On je prijedlog otklonio  argumentom da će se oni baviti politikom u Sloveniji, a u Hrvatskoj treba osnovati hrvatsku političku organizaciju. Tako smo Goldstein, Gotovac, Zenko i ja u prostorijama Cankarjeve založbe u Ilici počeli razgovarati o pokretanju političke inicijative.

Budući da sam tada radio kao predavač na Institutu za tekstil i odjeću Tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, imao sam pravo koristiti se prostorijama Kluba sveučilišnih nastavnika. Dogovorili smo da ondje rezerviram dvoranu za sastanak 21. veljače 1989. Svaki od nas četvorice pozvao je nekoliko svojih prijatelja i poznanika na taj sastanak. Ja sam pozvao Dražena Budišu, Nevena Sesardića, Nenada i Sunčanu Peternac, Pavla Radića, Hrvoja Glavača, Alemku Lisinski i Darka Bekića.

Goldstein je rekao otprilike ovo: Zapitajmo se što ovima koji su na vlasti najviše ide na živce, što najčešće kritiziraju. Najviše kritiziraju anarholiberalizam. Hajde onda da budemo liberali.

Slavko Goldstein, koji je predsjedao sastankom, donio je prijedlog programske deklaracije Hrvatskog socijaldemokratskog pokreta koju su napisali on i Vlado Gotovac. Neki su se otvoreno suprotstavili zamisli da nova organizacije bude socijaldemokratska, kao Sesardić i Zvonko Lerotić. Drugi su mi u povjerenju rekli, kao što je to učinio Nenad Peternac, da neće sudjelovati u osnivanju socijaldemokratskog pokreta jer će se SKH ionako uskoro proglasiti socijaldemokratskom strankom. Uvidjevši da njegov prijedlog neće proći, Goldstein je rekao otprilike ovo: Zapitajmo se što ovima koji su na vlasti najviše ide na živce, što najčešće kritiziraju. Najviše kritiziraju anarholiberalizam. Hajde onda da budemo liberali.

Tako se odustalo od namjere da se osnuje socijaldemokratski pokret. Kako su autori izvornog prijedloga programske deklaracije ipak inzistirali na neizbježnoj sastavnici socijalne pravde, zaključeno je da će se organizacija zvati Hrvatski socijalno-liberalni savez. Željeli smo da to bude stranka, ali tadašnji zakoni nisu omogućavali registraciju političkih stranaka. Tako je i Franjo Tuđman, koji je upravo tih dana otpočeo okupljati suradnike za osnivanje svoje organizacije, najprije zamislio da se ta organizacija zove Hrvatski demokratski zbor da bi je na koncu preimenovao u Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Na sastanku Inicijativnog odbora 2. ožujka 1989. godine usvojena je Programska deklaracija HSLS-a. Ondje stoji da HSLS nudi svoj program za Hrvatsku i program koji Hrvatska nudi Jugoslaviji. Uspostava samostalne hrvatske države nije bila istaknuta kao ultimativni cilj HSLS-a. No, ondje je jasno rečeno:

„HSLS polazi od činjenice da u Jugoslaviji postoje mnoge i duboke razlike, oprečni interesi  i suprotstavljene nacionalne ideologije. Zato je u njoj nemoguća politika jednostranog nametanja volje ili politika utemeljena na apstraktnom državljaninu, jer bi takva materijalno i kulturno ugrozila cijele privredne grane i institucije republika i pokrajina, odnosno naroda i narodnosti. Stoga HSLS polazi od gledišta da se nacionalno pitanje u Jugoslaviji može riješiti samo federalizmom, koji je utemeljen na konsenzusu s pravom naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Savezne institucije nadležne su samo za ono što je konsenzusom dogovoreno, dok je sve ostalo u nadležnosti republika.

HSLS će se trajno zalagati da Hrvatska drži živom svoju pripadnost evropskoj kulturi i civilizaciji, da se u skladu s tom pripadnošću i dalje razvija, čuvajući svoje osobitosti i zalažući se za evropsku orijentaciju Jugoslavije. Krajnji cilj je posvemašnja integracija u tehnološki, ekonomski, znanstveni i kulturni život Evrope.“

Vidljivo je da su sva druga pitanja sekundarna u odnosu na nacionalno pitanje. Zapravo, u programskoj deklaraciji HSLS-a inzistira se na onome što su komunisti već odavno definirali Ustavom SFRJ iz 1974. godine, na pravu naroda na samoodređenje. Razlika između liberalnog proglasa 1989. godine i komunističkih rješenja iz 1974. godine je u tome što su komunisti uspostavili šest jednostranačkih diktatura, a liberali su inzistirali na demokratskom uređenju tih republika, na demokratskom višestranačkom političkom sustavu. Europska orijentacija je nedvojbeno liberalno opredjeljenje koje komunistička elita na vlasti dotad nije prihvaćala.

No, pokretanje inicijative za osnivanje HSLS-a kao i drugih organizacija proizvelo je političku dinamiku i potaknulo predstavnike tadašnje vlasti na razgovor s opozicionarima. Još prije održavanja osnivačke skupštine HSLS-a, što se dogodilo 20. svibnja 1989. godine u prostorijama Radničkog sveučilišta Moša Pijade, održano je niz sastanaka predstavnika vlasti i opozicije.

Tako je 3. travnja 1989. u Društvenom domu SSRNH održan sastanak s temom osnivanja političkih stranaka. Franjo Zenko je istaknuo kao neprihvatljivo nepozivanje predstavnika nekih inicijativa prema kojima vlast iskazuje apriorno nepovjerenje. To se odnosilo na HDZ. Zenko je ustvrdio da je delegatski sistem pokazao sve negativne strane parlamentarnog sistema, a nijednu pozitivnu. Zbog toga se zauzeo za višestranačje, za pravo da građani i stranke slobodno ističu kandidate na izborima. Ukazao je na to da SKJ ne može biti iznad zakona. Prema tadašnjem stanju stvari, SKJ je nepostojeća politička organizacija koja postoji samo kao prepreka demokratizaciji te socijalnom i ekonomskom prosperitetu.

Sudjelujući u raspravi odbacio sam sintagmu nestranački pluralizam koja je korištena u unaprijed pripremljenom službenom materijalu. Neka protivnici višestranačja pokušaju pokazati što je u višestranačkom sistemu loše, a pogotovo što je lošije nego u našem sistemu. Komentirajući najavu da će uskoro biti moguće registrirati političke saveze, zapitao sam zašto to ne bi bilo moguće već sutra. Nastavio sam ovako: „Nastupam kao pojedinac koji želi biti građanin, odnosno koji želi koristiti građansko pravo političkog udruživanja i pravo javnog iznošenja mišljenja o stvarima od javnog interesa. Drago mi je što to mogu barem ovdje činiti, ali nije mi drago što ne postoje zakonske garancije da ću to i ubuduće u drugim okolnostima zaista moći. Upravo u tome je motiv za osnivanje HSLS-a: dati takva jamstva jer postojeće organizacije to ne jamče.“

Da pitanje takvih jamstva nije bilo sasvim bespredmetno, pokazuje bilješka od 6. travnja 1989. Zoran Oštrić me telefonom izvijestio da je policija uznemiravala neke ljude iz Udruženja za Sjedinjene Države Europe. Isto tako mi je rekao da je Sekretarijat unutrašnjih poslova odbio zahtjev za registraciju Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI). Idući dan na sastanku inicijative za osnivanje HSLS-a iznesen je prijedlog da se javno oglasimo u vezi s uskraćivanjem registracije UJDI-ju. Čini se da taj prijedlog ipak nije bio prihvaćen jer mi je predstavnica UJDI-ja Mirjana Kasapović, u telefonskom razgovoru 29.9.1989. godine, predbacila da „nitko nije protestirao protiv zabrane UJDI-ja“. Unatoč relativno učestalim razgovorima s predstavnicima različitih razina tadašnje vlasti, HSLS, kao i druge inicijative, imao je problema s pronalaženjem prostorija za održavanje sastanaka kao i s pristupom medijima. 10. lipnja 1989., dakle tri tjedna nakon osnivanja HSLS-a, Vjesnik je odbio objaviti plaćeni oglas sa stranačkom pristupnicom.

Istodobno kad je u Poljskoj počeo dijalog vlasti i opozicije, to se dogodilo i u Hrvatskoj. 17. travnja održan je sastanak u prostorijama Socijalističkog saveza. Uz Milenka Panića, kao osobe zadužene za političke inicijative, tu je bio Celestin Sardelić kao predstavnik vodstva SKH te niz drugih dužnosnika Socijalističkog saveza. Raspravljalo se o programskim dokumentima za osnivanje HSLS-a. Goldstein je najavio da će se osnivačka skupština održati 20. svibnja. Istaknuo je da je jedan od motiva za osnivanje HSLS-a pomoć Socijalističkom savezu i Savezu komunista Hrvatske u suprotstavljanju Miloševiću. Aludirao je time na izostanak adekvatnih reakcija hrvatskih vlasti na sve agresivniju politiku Beograda. Lerotić ga je dopunio tvrdnjom da je motiv za osnivanje HSLS-a nuđenje programa adekvatnog zahtjevima vremena. U središtu tog programa je pojedinac. Ostvarivanje tih programskih odrednica ne podrazumijeva revoluciju nego male pomake u deideologizaciji, depolitizaciji i deregulaciji. Time bi se stvorile pretpostavke za stvaranje funkcionalne vlasti. Te su riječi više od bilo čega drugog ukazivale na to da HSLS ima veze s liberalnim idejama.

Žarko Puhovski je rekao da njega više zanimaju promjene Ustava nego promjene Socijalističkog saveza radnoh naroda Hrvatske. (Snimio Nikola Šolić)

Sardelić je načelno podržao inicijativu za osnivanje HSLS-a, ali je imao niz primjedaba. Jedna od istaknutijih odnosila se na to da nije bila spomenuta treća opasnost osim centralizma i populizma – separatizam. Predložio je da se naglasi prihvaćanje Ustava, socijalističkog samoupravljanja, nesvrstanosti i nezavisnosti. Na primjedbu Zvonka Lerotića da program SKH ne bi trebao biti i program SSRNH ako se želi da SSRNH bude samostalna politička organizacija, Žarko Puhovski je rekao da njega više zanimaju promjene Ustava nego promjene SSRNH.

Mi iz HSLS-a smo, nakon višesatne rasprave, stekli dojam da se predstavnici vlasti boje političkih inicijativa i da nastoje ispitati mogu li te inicijative držati u poslušnosti. Neovisno o tim razgovorima i o raznim opstrukcijama, ponajprije u odnosima s medijima, radili smo na pripremama za osnivačku skupštinu HSLS-a. Na čelna mjesta prve opozicijske stranke u Hrvatskoj bili su izabrani Slavko Goldstein i Vlado Gotovac, kao predsjednik i podpredsjednik Savjeta, te Zvonko Lerotić i Božo Kovačević kao predsjednik i podpredsjednik Izvršnog odbora.

U bilješkama sa sastanaka Izvršnog odbora nema traga o tome da smo komentirali zbivanja u Istočnoj Europi. No, na sastanku 5. lipnja 1989., dan nakon održavanja prvog kruga višestranačkih izbora u Poljskoj i dan nakon pokolja na Tiananmenu, Darko Bekić je predložio da osudimo pokolj u Pekingu.

U prostorijama Republičkog sekretarijata za upravu i pravosuđe dokumente o registraciji poltiičkih stranaka početkom 1990. godine uručio je tadašnji sekretar (ministar) Fumić. Na slici za stolom: Milenko Panić (SSRNH), Branko Caratan (SDP), Božo Kovačević (HSLS) i Antun Vujić (SDSH). (Snimio Nikola Šolić)

Zbog unutrašnjih neslaganja i sukoba u HSLS-u je došlo do raskola svega nekoliko mjeseci nakon osnutka. Nakon što je većina članova Izvršnog odbora, predvođena Zvonkom Lerotićem, podnijela ostavke, na sjednici Savjeta održanoj 14.rujna u Gornjogradskom podrumu (tada još nismo imali službene prostorije, a SSRNH nam je odbijao dati na raspolaganje prostorije društvenih organizacija, koje su uglavnom zjapile prazne, s obrazloženjem da nismo registrirani) određeno je da preuzmem vođenje Izvršnog odbora. Raspravljajući o nastaloj situaciji, Ivo Škrabalo je konstatirao da je taj potres u HSLS-u bio poen za komuniste. „U Poljskoj i Mađarskoj imaju vidik slobodnih izbora, a mi obzor građanskoga rata“, ustvrdio je. Procijenio je da komunisti nemaju volje za demokratizaciju političkog života.

Zvonko Lerotić

Zbog ranijih sukoba između Goldsteina i Lerotića došlo je do ozbiljnog zastoja u radu. Lerotić je izvorno htio biti ideolog i strateg, a ne operativac. Smatrao je da bi Goldsteinu bilo primjerenije da bude na mjestu šefa Izvršnog odbora. U skladu s tim opredjeljenjem, Lerotić kao predsjednik Izvršnog odbora nije pokazivao nikakav interes za rad na terenu i za osnivanje ogranaka unatoč brojnim zahtjevima iz svih dijelova Hrvatske. Novi Izvršni odbor našao se tako u nezahvalnom položaju zbog višemjesečnog zanemarivanja operativnog rada. Smišljali smo načine da dođemo u medije i na neki drugi način, a ne samo putem konferencija za novinare. Na sastanku održanom 25. rujna 1989. Goran Jukić je predložio da se na Trgu Republike, na mjestu gdje je do 1948. stajao spomenik banu Jelačiću, organizira happening sa zahtjevom za povratak spomenika na mjesto na kojem je nekada bio. Dogovoreno je da se happening održi 8. listopada od 8 do 12 sati. Maja Freundlich bila je zadužena za pripremu tog događaja.

Nismo očekivali previše. Ali građani jesu. Toga dana je na Trgu Republike 70 tisuća građana iz svih dijelova Hrvatske i iz inozemstva potpisalo zahtjev za povratak Jelačićeva spomenika. Na samom mjestu gdje je nekad stajao spomenik postavljen je drveni konjić kao dio happeninga. Građani su to shvatili kao poziv da daju novčane priloge za restauraciju spomenika. Na tlo su stavljali novčanice koje smo napokon počeli skupljati. Nakon što je skup okončan, imali smo nekoliko vreća punih jugoslavenskih dinara. U stanu Rajka Milišića prebrojili smo novac i odlučili da ga promijenimo u njemačke marke. Jozo Radoš je poznavao čovjeka na Trešnjevci koji je mogao odmah isplatiti nekoliko desetaka tisuća maraka kao protuvrijednost za skupljene dinare.

Kako sam rekao, nismo očekivali previše. Možda malo više prostora u medijima. No, taj happening pretvorio se u jedan od najimpresivnijih prosvjednih opozicijskih skupova. Razglas nismo imali, a i da smo ga tražili, tada ga ne bismo dobili jer nismo bili registrirana organizacija. Nismo čak pripremili ni stranačke pristupnice. HDZ se u tom pogledu pripremio bolje od nas. Vido sam Josipa Manolića kako u onoj neopisivoj gužvi spokojno dijeli pristupnice HDZ-a. Nismo pripremili nikakav proglas, nikakvu deklaraciju. No, građani su jasno poručili da traže demokratizaciju. Taj vapaj za demokracijom, bez jasnog ideološkog predznaka, održan je dan prije mirnih demonstracija u Leipzigu, što se smatra predigrom za pad Berlinskoga zida.

Ne sjećam se da smo ikada raspravljali o Lockeu, Smithu ili Stuartu Millu,a bojim se da Hobhouse, Hobson i Keynes u to vrijeme nisu bili poznati gotovo nikome od osnivača hrvatskih socijalnih liberala. Da su nam bili poznati von Mises, Hayek ili Friedman, vjerujem da bismo njihovo učenje odbacili kao antisocijalno i više konzervativno nego liberalno

HSLS je, ponajprije pod dojmom sve otvorenijih prijetnji događanjima naroda u Hrvatskoj s ciljem izazivanja međuetničkih sukoba Hrvata i Srba, 6. prosinca 1989. predsjedniku Sabora Anđelku Runjiću predao dokument kojim se tražilo raspisivanje višestranačkih izbora. Žarko Puhovski i Ivan Zvonimir Čičak su u ime Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava organizirali Koordinaciju hrvatskih oporbenih stranaka i grupacija za potpisivanje peticije diljem Hrvatske od 10. do 17. prosinca 1989. Tom peticijom zatražena je legalizacija svih novoosnovanih političkih stranaka, oslobađanje političkih zatvorenika i raspisivanje izbora.

No, opozicionari su tada kucali na već otvorena vrata. Na sjednici Predsjedništva CK SKH, održanoj 10. prosinca 1989. godine, odlučeno je da će se održati višestranački izbori u Hrvatskoj.

HSLS, stranka s liberalnim imenom, prva je politička stranka osnovana u Hrvatskoj 1989. godine. Već sam opisao kako je došlo do odluke o samom imenu. Što se tiče stranačke ideologije, ona se temeljila uglavnom na Deklaraciji o pravima čovjeka i građanima iz 1789. godine. Ne sjećam se da smo ikada raspravljali o Johnu Lockeu, Adamu Smithu ili Johnu Stuartu Millu. A bojim se da Hobhouse, Hobson i Keynes – čija se filozofija u najvećoj mjeri može označiti kao socijalni liberalizam – u to vrijeme nisu bili poznati gotovo nikome od osnivača hrvatskih socijalnih liberala. Da su nam bili poznati von Mises, Hayek ili Milton Friedman, vjerujem da bismo njihovo učenje odbacili kao antisocijalno i, u konačnici, kao više konzervativno nego liberalno. O liberalizmu kao političkoj teoriji najviše je znao Zvonko Lerotić. Franji Zenku je Mounierov personalizam bio bliži od anglosaksonskih tradicija klasičnog i socijalnog liberalizma. Vlado Gotovac je, kao žrtva političkih progona, zagovarao načelno slobodarstvo i pravo na političko i vjersko opredjeljivanje, ali bez jasnog uporišta u nekoj artikuliranoj političkoj filozofiji. Slavko Goldstein i Goranko Fižulić su, kao poslovni ljudi, vjerojatno bolje od ostalih razumjeli važnost tržišta i dioničarskog kapitalizma i, vjerojatno su uviđali da je u tom pogledu jugoslavenski premijer Ante Marković bio liberal veći od većine članica i članova HSLS-a.

Najveći skup koji su liberali ikad organizirali u Hrvatskoj bilo je potpisivanje peticije za povratak spomenika banu Jelačiću. Kao i mnogo toga što se dogodilo te godine u Europi, skup je bio neočekivano velik po odazivu građana i time je daleko nadišao ono za što su liberali u tom trenutku bili spremni. Razmislimo li o tome što je Jelačić predstavljao, onda je jasno da nije bilo baš na liberalnoj stranci da traži njegov povratak na tron. Jelačić je, zajedno s vojskom koju je austrijskom caru u pomoć poslao ultrareakcionarni ruski car Nikolaj I, slomio mađarsku građansku revoluciju 1848. godine. Jelačić je simbol antiliberalne feudalne reakcije, a ne građanskog liberalizma. Utoliko se i povijest nastanka suvremenog hrvatskog liberalizma uklapa u europsku komediju zabune o tome tko je pobijedio u nadmetanju s komunizmom 1989. godine: liberalizam ili nacionalizam?