Pad hrvatskih liberala od Goldsteina do Hrebaka

Jedan od sad već uobičajenih elementa hrvatskog političkog folklora je predstava o ujedinjenju raznih stranaka koje se definiraju liberalnima, i kažu da mogu sa svima. Na što se u međuvremenu svela nekad jedna od najvećih hrvatskih stranaka, HSLS, odgovara Goran Gerovac.

• Naslovna fotografija: Slavko Goldstein, Dražen Budiša, Dario Hrebak (PIXSELL)

• Autor je novinar i književnik, urednik Večernjakovog Obzora.

Razmišljao sam ovih dana o svojoj novoj knjizi “Patologija” koju je znalački uredio Alen Galović, (koji je na ovaj ili onaj način bio vezan uz svaku moju objavljenu knjigu), a koju bi, ako se ne predomisli, trebao uskoro objaviti VBZ, i shvatio da ne smijem gajiti pretencioznu iluziju da sam u njoj postavio sva pitanja o slobodi, ali isto tako mogu biti zadovoljan što sam sva pitanja postavio slobodno. Važno je to na stvarnoj i na simboličnoj razini u ovoj zemlji koja sve teže i sve glasnije stenje pod čizmom “slobode” koju nam benevolentno osiguravaju vladajući, sve dok naše poimanje slobode ne postane doslovno i ne krene ograničavati slobodu njihove oligarhičnosti. Sloboda je, navodno, stigla s višestranačjem, a kako povijest često zna biti okrutno sarkastična višestranačje u Hrvatskoj započelo je osnivanjem liberalne stranke. U društvu koje se deklarira kao 120 posto katoličko liberalizam je mogao biti plemenita ideja da nije bio oksimoron koji je samo pojačao kontradiktornost onoga što će se događati i čega nismo tada bili svjesni. Mene je podsjetilo na zlokobnu Eagletonovu misao da je “u 20. stoljeću nastao strašan i izobličen tip socijalizma jer se socijalizam pokazao najmanje mogućim tamo gdje je najviše trebao”. Zamijenite riječ socijalizam s liberalizmom i dobit ćete definiciju Hrvatske i njezinog društva na kraju 20. i početkom 21. stoljeća. Forma svakog društva ovisi o stupnju njegovih znanja, ustvrdio je Durkheim. I mi smo tek trebali saznati koliko smo neuki. Te 1989. godine dobivala je organizacijsku formu prva politička stranka u Hrvatskoj uz, naravno, godinama lagodno vladajući SKH i simulator demokracije Socijalistički savez radnog naroda (ma što on značio). HSLS je u početku bio kratica za Hrvatski socijalno liberalni savez, budući formalno stranka/partija kao organizacija još nije imala zakonski legitimitet zbog postojećeg monopola. Tek je kasnije, kad su se stekli, je l’, povijesni uvjeti, ono drugo “S” promijenjeno u stranku.

Proteklih tjedana smo iz krugova okupljenih u moćnu intelektualno-enciklopedističku ekipu skromno nazvanu DP, što bi moglo značiti i Diderotovi pajaci, imali prilike napokon ispraviti nekoliko povijesnih zabluda koje su desetljećima pritiskale napaćen duh našeg još napaćenijeg naroda. Tako smo doznali da je Gavrilo Princip mučki ubio Radiće i druge HSS-ovce, te da su pod i zbog zvijezde petokrake, čiju su zabranu naši enciklopedisti zatražili, robijali osnivači HSLS-a. Ostalo je visjeti u zraku zašto su krajem 1944. godine nakon ulaska u Beograd partizani pred prijeki sud izveli, osudili i strijeljali Punišu Račića, za kojeg se dugo vjerovalo da je on izvršitelj atentata u beogradskoj skupštini. Očigledno je Račić bio još jedna nevina žrtva partizanskog terora, a strijeljanje nikakvo izvršenje pravde nad ubojicom kojeg su razni režimi štitili sve te godine. Ostaje nerazjašnjeno zašto je Princip umro još u austrougarskom zatvoru, godinama prije nego što je krenuo ubiti HSS-ovce, ali u iščekivanju smo novog istupa mudrih i načitanih Diderotovih DP glava koji će sigurno i to objasniti.

• Jedan od zanesenjaka

No, da se vratimo na njihovu drugu tvrdnju oko osnivača HSLS-a, koja nije posve netočna, ali, naravno, nije ni potpuno kompletna. Jer inicijator i stvarni osnivač i, uostalom, prvi predsjednik HSLS-a bio je Slavko Goldstein, moj Karlovčanin i jedan od onih zanesenjaka koji je još od sredine ’80-ih prošlog stoljeća nudio koncepte višestranačja u Hrvatskoj koji bi se mogao svesti u misao Vlade Gotovca da je „Hrvatska za mene danas prije svega moja odgovornost prema svijetu: što ona omogućuje i nalaže.“ Koliko je veličanstvena bila zanesenost i naivnost i Goldsteina i Gotovca, pa da u ovom društvu i u onom vremenu krenu s liberalnom idejom kao ledolomcem zaleđene zajednice koja se upravo spremala maršala zamijeniti generalom. Jer klerikalno-feudalnom hrvatskom tradicionalizmu imanentniji je bio boljševički model mekšeg titoizma, i sam Tito kao emanacija svetog trojstva. Obožavalo ga se kao Boga Oca, tepalo mu se kao najvećem Sinu naših naroda i narodnosti, a uskoro smo se kleli njegovu Duhu svetom da s njegova puta skrenuti nećemo. Nema veze, skrenuli smo puno više. Ili smo ostali na kursu odavno zacrtanom, ali svakako ne onom kojeg je zacrtao mudri Goldstein. Slavko je svoje porijeklo i svoje prezime iznio u prvi plan u sustavu koji je neminovno propadao, da se novoj političkoj ideji ne bi mogao nametnuti balast filoustaških namjera, budući je obitelj Goldstein bila jedna od prvih žrtava spomenutog razbojničko-koljačkog čopora. Čim je u javnosti ustoličio HSLS kao činjenicu i kao legitiman politički koncept gospodski se povukao, uz duboko razumijevanje situacije u kojoj je sada došlo do promjene pa je bila radna obaveza imati pridjev hrvatski u nazivu stranke, a čistunsko hrvatstvo postalo imperativ za pravo javnog nastupa. Premda i sad mislim da je Goldstein bio jedan od većih hrvatskih patriota, sve što se u međuvremenu događalo s njegovim HSLS-om na stvaran i simboličan način nas je dovelo do doslovnog kraja hrvatskog višestranačja. Goldstein je već u nazivu stranke pokušavao spajati nespojivo. Najprije hrvatsko, pa socijalno pa onda i liberalno, pokazalo se u budućnosti, sukcesivno je osporavalo jedno drugo. Hrvatstvo nije moglo biti ni socijalno ni liberalno, a uskoro je, u dobu koje je proglasilo kraj povijesti, liberalno označio simbol najbestijalnijeg oblika kapitalizma.

No, proturječja iz naziva nisu se tu i zadržala. Nastavila su se i u samom članstvu, jer su stranku činile grupacije koje su doista željele liberalizam kao način života i legitimitet slobode. To je bila ekipa koja je pokušala implementirati najpozitivnije iz francuske revolucije kroz bratstvo, jednakost i slobodu, što je Titov režim najprije reducirao, mudro ispustivši slobodu, a onda i parafrazirao kad je umjesto jednakosti stavio jedinstvo koje je impliciralo arbitrarnost u ocjenjivanju svakog potencijalnog i elementarnog misaonog zastranjivanja od temeljne ideje sustava. Onda je bilo tu i onih koji su se iz emotivnog pristupa prema Gotovcu i posebno Budiši priljubili iz domoljubnog refleksa. Unutar njega su se nadali ispuniti dozirani nacionalistički minimum da bi dokazali lojalnost nacional-ekskluzivitetu koji će uskoro, samo s drugom intonacijom, prigrliti već spomenuto bratstvo i jedinstvo, s istom jednoumnom strašću. I na kraju bila je tu i vrlo konsolidirana merkantilistička ekipa koja je i kroz HSLS vidjela priliku da se materijalno namiri, što je i uspjela, ne samo kroz promjenu stranačkih dresova, nego i kroz šetnju po funkcijama, shvaćajući liberalizam kao slobodu da se nesputano pune džepovi i prazni obraz, ako su ga imalo i imali. Neke od njih i danas susrećete na važnim funkcijama i još važnijim domjencima.

• Trganje liberalnog tkiva

Sve te proturječnosti neminovno su vodile do trganja liberalnog tkiva koje je svoj politički maksimum doseglo u prvoj polovici ’90-ih s osvojenih gotovo 18 posto glasova na parlamentarnim izborima. Kasniji sukob kako koncepata tako i osoba, Budiše i Gotovca, doveo do razlaza i osnivanja Liberalne stranke, pri čemu ne treba ni zaboraviti da će nakon svega iz HSLS-a biti izdvojena i Libra. Budiša i Gotovac, o Goldsteinu da i ne govorim, u političkim standardima su vjerojatno i najčasnije osobe koje su hodale tom scenom, zbog čega su možda i bile osuđene na vječno gubitništvo. Stjecajem povijesnih okolnosti bio sam na čuvenom raskolničkom saboru HSLS-a kad je nakon izborne pobjede Budiša tražio ključeve prostorija stranke, kao simbolično pravo na politički feud. No, mene se ondje manje dojmio taj događaj kojeg je, s različitih aspekata, većina analitičara tumačila središnjim manifestacijskim činom. Ono najznačajnije za mene i za moje shvaćanje liberalizma dogodilo se na samom početku, u protokolarnom dijelu, kada se pozdravljaju gosti, izaslanici drugih stranaka. Kada je na red došao general Martin Špegelj, mislim tada prisutan u ime HNS-a, uslijedile su ovacije okupljenih liberala. Ostao sam, malo je reći začuđen, jer sam si mislio kakvi su to hrvatski liberali kad su njima generalski čin i vojna uniforma, po psiho-političkom kursu, najveća vrijednost kojoj se klanja i skandira. Tada sam definitivno raščistio da je u Hrvatskoj liberalizam moguć isključivo ako se redefinira sam pojam liberalizma.

U toj se točki nalazimo upravo dok ovo čitate. Pitanje što je liberalizam sve je mutnije, a sve je bizarnija i pozicija još uvijek pomalo jetijevski postojanog HSLS-a; mnogi su ga navodno vidjeli, ali nema opipljivog dokaza da stvarno postoji. Čovjek koji ga monumentalno vodi i predstavlja se kao njegov predsjednik, Hrebak (nisam mu siguran u ime a namjerno nisam htio ići guglati da time prikrijem svoje neznanje njegove bezimenosti), nedavno je inscenirao protuustašku akciju koja bi imala smisla i poštenja da nije bilo riječ o običnoj licemjernoj inscenaciji. Da je Hrebaku smetalo ustašovanje napustio bi sa svojim ostacima ostataka merkantilnog liberalizma Sabor u onom trenutku kada se njime na službenoj sjednici orilo za dom spremni, a ne kada je u seoskom dvorištu, uz štalu i svinjac, pjevana pjesma koju svaki upućeniji enciklopedist mora znati. Hrebakova mala koreografija s Plenkovićem i nasrtaj na Dabru ad hominem, ali ne i na ustašovanje kao princip, dokazalo je koliko sloboda može biti arbitrarna, a liberalizam licemjeran. HSLS danas nije ništa drugo nego plitko, interesno, otužno pokriće činjenici da Hrvatskom vlada HDZ koji je u koaliciji sa samim sobom. Ekipa iz DP-a redom je bila u HDZ-u kojeg je napustila iz duboko intelektualnih principa, da bi, u cilju kolektivnog žrtvovanja za dobrobit domovine, svoj enciklopedizam žrtvovala političkoj pragmi. Hrebak je tako doveo HSLS u stadij sramnog postojanja u kojem je liberalizam sveo na slobodu da bude politički sluga. Što bi na to rekli Goldstein i Gotovac? Ma, nije to niti toliko važno, jer nisam siguran da sadašnji predsjednik HSLS-a uopće i zna tko je bio prvi predsjednik stranke, a ako i zna onda se svakako trudi zaboraviti prezime Goldstein kao moralni podsjetnik da je vrlo kratak put od urlikanja za dom spremni u Saboru do jame u Jadovnom, o čemu svjedoči i sudbina Slavkova oca.

Zato mala seoska predstava koju su principijelno uprizorili autentični Dabro, falsificirani Hrebak i razdragani Plenković nije razriješila pitanje do kojeg je stadija metastaziralo ustaštvo, ali je pokazala kojim se skandaloznim „žutilom“ obojao HSLS u „prelasku od logike do epilepsije“. I ujedno nam zatvorila izlaz iz začaranog kruga u kojem je HSLS bio na početku i na kraju hrvatskog višestranačja. Tako biblijski prizvuk za veličanstvenu ideju slobode koju su nedorasli i nepošteni pretvorili u hrvatski moralni armagedon.