Osvajanje Zapada: Nisu samo elementi napretka i razne mode išli sa Zapada na Istok. Utjecaj je krenuo i u suprotnom pravcu

Da je netko prije desetak (pa i prije pet) godina ustvrdio kako je Orban ravnopravan Angeli Merkel kao lider evropskih pučana, bio bi ismijan; danas svakako više ne. Da je netko prije desetak godina ustvrdio kako države poput Mađarske i Poljske mogu otvoreno prkositi Evropskoj komisiji, bio bi ismijan. Kako se to dogodilo, i je li to dobro, piše Žarko Puhovski

Postkomunistička situacija naširoko je – i stoga prilično neprecizno – korištena kao opis razdoblja nastaloga nakon propasti tzv. realno postojećeg socijalizma ili, zapravo, komunizma. Postkomunistički je svijet, međutim, i dalje, gotovo puna tri desetljeća, ostao podijeljen ne samo ekonomijski ili socijalno nego i politički, tako da su, iako je cijeli svijet stubokom promijenjen raspadom komunističkih zajednica, neke zemlje – naime, bivše komunističke – ostale u izravnoj postkomunističkoj situaciji koja utječe na praktično sva područja njihova političkoga, ekonomijskog, kulturnog ili društvenog života, a druge su, zadugo, ostale ovim procesima netaknute.

Nade – koje su desetljećima vodile intelektualc(k)e i tisuće disidentskih aktivist(kinj)a, a potom i milijunsko biračko tijelo (barem) na prvim izborima – da će se doista okončati višedesetljetna povijest “stvarnog postojanja socijalizma” bile su, u svim komunističkim zemljama, izravno povezane s (uobičajeno nejasnim) idealima demokracije, slobodnoga tržišta i “evropskoga načina života”. Pa ipak – uza sve poštivanje veoma važnih razlika među ovim, zemljopisno uglavnom istočnim i srednjoeuropskim zemljama – već je dugo sasvim jasno da stvarni problem nije u činjenici (koja se može logično objasniti) da ovi ideali nisu ozbiljeni (budući da to nije ni bilo moguće), već u analizi sadašnje situacije koja pokazuje mnoge karakteristike suprotnoga trenda, kretanja prema prijemodernim, ili izopačeno modernim: totalitarnim, političkim i društvenim složajima.

Sve (ili, ipak: gotovo sve) dogođeno neodoljivo, a tragikomično, podsjeća na varijantu staroga vica o ribaru koji je uhvatio zlatnu ribicu, a ona mu je, naravno, rekla: “Pustiš li me, omogućit ću ti da ostvariš tri želje, samo pazi da budu precizne”. Stari ribar je promptno odgovorio: “Htio bih biti mladi princ, živjeti u divnome dvorcu, oženjen krasnom princezom”. Bacio je ribicu u more i probudio se u divnome dvorcu, u sobu je ušla lijepa mlada žena i rekla mu: “Franz Ferdinand, požuri, moramo u Sarajevo!” Prevladavajuća (neposredno-postkomunistička) pripovijest zaista gotovo bezizuzetno započinje (turobno patetičnim) frazama tipa: „Konačno je ostvaren stoljetni san, za koji su se žrtvovali brojni naraštaji!“ Snovi, notorno, nisu obuhvatno precizni, njihov „rad“ („Traumarbeit“ kod Freuda) „ne stvara građu nego se zadovoljava njezinim preoblikovanjem“ („Die Traumdeutung“, 1900.). To je preoblikovanje – ideologijski interpretirano kao, naravno specificirano, „kolektivno nesvjesno“ (dakle: udaljeno do Jungova poimanja) – bilo očito nedostatno za smisleno vođenje političkih zajednica, pa je nerijetko ličilo i noćnim morama (koje, svakako, i same pripadaju snovima).

Ključni je pojam za većinu realističnih tumačenja ovakvih situacija – bez obzira na političke ili ideologijske pozadine tih tumačenja – zapravo (etnički) nacionalizam. Čak i fenomenologijska razina pokazuje da je nacionalizam ključna politička ideologija, odlikovana koncepcija tumačenja povijesti ili legitimiranja vlada u svim postkomunistički nastalim državama. No, stvarno je pitanje ipak ono o zajedničkome podrijetlu nacionalističkih tendencija u direktnome postkomunističkom okruženju, posebice u vrijeme početka rečenoga procesa, kada u drugim evropskim zemljama – koje su politički i društveno bile prihvaćene kao ideal za bivše komunističke države – nisu imale tako odlučnu ulogu. Drugi je važan problem, koji proizlazi iz očitih razlika među postkomunističkim zemljama, čak i ako je nacionalizam bez sumnje važan u svima njima, povezan s različitim posljedicama koje je takva situacija imala u pojedinim državama. To je dovelo do ratova u nekima od njih ili “samo” do stvaranja (socijalnih) nevolja u prijelaznome razdoblju, u drugima.

Podrijetlo je specifične uloge i oblika nacionalizma karakterističnoga za bivše komunističke zemlje u samome sustavu ancien régime-a. Već spomenute razlike spram situacije u zapadnome dijelu vrloga novog postkomunističkog svijeta (barem u devedesetim godinama prošloga stoljeća) jedan su od pokazatelja opravdanosti ove pretpostavke. Drugi je indikator činjenica da su nacionalizmi u zemljama s očitim (povijesnim, socijalnim, vjerskim i inim) različitostima međusobno toliko slični u važnim aspektima njihove ideologijske, političke i društvene konstrukcije zbilje.

U osnovi postoje tri izvora višestruko relevantnoga postkomunističkog nacionalizma koji dolaze iz starog sustava. Taj se je sustav temeljio na iliberalnoj ideologiji koja je, uz to, bila kolektivistička i antagonistička. Ova su tri elementa ujedno i ishodišta postkomunističkih nacionalističkih ideologija. Činjenica da se je sustav o kojemu je riječ temeljio na ideologiji ima veze s njegovom temeljnom konstrukcijom koja je bila bitno politička, tako da je čitava povijest “stvarno postojećega socijalizma” bila povijest vladavine nad društvom (a to jest inačica totalitarnoga ustroja). Ova je vrsta vladavine bila strogo politička utoliko što je jedino politička nomenklatura imala mogućnost ne tek kontrolirati nego i proizvoditi osnovne odnose i unutar zajednice (što je logično), ali i u društvu, koje je na taj način bilo sustavno „dekonstruirano“ kao cjelina (posljedično, nikakva „materijalistička“ politička ekonomija real-socijalizma/komunizma ne može imati smisla, jer rečena disciplina živi upravo od striktnoga razlikovanja zajednice i društva kao svoje metodičke pretpostavke).

U takvoj situaciji svi pokušaji političkoga ili socijalnog djelovanja, bez sveprisutne kontrole “ideologijskoga aparata države” morali su se osloniti na konstituciju (manje) skupine neovisnih aktera koja nije bila predmetom ideologijskoga posredovanja. To pak znači da se nije moglo raditi o bilo kojemu tipu politike, odnosno ideologije koju bi pripadnici i skupine manifestno odabirali, već samo o vrsti pripadnosti koja više ili manje automatski identificira članove grupe. Odlikovana je kandidatkinja za takvu pripadnost upravo etnička oznaka individue koja se može (diskretno i jednostavno) prikazati govorom, ili čak izgovaranjem (prez)imena. Time je uspostavljen komunikacijski modus koji se ne može izvana lako zaustaviti ni posredovati. Stoga je etničko „članstvo“ bilo svojevrstan “prirodni” kontekst aktivnosti mnogih disidenata – s nužnom posljedicom u mnogim slučajevima da se je ono što je najavljivano kao (ponovno) rođenje civilnoga društva pokazalo renesansom etno-nacionalne zajednice.

Uza sve ovo, stari je sustav funkcionirao kao neka vrsta ogromnoga hladnjaka sposobnoga da doslovce zamrzne sve političke simbole-kategorije-programe djelatne u prošlosti država u kojima je ustrojen komunistički sustav. Zbog toga je, nakon raspada staroga sustava (tj. prestanka funkcioniranja totalitarnoga hladnjaka), takorekuć automatski reproducirana formalno identična politička situacija koja je obilježavala te zemlje prije komunističke vladavine. U etnički miješanim državama istočne i srednje Evrope to je najčešće bila situacija koju karakteriziraju suparničke nacionalističke frakcije ideologijski zasnovane na obnavljanju tradicionalnih sukoba sa susjednima nacijama (i/ili „njihovim“ manjinama na vlastitome teritoriju) – naslijeđeni je kolektivistički sindrom time bio samo osnažen. S novim dodatkom koji je stanje učinio još lošijim; svaka je etnička skupina, naime, vjerovala – i još uvijek vjeruje – da je bila glavnom žrtvom komunističkoga sustava, a da je konkurentska skupina bila korisnica komunističke vladavine.

Dominantna ideologija staroga sustava bila je ideologija klasne borbe, pa su desetljeća prolazila u formativnoj obuci za ideologiju iskazanu retorikom sukobnih obrazaca. Metodologijski nije tako komplicirano prebacivanje “javne sfere” (već utemeljene na kolektivističkim motivima) na drugi ideologijski postav – svojim sadržajem čak i posve udaljen od izvornika – koji, međutim, dijeli nosivi kolektivistički stav. Stoga je (obnovljeni) etno-nacionalni kolektivizam gotovo idealno skrojeni model podoban za žurnu zamjenu stare ideologijske sheme.

Naglašavanje (klasne) borbe u službenoj ideologiji prethodnoga sustava omogućilo je nastavak u egzistencijalno tumačenim terminima prijatelj/neprijatelj, a koja je, opet, posebice prikladna za nacionalistički svjetonazor. Prvi postkomunistički izbori pokazali su da su posvuda nacionalističke ideologije jasno dominirale. To je značilo nastavak koncentracije na političko polje, a time i kontinuirano ostavljanje u sekundarnoj ulozi socijalnih i ekonomijskih problema. Ovakvo zanemarivanje proizvodne društvenosti i nacionalistička rezerviranost spram („internacionalističkog“) liberalizma intimno su se naslanjali na iliberalnu tradiciju komunističke ideologije.

Wolfgang Merkel u knjizi prati kako koloplet institucija prelazi u drugu formu, pa u treću, itd., ali se dinamički element promjena uglavnom iskazuje pretežito prevratima i udarima. Marginalizirana je pritom i svjetonazorska motivacija povijesno djelatnih čimbenika

Ali, to je značilo i nešto drugo; ponovno prijepolitičko (sada nacional-egzistencijalno) nametanje veoma strogih preduvjeta za osnove sustava nove zajednice, koji je, uz to, i naslijedio mnoge tehničke elemente pripadne starome, ali je organiziran sukladno “novoj” ideologiji (premda je za sebe uvijek tvrdila da je drevna). A i nova je „nacionalna“ ideologija također bila spremna i sposobna pokazati neke totalitarne osobine. Indikativno je, međutim, većinski politologijski pristup transformacijskim procesima koji su ovdje skicirani, zapinjao na institucionalnoj razini zbivanja; školski to demonstrira obuhvatan, udžbenički postavljeni prikaz W. Merkela („Transformacija političkih sustava. Uvod u teoriju i empirijsko istraživanje transformacije“, FPZ, Zagreb 2011.). Ova raščlamba neprestance prati kako dani koloplet institucija u nekoj sredini prelazi u drugu formu, pa u treću, itd., ali se dinamički element promjena uglavnom ostavlja po strani (odnosno, iskazuje pretežito prevratima i udarima). Marginalizirana je pritom i svjetonazorska motivacija povijesno djelatnih čimbenika – tako da, primjerice, nacionalizam ne dopire ni do osnovne interpretacijske matrice (valjda i zbog toga pitanja o raspadu Jugoslavije nisu u knjizi ozbiljnije razmatrana).

Nedvojbeno je, ipak, da u ustroju postkomunističke političke sfere postoji bitna razlika spram prijašnjega razdoblja. Ono što se nakon 1990. pojavljuje kao neupitna (dijelom samozadana) obveza jest uspostava države koja ima demokratsku legitimaciju; jednostavno, narodi su konačno (koliko-toliko) slobodno izabrali svoje vodstvo. Suprotno desetljećima sustava “stvarnoga postojanja socijalizma” (i ranijim praksama) na cijelome području bivšega komunističkog zajedništva na djelu je – kao bitna motivacija političkoga djelovanja – slika boljega svijeta koja nije utopijske naravi, nego je (doduše, ideologijski uljepšani) odraz nečega već postojećega, dapače funkcionirajućeg.

Diljem istočne i jugoistočne Evrope većina je očito bila sklona razumjeti same sebe kao potencijalne milijunare, a ne proletere. Biračko se tijelo većinski odlučilo za sustav u kojemu je individualno bogatstvo (barem) moguće, a ne za onaj koji bi jamčio Rawlsov „maximin“

Nosivi je motiv u ranim devedesetima bila (nacionalna) sloboda, koja je uglavnom shvaćana kao državna neovisnost. Na razini socijalnih opcija dogodio se je pak empirijski obrat spram glasovite Rawlsove pretpostavke o „velu neznanja“. Za razliku od pretpostavljenih pregovarača koji ne znaju ništa o svojim određujućim osobnim značajkama, kako bi mogli objektivnije doći do nosivih načela budućega ustroja zajednice, postkomunističko se je biračko tijelo diljem istočne i jugoistočne Evrope većinski odlučilo za sustav u kojemu je individualno bogatstvo (barem) moguće, a ne za onaj koji bi jamčio „maximin“ (većina je očito bila sklona razumjeti same sebe kao potencijalne milijunare, a ne proletere).

Pokazalo se je da je to mnogima donijelo neprihvatljive ishode, no kada je to postalo jasno, bilo je uglavnom prekasno, jer (politički) „snovi“ su bili „zauvijek“ ostvareni, a tržišna je ekonomija nekako bila razumljena kao dio cjelovitoga paketa. {Iz posve drukčijega konteksta izvučene, Cesarićeve riječi ipak nekako pogađaju povijesnu zgodu: „Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna./Krhko je znanje!)/Možda je pao trak istine u me,/A možda su sanje.“}.

Bila je to neka vrsta radikalne reforme s puno potpore puka (i još više potpore iz inozemstva), ali u stvarnosti to je bila reforma odozgo i ništa drugo nije bilo moguće zbog opisane predkonstitucije političkoga polja kroz koje je vodio jedini način da se promijeni sve što se je željelo promijeniti (ili da se barem stvori privid radikalnoga mijenjanja). U procesu transformacije (ili tranzicije, kako se to često formulira) dvostruka odredba države kao monopolnoga predstavnika društva i kao suodreditelja svakidašnjice njegovih članova u svim je bitnim aspektima bila još više naglašena no u ranijem razdoblju (jer je tamo država bila sustavski amalgamirana i s društvom, ali i s partijom). Naspram tradicije liberalizma  temeljna se distinkcija privatne i javne sfere „ublažavala“ konceptom „nacionalnoga jedinstva“, dok je u odnosu na komunizam naglašavano prirodno (nacionalno) podrijetlo zajednice u razlici spram klasnoga („umjetnoga“).

U mnogima od tih država ljudska su prava  bila zakonski bolje formulirana nego, primjerice, u SAD-u, a ipak ih se više kršilo. Formalna autonomija sveučilišta npr. u Hrvatskoj veća je nego u Njemačkoj, no stvarna daleko zaostaje. Izborni zakoni u svim su tranzicijskim zemljama bolji nego u SAD-u ili Velikoj Britaniji, ali demokracija nije razvijenija.

Očito, riječ je o stanju koje obilježava nedostatak političke kulture i autorefleksije civilnoga društva. Civilna politička kultura sukus je horizontalnosti društva koje nije bilo tjerano u nadomještanje političke sfere, a potreba za njom najbolje se očituje baš kada je nema.  Posebno se dobro taj problem osvjetljuje desetak uvodnih godina u razvoju postkomunističkih država.  U mnogima od tih država ljudska su prava  bila zakonski bolje formulirana nego, primjerice, u SAD-u, a ipak ih se više kršilo. Formalna autonomija sveučilišta npr. u Hrvatskoj veća je nego u Njemačkoj, no stvarna daleko zaostaje. Izborni zakoni u svim su tranzicijskim zemljama bolji nego u SAD-u ili Velikoj Britaniji, ali demokracija nije razvijenija. Ti primjeri pokazuju da značenje istih političkih ustanova nije jednako u tranzicijskim i tradicijski demokratskim zajednicama. Za uspostavu demokratskoga društva nije dovoljno (koliko-toliko) razviti tržišnu privredu i pluralističku politiku. Ono što razlikuje nerazvijene od razvijenih demokracija upravo je nedostatak civilne političke kulture.

Ovako oslikana praksa „istočnoga postkomunizma“ funkcionirala je gotovo dva desetljeća – s postupnim unapređenjem ekonomije i vladavine prava (ne svugdje i nigdje ravnomjerno). Riječju, činilo se je da je dio Evrope (za)ostao u funkciji šegrta koji ispašta grijehe ranijih naraštaja, dok je ostatak Evrope (točnije: prava Evropa) s visoka promatrao i (najčešće humanitarno) potpomagao razvoj u pravcu „stare Evrope“. Ova je shema dovedena u pitanje izvana, izvanevropski, dakako u političkome ključu (drugorazredna politička uloga ekonomije u ovoj fazi doista nosi biljege komunističke faze povijesti). Sve je – javno – započelo glasovitim izrijekom amerikanskoga ministra obrane (zapravo bi bilo bolje nazvati ga: ministrom napada) Donalda Rumsfelda koji je, nezadovoljan odsutnošću podrške ključnih zapadnoevropskih država Bushovoj agresiji na Irak 2003., progovorio o „nesolidarnosti stare Evrope“ (s druge strane, „nova Evropa“ je – još iz vremena Varšavskoga pakta – bila navikla ritualno iskazivati bezrezervnu podršku velikome bratu, neovisno o promjeni adrese). Stara je sintagma koja opisuje „staru Evropu“ (pojavljuje se još u „Komunističkome manifestu“, u drukčijem smislu, dakako) dobila novo, negativno značenje. S djelomičnim izuzetkom (najčešće smušene) Obamine politike, SAD su započele sa otvorenim sabotiranjem najjačih članica EU – jedan od načina bila je podrška „novima“.

Ovo je zbivanje utjecalo na rast „istočne“ samosvijesti, no tomu je, mnogo značajnije, pridonijela i kriza iz 2008. – na koju su razvijenije države bile osjetljivije, jer je državna kontrola nad ekonomijom bila slabija no na istoku (Poljska, kako je poznato, krizu nije ni osjetila, Mađarska tek djelomice, itd.). No, bitan je aspekt bio navodni lijek protiv posljedaka krize; poriv za razgradnjom države blagostanja (uz pogubno sekundiranje – katkada i insistiranje – Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke). Standard je života mnogih pao baš u najbogatijim sredinama Evrope, a istovremeno nove su države-članice eksportirale milijune radnika na Zapad e da bi povisile nacionalni životni standard. Oni su ubrzo postali objektom nezadovoljstva milijuna gubitnik(c)a krize na zapadu…

Reinkarnacija „hladnoga rata“ dodatno je promijenila odnose u Evropi – to više što se sada ne radi o izvornome, svjetonazorski opravdavanome, sukobu, nego o ogoljeloj geopolitici. Možda je najjasniji trag ovakva (još nedavno se naivno vjerovalo: arhiviranoga) mnijenja nepojmljivo cinična izjava francuskoga ministra vanjskih poslova Laurenta Fabiusa, 2016., da stanje u Ukrajini predstavlja “najgoru krizu od kraja hladnoga rata“. Jer, broj je ubijenih u Ukrajini točno tisuću puta manji od broja žrtava (poslije)jugoslavenskih ratova u devedesetima (i malo poslije). No, u tim ratovima Rusija (srećom) nije igrala ulogu, pa se to naprosto ne računa, barem ne s (podgrijanoga) hladnoratovskoga stajališta. Oni koji su kroz ratove prošli koncentrirani su prvenstveno na žrtve (i njihov broj), za one druge u pitanju je ponajprije legendarna “big picture“ (s obzirom na nju, ne igra ulogu ni to što su Putinovi na Krimu ubili manje ljudi od sukobljenih strana na Majdanu).

Baš to pokazuje kako postaje sve teže opravdavati jedne nasuprot drugih, što paradigmatički pokazuje Putinova politika. On je nedvojbeno posljednjih godina djelovao na dobro poznati imperijalistički način – s mnogim pojavnim značajkama koje su nakon 1990. uglavnom bile vidljive kod amerikanskih intervencija po svijetu. Nije stoga bezrazložno pitati se kako se to „svi“ skandaliziraju nad Putinovom doktrinom intervencije ruskih snaga svugdje gdje su životi Rusa ugroženi i uspoređuju ju (razložno) s Hitlerovim postupcima 1938./39. i poslije, a nitko da se sjeti kako takvu doktrinu SAD njeguju već dulje od stoljeća, izazivajući ne samo mnogo žrtava, nego i brojne povrede suverenosti niza država (što se sada, s punim pravom, prigovara Putinu).

Trump je demonstrirao da mu je lakše komunicirati sa sjevernokorejskim totalitarnim vođom no sa Merkel ili Macronom

Hladnoratovska histerija pomiješala se je na zapadu Evrope sa novorazvijenim strahom od terorizma koji je proizveden (razmjerno nedavnim) terorističkim akcijama u mnogima od najrazvijenijih evropskih sredina. Konačno, migrantska kriza (dobrim dijelom izazvana ratnim akcijama u kojima su – agresorski – sudjelovale i članice EU) posljednjih je nekoliko godina zaoštrila društvenu reprodukciju predrasuda i dovela do uspona radikalne desnice i tamo gdje je gotovo i nije bilo u relevantnim postocima biračke podrške (Njemačka, Skandinavija…)

Konačni je čimbenik novoga stanja Evrope Trumpova pobjeda na izborima. On je uveo potpunu neizvjesnost u svjetsku politiku, pored ostaloga i tako što je demonstrirao da mu je lakše komunicirati sa sjevernokorejskim totalitarnim vođom no sa Merkel ili Macronom (to opet naznačuje prigodu za Orbana ili neke od poljskih vođa). Posve je, uz to, zaprepašćujuće da Trump kao amerikanski desničarski predsjednik ponavlja stare ljevičarske teze o tomu da je NATO beskorisna i zastarjela organizacija, ali Trumpovo slabljenje NATO-a i amerikanskoga angažmana u svijetu lako može značiti – manje mrtvih. Istovremeno, to znači i manje insistiranja na ljudskim pravima i demokratskim procedurama (iako se SAD toga zasigurno neće posve odreći).

Da je netko prije desetak (pa i prije pet) godina ustvrdio kako je Orban ravnopravan Angeli Merkel kao lider evropskih pučana, bio bi ismijan; danas svakako više ne. Da je netko prije desetak godina ustvrdio kako države poput Mađarske i Poljske mogu otvoreno prkositi Evropskoj komisiji, bio bi ismijan. Da je netko prije desetak godina utvrdio kako je život na istoku Evrope sigurniji nego na zapadu, bio bi ismijan; danas svakako više ne.

Ukratko, novi poredak stvari olakšava poziciju nekadašnjega (direktno-postkomunističkog) predsoblja Evrope. S jedne strane, „stara Evropa“ ima danas upravo one unutrašnje probleme nad kojima se zgražala u vrijeme njihova bujanja (jugo)istokom kontinenta – ponajprije: eksplozivni rast ekstremnoga nacionalizma, pa i rasizma (koji, na Balkanu npr., nije bio bitnom sastavinom postkomunističkih zala). S druge strane, „čvrst suverenistički“ stav Orbana&comp. pomiče neke od silnica evropske politike; da je netko prije desetak (pa i prije pet) godina ustvrdio kako je Orban ravnopravan Angeli Merkel kao lider evropskih pučana, bio bi ismijan; danas svakako više ne. Da je netko prije desetak godina ustvrdio kako države poput Mađarske i Poljske mogu otvoreno prkositi Evropskoj komisiji, bio bi ismijan; danas svakako više ne. Da je netko prije desetak godina utvrdio kako je život na istoku Evrope sigurniji nego na zapadu, bio bi ismijan; danas svakako više ne. (Hrvatski turizam, primjerice, cvate i zbog toga što je Hrvatska „sigurna destinacija“ naprosto stoga što je Hrvatska posve nevažna – čak i za teroriste).

Drukčije rečeno, opet je jednom potvrđen stari nauk o spojenim posudama; ako postoji protok među posudama, njihova će se razina ujednačiti. I baš se je to dogodilo kao nosiva značajka postkomunizma, on je – sa zakašnjenjem, doduše – ipak kompletiran. Nisu samo elementi napretka (kao i razne mode) dolazili sa zapada na istok, nego je i ono primitivno gledanje na društvo, a posebice na druge (dugo vremena na zapadu potisnuto, a na istoku nerijetko ponosno isticano) djelovalo u obrnutome pravcu. Malo je bilo ranijih upozorenja na takve dogodovštine – koja i onako, čak i da su uzeta u obzir, gotovo sigurno ne bi pomogla (usp., npr., Žarko Puhovski, “The moral basis of political restructuring”, Political Restructuring in Europe. Ethical  perspectives, ed. Ch. Brown, Routledge, London a. New York 1994).

Nema, jasno je, razloga za – barbarogenijsko, npr. – likovanje zbog toga što se je, eto, pokazalo da „ni oni nisu bolji“. Ima, čini se, dobrih razloga za pažljivije, koliko je moguće bespredrasudno, razmatranje zbivanja na istoku i zapadu (odnosno Istoku i Zapadu) koje bi se na iskustvo i činjenice oslanjalo više nego na svjetonazore, ili, barem, samome sebi polagalo računa o vlastitim svjetonatorskim preduvjetima. U tom je pogledu moguće reći da se je postkomunizam (svojim repom sada) vratio (zapadnoj) kući, da je, dakle, kompletiran.