Palahniukova transgresivna fikcija. Društveni raspad za užitak djece dekadencije

U djelima transgresivne fikcije protagonisti su ovisnici, teroristi, ubojice i seksualni prijestupnici koji svoju svrhu i smisao dobivaju isključivo kroz transgresije i devijacije, piše Sebastian Kukavica o opusu Chucka Palahniuka. U srcu ovih naizgled nihilističkih romana nije čista transgresija, već željezni kavez odnosa između transgresije i poretka smisla, gdje transgresija služi afirmaciji idealtipa poretka, pokazujući da se istinski red i vrijednosti mogu razotkriti samo kroz njihovo ispitivanje i izazivanje.

• Naslovna fotografija: Prizor iz filma Fight Club (1999). (20th century fox)

•  Autor je studirao politologiju, književnost i društvene znanosti u Zagrebu, Siegenu, Glasgowu, Ateni i Rimu. Trenutačno pohađa doktorski studij Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Od ranih 1990-ih, u književnoj se kritici udomaćio pojam transgresivne fikcije kao odrednice za niz popularnih, kontroverznih i naizgled nihilističkih suvremenih romana o akutnim društvenim devijacijama i patologijama, u pravilu utjelovljenima u liku protagonista kao izvora resantimana protiv društvenih i moralnih normi. U romanima kao što su Ellisov Američki psiho (1991), Welshov Trainspotting (1993) ili Palahniukov Klub boraca (1996), a čiju su estetiku već navijestili romani poput Lolite ili Golog ručka, protagonisti su ovisnici, teroristi, ubojice i seksualni prijestupnici koji svoju svrhu i smisao dobivaju isključivo kroz transgresije i devijacije, kojima, tako se barem čini, oskvrnjuju posvećene norme, izokrećući ih u antipode, kaljajući ih i unizujući, te dosežući prividno samoostvarenje samo kada se nalaze u vojvodstvima vlastite emotivističke volje koja iskušava norme, uživajući u spektaklu njihove desakralizacije.

U takvim je romanima književni kritičar Michael Silverblatt pronašao potvrdu o konsolidaciji jednog specifičnog žanra suvremenog romana kojeg je, u nedostatku boljeg pojma, imenovao transgresivnom fikcijom. Silverblatt je ustvrdio da je, osim stilskog minimalizma i lakonskog modaliteta ispisivanja rečenica koje u sebi kriju šokantne, bizarne i uznemirujuće sadržaje, transgresivna fikcija obilježena i težnjom da se, ispod svih njenih morbidnosti, afirmira iskrenost to jest suočavanje s istinom o zapadnim društvima kao okvirima za život u kojima je „svaka žudnja [postala] nesigurna“ (Silverblatt, 1993). Pojam će transgresivne fikcije, time, u općoj uporabi biti iskorišten za opisivanje književnosti koja pružanjem uživljenog prikaza transgresivnog, devijantnog i nihilističkog ponašanja antijunaka zapravo prodire u dijagnosticirane poremećaje i zastranjenja zapadnih društava.

Pojam se transgresivne fikcije uvriježio ne samo u književnoj kritici, već i u teoriji književnosti koja je pojam povezala s Batailleovom i Foucaultovom teorijom. Messier je transgresivnu fikciju vidio kao tip književnosti koji poseže za sablažnjivim prekoračenjima granica dopustivoga, kako bi ta prekoračenja „prerasla u prijetnju ustaljenim umjetničkim, društvenim i kulturnim konvencijama, oštećujući senzibilitet zajednice, kvareći pretpostavke građanskih i moralnih propisa, iskušavajući uvriježene estetičke norme te izokrećući prihvaćene oblike institucionalne moći” (Messier, 2005: 67). Transgresivna fikcija, prema Messieru, upija „neodređen odnos prema nemoralnom”, to jest apsorbira „nemoralnu poziciju, prikazujući je bez nužnog odbacivanja i bez toga da se ona na koncu odbacuje na temelju morala” (Ibid: 69), bilo kroz nefiltriranu uronjenost svijesti protagonista u pakao devijacija ili pak kroz iskušavanja granica do koje može ići oskvrnjivanje normi.

Iako se isprva može činiti kao anarhistički zagovor konca svakog poretka, transgresivna fikcija zapravo nije apoteoza takvog načela. Ono što se nalazi u srži transgresivne fikcije nije dopuštanje čistoj transgresiji da govori, već je to željezni kavez u kojem se nalaze transgresija i poredak smisla kojeg potonja izaziva.

Kako Foley et al. primjećuju: „de Sadeove zamišljene transgresivne radnje, užitak njegovih libertina u poniženjima i mučenjima tijela, ovisili su o priznavanju granica koje poštuju i vrednuju tijelo i drugoga” (Foley et al., 2012: xvi). Utoliko, transgresivna fikcija se u teoriji književnosti uspostavila kao pojam koji označava satiričke romane koji kao temu odabiru provokativne društveno-političke kontroverze „bez da zauzimaju bilo kakav moralistički stav te da bizarno ponašanje tretiraju kao da je apsolutno normalno” (Mookerjee, 2013: 2). No, iako ne zauzima jasan moralistički stav, odnosno iako transgresije moralistički ne osuđuje, transgresivna fikcija ne bježi od moralizma koji proizlazi iz iskrenja pakla transgresivnosti u tekstu.

Kao ilustracija što mislim pod moralizmom transgresivne fikcije koja odbija zauzeti moralističku poziciju poslužiti može film Fritza Langa Žena u prozoru, klasični film noir iz 1944., koji se bavi za žanr tipičnom temom propasti protagonista, profesora Wanleyja, uslijed zavedenosti fatalnom ženom. Sniman u vrijeme Haysova koda, film prikazuje kako se sasvim običan profesor, uvučen u zamku fatalne žene, pretvara u ubojicu, no ono što film čini zanimljivim je to što se u završnoj sekvenci ipak njegova propast razotkriva kao san. Nedvosmisleni se moralistički tretman teme, kao i zauzimanje moralističkog stava, afirmiraju na kraju: kada protagonistu prilazi fatalna žena iz sna kako bi ga zamolila za upaljač, on će uzvratiti „Ne, o ne, hvala vam… ni za milijun dolara!” te će pobjeći što dalje od iskušenja i nagovještaja propasti. Transgresivna fikcija ne zauzima moralistički stav: ona ne posjeduje odmak od teme niti razvija sanitarne kordone koji bi nas odvojili od prikazanih transgresija; ona se ne ograđuje od prikazanog kao u Langovom filmu, ali neovisno o tome proizvodi isti učinak kojeg je provociranje kušnje izazvalo u profesoru Wanleyju. Tek u paklu transgresivnosti, idealtip ispravnog poretka (moralnog, društvenog i inog) postaje iskristaliziran: baš kao što će se konstitutivne vrijednosti kršćanstva za Huysmansova Durtala najjasnije konsolidirati za vrijeme crne mise, tako i u transgresivnoj fikciji transgresija radi na korist poretka, što takav tip fikcije ipak čini moralističkom – no bez zauzimanja otvorenog moralističkog stava.

Bit se transgresivne fikcije ne nalazi u tome što demontira izvjesni poredak smisla, već u tome što kroz uživljavanje u transgresiju kao „ponašanje koje krši pravila ili prelazi granice dopustivoga” (Jenks, 2003: 3) konstruira idealtip poretka, čija se čistoća afirmira upravo u sučeljavanju s ponorom transgresije. Transgresivna fikcija je vrsta suvremenih političkih i društvenih satira kritički umjerenih prema dijagnosticiranim patologijama zapadnih društava i genealogijama njihovih bolesti, a koje sustavno koriste transgresivnost, odnosno uvećanost čina prekoračenja društvenog ili moralnog nomosa onkraj svake mjere, kako bi, najzad, u svečanosti negacije poretka, idealtip poretka, u čistini svog palingenetičkog oblika, bio još čvršće konsolidiran. Cilj je transgresivne fikcije ne toliko poništiti poredak smisla, već ga izazvati i iskušati, dovodeći njegove konstitutivne mitove u pitanje, ali ne kako bi bili posve poništeni, već kako bi, izazvani i iskušani, razotkrili svoju ideološku jezgru. Tek kada se prokaže sva iskvarenost konstitutivnih mitova, zamišljanje njihovih čistih oblika, bilo kao idealtipova ili mogućih palingeneza, postaje moguće.

Palahniuk je kroz svoje bogato prozno stvaralaštvo dosljedno slijedio postulate transgresivne fikcije.

Chuck Palahniuk je autor koji je kroz svoje bogato prozno stvaralaštvo dosljedno slijedio postulate transgresivne fikcije. Već pogled na teme kojima se bave Palahniukovi romani otkriva u kakav se pomaknuti svijet upuštaju čitatelji: u Uspavanki radnju pokreće smrtonosna afrička pjesma za djecu koja ubija svakog tko ju čuje; u Prokletoj se prate putešestvije trinaestogodišnjakinje koja po okončanju ovozemaljskog života završava u paklu te se probija kroz slojeve svog eshatološkog doma kako bi se najzad suočila s meštrom Sotonom; u Snuffu svjedočimo spektaklu najmasovnije svetkovine razvrata u povijesti u kojoj jedna porno glumica svoje tijelo želi pretvoriti u najveći hram bluda zabilježen u knjigama rekorda; dok u Zagrcnutom pratimo huncuta koji se po restoranima guši hranom kako bi platio majčine bolničke račune. Iako će neki od romana naginjati hororu, trileru, distopiji, fantastici ili komediji manira, ono što ih sve povezuje, kolikogod različiti bili, jest da se u njihovoj jezgri nalazi raskrinkavanje društvenih i političkih patologija, kao i njihovih genealogija, kroz šok-terapiju sunovraćivanja u ponor antijunakovog transgresivnog ponašanja. U ovom ću se eseju pozabaviti manje poznatim i donekle zanemarenim Palahniukovim romanima iz zrele i kasne faze stvaralaštva koji još uvijek nisu doživjeli recepciju kao njegovi rani romani, iako predstavljaju politički znatno nabijenije, a time i skandaloznije tekstove.

U Rigotini, koloplet se priča tiče antijunaka Bustera Rigotine Caseyja, anarhističkog pojedinca koji je još od djetinjstva činio sve kako bi postojeći poredak doveo u pitanje. Rigotina je aktivni nihilist koji u suvremenoj civilizaciji pronalazi izopačeni i licemjerni sustav upravljanja afektima čija je jedina zadaća odvojiti čovjeka od autentičnog egzistiranja. U tom smislu, Rigotina je nalik aktivnim nihilistima iz vitalističkih romana (kao takvi se mogu klasificirati, primjerice, Gideov Imoralist, Aronova palica D. H. Lawrencea ili Na mramornim liticama Ernsta Jüngera) koji u oslobađanju od civilizacije i iznalaženju zatomljenih životnih energija vide svoj telos. Za Rigotinu će se tako reći da „on nije bio zao; više je bio netko tko je u svijetu stremio pronaći nešto stvarno” (Palahniuk, 2013: 56). Kao posljednji američki dendi, Rigotina odbija voditi „neki [život] s tekuće vrpce, reprizni, iz druge ruke” (Ibid: 65), već teži estetizirati vlastitu egzistenciju, načiniti od nje unikatno umjetničko djelo kakvo se neće dati imitirati niti razjasniti, ali koje će inspirirati nove interpretacije, oduševljenja i hagiografije. Zato je roman i strukturiran kao oralna biografija Rigotine nakon njegove smrti, a čiji sadržaj tvore svjedočanstva više od pedeset likova koji su imali čast biti dotaknuti njegovim nihilističkim visočanstvom.

Svoje subverzije i sitne terorističke napade Rigotina izvodi još kao dijete: u rodnom će gradu tako izgraditi paralelni privredni sustav koji će se temeljiti na davanju pronađenih zlatnika svakom djetetu kojem ispadnu mliječni zubi. Za vrijeme Uskrsa, Rigotina će pisanice obojiti „kako bi sličile plinskim granatama ABC-M7A2 punjenima suzavcem, kojima se suzbijaju građanski neredi” (Ibid: 45). No vrhunac će Rigotinine egzistencije biti to što će postati uzgajalište bjesnoće koja će poharati Ameriku: „Što je Tifusarka Mary Mallon bila za tifus, što je Gaetan Dugas bio za AIDS, i Liu Juan-Lun za SARS, to će Buster Casey biti za bjesnoću” (Ibid: 72). Ta nema li veće revolucije od toga da u vlastitom tijelu uzgojiš virus koji će opustošiti Ameriku, zaraziti sve njezine građane i transformirati je u distopiju u vječnom izvanrednom stanju! Sve Rigotinine subverzije za zadaću su imale razotkriti pravu prirodu američke civilizacije, a najperfidnija zavjera protiv Amerike upravo je u stvaranju „boleštine koja će pobiti tisuće ljudi, dovoljan broj da se iz toga izrodi vojna diktatura” (Ibid: 15): raskrinkavanje Amerike kao diktature u trajnom izvanrednom stanju. Rigotina je želio suočiti Ameriku s istinom o njezinoj pravoj prirodi, a sve kako bi se pokazalo do koje je mjere suvremena Amerika suštinski iskvarena civilizacija.

Rigotina nije roman koji anarhistički slavi Rigotinine subverzije protiv društva.

Sve Rigotinine revolucije proizašle su iz toga što mu je „smetala lažna, sjebana priroda svijeta” (Ibid: 57). Protiv te sjebane prirode svijeta, Rigotina se bori tako što u svakom aspektu svog života iskušava norme, nastojeći zapravo pronaći, u svim tim transgresijama, onu autentičnost koju je život imao nekoć davno, prije apsorpcije u željezni kavez civilizacije. Zato jedan od rijetkih užitaka Rigotina nalazi u guranju ruku u jazbine paukova, čegrtuša i škorpija, nadajući se da će zadobiti otrovni ugriz, jer jedino bi se u takvoj senzaciji, senzaciji primanja otrova u krvotok, osjećao „kako bi se čovjek trebao osjećati u crkvi” (Ibid: 67). Budući da crkve danas više ne predstavljaju nikakav živi mit, čitava se Lebensphilosophie Rigotine Caseyja okreće oko otkrivanja osjećaja epifanije i egzaltacije u kojima se, možda, može kušati kako se čovjek, nekoć, osjećao u crkvi: gurnuti šaku u jazbinu razjarenih lisica, uzbuniti sodomijsko klupko otrovnica, unezvijeriti asocijalne škorpione, a zatim s užitkom čekati na ugriz ili ubod, u nadi da će otrov donijeti zaborav sjebane prirode svijeta i možda otvoriti vrata percepcije osjećaju autentičnog života, jedino je metafizičko iskustvo koje se može kušati u civilizaciji paloj u prekomjernost, uprosječenost i izvještačenost. Kolekcija otrovnih uboda na rukama Rigotine Caseyja njegovi su jedinstveni modni ukrasi koji ga čine neponovljivim dendijem koji je namirisane šalove, gotičke frakove, hodajuće štapove s pocinčanim gargujima na vršcima i zelene karanfile u zapučku zamijenio za uspjenjene rane, gnojne nabrekline i masnice. Suludost do koje je Rigotina odlučio potražiti mističko iskustvo stupanja u okrilje bitka ne ukazuje na njegovo ludilo, već u kojoj je mjeri društvo od bitka radikalno odvojeno.

Rigotina nije roman koji anarhistički slavi Rigotinine subverzije protiv društva. Sasvim suprotno, riječ je o tipu satire u kojem se na vrhuncima Rigotininih transgresija najčišće osjeća idealtip poretka kakav bi trebao biti, onkraj zastranjenja i iskvarenosti suvremene Amerike. Virus bjesnoće kojeg Rigotina širi Amerikom temelj je za ozdravljenje Amerike kroz usvajanje kritičke svijesti koja će uvidjeti pravu prirodu mehanizma upravljanja životom skrivenog iza fikcije društva i hladnog pogona države. Tek oni zaraženi virusom mogu doći do Rigotinine spoznaje da je „stvarnost ništa drugo nego samo nekakva boleština” (Ibid: 166), a da suvremena civilizacija i njezini isprazni i od istinske mistike ispražnjeni politički mitovi ne mogu ponuditi ništa drugo osim repriznog života i osjećaja sjebanosti (kao komodificiranog spleena i ennuija ne više za aristokrate duha već za mase). Zato će Rigotina postati jedan od junaka supkulture omladine koja se prepušta „brijanju-razbijanju”, tj. orkestriranim automobilskim nesrećama iz kojih učesnici izvlače posljednje ugode koje im pruža civilizacija na samrti. Brijači-razbijači tragaju za istom autentičnošću kao i Rigotina: „Auto za koji ste štedjeli totalno je ulubljen, smanjen, no život vam je nabujao do krajnjih granica. Veći je. Vratio se svojim pravim razmjerima” (Ibid: 107). No brijanje-razbijanje svoj smisao nema u uživljavanju u čistu transgresiju, u pregorijevanju i samouništenju, već isključivo u kušanju toga kako bi autentični osjećaj življenja mogao izgledati. Bit se brijanja-razbijanja sastoji ne u tome da se pogine, već da se osjeti bliže smrti, a kako bi se postiglo pročišćenje od transgresije i razotkrivanje bitka. Jedan će brijač-razbijač ustvrditi: „kad smo vidjeli onaj najgori mogući ishod [smrt Rigotine] – jebote, mogli smo poginuti, mogli smo izgorjeti živi – tada je brijanje-razbijanje počelo zamirati” (Ibid: 175).

Upravo je ta čelična sodomija transgresije i poretka, pronalaženje raja na dnu pakla, apoteoza čistog poretka izrođena iz najnižih devijacija i nihilističkih iskustava lajtmotiv koji se provlači kroz sve političke satire Chucka Palahniuka. Već je u Klubu boraca sudjelovanje u homoerotskoj supkulturi boraca u potrazi za autentičnim osjećajem života (koja se promeće u teroristički projekt „uništenja civilizacije”) prikazano ne kao izraz želje za razaranjem civilizacije poradi užitka razaranja samog, već kao želja za pročišćenjem civilizacije od svih njenih patologija, kako bi mogla biti iznova obnovljena, čista i utemeljena na ispravnim vrijednostima. Tyler Durden, vođa urotnika i utemeljitelj kulta, kazat će da je „katastrofa prirodni sastojak moje evolucije […] ka tragediji i razaranju” (Palahniuk, 2006: 110). No riječ je o prelijepoj katastrofi, kataklizmi koja oslobađa kroz uništenje, jer se tek uništenjem američke civilizacije kakva sada postoji otvara mogućnost spasenja. Tyler će zato ustvrditi: „Projekt Pakao razorit će civilizaciju kako bismo mogli napraviti nešto bolje od svijeta” (Ibid: 125). Tek bespoštednim i bjesomučnim razaranjem, tek spuštanjem društveno inženjerirane kataklizme na bolesno društvo, nagovještava se njegova palingeneza.

Zato Tyler, u maniri srdite de Maistreove apokaliptike, žudi da razaranje bude što destruktivnije, a sunovrat u „mračno doba” što strmiji, kako bi se „prisililo čovječanstvo da hibernira u stanju remisije dovoljno duge kako bi se Zemlja mogla oporaviti” (Ibid). Ne zaboravimo, de Maistre naučava da je propast, kao plan Providnosti za „kažnjavanje da bi [se] preporodilo” (de Maistre, 2005: 45), „istovremeno i strašna kazna […] i sredstvo da se spasi [kultura]” (Ibid: 53). Drugim riječima, za de Maistrea, epohalna katastrofa propasti poretka smisla plan je Providnosti za pročišćenje od kvarenja koje se već i prije samog čina Revolucije počelo širiti organizmom, jer „kada je ljudska duša izgubila svoju pokretačku snagu uslijed mekuštva, bezvjernosti i otrovnih mana koje slijede neumjerenosti civilizacije, ona se može iznova očeličiti samo u krvi“ (Ibid: 66). Pročišćenje, prema takvoj logici, može doći samo iz kulture koja se, zagledavajući se u korijenje vlastitih devijacija i ekscesa, želi preporoditi: kušanje i proživljavanje dekadencije kao transgresije utoliko je najviši stupanj stupanja u osjećanje organičkog poretka i zlatnoga doba. Ultimativna transgresija o kojoj sanjaju frustrirani članovi Durdenova kluba boraca – demontaža civilizacije u paramparčad smisla – neraskidivo je povezana s još čvršćim fetišizmom poretka smisla pročišćenog od svih zastranjenja i iskrivljenja. „Ukoliko možeš birati hoćeš li biti najveći neprijatelj Boga ili tek ništa, što bi odabrao […] što je gore: pakao ili tek ništa?” (Palahniuk, 2006: 141), pitanje je koje visi nad svakim zavjernikom, a odgovor je sasvim jasan: tek se propašću u pakao zbiva uspinjanje na vrhunce spasenja.

Punokrvni sljednik Kluba boraca i tekst u kojem Tylerove teze bivaju dovedene do spektakularne konkretizacije Palahniukova je recentna politička satira Dan prilagodbe koja zamišlja distopijsku Ameriku nakon orkestriranog državnog udara inspiriranog knjigom izvjesnog Talbotta Reynoldsa, vođe kulta mladih frustriranih muškaraca koji, zadojeni Reynoldsovim demaistreovskim naukom, razaraju suvremenu Ameriku kako bi na razvalinama njezinih iskvarenih mitova podigli neke nove mitove.

Talbott Reynolds glasnik je antimodernističkog populizma koji propovijeda da je „moderno društvo izgubilo tradicionalne hijerarhije” (Palahniuk, 2019: 41), jer su „globalne [okultne] sile, još od početka industrijske revolucije, čovječanstvu nametnule veliku standardizaciju” (Ibid: 17), a protiv koje se valja boriti metapolitički, koristeći se svim patologijama Zapada u prezrelom stadiju njegove dekadencije (prije svega tzv. postmodernim politikama identiteta). „Civilizacija konzumira samu sebe” (Ibid: 276), naučava Reynolds, uviđajući da se sve značajke civilizacije u stadiju pregorijevanja valja iskoristiti kako bi se istu suočilo sa svim njezinim pogrešno utemeljenim vrijednostima i zatim je se uništilo. Kulturna obnova koju nudi Reynolds dokraja je domišljena logika politika identiteta: kao razrješenje svih patologija suvremene Amerike, apsolutni suveren nudi novi ustroj društva, novi tip privrede i novi oblik države, a koji svi proizlaze iz logike organiziranja života isključivo po načelima rasne pripadnosti i seksualne orijentacije. No u Danu prilagodbe, Palahniuk pod svoj satirički skalpel ne stavlja samo bjelački nacionalizam alt-righta, već i crnačke etnonacionalizme (Black Power, Nation of Islam itd.) i queer identitarističke pokrete (npr. Stonewall Nation),

Distopijska Amerika nakon zamišljenog prevrata oslikana je kao plemensko društvo podijeljeno u tri monokulturne cjeline (Gaysia, Blacktopia i Caucasia) u kojima se identifikacija prijatelja po bitku odvija isključivo na temelju rase i seksualne preferencije. Reynolds propovijeda da je jedino rješenje za Ameriku pretvorenu u melting pot na rubu građanskog rata stvaranje „tri odijeljene domovine” (Ibid: 119) u kojoj će svaka monokultura uspostaviti svoju tiraniju vrijednosti.

Palahniuk se maestralno sprda sa svim oblicima identitarističkog separatizma, pokazujući kako bi nova Amerika, uređena na načelima monokultura, zapravo dosegla krajnji stadij svog inherentnog nihilizma ugrađenog u mit o američkom antinomijanizmu. Naravno, transgresivna je fikcija tu kako bi inicirala spektakl razaranja iskvarenih konstitutivnih političkih mitova, s ciljem kako bi se ideal pročišćenog poretka učinio blještavijim od Novog Jeruzalema i Grada navrh Brda. Dok je u Klubu boraca vizija palingeneze zatrovane kulture proizašla iz populističke vizije dovođenja civilizacije do kraja njezinog nihilizma, u Danu prilagodbe nihilizam se identitarističkih pokreta niti ne nastoji prevladati, već mu se dopušta da se razvija do krajnosti svojih antinomijskih postavki. No upravo se u krajnosti takvih ideja očituje – tipično za transgresivnu fikciju – najjasniji i najčišći nomos na kojem društvo i pripadajući mu aparat države moraju biti izgrađeni kako bi se postigla pravednost. Tek se u bjelačkoj etnodržavi, izgrađenoj na feudalnom društveno-političkom režimu, u Blacktopiji kao afrofuturističkoj utopiji utemeljenoj poput vitalističkog carstva rusoovskih plemenitih divljaka oslobođenih tereta civilizacije, te u Gaysiji kao biološkoj diktaturi u kojoj se potiče promiskuitet, ali se i od lezbijki traži da planski rađaju djecu, razotkriva istina o smjeru u kojem tzv. postmoderna zapadna društva, opterećena isključivo pitanjima rase, roda, seksualnosti, nužno odlaze.

U Danu prilagodbe, baš kao i u Klubu Boraca i Rigotini, transgresivni se antijunak pojavljuje kao glasnik i izvršitelj apokalipse, ali i mesija koji razaranjem iskvarenih političkih mitova nastoji pročistiti kulturu. Štoviše, ispostavit će se da je Talbott Reynolds ni manje ni više nego predsjednik Sjedinjenih Država koji je pokrenuo „dan prilagodbe” kako bi se poredak ritualno pročistio kroz uništenje: „Redovito žrtvujemo ljude da bismo sačuvali naciju […] No možda bismo trebali potopiti naciju svakih sto godina kako bismo sačuvali ljude” (Ibid: 304). Tek stvaranjem Razjedinjenih Država nihilistička bit Sjedinjenih Država postaje razobličena i opipljiva. Predsjednik Reynolds, baš kao i Tyler Durden, shvaća da do iskupljenja ne može doći bez povijesnog prijeloma i općeg pustošenja poretka smisla koji je sam po sebi defektan: „Talbottova intuicija bila je potpuno ispravna. Šezdesete godine su srušile sve obrasce života. Od tada, generacije su lutale kroz svoje živote u potrazi za novim zajedničkim planom. Odgovor nije bio ni u komunizmu ni u fašizmu. Niti u kršćanstvu niti u kapitalizmu […] Ono što ljudima treba je struktura za zajedništvo. […] Budući da su danas sve ujedinjujuće velike pripovijesti propale […] prisiljeni smo zbijati svoje redove na temelju naših najosnovnijih elemenata: boje kože i seksualne želje” (Ibid: 275-276). Civilizacija utemeljena na anomiji, to jest civilizacija čiji su konstitutivni mitovi instrumentalni razum, negativna sloboda i „potrošnja kao jedino sredstvo samoizražavanja” (Ibid: 276), nužno mora biti suočena s dokraja domišljenom logikom svojih vrijednosti, jer jedino tako ideal ispravnog konstitutivnog mita, nomosa, postaje jasniji. Talbott Reynolds je, baš kao i Rigotina Casey ili Tyler Durden, jedini mesija koji je toga svjestan.

Pigmejac u američkom društvu, ideologiji i državnom aparatu pronalazi nepobitne dokaze da je suočen s jednom bolesnom i suštinski zlom civilizacijom.

Palahniukov najurnebesniji prikaz propadanja Amerike pronaći ćemo u Pigmejcu, njegovom remek-djelu i jednim od ponajboljih romana u žanru transgresivne fikcije. Tipično za Palahniukove političke satire, Pigmejac donosi priču o tinejdžerskom obavještajcu patuljasta rasta koji iz azijskog totalitarnog režima (Kine?) dolazi na razmjenu u američku srednju školu s tajnom misijom uništenja američke civilizacije. Ono što Pigmejca čini inovativnim romanom je to što nas korištenjem unutarnje fokalizacije uvodi u deokcidentalnu političku imaginaciju koja u suvremenom Zapadu vidi dekadentan i degenerični imperij u zalasku svoje moći. Baš kao što Dugin u modernom Zapadu, kao izrazu „antikršćanskog, antiduhovnog, antitradicionalnog i antisakralnog zaokreta u povijesti” (Dugin, 2021: 59), pronalazi „društveno-politički sustav u kojem sve silnice vode ne ka jedinstvenom izvoru […] već ka podjelama, kvarenju, raščlanjivanju, entropiji” (Dugin, 2019: 46), tako i Pigmejac u američkom društvu, ideologiji i državnom aparatu pronalazi nepobitne dokaze da je suočen s jednom bolesnom i suštinski zlom civilizacijom čije samo postojanje degradira Zemlju. Pigmejčevo suočavanje s Amerikom pretvara se, utoliko, u potvrđivanje mita o dekadenciji Zapada kojim su Pigmejac i njegovi kolege indoktrinirani u školi za obavještajce u domovini. Posebnu draž Pigmejčevim izvještajima o napredovanju „misije Razaranje” (kataklizmi koja je pandan „misiji Pakao”, pandemiji bjesnoće i „danu prilagode”) daje to što su napisani u gramatički nepravilnim rečenicama na pidžin američanskom prožetima naučenim maoističkim i lenjinističkim sloganima.

Zakoračivši na američko tlo, nakon pregleda putovnice, Pigmejac osjeća da je unišao u carstvo zla koje je dužan uništiti: „samo jedan korak sa noga, operativac ja oskrnaviti sigurnost degenerično američko gnijezdo zmija. Jazbina zlo. Košnica korupcija” (Palahniuk, 2009: 2). U udomiteljskoj će obitelji, karikaturalnoj slici američke srednje klase, pronaći dodatnu potvrdu da se nalazi u „jazbini zla”: pretili otac bazdi po viagri, majka je koščata ovisnica o vibratorima, a brat je priglupi ovisnik o video igricama i tabletama za ADHD oslijepio od masturbacije. Već u prvom susretu sa svojom novom obitelj Pigmejac će osjetiti zadah propadanja: „smrad masni maslac. Smrad kemijski sapun kose. Toliko prljav smrad američka gotovina novca” (Ibid: 6). Susret s tipičnom američkom obitelji kao osnovnom ćelijom „jazbine zla” u Pigmejcu automatski izaziva gađenje i želju za uništenjem te „košnice korupcije”: „tanka američka krv već sol na vrući jezik operativca ja, već je dekadentno domaćin obitelji meso rastrgano sa zubi operativca ja” (Ibid).

U crkvi, odnosno “u religijska propaganda distribucijski centar”, Pigmejac će pronaći istu matricu kao i u supermarketu kao grobištu predmeta što odumiru

U svakom sljedećem poglavlju, Pigmejac će se suočavati s novim aspektima američkog društva i sa sve morbidnijim potvrdama dekadencije Amerike. Nakon uviđanja patologija obitelji, Pigmejac će u Walmartu shvatiti prirodu kapitalističke privrede u kojem su trgovkinje „rob žene” (Ibid: 9), artikli su „predmeti u ratu” za preferencije potrošača, a potrošač je „kralj sa snagom spašavati, izabirati i skućiti [robu] ili ostavljati ovdje da isteći” (Ibid: 10). U crkvi, odnosno „u religijska propaganda distribucijski centar” (Ibid: 21), Pigmejac će pronaći istu matricu kao i u supermarketu kao grobištu predmeta što odumiru. Iz Pigmejčeva očišta, američke su crkve hramovi američke ideologije podjednako kao i supermarketi, jer je funkcija crkve da „prodaje religiju” (Ibid) i to kao najgori bofl koji se nudi u Walmartu. Štoviše, u zapadnoj će religiji Pigmejac pronaći nešto duboko izvještačeno i nesposobno omogućiti stupanje izoliranog pojedinca u otajstvo bitka. U crkvi izgrađenoj poput supermarketa raspeti Krist za Pigmejca nije ništa drugo doli „lažni kip od maltera mrtav muškarac, lažno mučenje smrt na dva štapa prekrižen, lažna krv obojati crvene ruke i noge” (Ibid). U Americi se čak i Krist, uviđa Pigmejac, pretvara u bofl za masovnu potrošnju nalik gaziranom piću od dvije litre, pilulama za rekreativni pobačaj ili vrećama čipsa. U američkoj školi Pigmejac će vidjeti još jedan ideološki državni aparat za distribuciju američke ideologije i širenja bolesti; školu će opisati kao „urota degradiranja svo dostojanstvo” (Ibid: 45), kao instituciju koja promiče „poniženje i uništenje svo samopoštovanje iz domaća omladina” (Ibid). Umjesto da bude mjesto podučavanja o zdravlju kulture, američka škola promiče devijacije: u njoj se podučava „nepotrebna umjetnost i glazba […] bez doprinos državi” (Ibid), učenike se odgaja da budu „buduće roblje radne snage” te budući konzumenti „kapitalističkog stroj zabave uparen sa farmaceutski sustav” (Ibid: 47), dok su školske učionice i igrališta arene za „ritual parenja” (Ibid: 55).

I u obitelji i u supermarketu i u crkvi i u školi Pigmejac pronalazi sliku društva palog u anomiju, ideologije podređene pojedinačnim preferencijama te države pretvorene u hladni pogon očuvanja najgorih afekata u sebstvu: sebičnosti, samobitnosti, hedonizma, nimfomanije itd. Nasuprot takvoj Sodomi u Pigmejčevoj je domovini država mehanizam čeličenja volje i izgradnje sebstva naučenog da se uklapa u totalitet, sebstva istreniranog da treba „potisnuti penjanje ego. Postati obično. Nevidljivo. Traženo obrisati vlastito sebstvo. Inače država to učiniti” (Ibid: 69). Štoviše, totalitarni se deokcidentalni režim u Pigmejčevoj svijesti pokazuje kao izvrsna alternativa zapadnom modelu uređenja društva: njegova je domovina, tako je barem naučen, iskorijenila negativne afekte tako što je ispravno ustrojila sebstvo, ugradila mistiku tvorbe opće volje u društvo te državu dizajnirala kao commonwealth ujedinjen u kolektivnom bitku. U Pigmejčevoj domovini sebstvo kakvo je uzgojio Zapad tretira se kao „luđački pojedinac, prijetnja kao rak, zaraza države, [koji] prenosi opasne bolesti da uništiti sve” (Ibid: 96). Za Pigmejca, suvremeni je zapadnjak idiotes, izvor zaraze i rastakanja organskog političkog poretka.

Pigmejčeva će suočavanja s američkom ideologijom na djelu biti ispresječena poglavljima u kojima se prisjeća svog naukovanja u domovini. Time ćemo dobiti uvid u to kako se Pigmejčeva deokcidentalna politička imaginacija utemeljena na mitu o dekadenciji Zapada zapravo kalila. Tako ćemo svjedočiti političkim kursovima na kojima kojekakvi kapetani i majori naukuju da je „misija [američke] države stvoriti bespomoćan pojedinac kao uzvišen identitet s veliki razlog za postojati” (Ibid: 129) te da je „prema objašnjenje feldmaršala […] svi američki građani skriveni homoseksualci […] [jer] od moderne ere, objasniti stručno slavni feldmaršal, izopačena nacija Sjedinjene Država prihvaćati takvi degenerici” (Ibid: 174-175). No u Pigmejčevim sjećanjima na kultivaciju sebstva u domovini otkriva se da sam gaji homoerotsku žudnju, što ga automatski čini „degenerikom”, kako glasi klasifikacija pod kojom bi bio procesuiran u domovini.

Transgresivna se fikcija pokazuje u svojem najraskošnijem obliku upravo u Pigmejcu, jer roman iz inicijalnih zapisa potencijalnog terorista koji želi uništiti Ameriku kao „jazbinu zla” postupno prerasta u zapise uživatelja u spektaklu dekadencije Zapada, a koji i sam želi postati uzvanik te svetkovine, jer se na Zapadu, u terminalnom stanju njegove degeneracije, osjeća prihvaćeno.

Već u obavještajnoj školi Pigmejac će osjetiti da ne pripada domovini, jer je i sam „degenerik”: „Ova domovina, potpuna sloboda neizbora. Isključivo neminovna dužnost: propast […] Ovaj agent osuđen zauvijek uživati udobnost takva zamka” (Ibid: 177). No dolaskom u „jazbinu zla”, u Zapad koji odumire, Pigmejac se po prvi put u životu osjeća kao kod kuće. Štoviše, Pigmejac tek na kraju svoje odiseje kroz američku Sodomu spoznaje da on, kao agent koji svrhu i smisao zadobiva samo kao nositelj uništenja dekadentnog Zapada, zapravo ovisi o postojanju dekadencije Zapada, jer u suprotnom – on sam postao bi suvišan: „Ako ne posjedovati nijedan zli neprijatelj, hoće operativac ja također prestati postojati?” (Ibid: 207). Zato će Pigmejac zaključiti: „Očuvati neprijatelja. Ili, ako uspješan [u uništenju Amerike] okončati jedina rukovodeća svrha, energija ogromne mržnje, cjeloživotni poziv ovog agenta” (Ibid). U transgresiji je poredak najjasnije afirmiran: stoga, kako bi idealtip organskog poretka postojao, nužno je da se konzervira status quo dekadencije Zapada.

Pigmejac ostavlja na životu „gnijezdo zmija, američka jazbina zla, košnica kvarenja” (Ibid: 205), sabotira teroristički plan, izdaje svoju domovinu poradi najnižih strasti, poradi individualizma i sebičnog interesa, jer shvaća da njegov smisao postoji sve dok postoji dekadentni Zapad. Na koncu romana zato, znakovito, citira Oscara Wildea: „neslavni sodomit Oscar Wilde kaže: Upravo se kroz neposlušnost stvara napredak, kroz neposlušnost i kroz pobunu” (Ibid: 240). Prije svog konačnog pada, prije premjeravanja svijeta kojim će se utemeljiti deokcidentalni poredak smisla i novi hegemonijski ciklus, Zapad djeci dekadencije pruža užitak u spektaklu vlastita rasapa, i Pigmejac želi biti dio tog spektakla, dopustiti sebi da se prepusti samoosmišljavanju koje domovina kažnjava. Zato u konačnici, „iskvaren” ideologijom Zapada, postaje individuum koji emotivistički izabire biti dekadentan, pronalazeći u američkom društvu idealno okruženje za svoje samooostvarenje. Umjesto da Zapad uništi, Pigmejac ga u konačnici nastoji očuvati, kako bi dekadencija bila, ako već ne konzervirana, onda barem neuništena, kako bi se barem za koji dan odgodio konačni pad, kako bi se barem još za jedan dan moglo uživati u iskustvu življenja u civilizaciji koja tako raskošno propada, jer u takvoj se civilizaciji barem može živjeti, dok se za domovinu jedino može žrtvovati, i to onda kada ti bude zapovjeđeno, shvaća to Pigmejac nakraju i zaključuje: „naučen izgovarati, „Otrovne čegrtuše kapitalističke imperijalističke Sjedinjene Države”. Naučen zapamtiti, uglaviti u mašina za razmišljanje, „Potlačujuća degenerična kultura Zapada” […] No u stvarnost, mnoge takve činjenice zapravo zastarjele” (Ibid: 239-240).

• Literatura

De Maistre, J. (2005). Razmatranja o Francuskoj i drugi spisi. Zagreb: Politička kultura

Dugin, A. (2019). Political Platonism: The Philosophy of Politics. London: Arktos

Dugin, A. (2021). The Great Awakening Vs the Great Reset. London: Arktos

Foley, M. et al. (2012). The Limits of Transgression and the Subject. U: Foley, M., McRobert, N. & Stephanou, A. (ur.). Transgression and Its Limits. Newcastle: Cambridge Scholars Publishing

Jenks, C. (2003). Transgression. London: Routledge

Messier, V. (2005). Canons of Transgression: Shock, Scandal, and Subversion from Matthew Lewis’ „The Monk“ to Bret Easton Ellis’ „American Psycho“. Dissertation Abstracts International, 43(4): 1085.

Mookerjee, R. (2013). Transgressive Fiction: The New Satiric Tradition. Basingstoke: Palgrave

Palahniuk, C. (2006). Fight Club. London: Vintage Books

Palahniuk, C. (2009). Pygmy. London: Vintage Books

Palahniuk, C. (2013). Rigotina: oralna biografija Bustera Caseyja. Zagreb: VBZ

Palahniuk, C. (2019). Adjustment Day. New York: W. W. Norton

Silverblatt, M. (1993). Why Do They Want to Hurt Us?: The New Fiction of Transgression, Los Angeles Times. Dostupno online: https://www.latimes.com/archives/la-xpm-1993-08-01-bk-21466-story.html